'Primila sam kvaku na vratima ambulante i rekla: doktore, imam novost, trudna sam. Da, bio je malo zatečen. Trudnoća i rak, trudnoća i kemoterapije, to zaista nije jednostavna priča. Uputio me da se javim liječnici Podolski, onkologinji iz KBC-a Zagreb i kao jednu od varijanti, zbog težine situacije, sugerirao pobačaj. Pozvala sam muža i otišla plakati u kupaonicu. Što sad? Znala sam da ne želim pobaciti bebu'.
Kakva sam bila, jesam li bila dobra, znate, velika mi je trema, nisam na ovo navikla. Govori nam to zgodna, 39-godišnja žena, kratke kose i razvučenog osmijeha na licu, dok žamor u kafiću Novinarskog doma nadglašava škripu stolica u koje se pokušavamo smjestiti, piše Telegram.hr.
Gužva je, jedva pronalazimo stol, naručujemo kavu. Borislava, drago mi je, svi me zovu Borka, kaže žena i nasmije se. Dobri ste bili, ohrabrujem je, ako ste i imali tremu, nije se vidjela. Toplo ste iznijeli svoju priču.
Borka je, naime, bilo je to prije tri dana, gostovala na konferenciji za novinare koju je u povodu „Lila tjedna“ organizirala Ivana Kalogjera, pokretačica portala i udruge „Nismo same“ za podršku ženama koje su pobijedile bilo koji oblik raka ili se od njega liječe. „Lila tjedan“, pak, traje do sutra i svim ženama omogućava pregled na humani papilloma virus (HPV) u Onkološkoj ambulanti Poliklinike pri Klinici za ženske bolesti i porode u zagrebačkoj Petrovoj. Besplatno i bez uputnice.
To je jako važno, poluodsutno će Borka, vrteći plastičnu žličicu po kremastoj kavi s mlijekom. Što bi bilo da nisam tada otišla na pregled … Njezina priča je priča o nevjerojatnoj borbi, kompleksna, potresna, pobjednička. Borka je, naime, pobijedila dva raka dojke, s time da je kemoterapiju je primala dok je bila trudna. Odbacivši pobačaj kao jednu od varijanti, upustila se u hrabru i neizvjesnu borbu.
‘OČITO SAM VEĆ TADA RAZVIJALA BOLEST, A DA TO TADA NISAM ZNALA’
„Dva raka su pobijeđena. Dva života su pobijedila. Molim vas, tako stavite, da ne ispada da sad tu nešto cendram. Važan je rezultat, a on je pozitiva, pobjeda“, odreže Borka, onako muški, dok ja zapisujem u tekicu, jedva zaustavljajući cendranje. Borka ima 39 godina, inače je iz Biograda, u Zagreb je došla na studij, upisala i završila Kineziološki fakultet te postala profesorica tjelesnog odgoja. Odnosno, magistra kineziologije po novome, smije se. Nakon faksa, nabraja, uslijedila je udaja, jedno dijete, drugo dijete, sve po planu.
Prvo dijete rodila je s 32 godine, došla je curica Klara, svi u obitelji sretni i presretni. Druga trudnoća bila je godinu kasnije, imala je 33 godine i prilično se mučila. Trudnoća je bila rizična, krvarila je i liječnik je propisao mirovanje i hormonsku terapiju. Očito sam već tada razvijala bolest, a da to tada nisam znala, uzdahnula je Borka. Tjedne je provodila ležeći u bolnici, čuvajući trudnoću. Vikendima je išla doma. „Najednom, iz mirne obiteljske priče, nastaje panika, što je sad ovo, beba je u pitanju, ništa mi se to nije svidjelo. Tada nisam ni znala što me dalje čeka“, napominje Borka.
Rodila je sinčića Franju koji će ubrzo, nažalost, završiti u bolnici Srebrnjak. Naime, malecki nije imao ni devet mjeseci kada je dobio opstruktivni bronhitis i opako se gušio u kašlju. Mjesece je proveo u bolnici, a budući da ga je dojila, Borka je ondje dobila apartman na korištenje „Međutim, osjećala sam se sve lošije. Patila sam zbog sina, gubila sam snagu. Bila sam razapeta između bolnice, u kojoj je on, onako sitan i ranjiv, morao ležati i kuće, gdje su bili suprug Pero i kćerkica Klara. I oni su me također trebali. Svi su me trebali. A ja sam osjetila da kopnim, da gubim snagu, da ne mogu više“, prisjeća se Borka.
‘BILA SAM POSVE SIGURNA DA ME RAK U ŽIVOTU NEĆE MIMOIĆI’
Uslijedilo je teško razdoblje. Borka se, kaže, jedno prilikom rasplakala svom duhovniku, otkrivajući strahove da ne zna kako će dalje. Saslušao ju je i uputio liječniku. Zbog obiteljske povijesti bolesti, dobro bi bilo da obavi preglede, toplo joj je savjetovao. „Da, zbog obiteljske povijesti bolesti. Kad bi samo znao u kojem strahu živim od svoje trinaeste godine. Moja mama i njezina sestra, moja teta, umrle su od raka dojke. Obje mlade. Mama je imala 48, njezina sestra 52 godine. Izgubila sam ih jako rano. Bila sam curetak kad sam ostala bez majke i rak dojke za mene je postao noćna mora. Sigurno ni mene u životu neće mimoići, to su bile moje nacrnje slutnje“, otvara dušu Borka.
I da, ostvarile su se, rak dojke nije me mimoišao, dodaje uzdahnuvši. Na pregled je otišla u privatnu polikliniku. Nalaz je bio neumoljiv: multicentričan karcinom na desnoj dojci. Dakle, to je bio jedan od uzroka teškog umora i pada snage, povezala je Borka. Karcinom dojke, život, smrt, dvoje male djece, treće koje su žarko željeli, što s time, kako sad sve posložiti, nastupila je emotivna gungula, lavina pitanja, nijednog suvislog odgovora.
TRUDNOĆA I KEMOTERAPIJE, TO ZAISTA NIJE JEDNOSTAVNA PRIČA
Odlučila je javiti se dr. Ivanu Milasu na Klinici za tumore koja pripada KBC-u Sestre milosrdnice u Zagrebu. No, prije odlaska na dogovoreni pregled, doma je napravila test za trudnoću. Negativan, ispao je negativan. Okej, nije trudna. Možda menstruacija malo kasni zbog stresa uslijed posljednjih događaja, pomislila je. Imala je 34 godine i uznapredovali tumor na desnoj dojci za koji je liječnik Milas hitno odredio operaciju, odstranjenje dojke. Nema se što čekati, napomenuo je.
„Prije no što ću ući na novi pregled i dodatne konzultacije, odlučim napraviti još jedan test na trudnoću. Onako, za svaki slučaj, kao da me nešto kopkalo. Otišla sam u WC na Klinici za tumore i testić je ubrzo pokazao plus. Pozitivan. Primila sam kvaku na vratima ambulante i rekla, doktore, imam novost, trudna sam“. Da, bio je malo zatečen, nastavlja Borka. Trudnoća i rak, trudnoća i kemoterapije, to zaista nije jednostavna priča. Uputio ju je da se javi liječnici Podolski, onkologinji iz KBC-a Zagreb i kao jednu od varijanti, zbog težine situacije, sugerirao pobačaj.
Uznemirena, nesigurna, Borka je došla kući. Klara i Franjo veselo su se igrali u dnevnoj sobi. Pozvala je muža i otišla plakati u kupaonicu. Što sad? „Znala sam da ne želim pobaciti bebu. Muž i ja donijeli smo zajedničku odluku, borit ćemo se do kraja. Ponovno sam otišla liječniku Milasu i saopćila mu – ništa od pobačaja. Što dalje?“.
ŠTO ĆE BITI S PLODOM, S BEBOM, AKO KRENEM NA KEMOTERAPIJE?
Operativni zahvat, odstranjenje dojke, bio je idući korak. Budući da operativni zahvat, kako je kazao liječnik, nije donosio suviše veliki rizik, jer se anestezija prilagođava trudnici, oko toga nije bilo prijepora. Borka se operirala u siječnju 2014.godine, sve se, kaže, brzo odigralo, događaji su se redali kao na traci. Uz dojku, liječnik je uklonio i limfne čvorove u pazuhu. Od 49 čvorova, čak 37 ih je bilo zahvaćeno karcinomom.
„Naime, moj rak dojke bio je hormonski uvjetovan. Za rast, takav rak treba ženski spolni hormon estrogen. A ja trudna, estrogen mi upravo luduje“, opisuje Borka. Nije prošlo dugo, trebalo je riješiti iduću prepreku. Liječnik Milas neumoljiv je kod protokola: kod ovakve situacije, kaže, potrebna je kemoterapija. „Moj svijet se srušio. Što će biti s plodom, s bebom. Sve u meni odbijalo je da pristanem na kemoterapiju i potencijalno ugrozim dijete. Specijalistica internističke onkologije Ljubica Vazdar, također s Klinike za tumore, potvrdila je da ne može dati nikakvu garanciju. Dijete se može roditi zdravo, a može zadobiti teška oštećenja. Nitko sa sigurnošću ne može ništa kazati, upozorila me. Muž i ja donosimo odluku, odbijam kemoterapiju“, prisjeća se Borka.
Bilo je to u ožujku, 2014. godine. Međutim, niti dva mjeseca kasnije, nalaz pokazuje da se pojavila metastaza ispod ključne kosti te da se na jetrima nalazi suspektna tvorevina, veličine jednog centimetra. Borkin ginekolog Zlatko Topalović pratio je trudnoću, također sugerirajući odbijanje kemoterapije, ukoliko želi zaštiti plod. Međutim, nova situacija s metastazom ispod ključne kosti i tvorevini na jetrima tražila je novu odluku.
BILI SMO PODSTANARI U 35 KVADRATA, SUPRUG, JA I DVOJE MALE DJECE
„Sjela sam na hodnik Klinike za tumore i plačući nazvala ginekologa. Ipak ću morati na kemoterapiju, ridala sam. Metastaze su se pojavile. Bila je to teška situacija u pola trudnoće, strahovi su me razdirali. Spremna sam bila na predbacivanja da je prvotno odbijanje kemoterapije samo bila kupovina vremena. To su jako teške odluke“, kaže Borka.
Ponovno borba. Nova borba. Onkologinja Podolski propisala joj je šest kemoterapija, AC protokol. „Nisam imala kad razmišljati ni o čemu. Kako je beba … Nisam htjela dozvoliti crnim scenarijima da se razviju. Živjeli smo tada kao podstanari u 35 kvadrata, suprug, ja i dvoje male djece. Uz malu djecu i odlazak na kemoterapije, nisam imala kad paničariti. Možda je i bolje tako. Muž mi je bio velika podrška, kuhao je, spremao, bože, kad se samo sjetim te gungule …“, opisuje Borka.
Svaka tri tjedna išla je na kemoterapiju, a potom na ultrazvuk gdje su kontrolirali razvoj bebe. Duhovnu potporu inače je, kaže, dobivala od patera Zvjezdana Linića. „A on je preminuo prosincu 2013. Tri dana nakon njegova smrti, ja saznam da imam rak. Otišao je kad sam ga najviše trebala. U tim trenucima, puno mi je značila emotivna i prijateljska pomoć ljudi iz molitvene zajednice. Zaista su svi bili u brizi za trudnicu koja mora roditi dijete nakon šest teških kemoterapija“.
RODILA JE ZA SAMO SAT VREMENA, NAKON ŠEST KEMOTERAPIJA
Šestu je, kaže, primila 1. kolovoza 2014. U gradu je uznapredovalo ljeto, a uznapredovao je i njezin pad imuniteta. U ustima su se pojavile afte, bolne i neugodne. Međutim, snagu nije izgubila. Pičila je, kaže kroz smijeh, sto na sat. „Mislim da je to zbog lijekova koje sam primala, našišaju te samo tako“, prasnula je u smijeh, dok smo ležerno pili kavicu. „Ono, trudnica u petoj brzini“.
Klara, najstarije dijete, imala je imendan 11. kolovoza i Borka je spremila tortu, pripremila slavlje. Pregled joj je bio zakazan dva dana kasnije, međutim, na proslavi je, kaže, osjetila lagano probadanje. „A sinčić Franjo kao da je osjećao da ću morati otići. Nešto se posebno raznježio, grli me, ljubi, ne pušta. Probadanje se nastavilo i rekoh suprugu navečer, znaš što, iako još nije termin, čini mi se da su ovo trudovi“. Te večeri, oko 23:20 stigli su u Petrovu bolnicu. Nakon samo sat vremena, u ponoć i dvadeset minuta, 12. kolovoza, rodila se curica. Unatoč tomu što je prošla šest kemoterapija, rodila se zdrava, sa svim prstićima na rukama i nogama, veselo plačući, sve kako trebiti, emotivno opisuje Borka. Izvagali su je, bila je teška 2900 grama.
„Moja mala, hrabra curica koju nisam htjela pobaciti. Evo vam je, rekli su mi, zdrava curica, čestitamo. Posteljica je bila štit, upila je sve otrove. To je Marija, rekla sam im, primila je na prsa i rasplakala se“. Posteljica nije izašla van, pa su Borku uspavali i kiretirali. Ona i beba tri dana su ostale u rodilištu. Liječnici su svako uzimali Mariju, kako bi napravili potrebne preglede. „Sjećam se, ja sam na glavi imala periku i, iz nekog razloga, strašno sam se sekirala je li mi se ta perika nakrivila. Ne znam zašto, ali nakon cijele priče kroz koju sam prošla, meni je najveći problem bio kako mi perika stoji“, smije se danas Borka.
U TRAVNJU 2016. DOŽIVJELA JE NOVI ŠOK. RAK SE VRATIO
Marija se lijepo razvijala. Na žalost njezine majke, nije ju smjela dojiti. Naime, nakon kemoterapije i poroda, borba nije bila ni približno gotova. Borku su čekala još 35 zračenja. I to je odradila. Sve je za ljude, brzinski prepričava. Iduća kontrola, CT abdomena pokazao je da su se metastaze povukle te da je suspektna tvorevina na jetrima pala na sedam, a potom na šest milimetara. Onkologinja Podolski odlučila je završiti liječenje. Propisala je lijek koji je spriječio laktaciju, izazvao umjetnu kastraciju jajnika i umjetnu menopauzu.
„Da, krenuli su valunzi, naglo znojenje, ali ništa to nije bilo važno. Moja Marija lijepo se razvijala, a ja sam redovito išla na kontrole“, kaže Borka. U travnju 2016., međutim, novi šok. Redovita kontrola pokazuje neugodnu novost: karcinom na drugoj, ovaj put lijevoj dojci. Liječnici su pritom naglasili kako nije riječ o recidivu bolesti, već o novom karcinomu. Ovaj je, srećom, bio na vrijeme, našli su dvije male kvržice koje se nisu proširile na limfu. Operacijom, otklonjena je i lijeva dojka. Dr. Podolski odredila je novih šest kemoterapija i lijekove. Ponovno bolnica, ponovno onkološki odjel na Rebru.
Prvu terapiju dobro je podnijela. Druga ju je ubila. Kad je stigla kući, prisjeća se Borka, krenule su glavobolje, vrućina, visoka temperatura i nesvjestica. Suprug ju je odveo na hitnu; pronašli su neku bakteriju. Uputili su je na Rebro, spremili u izolacijsku sobu i navalili s koktelom antibiotika. „Bio je to prvi put da sam, kroz sve ove godine borbe, zaista izgubila optimizam. Nisam se mogla pomaknuti iz kreveta, pidžamu nisam mogla obući. Još četiri kemoterapije sam morala primiti! Kako, kako? Kako ću to izvesti na ovako izmučeno tijelo? Doktorica Podolski me tješila, govorila mi je o injekcijama koje podižu razinu leukocita. S Bogom sam se svađala, hajde, reci mi kako ću dobiti ovu bitku, kako ću sad ovo odraditi, umorna sam od svega“, opisuje Borka.
VELIKA JE MUKA SAČUVATI ŽIVOT, ŽELIM OHRABRITI SVE ŽENE U BORBI
Nakon desetak dana, stanje se stabiliziralo. Otpustili su je kući i regularno je primila treći ciklus kemoterapije. Potom četvrti, peti i šesti. Novi nalazi pokazali su da se suspektna lezija na jetrima smanjila na četiri milimetra, da bi u ožujku prošle godine nalaz potvrdio: „prvotna tvorba na jetrima danas se ne uočava“.
„Htjela sam feštu napraviti! Pobijedila sam rak dvaput! I rodila zdravu curicu! Spremna sam na sve. Ne sjedim doma, osnovala sam udrugu, kao profesor tjelesnog odgoja vodim fitnes grupe, vježbam sa ženama. Pratim i iznimno cijenim rad Ivane Kalogjere. Primjerice, projekt „Nisi sama, ideš s nama“ je od neopisive koristi za žene oboljele od nekog oblika karcinoma. Svoju priču dijelim iz uvjerenja. Velika je muka sačuvati život, želim ohrabriti sve žene u njihovoj borbi“, emotivno će sugovornica za Telegram.hr.
U pravu si Borka, zapisujem i kimam glavom, gledajući malu Mariju kako se slatko smije s majčinog zaslona mobitela. Ovaj put, život je pobijedio dvaput.
