Iznenadna tama sakrila je put koraku, noga je izgubila oslonac i Terezija je pala. Anđeli su pohitali prihvatiti u mrak ispružene ruke kojima je tražila sigurnost, ali Gospodin ih je zaustavio. Znao je Isus da će njegova Terezija radosno primiti i ovu novu bol i kao dar ljubavi prikazati je za nekoga u potrebi.
I doista, još dok se podizala s hladnog poda osjećajući silnu bol u slomljenoj ruci, Terezija od Isusa spremno je prikazala ovu novu patnju za dragog malog sveca, oca Ivana od Križa.
Gospodin, ponosan na svoju vjernu službenicu, zadade još jedan udarac zloduhu: Terezijina bolna i slomljena ruka bijaše ljevica, a zdravom desnicom ona je i dalje nastavila pisati duhovne misli, savjete, pisama i svjedočanstva za rast vjere i nasljedovanje svetog života.
Od te svete noći Terezija od Isusa stekla je još jednog tihog, strpljivog i čvrstog prijatelja od kojeg se nije odvajala.
Taj je prijatelj s njom putovao blatnjavim, kamenitim, prašnjavim, mukotrpnim i dugim cestama i putovima. Pratio je od samostana do samostana i svjedočio teškoćama, neimaštini, brigama, bolestima, patnjama, gladi, ali i radosnim novim osnucima. Bio joj je osloncem kad je bolest oslabila tijelo i kad su kušnje, poniženja, nepravedne optužbe prijetile da rane duh, bio je s njom i uz nju – njezin štap.
Kao što je davno Gospodin dao Mojsiju štap da njime izvodi znamenja i Izraelce vodi kroz pustinju u Obećanu zemlju, tako je i Terezijin štap bio znak i dar od Gospodina, ta sama je govorila Gospodin dolazi u pomoć onima koju su mu odlučili služiti i proslaviti ga.
Kad bi joj tijelo klonulo i bolesti je oslabile, Gospodin ju je i preko štapa podupirao i podizao, a ona je, na čuđenje mnogih, snagom koja je mogla biti jedino od Stvoritelja, ponovno ustajala, radila, molila, podnosila patnje, pisala, slavila, putovala, osnivala karmele i k Bogu privlačila duše dokazujući istinitost riječi … Tvoj štap i palica tvoja, utjeha su meni.
Kad je Gospodin odlučio da je njegova vrijedna Terezija ispunila svoje poslanje – obnovivši Karmel i osnovavši 17 samostana bosonogih karmelićanki i tako dovršila Očevo djelo, pozvao ju je u svoj zagrljaj, da ona kojoj je bio dovoljan samo Bog sada primi od Njega nagradu – da s Njim bude sjedinjena. Spremno mu je na poziv odgovorila: Ljubljeni moj Gospodine! Vrijeme je da krenem na put!
Štap koji je tako vjerno i šutljivo pratio i podupirao Tereziju na Božjem putu zemljom, htjede s njom i dalje – Povedi me sa sobom, ja sam tvoj štap! – molio je.
No, ona mu, sad već dušom blizu druge obale, zahvali za vjernost i strpljivost i reče: Ne možeš sa mnom, ta ja nemam ništa što meni pripada!
Kako ćeš bez mene, kad su ti ruke drhtave i korak nesiguran? – zabrinuto je pitao.
Ne brini, – Terezija odvrati – svoje umorno zemaljsko tijelo ostavljam s tobom ovdje, a gore, gore u Kraljevstvu Njegovog Veličanstva dobit ću novo tijelo i za poljane Gospodnje štapa neću trebati!
A što će sa mnom biti? – brinuo se štap – Hoće li me zaboraviti, slomiti, baciti? Hoću li ikad više u naše drage karmelske samostane kročiti?
Nasmiješi se Terezija osmijehom koji joj je pomladio lice i sve je više sličila ražarenom suncu. – Naši dragi karmeli – Gospodinovi golubinjaci! O, kad bi se po svoj zemlji proširili i iz njih vazda poput sunca sjala krijepost, ljubav, poniznost, poslušnost i rad!
A ti ne budi tjeskoban, jer možda jednom Gospodin odluči poslati nas oboje da ih obiđemo i blagoslov im donesemo!
Kako bi to, Terezijo, moglo biti, kad ti odlaziš gore u Nebesa, a ja ostajem ovdje, na zemlji? – čudio se štap.
Vjerni moj prijatelju, naš Bog je velik, Njemu je sve moguće. Samo vjerovati treba! Bog sve može, jer Bog je sve!
Ako želite čitati još poučnih priča, kliknite OVDJE
