Neophodno sredstvo solidarnosti u suočavanju s ratom i siromaštvom
Djelovanje udruge – nastavio je Sveti Otac – obuhvaća različita područja: potporu biskupima i svećenstvu, formaciju muškaraca i žena za vodeće službe, jačanje katoličkog obrazovanja, skrb za osobe u potrebi te djelovanje u izvanrednim situacijama. Na taj način ogovara na najhitnije materijalne potrebe, ali i na potrebe života i poslanja samih Crkava – rekao je Papa te dodao:
Ta je služba osobito potrebna u ovome trenutku. Na cijelom Bliskom istoku i u drugim regijama istočni kršćani i dalje se suočavaju s posljedicama rata, progona, nestabilnosti i siromaštva.
Posljedice raseljavanja
Rimski je biskup rekao da su zbog takvih patnji mnoge od tih zajednica bile prisiljene napustiti zemlje u kojima su njihove Crkve naviještale evanđelje još od prvih stoljeća kršćanstva. Posljedice toga nadilaze pojedinačne okolnosti – napomenuo je te dodao:
Kad je kršćanska obitelj prisiljena napustiti svoju zemlju, gubi se mnogo više od mjesta stanovanja: zajednica slabi, živa predaja dolazi u opasnost, a tako se smanjuje i prisutnost Crkve.
Važnost nade
Petrov je nasljednik stoga prisutnima ponovno istaknuo jedno temeljno načelo:
Pratiti istočne kršćane u njihovim zemljama podrijetla važno je djelo nade. U vremenu kada su mnogi od njih u napasti prepustiti se obeshrabrenju, vaša ih prisutnost podsjeća da nisu sami te da patnja i neizvjesnost nemaju posljednju riječ.
Sveti je Otac istaknuo da udruga također omogućuje mnogim obiteljima da ostanu ukorijenjene u svojim zajednicama te tako pridonosi očuvanju duhovne, liturgijske, kulturne i ljudske baštine istočnih Crkava, blaga koje pripada cijeloj Katoličkoj Crkvi.
Sjećanje na žrtve ratova i nasilja
Papa Lav XIV. nije zaboravio izraziti zahvalnost i spomenuti se svih onih koji su se od 1926. godine do danas velikodušno posvetili poslanju udruge:
Gospodinu povjeravamo i one koji su izgubili život usred rata i nasilja, osobito one koji su, usred velikih patnji, ostali vjerni svojim zajednicama i svojoj kršćanskoj baštini.
Bratstvo i zajedništvo među kontinentima
Rimski je biskup na kraju potaknuo predstavnike organizacije da nastave svoje dragocjeno djelovanje nikada ne gubeći nadu, jer oni ne pružaju samo humanitarnu pomoć, nego izražavaju također kršćansko bratstvo i zajedništvo koji povezuju Crkvu među narodima, kulturama i kontinentima.
]]>]]>
Dvama odobrenim dekretima priznaje se čudo koje se pripisuje zagovoru blažene Zdenke Schelingove (rođene Cecilije), redovnice reda Milosrdnih sestara Svetog Križa, rođene 24. prosinca 1916. u Krivoj (danas Slovačka, tada dio Austro-Ugarskog Carstva) i umrle 31. srpnja 1955. u Trnavi u Slovačkoj, te čudo koje se pripisuje zagovoru časne službenice Božje Rose Staltari, talijanske redovnice kongregacije Kćeri Marije Presvete Suotkupiteljice (1951. – 1974.).
Jednom odlukom Dikasterija potvrđeno je, nadalje, mučeništvo sluge Božjega Joséa Gómeza Llora, dijecezanskog svećenika, i 54 njegovih drugova, dijecezanskih svećenika, sjemeništaraca, bogoslova, redovnika i vjernika laika, ubijenih iz mržnje prema vjeri tijekom istog progona između 1936. i 1939. na raznim mjestima u Španjolskoj.
Preostalim trima odlukama Dikasterija za kauze svetaca priznate su junačke kreposti dvojice slugu Božjih i jedne službenice Božje: talijanskih dijecezanskih svećenika Angela Lollija i Abundia Garcíe Romána te 14- godišnje talijanske vjernice laikinje Giulije Gabrieli.
]]>U nastavku pročitajte svjedočanstvo dr. Boba Schuchtsa
Dr. Bob Schuchts je umirovljeni terapeut s 30 godina iskustva i osnivač Centra za iscjeljenje Ivan Pavao II. u Tallahasseeju na Floridi. Posvećen je pomaganju cijeloj Crkvi, svećenstvu, redovnicima i laicima da dožive duboku, trajnu ljubav Trojstva.
Njegova temeljita integracija psihologije i teologije u njegovim učenjima i spisima nudi pristupačan, nadom ispunjen pristup svim pojedincima koji žele stvarno, trajno iscjeljenje od prošlih boli i trauma.
Dr. Bob je poznat po svojim knjigama i resursima o iscjeljenju i cjelovitosti, uključujući "Budi iscijeljen", "Budi obnovljen", "Budi transformiran" i "Budi posvećen", kao i po revolucionarnom učenju "Iscjeljenje cijele osobe". Njegovi spisi majstorski isprepliću mudrost Teologije tijela sv. Ivana Pavla II., iscjeljujuću moć sakramenata i anegdotska osobna iskustva.
Dr. Bob: „Započeo sam ovu službu ozdravljenja prije 35 godina, kao govornik, ali je službena, formalna misija započela otprilike prije 25 godina. Ovo je moj prvi dolazak u Međugorje. Ali o Međugorju sam čuo od mojih prijatelja Dona i Judy Bailey koji su ovdje bili prije 36 godina i čak napisali knjigu o njihovom životu i iskustvu obraćenja s protestantizma na kršćanstvo zbog susreta s Marijom u Međugorju. Knjiga se zove „She called my name“ i za nju sam ja napisao predgovor.
Bio sam jako dirnut ovim njihovim iskustvom kao i iskustvom drugih ljudi koje sam susretao tokom vremena tako da sam rekao Gospi: „Ja sam spremna, kad god ti odlučiš…“ I tako se dogodilo da smo se na poziv don Damira prije godinu dana, cijelu prošlu godinu pripremali za dolazak u Međugorje na ovu konferenciju za Ozdravljenje cijele osobe, ali i na osobno hodočašće u Međugorje kako bi i sami iskusili milosti ovog mjesta.“
O svom doživljaju Međugorja, dr. Bob je kazao: „Dojam o Međugorju sam imao i prije mog dolaska ovdje, da je to jedno prekrasno mjesto… Čitao sam puno knjiga o njemu. Već sam bio duboko uronjen u ovu duhovnost i činio sam stvari koje je Gospa tražila u svojim porukama. Došavši ovdje, osjetio sam duboki mir, veliki i duboki osjećaj mira. Sinoć sam se molio na Plavom Križu, nije se dogodilo nikakvo čudo, nego taj duboki osjećaj mira. Mir koji dolazi iz iskustva Gospine blizine. I to je otprilike moje iskustvo cijelog ovog tjedna konferencije, osjećaj zajedništva, radosti, i puno mira… I također prekrasno mi je gledati kako Bog djeluje, kako dotiče i mijenja živote ljudi. Ovo nije prvi put da sam otputovao izvan Amerike na neku konferenciju, kao ni moj tim, ipak nikad nije bilo da nam je na konferenciji toliko ljudi iz različitih zemalja, ovdje iz otprilike 30 zemalja, zatim više od stotinu svećenika i redovnika, oko 90 psihologa i zdravstvenih radnika, jedna velika grupa hodočasnika iz Amerike koja je s nama doputovala te brojni laici. Tako da je to velika milost susresti toliko različitih ljudi koji ovih dana s nama koračaju, koji u svojim zemljama rade u službi ozdravljanja ili će to tek početi – i to je doista prekrasno."
Na pitanje vidi li razliku između konferencija koje vodi u svom centru na Floridi i ove konferencije u Međugorju, dr. Bob kaže: „Sve je vrlo slično, ono što ja vidim kao razliku jest kako je ovdje okruženje odmah stvorilo jednu otvorenost i mir koji osjetimo i u Americi, ali se ovdje osjetilo na jednoj dubljoj razini, jedna dublja prijemčivost. I siguran sam da je to zbog Gospine prisutnosti.“ – zaključio je naš sugovornik.
]]>Diane se sa djelovanjem Centra upoznala tako što je i sama tražila pomoć. Prolazila je jedno teško razdoblje u životu, nalazila se u vremenu između poslova i nosila je puno tuge u sebi. Pokušavala je shvatiti što Bog želi od nje. Tako je otišla na jednu duhovnu obnovu na kojoj joj je jedna žena poklonila knjigu dr. Boba Schuchtsa: „Budi izliječen“.
To je bio prvi put da je čula za njega. Kad je pročitala njegovu knjigu osjetila je kao da govore istim jezikom i da on točno objašnjava ono što se događa u njezinom srcu, tijelu i duhu… Mogla je osjetiti i kroz samo čitanje knjige kako joj se počelo događati ozdravljenje po prvi put nakon dugo vremena. I dogodilo se da je tim iz John Paul II. Healing Centra slijedeće godine imao duhovnu obnovu u njezinom gradu. U međuvremenu ona je čitala sve o njima i slušala njihove kateheze na youtubeu.
Otišla je dakle na tu njihovu duhovnu obnovu, sve ih upoznala i doživjela duboko unutarnje ozdravljenje. I tako im se odlučila priključiti u službi ozdravljenja cijele osobe.
U Međugorju je po peti put, jer je prije ovog posla radila u domeni putovanja, tako da je imala prilike ovdje doputovati i prije. Ali smatra da je to doista Božja providnost, jer su joj ta prošla iskustva boravka u Međugorju pomogla organizirati ovu duhovnu obnovu budući da je već poznavala ključne ljude ovdje, poznavala je duhovnost Međugorja koja se tako dobro stopila sa ciljem ove duhovne obnove.
„Za mene je ovo jedno izvanredno iskustvo. Gledajući ljude od dana kada smo počeli, od utorka, kada nisu znali što trebaju očekivati, možda malo i nervozni… pa kako su dani prolazili, tako su im lica postajala sjajnija, zadovoljnija, isijavali su radost 'povratka', slobodu, spoznaju Božje ljubavi za njih. Vidjela sam to, lica ljudi su mi to govorila. Tako da mislim da smo zbilja uspjeli i nadam se da je to uspjeh i u Božjim očima.“
Na pitanje koliko misli da je Gospina prisutnost pomogla da ova duhovna obnova bude tako uspješna ona je kazala: „Kao što imamo naše zemaljske roditelje, biološku majku i oca, tako imamo i našeg Nebeskog Oca i našu Nebesku Majku, i oni nam također donose sigurnost, ozdravljenje i zaštitu…
I mi smo to osjetili od trenutka kad smo dotakli ovo tlo. Ima nešto u Gospinoj prisutnosti ovdje da ona baš ulijeva sigurnost.
Onako kao kad si uplašen kao malo dijete pa trčiš da bi našao sigurnost u majčinom zagrljaju, tako osjećam da nam Gospa ovdje pruža utočište, taj zaštitnički sigurni zagrljaj u kojem možemo slobodno otvoriti svoja srca Bogu sa spoznajom da nismo sami.
Doista je svi snažno osjećamo ovdje! Zbog toga bi nam jako drago bilo kad bi se i ovdje otvorio jedan Centar za unutarnje, cjelovito ozdravljenje osobe, jer ovdje u Međugorju već postoji 'rječnik ozdravljenja', odnosno ono se tu događa, samo kad bi postojali i neki ljudi koji bi to konkretno pokrenuli, organizirali kako bi se moglo ići na još dublje razine unutarnjeg cjelovitog ozdravljenja osobe koja se želi približiti Bogu.“
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.
]]>DVIJE VATRE
Iz Biblije znamo kako postoje dvije vatre. Božanska vatra Duha Svetoga koja od starog čini novo, od slaboga čini hrabrog, od slomljenog stvara jakog, od jednostavnog stvara mudrog i hladne pretvara u žarke.
I postoji demonska vatra koja radi sve suprotno, slogu pretvara u kaos, red pretvara u nered, ljubav pretvara u mržnju, mir pretvara u rat.
Čovjek se, na žalost, zbog svojih sebičnih interesa, malo slave i bogatstva ovdje na zemlji, malo užitka i lagodnosti koji će brzo proći i postati nedovoljni da mu utaže glad za vječnom Ljubavlju i smislom, sve više otvara ovoj demonskoj vatri ne shvaćajući koliko biva prevaren. U užasu uništenja neće stradati samo drugi, stradat će i on, jer nitko nije otok.
Gospa ističe tu slobodu odabira koju svatko od nas ima i doista je strašno znati i vidjeti kako netko odabire da ne želi mir, nego svoje slabe interese (usp. „Vatra mržnje i ratova širi se u srcima ljudi koji ne žele mir, nego svoje slabe interese.“). Još strašnije je među nama koji kao molimo, jer Gospa kaže kako bi i mi trebali moliti jače i više za mir koji nam Bog želi dati, a mi ga ne želimo! Kako je to moguće? Pa zar nismo Božji? Zar nismo na strani dobra?
Ako se zagledamo pažljivije, i razmislimo iskrenije, shvatiti ćemo da ako nam Bog želi dati svoj mir, odnosno sebe – jer On je Mir naš! - onda od nas traži i promjenu našeg starog načina ponašanja: napuštanje naših ljudskih sigurnosti, ciljeva, očekivanja…
On traži od nas hod, traži rast, traži odricanje, traži opraštanje… ali istinsko, dubinsko. A mi, jesmo li na to spremni? Ili ipak u našim dubinama ne želimo zamijeniti prividan ljudski mir, za onaj nebeski?
Tko je ikada bio u nemiru, izvana i iznutra, zna kako je to strašno stanje koje ti ne da misliti, biti, živjeti, stvarati… kako je to jedan uragan osjećaja koji nosi i lomi sve u tebi i oko tebe. I u tim trenucima shvaćaš koliko je mir duše dragocjen, koliko je važan taj mir o kojem Isus govori: „Mir vam ostavljam, mir vam Svoj dajem; ne kao što svijet daje, Ja vam dajem. Neka se ne uznemiruje srce vaše i neka se ne plaši.“ (Iv 14, 27) Taj Božji mir (shalom) koji Isus ostavlja svojim učenicima je unutarnji mir koji dolazi od Boga, a koji je puno dublji, trajniji i stvarniji od privremenog mira ili odsutnosti sukoba koje nudi ovaj svijet. To je mir predanja i pouzdanja u Božju Ljubav koja ti je najbliža baš u križu.
Ove riječi Isus izgovara u trenucima nesigurnosti, prije svoje muke i rastanka s apostolima, s porukom nama da se ne trebamo predati tjeskobi, strahu ili paničnim mislima, jer Bog na kraju sve na dobro izvodi onima koji mu vjeruju i koji ga ljube.
UDALJENOST OD LJUBAVI JE UZROK NEMIRA
U osnovi su uvijek dvije strane jednog sukoba: Ljubavi i ne ljubavi. Boga i zloga. Koliko se izmirujemo s Ljubavlju, toliko se umiruju nemiri i pukotine u nama. Koliko se udaljavamo od ljubavi, toliko u nama nadvladava kaos. Zato Gospa kaže kako su oni koji su odabrali nemir, oni koji šire vatru mržnje i rata, zapravo oni koji su daleko od njezina majčinskog srca. Njezino majčinsko srce je kao i Božje srce izvor ljubavi koju Bog ima za svakoga od nas. Biti daleko od Gospina i Očeva srca, biti daleko od spoznaje da si ljubljen onakav kakav jesi, da si željen, da si planiran, da imaš smisao, da imaš cilj… je korijen svim neposlušnostima, svim odbijanjima, reakcijama, zastranjivanjima i napuklinama kroz koje onda u našoj slabosti ne teče vatra Božje ljubavi, nego demonska vatra uništenja.
I na kraju, Gospa je s nama, jer ljubav se uči samo iz doživljene ljubavi. Povjerenje se stječe samo iz ukazanog povjerenja. Sigurnost se pronalazi kad se iskusi nečiji zagrljaj i ruka podrške. Gospa zato tu stoji za nas. I Gospa traži da mi to budemo za druge. Vatra Duha Svetoga ne može gorjeti sama. Istina je da jedan plamičak može zapaliti puno drugih plamičaka, ali jedan plamičak ne može dugo gorjeti sam jer će se brzo ugasiti. Vatra živi ako se širi. Isto kao i ljubav. Ako se ne umnaža, ona umire.
Zato Gospa traži naše ispružene ruke jer ona želi da mir prevlada u svakom srcu. Ona nas šalje drugima, ona želi da se naši plamićci ujedine u veliku Vatru Božje ljubavi, u vatru Duha Svetoga koja jedino može nadjačati i ugasiti vatru mržnje i ratova.
Isus nas je pozvao da budemo sol zemlje, a ne šećer zemlje. Naše poslanje na koje nas Gospa u Međugorju podsjeća je čuvati, konzervirati poput soli, ono što je Istina, ono što je Božje, a ne Istinu zaslađivati kako bi je svijet prihvatio.
*Antagonizam, grč. antagónisma – protivljenje, neprijateljstvo, označava nepomirljivu suprotnost, oprečnost, suparništvo ili neprijateljski odnos između dviju ili više suprotnih sila, načela, ideja ili osoba.)
Paula Tomić/Glasnik Mira 11/2026
]]>Angažiran je i u životu Crkve kroz razne načine, ali osobito na internetu kroz pisanje i radom na društvenim mrežama. Nastoji živjeti poziv pape Lava XIV.: biti digitalni misionar.
U emisiji poslušajte zbog čega se Zdravko odlučio napraviti molitvenu aplikaciju, što se u njoj može naći, što za njega znači osobna i obiteljska molitva, te kako odgajati djecu sa što manje ekrana.
Emisiju uređuje i vodi Paula Tomić.
]]>Tišina njegove smrti traje do danas. Ali tišina uvijek najviše govori, jer ostavlja prostor da u njoj progovori Vječna Riječ.
I ta Riječ progovara u srcima mnogih koji u ovih 26 godina ne šute o milostima koje su dobili preko njegova zagovora ili molitve na njegovom grobu.
Zato će i ovog utorka 24. 11. mnogi od onih koje je Riječ pokrenula, biti ta riječ za njega. Kao i uvijek kroz molitveni spomen, zajednički hod, križni put na Križevcu i misno slavlje, te prigodni film.
PROGRAM OBILJEŽAVANJA
Šesto po redu hodočašće od rodne kuće fra Slavka Barbarića u Dragićini do njegova groba na groblju Kovačica u Međugorju u organizaciji Udruge Zavjet Gospi te fra Slavkove rodbine.
08:10 – Organizirani prijevoz ispred crkve sv. Jakova u Međugorju (do Dragićine)
08:45– Polazak pješice ispred rodne kuće fra Slavka u Dragićini
Po dolasku – Zajednička molitva kod Gospina kipa ispred Crkve sv. Jakova nakon toga molitva na grobu (groblje Kovačica)
MOLITVENI SPOMEN U MAJČINU SELU
11.15 – kod kipa fra Slavka – zajednička molitva svih štićenika i djelatnika Majčina sela
MOLITVENI PROGRAM KOJI ORGANIZIRA ŽUPA Sv. JAKOVA
14:00 – molitva na Križevcu
17:00 – Krunica u župnoj crkvi u Međugorju
18:00 – Večernja sveta misa
19:45 – Dokumentarni film „Slijedi me srcem“ o životu i djelu fra Slavka Barbarića (Dvorana Ivana Pavla II. / Žuta dvorana)
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.
]]>U ono vrijeme: Dok Isus govoraše mnoštvu, eto majke i braće njegove. Stajahu vani tražeći da s njime govore. Reče mu netko: »Evo majke tvoje i braće tvoje, vani stoje i traže da s tobom govore.«
Tomu koji mu to javi on odgovori: »Tko je majka moja, tko li braća moja?« I pruži ruku prema učenicima: »Evo, reče, majke moje i braće moje! Doista, tko god vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima, taj mi je brat i sestra i majka.«
]]>Po dolasku u Međugorje održat će se zajednička molitva kod Gospina kipa ispred crkve sv. Jakova, a potom i na grobu fra Slavka Barbarića.
U 14 sati predviđen je odlazak na Križevac, nakon čega će u župnoj crkvi u 17 sati započeti molitva krunice, a u 18 sati bit će služena sveta misa zadušnica.
Program obilježavanja obljetnice završit će u 19:45 sati projekcijom dokumentarnog filma „Slijedi me srcem“, posvećenog životu i djelu fra Slavka Barbarića, u Dvorani Ivana Pavla II. u Međugorju.
Organizatori su pozvali sve vjernike i hodočasnike da im se pridruže u molitvi i sjećanju na fra Slavka.
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.
]]>Program je dodatno obogaćen prikazivanjem kratkog filma o sv. Franji i predstavljanjem poštanske marke.
Poštansku marku predstavila je voditeljica Odjela filatelije Hrvatske pošte Mostar, Željka Šaravanja, istaknuvši značaj ovog izdanja u očuvanju i promicanju duhovne i kulturne baštine.
Tom je prigodom Josip Bulić, v. d. izvršnog direktora - člana Uprave za razvoj sustava i marketing Hrvatske pošte Mostar, uručio prigodne panoe s uokvirenim izdanjem poštanskih maraka dekanu Fakulteta prirodoslovno-matematičkih i odgojnih znanosti prof. dr. sc. Marinu Ćorluki, zatim biskupu mostarsko-duvanjskom i apostolskom upravitelju trebinjsko-mrkanskom mons. Petru Paliću i provincijalu Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja Blažene Djevice Marije fra Jozi Grbešu.
Izdavanjem ove poštanske marke Hrvatska pošta Mostar pridružuje se obilježavanju značajne obljetnice, ističući univerzalne vrijednosti mira, zajedništva i poštovanja prema prirodi koje je sv. Franjo Asiški promicao, a koje i danas imaju posebno značenje.
Prigodna poštanska marka „800. obljetnica smrti sv. Franje Asiškoga” dostupna je za kupnju preko internetske trgovine www.ePostShop.ba
U ono vrijeme: Uđe Isus u Hram i poče izgoniti prodavače. Kaže im: »Pisano je: Dom moj bit će Dom molitve, a vi od njega načiniste pećinu razbojničku!«
I danomice naučavaše u Hramu. A glavari su svećenički i pismoznanci tražili kako da ga pogube, a tako i prvaci narodni, ali nikako naći što da učine jer je sav narod visio o njegovoj riječi.
]]>Kako je ispričao, odrastao je u tradicionalnoj katoličkoj obitelji u Švicarskoj. Redovito je išao na misu, ministrirao i svirao gitaru u crkvi. Današnju suprugu upoznao je sa 16 godina, a zajedno su odlazili na svete mise.
Za vrijeme studija ekonomije u St. Gallenu njegovo se društvo promijenilo. Kroz prijateljstva s djecom imućnih obitelji počeo je vlastiti identitet i vrijednost tražiti u novcu i uspjehu. Nakon magisterija u Zürichu pokrenuo je posao s dvojicom liječnika, a šest godina poslije prodao je svoj udio u tvrtki.
„Što sam ja bio veći, što sam bio moćniji, sve sam više počeo gubiti Boga. To je bio jedan period života u kojem sam ja rastao, a Bog se u meni smanjivao“, prisjetio se.
S početkom pandemije koronavirusa on i supruga prestali su odlaziti u crkvu. Ćosić se posvetio putovanjima, nogometu, trgovanju dionicama i kriptovalutama te poslovima s nekretninama. U jednom se trenutku čak namjeravao ispisati iz Crkve zbog crkvenog poreza u Švicarskoj, no od te ga je odluke odvratila supruga.
Teška bolest supruge promijenila je njihove planove
Prekretnica je nastupila kada se njegova supruga razboljela uoči planiranog putovanja u London. Ono što se isprva činilo kao gripa nije prolazilo, a njezino se stanje pogoršavalo. Nakon brojnih pretraga, prema njegovim riječima, dijagnosticiran joj je ME/CFS.
„Moja je žena znala biti po tri tjedna nepokretna. Morao sam je tuširati, morao sam je kupati, nije mogla ništa, nije mogla stati na noge u tim najgorim fazama. Vodili smo je raznim liječnicima. Sve smo svjetovno probali“, ispričao je.
Priznao je i da se u tom razdoblju nije uvijek znao nositi sa situacijom te je umjesto suočavanja s njom utjehu često tražio u izlascima, alkoholu i odlascima na nogometne utakmice s prijateljima.
„Moja žena mi kaže: Odvezi me u Međugorje“
„Ta je njezina bolest trajala dosta dugo i, nakon što smo sve svjetovno probali, moja mi žena kaže: 'Odvezi me u Međugorje.' Ona mi je to već godinama govorila: 'Hajdemo mi u Međugorje', ali ja sam joj govorio: 'Ma kakvo Međugorje, hajdemo u London.' Ona meni opet: 'Hajdemo u Međugorje', a ja njoj: 'Hajdemo u New York, hajdemo u Milano, hajdemo tamo.' U Međugorje nismo stizali.“
„Kad je došlo gusto, kad nam svjetovno ništa više nije pomoglo, ispunio sam joj, naravno, tu želju jer je volim. Jako je volim. Iskreno, ja nisam vjerovao da će se išta promijeniti kad odemo u Međugorje, da će se išta promijeniti u njezinu stanju, ali ona je imala veliku želju.“
„U tom njezinu teškom stanju nekako sam uspio da odemo na avion. Iz Memmingena smo sjeli na avion za Dubrovnik i iz Dubrovnika nekako stigli u Međugorje. Zapravo, prvo smo došli u Čapljinu, jer ona tamo ima dosta rodbine. Ona je kao dijete puno puta bila u Međugorju pa zna što znači Međugorje, dok sam ja možda jednom bio s njom dok smo bili mladi, pa sam to malo i zaboravio.“
Kći im se razboljela po dolasku
„Došli smo u nedjelju u Međugorje. Trebali smo sutradan ja i ona ići na Brdo ukazanja, a naša djeca ostati s punicom i puncem kod kuće. Ali i tu je Bog imao malo drukčije planove. U nedjelju navečer naša kći Mila iznenada dobije upalu pluća.“
„Otišli smo s njom prvo u Čapljinu pa u Mostar na Hitnu. Moja žena, inače inženjerka radiologije, vidjela je te snimke i naša je kći stvarno imala upalu pluća. Rekao sam svojoj ženi: 'Ja ću sada ostati s djecom, a ti idi na Brdo ukazanja.' Imala je dolje rodbine pa sam joj rekao da ode s njima.“
„I tako ja u ponedjeljak ujutro ustanem sa svojom djecom, moja je žena već otišla sa svojom rodbinom. Pogledam svoju kćer, moja je kći potpuno zdrava. Skače, smije se, nema temperature, ništa joj nije. Gledam, dobro, hajde. Hvala Bogu.“
„Moja je žena došla kući i rekla mi: Ja sam zdrava“
„Moja je žena bila na Brdu ukazanja i preko te rodbine s kojom je išla dobila je poziv da ode na ukazanje Gospe. Evo koliki smo mi bili vjernici, naravno da nismo ni znali da je taj dan bilo ukazanje Gospe. Nismo imali pojma, ali Bog je imao plan da baš u to vrijeme budemo tamo.“
„Moja je žena, hvala Bogu, došla na ukazanje Gospe. To nije bilo javno, bilo je u nekom hotelu, u nekoj kapelici u hotelu, kako mi je ona pričala, i ona je tamo ozdravila na ukazanju Gospe. Ona je ozdravila. Ako ona jednoga dana bude pričala svoje svjedočanstvo, neka ide u detalje, ali to je njezino svjedočanstvo. Uglavnom, ona je tu doživjela ozdravljenje. Hvala dragom Bogu i sva slava našem Isusu Kristu.“
„Ali ja u to nisam vjerovao. Moja je žena poslije došla kući i rekla mi: 'Ja sam zdrava.' Mislio sam: 'Dobro, fino. Zdrava, malo morgen.' Tako da ja u to, iskreno, nisam baš vjerovao, ali ona je, hvala Bogu, to znala.“
„I ja sam sljedećeg dana bio na Podbrdu. Ali meni je to bilo kao da sam otišao bilo gdje planinariti. Nisam ništa osjetio niti mi je to bilo nešto posebno.“
Po povratku kući ponovno su krenuli na misu
„Vratili smo se kući i vidio sam da moja žena više ne leži u krevetu. Vidio sam da se nešto promijenilo. Ali opet, iskreno rečeno, nisam skroz vjerovao. Ipak, to je nešto probudilo u meni. Nakon dugo godina, ne znam koliko točno, mislim da dvije-tri godine nismo bili u crkvi, počeli smo ponovno ići na nedjeljnu misu.“
„I morate misliti koliko je naš neprijatelj lukav. Moja je žena sljedeće zime, nakon što je ozdravila, a to je bilo u jesen prije dvije godine, krajem rujna, 15 puta bila bolesna. Petnaest je puta imala gripu. Tako da smo mi opet posumnjali, ali ipak se nešto promijenilo.“
„Imala je gripu, ali nakon tri-četiri dana gripa bi je prošla, što se prije nikad nije dogodilo. Prije bi po tri tjedna ležala kao mrtva. Tako smo opet vidjeli neku slavu Božju, iako je ja još uvijek nisam mogao prihvatiti. Hvala Bogu, počeli smo polako ići na svetu misu, sve redovitije, i tu se nešto budilo“, ispričao je Ćosić.
Riječ je o njegovu osobnom vjerskom svjedočanstvu, u kojem nije naveo podatke o neovisnoj medicinskoj potvrdi ozdravljenja.
Nakon Međugorja otišao u Dom molitve
Sljedećeg proljeća, kaže, osjetio je snažnu potrebu otići u Dom molitve u Slavonskom Brodu. Nazvao je rođaka koji je godinama s njim pokušavao razgovarati o vjeri.
„Kad sam kroz ozdravljenje svoje žene i kroz buđenje u meni osjetio da tu možda ipak nešto postoji, prvi kojeg sam se nakon svega sjetio nazvati bio je taj rođak“, ispričao je.
Iako supruga isprva nije bila oduševljena njegovim prijedlogom, na kraju su zajedno otišli.
Ondje je, kaže, za vrijeme molitve supruga doživjela duboko duhovno iskustvo, dok on sam tada nije osjetio ništa posebno. Međutim, nekoliko dana poslije, tijekom jutarnje molitve kod kuće, doživio je nešto što opisuje kao susret sa živim Bogom.
„Ja sam kod kuće upoznao živoga Boga. Onda sam znao što je moja žena te večeri u Domu molitve u Slavonskom Brodu doživjela. Od tada se mijenja cijeli moj život. Dobio sam žar za molitvom kakav nikad prije nisam poznavao“, rekao je.
U Švicarskoj je, uz potporu župnika, pokrenuo molitvenu zajednicu koja je u početku okupljala desetak ljudi. Danas, prema njegovim riječima, u formaciji imaju 30 članova.
Odbio investiciju od 20 milijuna švicarskih franaka
Ćosić je u svjedočanstvu govorio i o odlasku iz tvrtke koja se bavila nekretninskim projektima vrijednim između 30 i 40 milijuna eura. Nakon ozbiljnog sukoba s poslovnim partnerom odlučio je napustiti tvrtku bez potraživanja novca.
„Godinu dana prije tražio sam investitore za te projekte i rijetko sam koga našao. Taj petak javljaju mi se tri investitora i nude mi 20 milijuna švicarskih franaka da ostanem u toj tvrtki. Da budem iskren, tu sam se subotu i nedjelju mislio što da radim“, ispričao je.
Ponudu je na kraju odbio i napustio posao. U trenutku svjedočenja, rekao je, još nije pronašao novo zaposlenje, iako je magistar ekonomije i ima više od 12 godina direktorskog staža. No vrijeme provodi s obitelji, volontira u Hrvatskoj katoličkoj misiji u St. Gallenu i pokrenuo je internetsku platformu Saints Land, posvećenu životima svetaca.
„Moj se život preokrenuo za 180 stupnjeva. U ovom svijetu imam toliko puno manje, ali ovdje unutra imam sve. I to ne bih zamijenio za nikakav novac ovoga svijeta, za nikakav uspjeh u ovom svijetu“, zaključio je Ćosić.
]]>U ono vrijeme: Kad se Isus približi Jeruzalemu i ugleda grad, zaplaka nad njim govoreći: »O kad bi i ti u ovaj dan spoznao što je za tvoj mir! Ali sada je sakriveno tvojim očima.
Doći će dani na tebe kad će te neprijatelji tvoji opkoliti opkopom, okružit će te i pritijesniti odasvud. Smrskat će o zemlju tebe i djecu tvoju u tebi. I neće ostaviti u tebi ni kamena na kamenu zbog toga što nisi upoznao časa svoga pohođenja.«
]]>]]>
To nije samo pjesma. To je naše sjećanje i zavjet. Pjesma koju nosimo u srcu i s kojom živimo. Svjesne smo da žrtve Vukovara, kao i svih mjesta stradanja naših hrvatskih heroja, moraju živjeti u našim pjesmama, našim molitvama i našem pamćenju. Za sve majke Hrvatice, heroine čista srca, za sve one koje su u boli čuvale obitelj, vjeru i svoj narod. Prije ćemo zemlju jesti nego roda svoga izdati! Podijelite pjesmu, poslušajte je srcem i ostavite svoj komentar. Neka se ne zaboravi!”, poručila je Biljana Glibo iz etno-skupine Čuvarice.
Pjesmu “Vukovar” možete poslušati u nastavku.
]]>Hodali su bez skandiranja i izvikivanja slogana jer, prema organizatorima, tišina simbolizira nerođenu djecu koja nemaju glasa i usmjerava pozornost na potrebu njihove zaštite. Pojedine skupine pritom su molile krunicu i pjevale vjerske pjesme.
Dijete nad kojim je provedena eutanazija bilo je rane dobi, a umrlo je krajem 2025. Slučaj je prvi put objavljen u lipanjskom izvješću ministra zdravstva, a nadležno je povjerenstvo u rujnu zaključilo da je liječnik postupao s dužnom pažnjom.
Zabrinutost zagovornika zaštite života izazvala je i listopadska objava premijera Roba Jettena da očekuje dijete putem surogatnog majčinstva. U pretežno sekularnoj Nizozemskoj, u kojoj je pobačaj dopušten do 24. tjedna trudnoće, ta su ih pitanja dodatno potaknula na javno djelovanje.
Direktor udruge Schreeuw om Leven, Arthur Alderliesten, rekao je za CNA Deutsch, sestrinsku službu EWTN Newsa na njemačkom jeziku, da tišina usmjerava pozornost na nerođenu djecu kojoj je potrebna zaštita. Pozvao je zakonodavce da priznaju kako „i nerođena djeca imaju pravo na život”.
Prema njegovoj ocjeni, u nizozemskom društvu istodobno jača pokret koji zagovara pobačaj i raste angažman kršćana u zaštiti života. Između tih dviju skupina prepoznaje neodlučne, sve spremnije postavljati kritička pitanja, do kojih osobito želi doprijeti. Upozorio je na nastojanja da se pobačaj prikaže kao zdravstvena skrb i temeljno pravo te pozvao političare da iza statistike prepoznaju ljudske živote.
„Iza svake brojke stoji nerođeno dijete. Prihvatimo novi život umjesto da ga uništavamo”, poručio je.
Protuprosvjednici su megafonima izvikivali poruke pokušavajući narušiti tišinu, na što su neki sudionici odgovorili molitvom krunice za njih. Dvije je skupine razdvajao kanal. Fizički incidenti nisu zabilježeni, a hod je nastavljen prema planu.
Regionalna koordinatorica organizacije ProLife Europe u Nizozemskoj, Roos Sparreboom, istaknula je za CNA Deutsch važnost argumenata utemeljenih na znanosti i ljudskim pravima te pozornog slušanja sugovornika. Prema njezinu iskustvu, mladi od zagovornika zaštite života često očekuju isključivo vjerska obrazloženja pa ih sekularni argumenti iznenade. Neki očekuju i ljutnju ili vikanje.
Sama je odrastala u uvjerenju da je pobačaj pravo žene, a za promjenu stava trebalo joj je gotovo pet godina. Zato razgovorom ponajprije nastoji potaknuti sugovornike na razmišljanje i samostalno istraživanje. Naglasila je da volonteri često više slušaju i postavljaju pitanja nego što govore, nastojeći pokazati da im je stalo do sugovornika kao osoba, prenio je EWTN News.
]]>Polazeći od slike bijelih križeva na Memorijalnom groblju u Vukovaru, biskup Radoš u homiliji je istaknuo da krv nevinih žrtava traži istinu, pravdu i odgovorno pamćenje, dok je Krist svojom krvlju na križu uspostavio mir. Naglasio je da prolivena krv ne smije postati poziv na novo nasilje, nego da nas sjećanje na žrtve obvezuje na čuvanje života i izgradnju pravednoga mira.
Podsjetio je da praštanje ne znači zaboraviti zločin ni odustati od pravde, nego ne dopustiti da zlo određuje našu budućnost. Posebno se osvrnuo na obitelji koje još tragaju za svojim nestalima, istaknuvši da svakom pokojniku pripada dostojanstven grob, a njegovim bližnjima mjesto na kojem mogu tugovati i moliti.
Govoreći o poslanju Europe, pozvao je na izgradnju zajedničkoga doma utemeljenog na istini, pravdi i ljudskom dostojanstvu. Homiliju je zaključio riječima: „Ljubav koja se daruje do kraja rađa mir.“
Misi su nazočili hrvatski europarlamentarci Sunčana Glavak, Tomislav Sokol i Davor Ivo Stier iz EPP-a, Biljana Borzan, Tonino Picula i Marko Vešligaj iz Kluba zastupnika Progresivnog saveza socijalista i demokrata (S&D), Stephen Nikola Bartulica iz Kluba zastupnika Europskih konzervativaca i reformista (ECR) te Gordan Bosanac iz Kluba zastupnika Zelenih/Europskog slobodnog saveza (Greens/EFA). Sudjelovali su i njemački europarlamentarac Jens Gieseke te mađarski europarlamentarac Viktor Weisz, obojica iz EPP-a.
Među nazočnima bili su i veleposlanik Republike Hrvatske u Kraljevini Belgiji Josip Paro, Mirko Ujdenica uime Stalnoga predstavništva Republike Hrvatske pri NATO-u, članovi ureda povjerenice Dubravke Šuice i povjerenika Magnusa Brunnera, državni tajnik u Ministarstvu poljoprivrede, šumarstva i ribarstva Zdravko Tušek, članovi Franjevačke mladeži iz Hrvatske te predstavnici drugih europskih institucija.
U objavi se ističe da sjećanje na Vukovar i Škabrnju nije samo pogled u prošlost, nego trajna obveza prema žrtvama, istini i budućim naraštajima. Naglašava se odgovornost za očuvanje spomena na njihovu žrtvu te mira i slobode koje su nam ostavili.
Zajedničkom molitvom i dostojanstvenom tišinom okupljeni su izrazili zahvalnost svim hrvatskim braniteljima i žrtvama čiji su životi prekinuti u ratnim stradanjima, izvijestio je Klub zastupnika EPP-a.
]]>
Okupljeni vjernici su upalili svijeće, izvjesili zastave i poruku posvećenu Vukovaru.
Nakon toga, duž Vukovarske ulice priređena je i bakljada koja je održana u tišini, nakon čega su se okupljeni mještani uslijed jakog pljuska razišli.
Svjetlo i molitva iz župe Međugorje i ove godine poslana je u nebo svim onima koji su položili svoje živote na oltar Domovine.{gallery}foto-video-zupljani-medugorja-u-bijakovicima-uz-molitvu-svijece-i-baklje-odali-pocast-vukovaru-skabrnji-i-svim-zrtvama-domovinskog-rata{/gallery}
Pri preuzimanju teksta, fotografija i videa obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.
]]>U objavi je prenesena župnikova zahvala svima koji mu šalju poruke podrške i mole za njegov oporavak. Posebno je zahvaljeno mladom paru koji mu je pritekao u pomoć te osoblju brčanske bolnice.
„Do daljnjega u našoj župi neće biti svetih misa“, stoji u objavi. Župljani će u idućim danima biti obaviješteni o oporavku don Filipa i rasporedu u župi, a pozvani su i na molitvu za njegovo ozdravljenje.
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.
]]>Župnik je tijekom naguravanja zadobio četiri ubodne rane u prsa i tri u ruku. Uspio je izići iz kuće i doći do ceste, gdje mu je u pomoć pritekao mladi par. Katolički tjednik
„Bogu hvala župnik Filip je pri svijesti i od srca zahvaljuje svima za molitve i podršku“, objavljeno je na Facebook stranici „Boće – Brčko Distrikt“.
U objavi su zahvalili mladom paru i djelatnicima brčanske bolnice te izvijestili da se u župi do daljnjega neće slaviti mise.
Policija Distrikta Brčko obavila je očevid i izuzela snimke videonadzora sa župne kuće i okolnih objekata, objavio je Katolički tjednik. Vrhbosanska nadbiskupija pozvala je vjernike na molitvu za župnikov oporavak, a nadležne institucije da pronađu napadača. Katolički tjednik
U ono vrijeme: Kaza Isus prispodobu — zato što bijaše nadomak Jeruzalemu i oni mislili da će se umah pojaviti kraljevstvo Božje. Reče dakle: »Neki je ugledan čovjek imao otputovati u daleku zemlju da primi svoje kraljevstvo pa da se vrati. Dozva svojih deset slugu, dade im deset mna i reče: ‘Trgujte dok ne dođem.’ A njegovi ga građani mrzili te poslaše za njim poslanstvo s porukom: ‘Nećemo da se ovaj zakralji nad nama.’«
»Kad je on primio kraljevstvo i vratio se, naredi da mu dozovu one sluge kojima je predao novac da sazna što su zaradili.«
»Pristupi prvi i reče: ‘Gospodaru, tvoja mna donije deset mna.’ Reče mu: ‘Valjaš, slugo dobri! U najmanjem si bio vjeran, vladaj nad deset gradova!’ Dođe i drugi govoreći: ‘Mna je tvoja, gospodaru, donijela pet mna.’ I tomu reče: ‘I ti budi nad pet gradova!’
»Treći, opet, dođe govoreći: ‘Gospodaru, evo ti tvoje mne. Držao sam je pohranjenu u rupcu. Bojao sam te se jer si čovjek strog: uzimaš što nisi pohranio, žanješ što nisi posijao.’«
»Kaže mu: ‘Iz tvojih te usta sudim, zli slugo, Znao si da sam čovjek strog, da uzimam što nisam pohranio i žanjem što nisam posijao? Zašto onda nisi uložio moj novac u novčarnicu? Ja bih ga po povratku podigao s dobitkom.’ Nato reče nazočnima: ‘Uzmite od njega mnu i dajte onomu koji ih ima deset.’ Rekoše mu: ‘Gospodaru, ta već ima deset mna!’ ‘Kažem vam: svakomu koji ima još će se dati, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima. A moje neprijatelje — one koji me ne htjedoše za kralja — dovedite ovamo i smaknite ih pred mojim očima!’«
Rekavši to, nastavi put uzlazeći u Jeruzalem.
]]>Izražavajući sućut obitelji Kristiana Josipa Periša, kao Komisija Hrvatske biskupske konferencije pozvana promicati pravdu i mir, upućujemo ovo Priopćenje hrvatskoj javnosti kako bi se čuo jasni glas Crkve o pitanjima koje pritišću i opterećuju hrvatskoga čovjeka koji vapi za istinom i pravdom. Istodobno, želimo iskazati svoju solidarnost i sa svim drugim žrtvama neprimjerenog postupanja u zdravstvenoj ustanovi za koje smo saznali zahvaljujući sredstvima društvenog priopćavanja te upozoriti da unutarnje, emocionalne i međuljudske teškoće predstavljaju jednu od najdubljih dimenzija ljudske patnje.
Ne prejudicirajući ničiju kaznenu odgovornost i nakane djelovanja, jasno ističemo da je moralno neprihvatljiv svaki oblik nasilja, a osobito nad vezanim i bespomoćnim čovjekom. Izražavamo stoga podršku svim mjerodavnim institucijama da ustanove cjelovitu istinu o nedavnom događaju u Klinici za psihijatriju „Sveti Ivan“ u Jankomiru, jer to zahtijeva pravo žrtve i njegove obitelji, ali i opće dobro društva. Pozivamo sve nositelje odgovornosti, od ustanove do osnivača i nadležnoga ministarstva, da preuzmu svoj dio odgovornosti i ne svode događaj na pojedinačni incident, ali ni na sredstvo političkoga nadmetanja i skupljanja političke dobiti na nevinoj žrtvi. Zadaća politike je promicati i štititi opće dobro što uključuje i stav da se nijedan zločin ne smije relativizirati.
Primjena humane prisile je čin koji se mora događati u strogo kontroliranim uvjetima, od educiranih osoba i uz strogi nadzor. Zdravstvene ustanove su mjesta pružanja zdravstvene zaštite i primjerene pomoći pacijentima, a ne gubitka njihova dostojanstva, ljudskih prava i sigurnosti. U tom smislu Komisija HBK Iustitia et Pax ističe sljedeće:
1. osuđujemo svako postupanje s pacijentima koje izlazi iz okvira propisanih protokola zdravstvene njege, kao i kliničkih protokola te pravila o pravima i zaštiti pacijenata, a osobito postupke koji ugrožavaju osnovno ljudsko pravo na život te nasilničko ponašanje nad osobama koje se ne mogu braniti;
2. iskazujemo podršku svim djelatnicima u sustavu zdravstva koji požrtvovno rade svoj posao i koji ne smiju biti etiketirani zbog neprimjerenih postupanja i needuciranosti djelatnika koji krše etičke kodekse i druge propise;
3. pozivamo medicinske djelatnike i sve one koji rade u sustavu zdravstva, kao i djelatnike u medijima, da poštuju etičke kodekse svojih profesija koji obvezuju na čuvanje profesionalne tajne i podataka o osobnoj zaštiti pojedinca. Pri tome ističemo da je prijavljivanje zlostavljanja moralna i zakonska dužnost te nijedna profesionalna tajna ne smije služiti prikrivanju nasilja. Zahvaljujemo stoga svima koji su hrabro pridonijeli tomu da istina izađe na vidjelo;
4. želimo upozoriti da snimke brutalnog sadržaja mogu izazvati (re)traumatizaciju posebno među ranjivim skupinama, kao i kod mladih i djece kojima su ti medijski sadržaji dostupni bez ograničenja;
5. obvezatno je doraditi zakonsku regulativu o mjerama sputavanja koje smiju biti samo krajnje sredstvo, najkraćega mogućeg trajanja, po nalogu i pod nadzorom liječnika, uredno dokumentirane i podložne neovisnom nadzoru. Pozivamo stoga na hitne izmjene i dopune propisa, zbog opterećenja normativnim i provedbenim manjkavostima u Zakonu o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, s posebnim naglaskom na sputavanja i smještaj bez osobnog pristanka;
6. pružamo podršku mjerodavnim institucijama Republike Hrvatske, osobito policiji, državnom odvjetništvu i sudstvu, da u pravednom postupku utvrde činjenice te očekujemo neovisan, temeljit i pravodoban postupak, a u slučaju da se utvrdi kaznena odgovornost, da kroz kažnjavanje počinitelja upute snažnu poruku o neprihvatljivosti takvih djela;
7. Župe, redovničke i crkvene zajednice često su mjesta na koja ljudi dolaze sa svojom patnjom tražeći nekoga tko će ih saslušati, pružiti osobnu pratnju i potporu u trenutcima psihičke ranjivosti. Mentalno zdravlje u mnogim mjesnim Crkvama postaje tako jedan od najžurnijih pastoralnih izazova te je potrebno pristupiti sustavnijem, stručnijem, suosjećajnijem i preventivnom pastoralnom djelovanju koje obuhvaća osobu u njezinoj cjelovitosti te poraditi na uspostavi snažnije suradnje sa zdravstvenim stručnjacima. Istodobno izražavamo zahvalnost svim pastoralnim djelatnicima, djelatnicima u Caritasu te bolničkim kapelanima koji pružaju potporu osobama i obiteljima u njihovoj ranjivosti, a osobito mladima koji se suočavaju s novim oblicima emocionalne ranjivosti, često povezanima s društvenim pritiskom, ekonomskom neizvjesnošću i izolacijom.
U apostolskoj pobudnici Dilexi Te papa Lav XIV. nas podsjeća da je Krist „svojom ljubavlju izlivenom do kraja“ potvrdio „dostojanstvo svakoga ljudskog bića, osobito kad je ono slabo, prezreno ili trpi“ (br. 2). U skladu sa naukom Katoličke Crkve dužni smo štititi nepovredivost prava na život, od začeća do prirodne smrti, koje je prvo među svim pravima i uvjet svih drugih prava osobe. Kao vjernici, upućujemo Gospodinu svoje molitve za preminulog Kristijana Josipa i njegovu obitelj, kao i za sve bolesnike i za one koji o njima skrbe.
U Zagrebu, 17. studenoga 2026.
Komisija HBK Iustitia et pax
]]>
U ono vrijeme: Uđe Isus u Jerihon. Dok je njime prolazio, eto čovjeka imenom Zakeja. Bijaše on nadcarinik, i to bogat. Želio je vidjeti tko je to Isus, ali ne mogaše od mnoštva jer je bio niska rasta. Potrča naprijed, pope se na smokvu da ga vidi jer je onuda imao proći. Kad Isus dođe na to mjesto, pogleda gore i reče mu: »Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući.«
On žurno siđe i primi ga sav radostan. A svi koji to vidješe stadoše mrmljati: »Čovjeku se grešniku svratio!« A Zakej usta i reče Gospodinu: »Evo, Gospodine, polovicu svog imanja dajem siromasima! I ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko.« Reče mu na to Isus: »Danas je došlo spasenje ovoj kući jer i on je sin Abrahamov! Ta Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno!«
]]>„Napad je bio brz, ali silovit te je mnoge ostavio traumatiziranima, ali mi crpimo snagu iz Svetoga pisma“, posvjedočio je jedan očevidac.
Okrug Mandera smješten je uz samu granicu Kenije sa Somalijom, a nesigurnost je ondje svakodnevica za kršćansko stanovništvo. Kršćani koji doseljavaju u ovo područje zbog posla osobito su ranjivi. Crkve djeluju pod stalnom prijetnjom, vjernici putuju s velikim oprezom, svećenici ograničavaju večernja okupljanja, a zajednice često slave bogoslužje pogledavajući prema vratima. Čak i sam odlazak na posao može kršćane izložiti smrtnoj opasnosti.
„Kradljivac dolazi samo da ukrade, zakolje i pogubi. Postajemo sve oprezniji, ali ostajemo predani naviještanju evanđelja unatoč ovoj stalnoj prijetnji islamskih boraca“, poručio je jedan od lokalnih crkvenih poglavara.
Militantna skupina Al-Shabab u više je navrata napadala kršćane u ovoj sjeveroistočnoj regiji, osobito one koje doživljavaju kao došljake i one koji ne dijele njihovu ekstremističku vjersku ideologiju. Obraćenici s islama na kršćanstvo i dalje su posebno izloženi zastrašivanju, prijetnjama i nasilju.
Reagirajući na ubojstvo petorice kršćana, drugi je crkveni predstavnik zatražio molitvu i potporu za vjernike u Manderi te obitelji žrtava. „Pozivamo sveopću Crkvu da stane uz progonjene vjernike u Keniji te da moli za obitelji ubijenih, za ranjene i za sve kršćane diljem Mandere. Molite za zaštitu kršćanskih radnika, pastora i zajednica, kako bi imali hrabrosti nastaviti slaviti Boga i dijeliti evanđelje. Molite za trajni mir. Crkva u Manderi nije zaboravljena – budimo uz njih“, zaključio je.
Inače, u ovoj zemlji živi oko 40 milijuna ljudi u 40 etničkih skupina. Usprkos velikom broju etničkih skupina, najzastupljenija religija je kršćanstvo (oko 47% protestanata i 35% katolika) dok je muslimana oko 10%. Ostatak pučanstva pripada tradicionalnim plemenskim religijama.
Za ovu zemlju najveći je problem susjed Somalija.
]]>
James Marriott, kolumnist londonskog Timesa, u knjizi The New Dark Ages: The Death of Reading and the Dawn of the Post-Literate Society (Novo mračno doba: smrt čitanja i zora postpismena društva) zastupa mišljenje da će se vjerojatno dogoditi ovo posljednje. Prema Marriottovu mišljenju, pojava masovne pismenosti zaslužna je za mnoga, ako ne i za većinu, dostignuća u kojima danas uživaju stanovnici modernoga Zapada, a osobito za znanstveni napredak i stabilan društveni poredak. No, kada čitanje počne nestajati, taj će se složeni sustav neizbježno početi raspadati: „Kako doba tiska ustupa mjesto dobu zaslona, svijet kakav smo nekoć poznavali nestaje.”
Marriott priznaje koliko je sam čin čitanja zapravo neprirodan. Čitanje nije tek jedna od sastavnica ljudske evolucije koja se kod ljudi pojavila spontano, bez ikakva poticaja. Riječ je o revolucionarnom kognitivnom sustavu koji je omogućio nastanak čitavih civilizacija. Međutim, intelektualni čin pretvaranja simbola u ideje zahtijeva golem mentalni napor, stalnu vježbu i dostupnost stvarnih tekstova za čitanje.
Najraniji tekstovi uglavnom su bili rukom pisani ili uklesani u kamen, pa je samo malena skupina ljudi mogla čitati i pisati, dok je većina stanovništva ostajala nepismena.
Marriottova sekularno-liberalna pristranost počinje dolaziti do izražaja kada olako odbacuje napredak ostvaren tijekom tisućljeća koja su prethodila širenju masovne pismenosti. Priznaje da je napretka bilo u svim područjima života, ali pogrešno smatra da tada nisu postojali složeni sustavi upravljanja, znanstvene revolucije ni književna djela koja su se prodavala u velikim nakladama. Kako sam kaže: „Društvo je bolje i racionalnije zahvaljujući napretku čitanja.”
Marriott zna da samo čitanje ne čini čovjeka boljim, ali nas ipak želi uvjeriti da čitanje ljude čini empatičnijima, velikodušnijima, logičnijima, produktivnijima, pametnijima i općenito sretnijima. Prema njegovu mišljenju, za ukidanje ropstva, uspostavu ljudskih prava i stvaranje brojnih programa socijalne skrbi (uključujući i one koji su ljude učili čitati) nije bilo zaslužno kršćanstvo, nego „uspon čitanja”.
Znakovito je da Marriott prešućuje mračna poglavlja povijesti pojedinih izrazito pismenih društava, poput međuratne Njemačke, koja su se pretvorila u brutalne fašističke i komunističke autokracije te počinila genocid nad vlastitim stanovništvom.
Posljednjih desetljeća kultura pismenosti ustupila je mjesto kulturi zaslona. Sve je počelo televizijom. Gotovo svaki teško stečeni dodatni sat slobodnog vremena nakon sredine 20. stoljeća odlazio je na gledanje televizije. To je dovelo do žalosnog obrata: „Mnogi bogati i visokoobrazovani ljudi počeli su čitati znatno manje nego što su čitali pripadnici najsiromašnijih društvenih slojeva sredinom 20. stoljeća.”
Problem se dodatno pogoršao kada su televizori ustupili mjesto džepnim uređajima opremljenima brzim pristupom internetu. Pametni telefoni nisu samo ukinuli i posljednje prilike za čitanje nego su korisnike učinili ovisnima o zaslonima. Prema Marriottovu mišljenju, to je bio konačni udarac kulturi pismenosti.
Što to znači za društvo u cjelini? Upravo na tom mjestu autorove političke i filozofske predrasude umanjuju vrijednost inače dobro napisane i argumentirane knjige. U jednom kasnijem poglavlju opisuje kako ga je vlastito čitateljsko putovanje početkom 2000-ih dovelo do prihvaćanja ideja novih ateista, kao i sekularnih progresivaca poput Stevena Pinkera, koji prosvjetiteljstvo slave kao vrhunac ljudskog razuma.
Stoga se Marriott ponajprije boji širenja praznovjernog (odnosno religioznog) načina razmišljanja, kultova ličnosti, antintelektualizma te urušavanja javnog dijaloga i demokratskih načela.
Premda su neke od tih zabrinutosti opravdane, one zanemaruju mnogo veće probleme koji proizlaze iz slabljenja religijske prakse: krizu smisla, epidemiju usamljenosti, globalni demografski pad te političku i kulturnu radikalizaciju.
Ti čimbenici mnogo više pridonose nastanku mračnog doba nego, primjerice, prigovori podcastera Tuckera Carlsona o demonima ili odluka predsjednika Trumpa da proširi istočno krilo Bijele kuće kako bi dodatno istaknuo vlastiti lik. Osim toga, dok su zasloni izazvali pustoš u zajednicama i društvenom životu, knjige su povezivale ljude i iznosile dublje istine koje su obogaćivale čovječanstvo.
Očekivano, Marriott ne zna kako obnoviti kulturu pismenosti jer o tom pitanju razmišlja isključivo u svjetovnim kategorijama: „Dok čitanje nestaje, proživljavamo iznimno razdoblje povijesti, prepuno opasnosti.” Upravo je Crkva u velikoj mjeri prva poučavala zapadno stanovništvo čitanju i pisanju, pa Marriott ne uspijeva uvidjeti da bi Crkva mogla biti snažan saveznik u obnovi kulture čitanja.
Uostalom, kršćanstvo je religija Knjige, a Biblija je najtiskanija knjiga svih vremena. Zato su sveci poput Augustina, Alfonza Liguorija i Franje Saleškoga snažno poticali čitanje. Društvo koje više ne zna čitati društvo je koje više ne može biti ni u potpunosti poučeno u vjeri.
Još je važnije shvatiti da je čitanje sredstvo, a ne samo sebi svrha. Mora postojati neki viši cilj koji će ljude ponovno potaknuti da „uzmu i čitaju”. Marriott se približava tom zaključku, ali na kraju propušta shvatiti samu bit.
U pravu je kada žali zbog opadanja navike čitanja te porasta neznanja i površnog razmišljanja, ali zaboravlja krajnji cilj čitanja: naučiti bolje ljubiti i služiti Bogu, kao i bližnjemu. Bez transcendentnog temelja čitanje, kao i svaka druga ljudska djelatnost, gubi smisao i ubrzo nestaje.
]]>Sjećam se da sam ju proveo u molitvi, moleći Gospodina, po zagovoru svetog Turibija, da mi podari milost da budem pastir po njegovu srcu.
Završetak jubileja svetoga Turibija u Zañi
Učinio je to na molitvenom susretu u prigodi završetka jubilarne godine povodom 300. obljetnice kanonizacije svetog Turibija de Mongroveja, nadbiskupa Lime španjolskoga podrijetla, koji je tijekom 25 godina, između kraja 16. i početka 17. stoljeća više puta posjetio, često pješice, svoju prostranu biskupiju, koja je tada uključivala i Chiclayo. Preminuo je tijekom jednog od svojih putovanja u Zañi, nešto više od 40 kilometara od Chiclaya, 1606. godine, gdje je pokopan i ostao tamo sve dok, godinu dana kasnije, njegovi posmrtni ostatci nisu preneseni u katedralu u Limi.
Dugo željeni trenutak: hvala vam za vašu vjeru
Nakon pozdrava biskupa Chiclaya mons. Farfána Córdove i tri svjedočanstva, Papa je u govoru - nekoliko puta prekinutom povicima odobravanja vjernika - još jednom izrazio – kako je rekao – svoju veliku radost što sam ovdje, s vama. Koliko sam želio da dođe ovaj trenutak! – istaknuo je te među brojnim uspomenama na godine u kojima je pružao pastoralnu skrb u toj dragoj biskupiji, spomenuo se upravo noći prije početka svoje pastoralne službe.
Te sam noći zamolio Gospodina da me nauči kako biti pastor. Danas, osvrćući se na protekle godine, shvaćam da ste vi bili dio Božjega odgovora na tu molitvu. Zbog toga vam želim zahvaliti od sveg srca. Hvala vam za vašu vjeru, za vašu naklonost i za sve što ste me naučili tijekom tih godina. Sada kada mi je Gospodin povjerio brigu za opću Crkvu, ponovno ga molim za istu milost, svjestan koliko još moram naučiti.
Poznati okusi koji mi daju da se osjećam kao kod kuće
Vrativši se u Chiclayo kao Papa, zahvalio je katoličkoj zajednici te biskupije, ne skrivajući emocije, za sve što je primio od njih i zato što su ga sada dočekali radosno i s gostoljubivošću koji ih karakteriziraju, za brojne geste naklonosti, a i za ukusnu hranu koju su – kako je rekao – tako brižno pripremali za njega.
I ti tako poznati okusi podsjetili su me na prekrasne trenutke koje sam ovdje proveo. Hvala vam što ste mi dali da ponovno osjetim da sam kod kuće.
Sveti Turibije, pastir koji je putovao na velike udaljenosti
Govoreći o svetom Turibiju, papa Lav XIV. je istaknuo da u Zañi možemo pročitati sažetak njegova života, jer je preminuo tijekom pastoralnoga posjeta kao mjesni biskup.
Njegov nas život podsjeća da se ljubav pastira prepoznaje i po udaljenostima, fizičkim i egzistencijalnim, koje je spreman prijeći kako bi naviještao Isusa Krista.
Zahvaljujući vašoj vjeri bolje sam shvatio evanđelje
Gledajući, tijekom molitve nekoliko minuta prije, prazan grob svetoga nadbiskupa kojega je 1983. sveti Ivan Pavao II. proglasio zaštitnikom biskupa Latinske Amerike, papa Lav XIV. je objasnio kako je mislio na ono što je ostalo od njegova prolaska na ovoj zemlji: vjera brojnih zajednica i predanost onih koji su slijedili njegove stope, donoseći evanđelje na najudaljenija mjesta. Papa se pritom prisjetio da je tijekom godina provedenih u Chiclayu imao priliku upoznati mnoge od njih, poput stanovnika Incahuasija i Kañarisa, koje je spomenuo zbog gostoljubivosti njihovih obitelji i predanosti svećenika i časnih sestara koji ih prate.
Koliko sam puta došao naviještati evanđelje i vratio se malo bolje ga razumjevši zahvaljujući vašoj vjeri!
Patnje afričkih robova i patnje prouzročene kriminalom
U Zañi je papa Lav podsjetio na ropstvo generacija afričkih muškaraca i žena, koji su često podnosili velike patnje i poniženja. Izrazio je svoju naklonost i blizinu prisutnim potomcima, čiju je vjeru i ljubav, s kojom oni – kako je rekao – čuvaju uspomenu na svoje pretke, imao radost upoznati. Zahvalio im je za sve što donose u život Crkve te izrazio nadu da će ih primjer svetoga Martina de Porresa, kojemu je sâm sveti Turibije podijelio krizmu, podsjetiti koliko ih Bog voli i ohrabruje da ustraju na putu svetosti.
Znam da mnoge obitelji u ovoj zemlji pate zbog kriminala, iznude i nesigurnosti. Boli me pomisao na one koji žive u strahu, na osobe koje vide da su pošteni plodovi njihova rada ugroženi i na one koji još uvijek trpe diskriminaciju.
Nemojte se nikada naviknuti na patnju drugih
Papa sve te ljude nosi u svojim molitvama i moli Gospodina da im podari mir koji im je toliko potreban.
Molim vas da ostanete ujedinjeni, da brinete jedni o drugima i da se nikada ne naviknete na patnju drugih. Uvijek postoji netko komu možemo pomoći, osoba koju možemo saslušati, obitelj koju možemo podržati.
Poput svetog Turibija, životi oblikovani evanđeljem
Papa Lav je potom podsjetio da ga se u svom pismu biskupima Latinske Amerike i Kariba, povodom 300. obljetnice kanonizacije svetog Turibija, spomenuo kao pastira koji je dopustio da evanđelje prije svega oblikuje njegov život. Kako bi bilo lijepo – istaknuo je – da to možemo reći za svakoga od nas! Svećenike je potaknuo da njeguju svoje svakodnevno prijateljstvo s Isusom Kristom, slaveći sakramente s ljubavlju i poštovanjem i ostajući uvijek blizu narodu koji im je povjeren. Roditelje i bake i djedove pak da nastave prenositi vjeru svojoj djeci i unucima, a mlade da otvore svoje srce Gospodinu, koji vas – kako je rekao – poznaje i ima prekrasan poziv za svakoga od vas.
Dopustimo da njegova Riječ preoblikuje naš život i nauči nas ljubiti kao što On ljubi nas.
Svi ste u mojim molitvama; molite za mene
Na kraju, posljednja uspomena. Među bezbrojnim licima koje Papa čuva u svojem sjećanju, u svom srcu s posebnom ljubavlju nosi one – rekao je – koji su već otišli u Očev dom i s kojima ću se, nadam se, jednoga dana ponovno susresti. Svi vi ostajete u mojim molitvama – istaknuo je te na kraju dodao – nastavite moliti za mene, kao što znam da ste to činili do sada.
Molitva za Godinu svetoga Turibija
Nakon govora, Papa i svi prisutni izmolili su molitvu za Godinu svetog Turibija, „vjernoga uzora pastira, sjajnog primjera za život svih pastira u povijesti“. Molili su Boga da u Peruu, Latinskoj Americi i u cijelom svijetu bude svetih zvanja: svetih muškaraca i žena koji se velikodušno posvećuju službi Bogu poput svetoga nadbiskupa. I da „po zagovoru svetog Turibija, naši vođe i svi građani ove domovine zajedno traže opće dobro, budu spremni služiti drugima i grade vjerodostojnu vjeru, rođenu iz srca koja uistinu vjeruju“.
]]>
Američki politolog Ryan Burge, koji istražuje religiju u američkom društvu, analizirao je podatke Općega društvenog istraživanja i Pewova istraživanja religijskoga krajolika. Utvrdio je da se 2024. gotovo tri četvrtine Amerikanaca odgojenih u katoličkoj vjeri više nije izjašnjavalo katolicima ili se i dalje tako izjašnjavalo, ali je rijetko ili nikada sudjelovalo na misi. Nalaze je objavio na svojoj mrežnoj stranici Graphs About Religion.
Sociologinja Sarah Wilkins-Laflamme sa Sveučilišta Waterloo u Ontariju navodi da katolici u Kanadi češće od onih u SAD-u zadržavaju katolički identitet, ali ponajprije kao oblik kulturne pripadnosti. U Quebecu je on osobito povezan s obiteljskom baštinom te regionalnim i nacionalnim identitetom.
„Katolički identitet važan je i mnogi ga u Kanadi zadržavaju, ali kod mnogih je vjerska praksa počela nestajati devedesetih godina prošloga stoljeća“, rekla je, dodajući da je taj proces prisutan i u ostatku zemlje, premda u manjoj mjeri.
Prema njezinim riječima, mnogi katolici nemaju stvarnih veza s Crkvom, ne slažu se s njezinim stajalištima, a na bogoslužjima sudjeluju uglavnom u posebnim prigodama, poput Božića i Uskrsa. Samo deset posto katolika u Quebecu navodi da vjeru prakticira barem donekle redovito, a u ostatku Kanade taj udio nije mnogo veći. Slabi i osjećaj kulturne pripadnosti katolištvu, premda manje nego u SAD-u.
Jednim od razloga toga slabljenja smatra nedostatno prenošenje vjere u obitelji. Roditelji se mogu izjašnjavati katolicima, ali ako djecu ne odgajaju u vjeri, ona će svoje odrastanje pamtiti kao nereligiozno.
Upozorila je i da bi ograničavanje useljavanja, koje provodi kanadska savezna vlada, moglo smanjiti doprinos useljenika rastu katoličke zajednice. Istodobno katoličko stanovništvo stari, a natalitet je nizak.
Sociolog Joel Thiessen sa Sveučilišta Ambrose u Calgaryju, ravnatelj Instituta Flourishing Congregations, slaže se da poteškoćama u prenošenju vjere pridonosi i nedovoljna vjerska zauzetost roditelja. Katoličke škole i župe mogle bi pomoći, no, prema njegovoj ocjeni, unatoč nastojanjima nisu dovoljno povezane.
Upozorio je i na nedostatak osoba zaduženih za pastoral mladih u katoličkim župama. Brojne protestantske zajednice zapošljavaju pastore za rad s tinejdžerima, što pojedinim zajednicama pomaže da zadrže veći udio članova. Thiessen smatra da to djelomično objašnjava zašto katolici gube više vjernika od protestanata.
Prema njegovoj ocjeni, osobna povezanost s voditeljem pastorala mladih može znatno pridonijeti ostanku u vjerskoj zajednici, ali postojeći ustroj ne pruža dovoljnu potporu takvu radu, izvijestio je Canadian Catholic News, a prenio EWTN News.
]]>
Podsjetio je da su redovnice u počecima vodile vrtić dugi niz godina, kao i pružale pomoć bolesnicima u njihovim kućama te pomagale u pripremi pokojnika kod ispraćaja. Nadalje, istaknuo je njihov rad u župnoj katehezi, školskom vjeronauku, pjevanju i sviranju u župi, kao i oko uređenja crkvenog ruha. „I danas se redovnice iz naše župe u svome domu brinu za one koji više ne mogu biti u svojim kućama te pod njihovim krovom pružaju drugima dom. Ta karizma nije popularna, ne puni dvorane, nažalost već ni crkve. Ona se stvara u tihoj predanosti Evanđelju i u njoj treba ustrajavati bez buke, svjetla reflektora i aplauza mase. Najvažnije je da se čovjek uz drugoga čovjeka osjeća ugodno i toplo“, poručio je župnik Martinić.
Hvarski biskup čestitao je uime okupljenih vjernika i cijele Hvarske biskupije redovnicama na radu i djelovanju u Župi sv. Ivana Krstitelja. „Koliko je samo Bog svojih darova udijelio po molitvi i žrtvi redovnica, po njihovu služenju potrebnima. Bog nam je te darove udijelio upravo po njima, i zato vam drage redovnice želim izreći zahvalnost na vašoj nazočnosti među nama. Hvala vam posebno na vašem služenju prema siromašnima i potrebnima”, istaknuo je biskup Vidović te potaknuo vjernike za zahvalnost. „Samo čovjek koji zahvaljuje svjestan je dara koji je primio, čovjek koji ne zahvaljuje nije svjestan toga dara. Osim toga, zahvaljivanjem se otvaramo i za sljedeće, buduće darove“, poručio je vjernicima mons. Vidović.
U homiliji se hvarski biskup osvrnuo na evanđeoski navještaj 33. nedjelje kroz godinu, razlažući Isusovu prispodobu o talentima. Potaknuo je narod na razmišljanje o, kako je rekao, prvoj i temeljnoj istini vjere koja govori da je Bog sve stvorio, sve uzdržava i svime upravlja. „Bog je naš Stvoritelj, naš Otac, a mi smo njegova djeca, odnosno ljubljeni sinovi i kćeri. Sve što imamo i jesmo njemu pripada. Bez njega ne možemo biti i opstati. Uz temeljni dar života, Bog nam je podario bezbroj drugih darova, alata kojima možemo ostvariti život, puninu života, život po mjeri Isusa Krista, život svetosti“, pojasnio je mons. Vidović.
Govoreći o talentima iz evanđeoske prispodobe, pojasnio je da su talenti sjeme dobara koje u čovjeku trebaju donijeti plod. „Isus daje različite talente svakom čovjeku. Koliko god ima ljudima toliko ima i talenata. No, Božja mjera nije naša ljudska mjera. Naša ljudska mjera je količina i veličina. Božja mjera je punina. Bog ne gleda kao što čovjek gleda. Čovjek gleda na oči, a Bog ono što je u srcu. Čovjek ostaje na površini i zato se često spotičemo na tu površinu koju vidimo. Bog gleda sadržaj srca, duše, naše životne posude“, zaključio je hvarski biskup.
Pred kraj euharistijskoga slavlja sestrama su upućene čestitke. Poruku provincijalne poglavarice č. s. Nevenke Jurak, FDC, redovnicama je prenijela s. Alojzija Pejaković iz Samostana Majke divne na splitskom Marjanu. „U zajednici koja je stavljena pod posebnu zaštitu Svete obitelji redovnice nastoje radosno i zauzeto živjeti ljepotu karizme i duhovnosti koju je prenijela utemeljiteljica Družbe Majka Franciska Lechner, a koja je posebno štovala Svetu obitelj. Neka i vama primjer ljubavi i zajedništva Svete obitelji Isusa, Marije i Josipa bude oslonac u zajedničkom življenju i djelovanju po kojemu svjedočite kako je dobro i milo kao sestre zajedno živjeti, kako bi Gospodin izlio blagoslov na svaku od vas, kao i na one koje svojim molitvama pomažete“, poručila je provincijalna poglavarica, zahvalivši biskupu Vidoviću na euharistijskom slavlju. Osvrnula se i na župnike s kojima su sestre tijekom godina surađivale, a posebno na višegodišnjeg župnika Antu Jelinčića koji je preminuo u četvrtak, 12. studenoga, a obavljao je službu župnika u toj župi do 2015. godine.
Slavljenicama se obratila i s. Vinka Marović, rodom iz Postira, koja se nalazi na službi u Generalnoj kući u Grottaferrati kod Rima gdje je od srpnja prošle godine imenovana za članicu Vrhovne uprave Družbe u svojstvu vrhovne savjetnice. Prethodno je, nakon rada u župnoj katehezi i pastoralu u Zadru i Križevcima, od 2017. završila teološku izobrazbu na Papinskom sveučilištu Gregoriana.
Sestre Kćeri Božje ljubavi došle su u Postira 1936. na poziv tadašnjeg župnika don Joze Grgičevića. Tijekom devedeset godina mijenjale su nekoliko lokacija stanovanja, dok se napokon nisu uselile u kuću u blizini župne crkve koju su za njihove potrebe ostavili pok. Štefe i Franka Bižaca. Ta se kuća brigom župnika i redovnica te sudjelovanjem mještana tijekom nekoliko godina uredila kao prikladan stan za redovnice i kao udoban prostor za starije i nemoćne osobe o kojima redovnice i danas brinu. U sklopu novouređenih prostorija smještena je i kapela sv. Josipa koju je 1980. blagoslovio hvarski biskup Celestin Bezmalinović, a koja je bila i djelomično ostvarenje dijela zavjeta iz ratne 1944. godine.
Iz Župe Postira Družbi sestara Kćeri Božje ljubavi pridružile su se tri članice: s. Bogoljuba Šantić, s. Hosana Hranueli i s. Vinka Marović. U postirskom samostanu djelovala je i s. Salvatora Simpach iz Beča koja je u ratnim vremenima uz tadašnjeg župnika don Antu Marušića, koji je preminuo 1975., u više navrata kod njemačke vojske posredovala u kriznim trenucima za dobro mještana. U Samostanu Svete obitelji danas žive i djeluju s. Klaudija Kovačević, s. Zvjezdana Kovačević i s. Adela Kustura, izvijestili su iz Hvarske biskupije.
]]>
Kad se Isus približavao Jerihonu, neki slijepac sjedio kraj puta i prosio. Čuvši gdje mnoštvo prolazi, raspitivao se što je to. Rekoše mu: »Isus Nazarećanin prolazi.«
Tada povika: »Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se.« Oni ga sprijeda ušutkivali, ali on je još jače vikao: »Sine Davidov, smiluj mi se!« Isus se zaustavi i zapovjedi da ga dovedu k njemu. Kad se on približi, upita ga: »Što hoćeš da ti učinim?«
A on će: »Gospodine, da progledam.« Isus će mu: »Progledaj! Vjera te tvoja spasila.« I umah progleda i uputi se za njim slaveći Boga. I sav narod koji to vidje dade hvalu Bogu.
]]>U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima ovu prispodobu: »Čovjek, polazeći na put, dozva sluge i dade im svoj imetak. Jednomu dade pet talenata, drugomu dva, a trećemu jedan – svakomu po njegovoj sposobnosti. I otputova. Onaj koji je primio pet talenata odmah ode, upotrijebi ih i stekne drugih pet. Isto tako i onaj sa dva stekne druga dva.
Onaj naprotiv koji je primio jedan ode, otkopa zemlju i sakri novac gospodarov. Nakon dugo vremena dođe gospodar tih slugu i zatraži od njih račun. Pristupi mu onaj što je primio pet talenata i donese drugih pet govoreći: ‘Gospodaru! Pet si mi talenata predao. Evo, drugih sam pet talenata stekao!’ Reče mu gospodar: ‘Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!’
Pristupi i onaj sa dva talenta te reče: ‘Gospodaru! Dva si mi talenta predao. Evo, druga sam dva talenta stekao!’ Reče mu gospodar: ‘Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga.’A pristupi i onaj koji je primio jedan talenat te reče: ‘Gospodaru! Znadoh te: čovjek si strog, žanješ gdje nisi sijao i kupiš gdje nisi vijao. Pobojah se stoga, odoh i sakrih talenat tvoj u zemlju. Evo ti tvoje!’
A gospodar mu reče: ‘Slugo zli i lijeni! Znao si da žanjem gdje nisam sijao i kupim gdje nisam vijao! Trebalo je dakle da uložiš moj novac kod novčara i ja bih po povratku izvadio svoje s dobitkom.’‘Uzmite stoga od njega talenat i podajte onomu koji ih ima deset. Doista, onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima. A beskorisnoga slugu izbacite van u tamu. Ondje će biti plač i škrgut zubi.’«
]]>U ono vrijeme: Kaza Isus svojim učenicima prispodobu kako valja svagda moliti i nikada ne sustati: »U nekom gradu bio sudac. Boga se nije bojao, za ljude nije mario. U tom gradu bijaše i neka udovica. Dolazila k njemu i molila: ‘Obrani me od mog tužitelja!’ No on ne htjede zadugo. Napokon reče u sebi: ‘Iako se Boga ne bojim nit za ljude marim, ipak, jer mi udovica ova dodijava, obranit ću je da vječno ne dolazi mučiti me!’«
Nato reče Gospodin: »Čujte što govori nepravedni sudac! Neće li onda Bog obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu? Kažem vam, ustat će žurno na njihovu obranu. Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?«
]]>Misa će se slaviti u Meditacijskoj dvorani u zgradi Spinelli (00H152), uz sudjelovanje dušobrižnika Hrvatske katoličke misije u Bruxellesu p. Anastazija Perice Petrića, u povodu Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje.
Bit će to prigoda za prisjećanje na sve koji su položili živote za slobodu Hrvatske, na njihovu patnju, hrabrost i žrtvu, ali i na snagu hrvatskog naroda koji ni u najtežim trenucima nije odustao od sna o slobodnoj i neovisnoj domovini.
Klub zastupnika EPP-a najbrojnija je politička skupina u Europskom parlamentu sa 185 zastupnika iz svih država članica, navodi se u najavi.
]]>Na trgu se okupilo na tisuće ljudi. Bilo je tu campesinosa i poduzetnika, skupina obiteljskoga i društvenoga pastorala ili udruge za zaštitu stvorenoga svijeta i ljudskih prava. Bilo je mnogo žena, i upravo su one, i mlade i stare, izazvale gromoglasan pljesak kada je papa Lav XIV. potaknuo na konkretno promicanje prisutnosti, poštovanja i sudjelovanja žena. Njihov je prinos, na svakom području društva i Crkve, prijeko potreban – istaknuo je Papa.
"Žalosno je primijetiti da ustraje mačistički mentalitet, koji se očituje u odsutnosti oca iz obiteljskoga života, u zlostavljanju i nasilju nad ženama, ignorirajući novost kršćanstva koje priznaje i proglašava jednako dostojanstvo i odgovornost muškaraca i žena", rekao je papa Lav te uputio hitan apel: „Cijenimo žene! Štitimo i poštujmo djevojčice!“
Pitanje žena ponovno se pojavilo kada je papa Lav XIV. govorio o obitelji, prvom prirodnom društvu, nositelju vlastitih prava. Ona stoga – rekao je – prethodi svakom pisanom zakonu, koji se mora ograničiti na njezino priznavanje i zaštitu, a javne institucije ju trebaju podupirati, a ne zauzeti njezino mjesto.
"Kulturne promjene promijenile su tradicionalne uloge muškaraca i žena koji nastoje razviti nova stajališta i načine života unutar obitelji i u društvu, katkada i na pogrešan način", rekao je Sveti Otac.
To, međutim, zahtijeva potvrdu da je Bog stvorio ljudska bića kao muško i žensko te da se samo unutar te zajednice izražavaju uzajamnost i komplementarnost, iz kojih proizlaze očinstvo i majčinstvo, djeca i bratstvo, kao i zauzimanje svih za bolje društvo. Živjeti kao muškarac i žena, međutim, ne opravdava nejednakost u odgovornostima vezanima za kućanske dužnosti, ni podređenost jednog supružnika drugome. Naprotiv, – istaknuo je Papa – potrebno je uskladiti uloge muškarca i žene u obiteljima i potvrditi da su oboje suodgovorni u izgradnji budućnosti društva.
U tom je smislu Papa osudio dvostruku marginalizaciju koju trpe mnoge žene koje žive u siromaštvu ili pripadaju autohtonim ili afroameričkim zajednicama: "Bolno je primijetiti da nasilje nad ženama – koje bi potencijalno mogle biti naše bake, majke, sestre ili kćeri - ostaje stvarnost koja ranjava cijelo čovječanstvo."
Papa je svoje misli posvetio i majkama koje često pate i nađu se same, suočavajući se s brojnim teškoćama u odgoju svoje djece kako bi odrastala zdravo i postala dobri muškarci i žene. Stoga je uputio posebnu zahvalu majkama, tetama i bakama koje vrlo hrabro, primjerom svojeg života, budućim generacijama prenose vjeru i čvrstu nadu.
S jednakom je zabrinutošću papa Lav XIV. razmišljao i o brojnim "ranama" koje obilježavaju današnje obitelji: gospodarske teškoće, emigracija u inozemstvo, korupcija poroka, ovisnost o kockanju i klađenju, alkoholizam, ovisnost o drogama, zlostavljanje i obiteljsko nasilje. Stoga je njegova poruka nade namijenjena svima: "Bog voli sve obitelji, osobito one koje prolaze kroz teške trenutke... nemojte se predati pred teškoćama!"
Među teškoćama s kojima se suočavaju obitelji jest i utjecaj digitalnog svijeta. Papa je citirao encikliku Magnifica humanitas kako bi ponovno upozorio na opasnost da tehnologija zamijeni stvarni suživot i izloži nas odvraćanju pažnje i štetnim sadržajima. U tom je smislu bitan savez između politike, obrazovnih institucija i obitelji, za suočavanje s novim problemima.
To je dovelo do teme rada, s poslovnim svijetom pozvanim biti pravi protagonist u izgradnji općega dobra. Potrebno je – napomenuo je Papa – da legitimne vlasti podupiru poduzetnike i radnike, ustanovljujući pravedan pravni okvir i jamčeći istodobno razumnu ravnotežu između rada, odmora i obiteljskog života".
"Bogatstvo i resursi društva nisu usmjereni isključivo na korist nekolicine, nego doprinose razvoju svih", istaknuo je Sveti Otac.
U okviru te međuovisnosti, obrazovanje je nezamjenjivo sredstvo. Odgojiti danas našu djecu u poštovanju prema njihovom dostojanstvu jamstvo je poštenog društva za sutra – istaknuo je Papa. Država jača temelje pravednoga i mirnoga društva kada promiče socijalnu politiku usmjerenu na jednako dostojanstvo svih ljudi, kada podupire obitelji i kada također promiče politiku koja štiti dostojanstvo rada i privatne inicijative.
U toj zemlji u kojoj, više nego u drugima u Latinskoj Americi, postoji nevjerojatna multietničnost i pluralizam, s više od 50 autohtonih naroda, Papa je govorio o kulturnoj raznolikosti. Razlike potiču susret i uzajamno obogaćivanje – napomenuo je – čak i ako rane iz prošlosti i nepovjerenje katkada otežavaju međusobno razumijevanje.
"Nije moguće prihvatiti izraze ili ponašanja koja etiketiraju, vrijeđaju ili osuđuju ljude na temelju njihovog izgleda, podrijetla ili društvenoga statusa, čak ni uz izgovor da je to šala ili pučki žargon. Osim razoružavanja jezika, odbacujući uvredljive riječi, moramo razoružati i svoje stavove", rekao je papa Lav.
Papa je na kraju podsjetio da se sve te stvarnosti - obitelj, poduzetništvo, kulturna raznolikost, uloga žena - stječu u jednu potrebu: Izgraditi društvo u kojemu svaka osoba može živjeti dostojanstveno i doprinositi dobru svih. U tu su svrhu potrebne primjerene strukture, ali nisu dovoljne – istaknuo je papa Lav XIV. te objasnio – Potrebna je promjena koja polazi iz srca, kako bi naše domove učinila školama bratstva, naša poduzeća zajednicama dostojanstvenog rada i društvene odgovornosti, naše kulturne razlike prilikama za susret, a naše institucije prostorima u kojima žene i muškarci mogu sudjelovati i pridonositi općem dobru.
]]>
„Kada sam dobio upit za fotografiranje ovog vjenčanja, nisam ni slutio kakva se priča krije iza njega. A kada sam saznao o kome je riječ, rekao sam sam sebi: ‘Ovo vjenčanje moraš odraditi, bojao se ti toga ili ne’”, napisao je.
Josip Milković iz Vrlike teško je stradao 2016. godine tijekom vojne obuke na vježbalištu Cerovac kod Karlovca. U eksploziji je izgubio vid, obje šake i lijevu nogu te zadobio teško oštećenje sluha. Nakon dugotrajnog oporavka završio je studij psihologije, a svoju je priču podijelio i na Mladifestu u Međugorju 2023. godine.
S Teom je sada započeo novo životno poglavlje, a njihov je fotograf priznao da mu tijekom obreda nije bilo lako zadržati profesionalnu pribranost.
„Tijekom obreda u crkvi emocije su bile toliko snažne da sam se jedva suzdržavao od suza radosnica. Ipak, želio sam ostati profesionalan i zabilježiti svaki važan trenutak njihova dana”, naveo je.
U objavi se osvrnuo i na svakodnevne brige zbog kojih ljudi često zaborave ono što imaju.
„Često se opterećujemo sitnicama, žalimo zbog onoga što nemamo i zaboravljamo koliko toga zapravo imamo”, napisao je fotograf.
Gledajući mladence, kaže, razmišljao je o ljubavi i zajedničkom životu koji su izabrali.
„Gledajući njih dvoje, nisam razmišljao o onome što Josipu nedostaje, nego o svemu onome što ima… osobu koja ga voli, koja ga je izabrala i s kojom želi dijeliti život”, istaknuo je.
Posebno mu je u sjećanju ostao razgovor tijekom svečane večere, kada mu je prišao jedan od Josipovih prijatelja, ujedno njegov kolega iz vojske.
„Josip je pravi dokaz da Bog postoji. Evo, pogledaj ga, pravi dokaz!”, rekao mu je prijatelj, kako prenosi fotograf.
„Te su mi riječi dodatno zaokružile sve ono što sam toga dana osjećao”, dodao je.
Naglasio je da objavom želi podsjetiti na vrijednost zdravlja, obitelji, ljubavi i ljudi koje imamo uz sebe, kao i na vjeru koja ljudima daje snagu u najtežim trenucima.
„Ja sam došao fotografirati njihovu ljubavnu priču, a otišao s jednom velikom životnom lekcijom. Možda nam ne treba još jedna životna lekcija, nego samo malo više zahvalnosti za ono što već imamo”, poručio je.
Objavu je završio zahvalom mladencima.
„Tea i Josipe, hvala vam što ste izabrali upravo mene da budem dio vaše priče. Hvala vam na podsjetniku što znače prava ljubav, snaga i volja za životom. Od srca vam želim svu sreću ovoga svijeta!”
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.
]]>
Župna zajednica, koja okuplja i brojne vjernike podrijetlom iz različitih zemalja španjolskoga govornog područja, organizirala je drugo zajedničko hodočašće u ovo hercegovačko mjesto.
Svoje dojmove podijelili su s portalom medjugorje-info.com, opisujući što ih je potaknulo na povratak i što su ponijeli svojim domovima.
„Naša župna zajednica dolazi iz Darmstadta u Njemačkoj. U listopadu smo već drugi put hodočastili u Međugorje s grupom hodočasnika. Bilo je to ponovno jedno predivno i posebno iskustvo. Svi hodočasnici bili su sretni što su ponovno mogli biti tamo. U Međugorju smo osjetili poseban mir i ljubav koji ispunjavaju ovo sveto mjesto“, kažu nam iz ove zajednice.
U središtu njihova svjedočanstva našlo se iskustvo ispovijedi.
„Ono što je mnoge hodočasnike posebno dirnulo bio je veliki broj ljudi koji pristupaju svetoj ispovijedi, ali i činjenica koliko vremena svećenici posvećuju svakom pojedincu. Mnogi su rekli da nikada prije nisu doživjeli nešto slično i da to u Njemačkoj, nažalost, nije nešto što se podrazumijeva“, govore.
O tome koliko im je dolazak značio govorili su i tijekom samog hodočašća.
„Reakcije naših hodočasnika bile su zaista dirljive. Mnogi su nam zahvaljivali što su imali priliku doći u Međugorje i doživjeti ovo jedinstveno iskustvo. Posebno su njemački hodočasnici bili duboko dirnuti“, ističu.
Jedan je sudionik radost koju je osjetio opisao i nesvakidašnjom usporedbom, nazvavši Međugorje „Disneylandom za odrasle“. Kako objašnjavaju, time je želio dočarati koliko mu je to mjesto posebno i ispunjeno radošću.
Ipak, najsnažnije poruke ostale su za kraj putovanja.
„Posljednjeg dana neki su mi hodočasnici rekli da se vraćaju svojim domovima čista srca, ispunjeni mirom i ljubavlju“, kažu.
„Za nas je Međugorje mjesto gdje se srca mijenjaju, gdje ljudi pronalaze unutarnji mir i ponovno se približavaju Bogu“, zaključili su iz župne zajednice iz Darmstadta.
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.
]]>U ono vrijeme: Reče Isus svojini učenicima: »Kao što bijaše u dane Noine, tako će biti i u dane Sina Čovječjega: jeli su, pili, ženili se i udavali do dana kad Noa uđe u korablju. I dođe potop i sve uništi. Slično kao što bijaše u dane Lotove: jeli su, pili, kupovali, prodavali, sadili, gradili. A onog dana kad Lot iziđe iz Sodome zapljušti s neba oganj i sumpor i sve uništi. Tako će isto biti u dan kad se Sin Čovječji objavi.«
»U onaj dan tko bude na krovu, a stvari mu u kući, neka ne siđe da ih uzme. I tko bude u polju, neka se ne okreće natrag. Sjetite se žene Lotove! Tko god bude nastojao život svoj sačuvati, izgubit će ga; a tko ga izgubi, živa će ga sačuvati.«
»Kažem vam, one će noći biti dvojica u jednoj postelji: jedan će se uzeti, drugi ostaviti. Dvije će mljeti zajedno: jedna će se uzeti, druga ostaviti.« Upitaše ga na to: »Gdje to, Gospodine?« A on im reče: »Gdje bude trupla, ondje će se okupljati i orlovi.«
]]>U ono vrijeme: Farizeji upitaju Isusa: »Kad će doći kraljevstvo Božje?« Odgovori im: »Kraljevstvo Božje ne dolazi primjetljivo. Niti će se moći kazati: ‘Evo ga ovdje!’ Ili: ‘Eno ga ondje!’ Ta evo — kraljevstvo je Božje među vama!«
Zatim reče učenicima: »Doći će dani kad ćete zaželjeti vidjeti i jedan dan Sina Čovječjega, ali ga nećete vidjeti. Govorit će vam: ‘Eno ga ondje, evo ovdje!’ Ne odlazite i ne pomamite se! Jer kao što munja sijevne na jednom kraju obzorja i odbljesne na drugom, tako će biti i sa Sinom Čovječjim u Dan njegov. No prije treba da on mnogo pretrpi i da ga ovaj naraštaj odbaci.«
]]>]]>
Tijekom srdačnoga i bratskoga susreta razgovarali su o pastoralnom životu župe Međugorje, njezinu posebnom značenju za brojne hodočasnike iz različitih dijelova svijeta te o važnosti crkvenoga zajedništva i međusobne suradnje. Posebno je istaknuta važnost otvorene i redovite komunikacije, uz međusobno poštovanje i zajedničku zauzetost za duhovno dobro vjernika i poslanje Crkve.
Susret je protekao u ozračju bratskoga razumijevanja i spremnosti na suradnju kako bi se povjerene im službe ostvarivale u duhu crkvenoga zajedništva, na dobro mjesne i sveopće Crkve.
Mons. Cavina trebao bi započeti obnašanje službe apostolskoga vizitatora tijekom siječnja 2027. godine. (kta)
]]>Svećenik je krađu prijavio 2. studenoga u policijskoj postaji u Dombasle-sur-Meurtheu. Prema izvješću postaje Magnum la Radio, snimke nadzornih kamera i zajednička istraga gradske i nacionalne policije omogućile su identifikaciju osumnjičenika. Muškarac je uhićen u svojem domu i priveden na ispitivanje. Predstoji mu suđenje, kojemu će nazočiti i predstavnici grada.
Prema priopćenju župe Saint-Nicolas-en-Lorraine od 6. studenoga, koje prenose francuski mediji, osumnjičenik je priznao da je razbio zaštitno staklo te relikviju spalio i zdrobio. Župa navodi da ga je vodila „želja za uništavanjem” predmeta koji je smatrao „simbolom fetišizma”. Istaknula je da gubitak nadilazi materijalnu vrijednost predmeta jer pogađa povijest zajednice, njezinu vjeru i pobožnost naraštaja hodočasnika.
Sveti Nikola bio je u 4. stoljeću biskup Mire u Maloj Aziji, na području današnje Turske. Poznat je po predajama o pomaganju siromašnima, a osobito se časti kao zaštitnik djece i pomoraca. Njegov se spomendan slavi 6. prosinca. Svečevi posmrtni ostaci preneseni su 1087. iz Mire u talijanski Bari, gdje se čuvaju u bazilici sv. Nikole, navodi Vatican News.
Manji ulomci kostiju koji se pripisuju sv. Nikoli čuvaju se i u drugim crkvama, među kojima je bazilika u Saint-Nicolas-de-Portu, povijesnom središtu njegova štovanja u Lotaringiji. Prema predaji, vitez Aubert de Varangéville potkraj 11. stoljeća donio je iz Barija u tadašnje naselje Port ulomak svečeva prsta. Ondje se razvilo hodočašće koje je privlačilo vjernike iz različitih europskih krajeva. Potreba za prihvatom sve brojnijih hodočasnika potaknula je izgradnju današnje bazilike, navodi udruga za njezino očuvanje. Nije potvrđeno da je nedavno uništeni ulomak upravo onaj na koji se odnosi ta predaja.
O važnosti relikvija govori i uputa Kongregacije za kauze svetaca iz 2017. U njoj se objašnjava da se posmrtnim ostacima svetaca iskazuje posebno poštovanje jer su njihova tijela bila hram Duha Svetoga i oruđe svetosti te su određena za uskrsnuće. Dokument zahtijeva dostojno čuvanje relikvija i izbjegavanje svakog oblika praznovjerja.
Biskup Nancyja i Toula u razgovoru za francusko izdanje Aleteije naglasio je da čašćenje relikvija izražava vjeru i povezanost sa svecima te pozvao vjernike da mole i za osumnjičenika. Biskupija je potaknula katolike da ostanu sjedinjeni u molitvi i ukorijenjeni u nadi. U bazilici je za 20. studenoga u 8.45 najavljena misa zadovoljštine.
Unatoč krađi i uništenju relikvije, nastavljaju se pripreme za tradicionalnu procesiju sa svijećama. Procesija će se održati 780. put, 5. prosinca u 20.30 u bazilici, uoči spomendana sv. Nikole, izvijestio je Magnum la Radio.
]]>Dok je Isus putovao u Jeruzalem, prolazio je između Samarije i Galileje. Kad je ulazio u neka selo, eto mu u susret deset gubavaca. Zaustave se podaleko i zavape: »Isuse, učitelju, smiluj nam se!«
Kad ih Isus ugleda, reče im: »Idite, pokažite se svećenicima!« I dok su išli, očistiše se. Jedan od njih vidjevši da je ozdravio, vrati se slaveći Boga u sav glas. Baci se ničice k Isusovim nogama zahvaljujući mu. A to bijaše neki Samarijanac.
Nato Isus primijeti: »Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca?« A njemu reče: »Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!«
]]>Trenutno su relikvije u biskupiji Augsburg. Od petka, 15. do nedjelje, 17. studenog relikvije će biti izložene vjernicima na čašćenje u bazilici svetog Ulricha i svete Afre u Augsburgu.
Zatim će biti prenesene u nedjelju, 15. studenog u katedralu u Augsburgu gdje je molitva krunice u 16 sati, a pontifikalna večernja molitva s mjesnim biskupom u 17 sati. Od 16. do 18. studenoga 2026. u crkvi Deutschordenskirche u Sachsenhausenu u Frankfurtu održat će se Lurdski dani, povodom dolaska relikvija svete Bernardice iz Lurda.
Tijekom ova tri dana predviđen je bogat duhovni program po uzoru na onaj u lurdskom svetištu.Sveta misa na hrvatskom jeziku slavit će se u utorak, 17. studenoga, u 10:30 sati.
Srdačno pozivamo sve hrvatske vjernike i katolike da se pridruže ovom posebnom duhovnom događaju!
https://hkz-frankfurt.de/lurdski-dani-u-deutschorden-lourdes-tage-in-deutschorden/
]]>
I dok promatram taj prizor, teško mi je ne razmišljati o neobičnoj povezanosti koja se gotovo sama nameće, jer je upravo Međugorje mjesto u kojem se, prema svjedočanstvima šestero vidjelaca, od lipnja 1981. godine ukazuje Blažena Djevica Marija, pozivajući čovječanstvo na molitvu, mir, post i obraćenje, dok samo nekoliko koraka od crkve stoji lik njezina uskrsloga Sina, na čijem se tijelu pojavljuju kapljice koje hodočasnici doživljavaju kao znak posebne Božje blizine.
Možda je upravo u tome jedna od najljepših duhovnih dimenzija Međugorja, jer Gospa, koju vidioci nazivaju Kraljicom Mira, u porukama koje joj pripisuju neprestano poziva ljude da se približe Isusu, da otvore svoja srca njegovoj ljubavi i da u njemu pronađu mir koji svijet ne može dati, a nedaleko od mjesta gdje se desetljećima okupljaju vjernici pred njezinim likom, Uskrsli Krist kao da svojom podignutom pojavom podsjeća na cilj svakoga istinskoga marijanskog hodočašća.
Od Gospinih ukazanja do suza Uskrsloga Krista
Kada su 24. lipnja 1981. godine šestero mladih iz Međugorja i Bijakovića prvi put posvjedočili da im se na brdu Crnica ukazala Gospa, nitko nije mogao predvidjeti da će to malo hercegovačko mjesto tijekom sljedećih desetljeća postati jedno od najpoznatijih svjetskih odredišta marijanskih hodočasnika, niti da će se uz ukazanja vezati toliko svjedočanstava o neobičnim pojavama, od svjetlosnih fenomena na Križevcu i Sunca koje se, prema kazivanjima očevidaca, prividno okretalo i mijenjalo boje, do ozdravljenja koja su pojedini hodočasnici prepoznavali kao poseban dar Božje milosti.
Upravo su ti događaji, zajedno s dubokim duhovnim iskustvima ljudi koji su ondje dolazili, postupno oblikovali međugorsku povijest, a osobito mjesto među njima zauzeo je fenomen kapljica na kipu Uskrsloga Krista, koji je za Uskrs 1998. godine postavljen iza župne crkve svetoga Jakova, prema zamisli slovenskoga kipara Andreja Ajdiča.
Kip je nastao mnogo godina nakon prvih prijavljenih ukazanja, pa njegova pojava nije dio događaja iz lipnja 1981., ali je s vremenom postao prepoznatljiv dio međugorskoga molitvenog prostora, a osobito nakon što su hodočasnici počeli primjećivati tekućinu koja se pojavljuje na njegovu koljenu.
Ajdič je u jednom razgovoru opisao kako je tijekom stvaranja skulpture došao na ideju prikazati Krista koji se uzdiže iznad križa položenoga na zemlju, ostavljajući iza sebe trag muke, ali istodobno otkrivajući veličinu uskrsnuća, zbog čega skulptura u sebi nosi neobičnu napetost između patnje i pobjede, smrti i života, ljudske nemoći i Božje svemoći.

I upravo tu počinje simbolika koja me posebno dotiče, jer Marija, koja je prema evanđeoskom svjedočanstvu stajala pod križem svojega Sina, poznaje dubinu boli koju može nositi majčinsko srce, dok Uskrsli Krist svjedoči da ni najveća patnja nema posljednju riječ, pa se u Međugorju, kroz Gospine pozive na molitvu i lik njezina uskrsloga Sina, susreću dvije stvarnosti koje kršćanstvo nikada nije razdvajalo, majčinska ljubav i Kristovo otkupljenje.
Zašto upravo u Međugorju, mjestu koje Gospu naziva Kraljicom Mira?
Postoji jedna osobito snažna poveznica između međugorskih ukazanja i fenomena Uskrsloga Krista, a ona se nalazi u samoj srži poruka koje vidioci desetljećima pripisuju Gospi, jer Marija u tim porukama ne poziva čovjeka da se zaustavi na njoj, nego da po njezinu majčinskom zagovoru pronađe put prema Isusu, prema njegovu milosrđu, njegovoj prisutnosti u euharistiji i njegovoj ljubavi koja može preobraziti i najranjenije ljudsko srce.
Posebno je znakovita poruka pripisana Gospi tijekom godišnjega ukazanja 25. prosinca 2002. godine, kada je, prema svjedočanstvu vidjelice, s djetetom Isusom u naručju pozvala na molitvu za mir i otvaranje srca kako bi se u njemu rodio Kralj mira.
Koliko je samo dubine u toj slici Majke koja u naručju nosi dijete, a svijetu neprestano pokazuje onoga koji će jednoga dana na Golgoti raširiti ruke i prihvatiti križ, jer između betlehemske štalice, Marijinih suza pod križem i praznoga groba postoji jedinstvena priča ljubavi koja je spremna proći kroz smrt kako bi čovjeku otvorila put prema vječnome životu.
Kada se toj slici pridruži Uskrsli Krist u Međugorju, na čijemu koljenu hodočasnici godinama promatraju kapljice koje nazivaju suzama, teško je ne osjetiti duboku simboliku, kao da se u jednom malom prostoru susreću sve velike tajne naše vjere, Majka koja nas poziva, Sin koji nas otkupljuje i čovjek koji, opterećen vlastitim grijesima, bolestima i strahovima, traži put povratka Bogu.
Ne tvrdim da su Gospina ukazanja i kapljice na brončanom kipu nadnaravno povezani na način koji bi se mogao dokazati, ali vjerujem da je njihova duhovna povezanost iznimno snažna, jer i jedno i drugo mnogim vjernicima govori o istoj čežnji, o potrebi da čovjek ponovno povjeruje kako nije zaboravljen i kako iznad njegovih životnih rana postoji ljubav koja ih poznaje bolje nego što ih on sam može razumjeti.
Kada iz brončanoga Kristova koljena počnu teći kapljice
Fenomen kapljica na desnom koljenu Uskrsloga Krista tijekom godina privukao je pozornost velikoga broja hodočasnika, a mnogi od njih opisuju kako se na površini bronce pojavljuje sitna kap tekućine koja postupno raste, a zatim polako klizi niz nogu skulpture, pri čemu se taj prizor ponavlja u različitim vremenskim okolnostima i s različitim intenzitetom.
Posebno su dirljivi prizori ljudi koji pred kipom stoje u molitvi, čekajući da rupčićem dotaknu mjesto na kojem se pojavljuje tekućina, jer iza svakoga od tih bijelih komadića tkanine može se skrivati neka ljudska sudbina, bolesno dijete, majka koja je izgubila nadu, supružnici koji pokušavaju spasiti svoj brak ili čovjek koji je nakon godina udaljenosti od vjere ponovno pronašao hrabrost obratiti se Bogu.
Neki te rupčiće odnose svojim najbližima, drugi ih čuvaju kao dragocjenu uspomenu na hodočašće, a mnogi o kapljicama govore s dubokim poštovanjem, ne zato što bi u samoj tekućini nužno vidjeli izvor moći, nego zato što ih taj neobičan fenomen podsjeća na prisutnost Krista kojemu su povjerili svoje molitve.
A kada se prisjetimo da su međugorska ukazanja od samih početaka bila povezana sa svjedočanstvima o znakovima, svjetlosti, miru i neobičnim duhovnim iskustvima, postaje razumljivo zašto su mnogi hodočasnici i pojavu kapljica doživjeli kao dio iste velike priče koja se već desetljećima odvija između Podbrda, Križevca i crkve svetoga Jakova.
Svjedočanstvo koje je dirnulo mnoge: djevojka koja je ponovno progledala
Među brojnim kazivanjima o kapljicama Uskrsloga Krista posebno mjesto zauzima svjedočanstvo Nene Mucak, majke djevojke koja je, prema njezinim riječima, od rođenja imala ozbiljno oštećenje vida, a čiju je priču 2008. godine prenio hrvatski portal Dnevnik.hr.
Majka je opisala kako je s kćeri tijekom hodočašća došla pred kip Uskrsloga Krista, primijetila kapljice na njegovu koljenu i njima dotaknula djevojčine oči, nakon čega je djevojka počela govoriti da osjeća promjenu vida, a prema majčinu svjedočanstvu, naknadni liječnički pregled pokazao je da ranije utvrđeni problemi više nisu bili prisutni.
Spominje se i priča talijanske djevojčice Federice, čija je obitelj tijekom trudnoće bila suočena sa zabrinjavajućim medicinskim nalazima, a koja je, prema obiteljskom kazivanju, nakon rođenja pokazivala znatno povoljniji razvoj od očekivanoga, pri čemu se u njihovu svjedočanstvu pojavljuje i rupčić koji je tijekom hodočašća bio dotaknut kapljicama s Kristova kipa.
Kada čitam takve priče, razmišljam o svim majkama koje u Međugorje dolaze noseći fotografije svoje djece, medicinske nalaze i molitve koje često više ne znaju ni izgovoriti, a upravo u njihovim očima možda najbolje možemo razumjeti zašto je Gospina prisutnost toliko snažna u duhovnom životu mnogih hodočasnika, jer majka koja moli za svoje dijete posebno duboko razumije drugu Majku koja je pod križem promatrala patnju vlastitoga Sina.
I nije li upravo to jedna od najdirljivijih poveznica Međugorja i Uskrsloga Krista, ta slika ljudske majke koja dolazi pred Isusa sa svojom boli, vjerujući da je razumije njegova Majka, ona koja je, prema kršćanskoj vjeri, stajala pod križem i koja je u svojemu srcu nosila i patnju i nadu uskrsnuća?
Što su istraživači otkrili o kapljicama?
Neobična tekućina na koljenu Uskrsloga Krista nije ostala samo predmetom hodočasničkih svjedočanstava, nego je tijekom godina pobudila i zanimanje pojedinih istraživača koji su pokušavali razumjeti njezin kemijski sastav i način nastanka.
Prema podacima koje je u svojoj knjizi Vivere Medjugorje prenio talijanski autor Saverio Gaeta, profesor Giuseppe Zagotto 2010. godine analizirao je uzorak tekućine, pri čemu je utvrđeno da se sastoji približno od 99 posto vode, uz tragove različitih mineralnih elemenata, među kojima su kalcij, bakar, željezo, kalij, magnezij, natrij, sumpor i cink.
U pojedinim izvještajima pojavila se i tvrdnja da tekućina svojim sastavom odgovara ljudskim suzama, što je dodatno pobudilo zanimanje javnosti, premda dostupni rezultati nisu dovoljni da bi se takva istovjetnost mogla smatrati znanstveno dokazanom.
Zanimljive su i procjene inženjera Giulija Fantija i Giuliana Bolisa, koji su razmatrali mogućnost nastanka tekućine kondenzacijom, ali su pritom izrazili dvojbe može li taj proces u potpunosti objasniti količinu kapljica koja se prema pojedinim opažanjima pojavljuje na kipu.
Spominju se i termovizijska snimanja koja su zabilježila temperaturne razlike na pojedinim dijelovima skulpture, kao i moguća objašnjenja povezana s unutarnjom strukturom bronce, vlagom i mikroskopskim pukotinama, no javno dostupni rezultati tih istraživanja ne daju konačan, neovisno potvrđen odgovor na sva pitanja o nastanku tekućine.
Za mene je osobito zanimljivo što fenomen koji se na prvi pogled čini toliko jednostavnim, tek nekoliko kapljica vode na brončanome koljenu, već godinama izaziva toliko pozornosti, promišljanja i različitih tumačenja, jer nas podsjeća koliko smo, unatoč svemu što znamo, još uvijek skloni zastati pred pojavama koje nas iznenade, osobito kada se događaju na mjestu toliko duboko povezanom s vjerom i molitvom.
A možda upravo zato ne trebamo suprotstavljati znanstveno istraživanje i duhovno iskustvo, jer istinsko traganje za istinom nikada ne mora biti protivnik vjere, kao što ni vjera ne mora zatvarati oči pred pitanjima koja čovjek postavlja, osobito kada ih postavlja iz iskrene želje da razumije ono što promatra.
Gospa pod križem i Isus koji je plakao
U Evanđelju po Ivanu postoji jedan prizor koji me posebno podsjeća na međugorski kip Uskrsloga Krista, a to je trenutak kada Isus dolazi pred Lazarov grob i, suočen s boli onih koji su izgubili voljenu osobu, zaplače, premda zna da će uskoro učiniti čudo i Lazara pozvati natrag u život.
U tim suzama otkriva se nešto duboko o Božjoj ljubavi, jer Krist ne ostaje ravnodušan pred ljudskom patnjom, ne promatra je iz daljine i ne umanjuje njezinu težinu, nego joj se približava toliko da i sam dijeli bol onih koji plaču.
A kada toj slici pridružimo Mariju pod križem, Majku koja promatra muku vlastitoga Sina i koja je, prema kršćanskoj predaji, u svojemu srcu nosila bol koju nijedna majka ne bi poželjela doživjeti, postaje gotovo nemoguće ne razumjeti zašto su upravo Gospa i Uskrsli Krist toliko duboko povezani u duhovnosti Međugorja.
Jer Gospa se u porukama koje joj se pripisuju obraća ljudima kao majka, poziva ih da otvore svoja srca, da se mole za mir i da dopuste Isusu djelovati u njihovim životima, dok Uskrsli Krist svojim likom podsjeća na ispunjenje onoga prema čemu svaka istinska molitva treba voditi, na pobjedu ljubavi nad smrću i na obećanje da patnja nije posljednja istina o čovjekovu životu.
Možda se zato u Međugorju tako snažno susreću ljudske i nebeske suze, one koje hodočasnici donose sa sobom, one koje su stoljećima povezivane s Marijinom boli pod križem i one kojima mnogi nazivaju kapljice na koljenu Uskrsloga Krista, kao da se u toj simbolici spaja čitava povijest ljudskoga trpljenja i Božjega milosrđa.
Tajna koja povezuje Majku i Sina
Ponekad razmišljam koliko je neobično što su upravo dva brda iznad Međugorja, Podbrdo i Križevac, postala toliko snažni simboli njegove duhovnosti, jer se jedno povezuje s Gospinim ukazanjima i majčinskim pozivom na obraćenje, dok drugo nosi veliki križ koji podsjeća na Kristovu muku, a između njih, uz župnu crkvu, stoji Uskrsli Krist koji svojom pojavom govori o pobjedi nad smrću.
Teško je zamisliti snažniju duhovnu sliku, jer se u njoj gotovo može pročitati cijeli put kršćanske vjere, od Marijina poziva da čovjek otvori srce Bogu, preko križa na kojem se očituje veličina Kristove ljubavi, do uskrsnuća koje daje smisao svakoj ljudskoj nadi.
A upravo u tom prostoru, između Gospina poziva i Kristova uskrsnuća, pojavljuju se kapljice koje hodočasnici godinama promatraju s divljenjem, noseći ih na rupčićima u svoje domove i povezujući ih s molitvama koje su možda izgovarali na Podbrdu, s križevima koje su nosili uspinjući se na Križevac i sa suzama koje su prolijevali u tišini međugorskih ispovjedaonica.
Možda će buduća istraživanja donijeti nove odgovore o podrijetlu tih kapljica, možda će neka pitanja ostati otvorena, ali vjerujem da njihova simbolika već danas govori mnogo o čovjekovoj potrebi da u svojoj patnji ne ostane sam, da se može obratiti Majci koja razumije njegovu bol i Sinu koji je vlastitom mukom i uskrsnućem pokazao koliko daleko seže Božja ljubav.
I kada ponovno pomislim na bijele rupčiće u rukama hodočasnika, na ljude koji dolaze iz dalekih zemalja, na majke koje mole za svoju djecu i na one koji se pred kipom Uskrsloga Krista ne mogu suzdržati od suza, nameće mi se misao da je možda upravo ta povezanost Gospine majčinske blizine i Kristove neizmjerne ljubavi razlog zbog kojega Međugorje toliko snažno dotiče ljudska srca.
Jer možda najveća tajna suza Uskrsloga Krista nije samo u pitanju odakle dolaze kapljice koje se pojavljuju na njegovu koljenu, nego i u onoj dubokoj duhovnoj povezanosti koja se proteže od Gospinih ukazanja na Podbrdu, preko Kristova križa na Križevcu, sve do uskrsnoga jutra koje čovjeku obećava da ni smrt nema posljednju riječ.
I možda upravo zato nije slučajno što mnogi hodočasnici svoj put u Međugorju započinju pred Gospinim likom, a završavaju ga u molitvi pred njezinim uskrslim Sinom, jer je Marija kroz cijelu povijest kršćanstva bila ona koja čovjeku pokazuje Isusa, ona koja ga vodi prema njegovoj ljubavi i koja, kao Majka, nikada ne prestaje pozivati svoju djecu da mu se vrate.
A dok se na brončanome koljenu Uskrsloga Krista oblikuje još jedna kapljica, možda je najljepše pomisliti da se u Međugorju, mjestu u kojem se desetljećima govori o Gospinoj prisutnosti, susreću dvije ljubavi koje se nikada nisu razdvajale, ljubav Majke koja čovjeka vodi svojemu Sinu i ljubav Sina koji je za čovjeka prošao kroz smrt kako bi mu otvorio vrata vječnoga života.
Jer ako je Međugorje za mnoge mjesto na kojem osjećaju Gospin majčinski zagrljaj, onda je Uskrsli Krist njegovo najdublje ispunjenje, podsjetnik da nas Marija ne poziva samo da podignemo pogled prema nebu, nego da u njezinu Sinu ponovno pronađemo život, nadu i ljubav koja nikada ne prestaje.
Marina Župan/medjugorje-info.com
]]>]]>
„Njima, a preko njih i drugim žrtvama s kojima se nije mogao susresti, Papa je izrazio svoju blizinu i želju za jačanjem putova zaštite, dobrote, prihvaćanja i pratnje unutar Crkve”, dodaje se.
Žrtve je Papi predstavila mjesna Crkva. Razgovori su prethodili njegovu odlasku na Papinsko katoličko sveučilište Argentine u Buenos Airesu, gdje se susreo s predstavnicima društvenih pokreta i svijeta rada.
Na završetku susreta Papa je sudionike zajedno pozdravio i podijelio im apostolski blagoslov, zahvalivši im na susretu i svjedočanstvu vjere, izvijestio je Vatican News.
]]>U ono vrijeme: Reče Gospodin: »Tko će to od vas reći sluzi svomu, oraču ili pastiru koji se vrati s polja: ‘Dođi brzo i sjedni za stol?’ Neće li mu naprotiv reći: ‘Pripravi što ću večerati pa se pripaši i poslužuj mi dok jedem i pijem; potom ćeš ti jesti i piti?’
Zar duguje zahvalnost sluzi jer je izvršio što mu je naređeno? Tako i vi: kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: ‘Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!’«
]]>]]>
Kauza obuhvaća 21 kandidata: šesnaest svećenika, među kojima je jedan franjevac, te pet vjernika laika, od kojih su dvije žene. Prema dosad prikupljenoj dokumentaciji i navodima kauze, smatra se da su oni u razdoblju od 1937. do 1951. godine podnijeli smrt iz mržnje prema vjeri (in odium fidei).
Očitovanje je, na zahtjev riječkoga nadbiskupa Mate Uzinića od 25. ožujka 2026., uputio prefekt Dikasterija kardinal Marcello Semeraro, uz supotpis tajnika nadbiskupa Fabija Fabenea. Dobiveni nihil obstat važan je kanonski korak koji omogućuje daljnje istraživanje života, smrti i glasa mučeništva kandidata, ali još ne predstavlja službeno priznanje njihova mučeništva.
U zajedništvu s pozivom pape Franje njegujemo spomen svetosti u mjesnim Crkvama
Objavu ove radosne vijesti na blagdan Posvete Lateranske bazilike, 9. studenoga, želimo povezati s pozivom pape Franje, koji je upravo na taj dan 2024. godine potpisao pismo kojim je potaknuo sve mjesne Crkve da, počevši od Jubilarne 2025. godine, svake godine 9. studenoga njeguju spomen svojih svetaca, blaženika, časnih slugu Božjih i slugu Božjih. Papa je pritom naglasio da nije riječ o uvođenju novoga liturgijskog spomendana, nego o čuvanju njihove uspomene prikladnim inicijativama, osobito podsjećanjem na njihovo svjedočanstvo u propovijedima i pastoralnom životu.
Odazivajući se tom pozivu, želimo da spomen Riječkih mučenika bude trajni poticaj na zahvalnost za duhovnu baštinu naše mjesne Crkve i na obnovu vlastitoga poziva na svetost.
U ovoj je prigodi Postulatura pripremila i spomen-sličice slugu Božjih Riječkih mučenika, koje će tijekom narednih dana biti postupno objavljivane na mrežnoj stranici Riječke nadbiskupije. Na taj način želimo vjernicima i široj javnosti približiti njihove životne putove i svjedočanstva vjere te potaknuti molitvu i čuvanje spomena na njih.
Riječki mučenici – svjedoci Kristova mira u Kristovu kraljevstvu
Životni putovi i okolnosti stradanja Riječkih mučenika razlikuju se, ali ih povezuje svjedočanstvo vjernosti Kristu, Crkvi i vlastitoj savjesti. Živjeli su u različitim državnim i društvenim poretcima, u vremenu snažno obilježenom duhovnošću Krista Kralja i uvjerenjem da evanđelje treba prožimati ne samo osobni nego i cjelokupni društveni život. U Kristovu kraljevanju tadašnja je katolička duhovnost prepoznavala temelj istinskoga društvenog mira, u duhu gesla Pax Christi in Regno Christi – „Kristov mir u Kristovu kraljevstvu”.
U tom svjetlu valja razumjeti i njihovo kršćansko svjedočanstvo. Njihovo poslanje nije bilo usmjereno na rušenje društvenih institucija ili uspostavu novoga političkog poretka, nego na vjernost Kristu i evanđeoskim načelima unutar okolnosti u kojima su živjeli. Kršćanska vjera ne poistovjećuje Kristovo kraljevstvo ni s jednim zemaljskim poretkom, nego u evanđelju prepoznaje mjerilo prema kojemu svaki poredak treba služiti istini o čovjeku, njegovu neotuđivom dostojanstvu i općemu dobru.
Upravo je takvo svjedočanstvo moglo postati neprihvatljivo ideologijama i totalitarnim sustavima koji su zahtijevali potpunu podložnost čovjeka i nisu dopuštali da se njihova vlast i djelovanje prosuđuje prema evanđeoskim i moralnim kriterijima. U toj nespojivosti između vjernosti Kristu i zahtjeva za ideološkom podložnošću valja tražiti jedan od ključnih vidova razumijevanja progona i mogućega mučeništva ovih slugu Božjih.
Pred Pilatom Isus svjedoči: „Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta” (Iv 18,36). To kraljevstvo Crkva u predslovlju svetkovine Krista Kralja ispovijeda kao „vječno i sveopće kraljevstvo, kraljevstvo istine i života, kraljevstvo svetosti i milosti, kraljevstvo pravde, ljubavi i mira”. Premda nije od ovoga svijeta, ono već sada započinje svoju prisutnost u ljudskim srcima i društvenim odnosima, a u punini će se ostvariti o Kristovu slavnom ponovnom dolasku.
Riječki mučenici nastojali su svojim životom svjedočiti upravo vrijednosti toga kraljevstva: istinu, pravednost, ljubav i poštovanje ljudskoga dostojanstva, ostajući vjerni Kristu i onda kada je ta vjernost značila izložiti se progonu i smrti. Kristovo kraljevstvo, naime, nije suparnik ljudskoj slobodi, nego njezino najdublje jamstvo i temelj istinskoga društvenog mira. Njegova prisutnost i njegov mir ne ostvaruje se silom ni prisilom, nego svjedočanstvom istine u ljubavi.
Svjedočanstvo Riječkih mučenika stoga nas podsjeća da nijedan društveni poredak ne može biti istinski pravedan ni miran ako ne poštuje slobodu savjesti i dostojanstvo svakoga čovjeka. Njihov spomen nije poziv na produbljivanje povijesnih podjela, nego na traganje za istinom, praštanje, pomirenje i izgradnju mira.
Zahvalnost i poziv na molitvu
Dobiveni nihil obstat nadovezuje se na rad Postulature, osnovane u lipnju 2024., i suglasnost Hrvatske biskupske konferencije iz siječnja 2026., a osobito je znakovit u godini stote obljetnice uspostave Riječke biskupije.
Postulatura zahvaljuje Svetoj Stolici, riječkomu nadbiskupu Mati Uziniću i svima koji su pridonijeli istraživanju života i stradanja kandidata. Poziva sve koji posjeduju povijesne dokumente i svjedočanstva da ih stave na raspolaganje Postulaturi, a vjernike da molitvom prate daljnji tijek postupka beatifikacije.
Neka nas spomen Riječkih mučenika, svjedoka vjernosti Kristu u različitim povijesnim okolnostima, potakne da i sami budemo graditelji Kristova mira, utemeljenoga na istini, slobodi, pravednosti i ljubavi.
Rijeka, 9. studenoga 2026.
Postulatura za kauze svetih Riječke nadbiskupije
]]>Blizu bijaše židovska Pasha. Stoga Isus uziđe u Jeruzalem. U Hramu nađe prodavače volova, ovaca i golubova i mjenjače gdje sjede. I načini bič od užetâ te ih sve istjera iz Hrama zajedno s ovcama i volovima. Mjenjačima rasu novac i stolove isprevrta, a prodavačima golubova reče: »Nosite to odavde i ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku!«
Prisjetiše se njegovi učenici da je pisano: Izjeda me revnost za Dom tvoj. Nato se umiješaju Židovi i upitaju ga: »Koje nam znamenje možeš pokazati da to smiješ činiti?«
Odgovori im Isus: »Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići.« Rekoše mu nato Židovi: »Četrdeset i šest godina gradio se ovaj Hram, a ti da ćeš ga u tri dana podići?« No on je govorio o hramu svoga tijela. Pošto uskrsnu od mrtvih, prisjetiše se njegovi učenici da je to htio reći te povjerovaše Pismu i besjedi koju Isus reče.
]]>
Na posebnom mjestu valja istaknuti prvo povijesno hodočašće jedne hrvatske biskupije u Međugorje.
Riječ je o Sisačkoj biskupiji iz koje je stiglo oko 600 vjernika s područja biskupije, predvođeni svojim pastirom, biskupom Vladom Košićem, koji su u Međugorju boravili od 6. – 8. studenog 2026.
U subotu 7. studenog, u poslijepodnevnim satima, hodočasnici su imali poseban program sa katehezama mons. Košića i fra Joze Grbeša u dvorani Sv. Ivana Pavla II. a iza toga je mons. Vlado Košić predvodio večernju svetu misu. U koncelebraciji su sudjelovali provincijal Hercegovačke franjevačke provincije fra Jozo Grbeš i četrdesetak svećenika, među kojima i desetorica sa Sisačke biskupije.
U svojoj propovijedi biskup Košić osvrnuo se i na veliko duhovno značenje Međugorja, koje je tijekom proteklih 45 godina postalo jedno od najpoznatijih molitvenih odredišta u svijetu. Posebno je naglasio važnost ispovijedi, osobnog obraćenja i obnove vjere, istaknuvši kako brojni hodočasnici upravo u Međugorju pronalaze novu snagu, mir i nadu.
Program ovog trodnevnog hodočašća osim misnih slavlja, obuhvaćao je još molitvu na Brdu ukazanja i Križevcu.
Posebno raduje najava kako bi ovo hodočašće moglo postati "tradicionalno godišnje okupljanje vjernika" u Gospinu svetištu.
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.
]]>Za one koji su slušali njegovo svjedočanstvo u Međugorju, ovi prizori imaju posebno značenje. Josip je ondje 29. srpnja 2023. govorio o teškom stradavanju i dugom oporavku, ali i o tome kako je u vjeri pronalazio snagu za nastavak života. Uz njega je svjedočila i njegova majka, koja je ispričala kako je proživljavala njegovu borbu za život.
Nakon stradavanja izgradio novi život Život mu se promijenio 2016. godine, kada je kao polaznik časničke škole stradao u eksploziji tijekom vojne obuke na vježbalištu Cerovac kod Karlovca.
Izgubio je vid, obje šake i lijevu nogu te zadobio teško oštećenje sluha i druge ozljede. U komi je proveo 52 dana. Nakon dugotrajnog liječenja i rehabilitacije upisao je psihologiju u Zadru i završio studij. O svom iskustvu javno je govorio kako bi ohrabrio druge, otvoreno opisujući teškoće s kojima se suočavao, ali i podršku obitelji, prijatelja i ljudi koje je susretao tijekom oporavka.
Dugo je molio za životnu suputnicu Posebno mjesto u njegovoj priči dobila je Tea. Gostujući u emisiji „Zašto vjerujem“ Hrvatskoga katoličkog radija, čije je svjedočanstvo Hrvatska katolička mreža prenijela u siječnju ove godine, Josip je ispričao da je dugo molio za životnu suputnicu.
Pritom se pitao hoće li zbog teškog invaliditeta nekome biti teret i hoće li pronaći osobu koja će s njim dijeliti život. Dolazak Tee doživio je kao odgovor na svoje molitve.
„Zahvalan sam Mu što je u moj život poslao ovu predivnu dušu koja me čini boljim čovjekom i s kojom zajedno koračam u Kristu“, rekao je tada Josip.
Danas su Josip i Tea supružnici, a snimke njihova vjenčanja donose prizore ljubavi i slavlja s ljudima koji s njima dijele radost.
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.
]]>U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima ovu prispodobu: »Kraljevstvo će nebesko biti kao kad deset djevica uzeše svoje svjetiljke i iziđoše u susret zaručniku. Pet ih bijaše ludih, a pet mudrih. Lude uzeše svjetiljke, ali ne uzeše sa sobom ulja. Mudre pak zajedno sa svjetiljkama uzeše u posudama ulja. Budući da je zaručnik okasnio, sve one zadrijemaše i pozaspaše.
O ponoći nasta vika: ’Evo zaručnika! Iziđite mu u susret!’ Tada ustadoše sve one djevice i urediše svoje svjetiljke. Lude tada rekoše mudrima: ’Dajte nam od svoga ulja, gase nam se svjetiljke!’ Mudre im odgovore: ’Nipošto! Ne bi doteklo nama i vama. Pođite radije k prodavačima i kupite!’
Dok one odoše kupiti, dođe zaručnik: koje bijahu pripravne, uđoše s njim na svadbu i zatvore se vrata. Poslije dođu i ostale djevice pa stanu dozivati: ’Gospodine! Gospodine! Otvori nam!’ A on im odgovori: ’Zaista kažem vam, ne poznam vas!’ Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa!«
]]>Javni je servis izvijestio o dužnosti glavnoga tajnika. To će mjesto krajem studenoga ostati upražnjeno odlaskom Petera Schipke; prema trenutnim statutima, tu dužnost mora obnašati svećenik. Grünwidl je izjavio da će tu poziciju, barem za sada, ponovno zauzeti klerik – „kako je to i uobičajeno“ – no očekuje da će se pravila promijeniti. Napomenuo je da će taj proces potrajati jer svaka takva izmjena zahtijeva odobrenje iz Rima. Prema portalu „AdVaticanum“, ustvrdio je kako bi ta dužnost trebala biti otvorena svim krštenim osobama, bilo muškarcima bilo ženama. Austrijski biskupi održat će plenarno zasjedanje u Salzburgu od 9. do 12. studenoga; za svaku izmjenu statuta bit će potrebna suglasnost Dikasterija za biskupe, kako navodi portal „religion.ORF.at“. Kandidata predlaže predsjednik konferencije, salzburški nadbiskup Franz Lackner, a tu bi dužnost u nadolazećim godinama mogao preuzeti i sam Grünwidl.
Naučavanje o ovome ključnom pitanju je utvrđeno. U svome apostolskom pismu „Ordinatio sacerdotalis“ od 22. svibnja 1994. godine, Ivan Pavao II. izjavio je da „Crkva nema nikakvu ovlast podijeliti svećenički red ženama“ te da taj sud „moraju konačno prihvatiti svi vjernici Crkve“. U listopadu 1995. godine, tadašnja Kongregacija za nauk vjere, uz odobrenje Pape, odgovorila je da to naučavanje pripada pokladu vjere i zahtijeva konačan pristanak. Kanon 1024. Zakonika kanonskoga prava određuje da „samo kršteni muškarac valjano prima sveti red“. Već dan nakon što ga je u listopadu 2025. imenovao Lav XIV., Grünwidl je naznačio stajalište u tome smjeru. Tada je izjavio da je, iako otvoren za određene promjene, ređenje žena tema koja nije na dnevnome redu sveopće Crkve te da bi to predstavljalo raskid s njezinom dugotrajnom tradicijom – dodavši kako bi, posljedično, o tome pitanju mogao odlučiti samo ekumenski sabor, navodi „katholisch.de“. Također se zalagao za to da svećenički celibat postane neobvezan. Godinu dana kasnije, nakon što je u međuvremenu zaređen za nadbiskupa, nasljednik kardinala Christopha Schönborna promijenio je stajalište: dok je ranije smatrao da ta tema nije dio crkvenoga programa, sada je na javnome radiju izjavio da priželjkuje takvu promjenu.
Ovaj intervju dolazi samo nekoliko dana nakon što je sedam reformski usmjerenih organizacija podnijelo zahtjev Glavnomu tajništvu Sinode tražeći ukidanje nekoliko kanona – uključujući kanon 1024. – kako bi se omogućilo ređenje žena. Činjenica da se bečki nadbiskup javno pridružio tomu zahtjevu – iako je pritom odluku o tome prepustio nekom budućemu saboru – uvodi to pitanje u javnu raspravu posredstvom jednoga od najistaknutijih nadbiskupa u Europi.
]]>