Ali, čovjek uvijek ostane čovjek čak i kad ga Krv s Križa posveti. Čovjek ima Slobodu koja je nekima na blagoslov, a nekima na prokletstvo. U Slobodi se mnogi prave Ljubavi ne smatraju dostojnima, jer se prestraše Križa.
Sloboda i Križ idu zajedno. Ako ih se zaljubljeni prestraše, dogodi se da trenutak Ljubavi prohuja i odnese kao jesenji vjetar, s puno lišća i sve vjenčane poklone. Kad lišće odleti, a na njemu i najljepše figurice s bračne torte, tada uvijek s njim odleti i sva snaga prisege. Ta prisega za mnoge postaje – što religioznija, to bolnija.
Bez Križa i Slobode nema Ljubavi, a u strahu mnogi posegnu za najgorim metodama. Tako se lako sve pretvori u pakao, a rastava logičan slijed. I u takvim situacijama, ako su još i djeca u pitanju, ima jakih žena i muškaraca koji znaju dojiti i odgajati. Plač nevinoga najbolniji je za njihove rane. O kad bi sustav to shvatio. Više se energije troši na riječi birokrata nego li na mlijeko za nevine. Velikim majkama i očevima predanje u Život postane jedina snaga.
Bog ne dopušta, da takvim ljudima, Ljubav umre u njihovim grudima. Narodna izreka kaže: „Bog nije mačka koja samo ogrebe". Kad On „ogrebe" tad uzdrma do korijena, svako srce, svaku dušu, svaku savjest, svaku narav. Za Boga uvijek postoji novi početak, jer On sve obnavlja i stvara novo. Nitko nam ne može oduzeti dostojanstvo, ako si ga sami ne oduzmemo.
Strahovi i krivnje svih prisiljavaju da vječno nosimo „leš" u Srcu. Svatko ima pravo na Ljubav. Stoga s pravom kažem: „Ne živi čovjek samo o kruhu nego i od LJUBAVI". Upravo je ta Ljubav posvjedočena na Križu. Naći je, znači konačno Živjeti.
