„I opet se dogodilo ono što čekam svake godine.

Svake godine na Hodočašću osoba s invaliditetom dogodi se nešto što dotakne moje srce na poseban način. Nešto što me podsjeti koliko je Bog velik, koliko je ljubav snažna i koliko smo, unatoč svim našim križevima, beskrajno blagoslovljeni.

Svake godine mislim da sam već sve vidjela i doživjela. Mislim da me više ništa ne može iznenaditi. A onda dođem ovdje i ponovno shvatim koliko je Bog prisutan među nama. Koliko djeluje kroz obične ljude. Koliko ljubavi postoji u svijetu, iako je često ne primjećujemo.

Prošle godine nosio me Fran iz Slavonskog Broda. Ove godine nosili su me mladići iz različitih gradova naše domovine. Mladići koji su cijelim putem molili krunicu. Mladići koji su možda nekada i sami bili na dnu, koji su nosili svoje boli, svoje padove i svoje životne bitke, a danas su postali ruke i noge onima koji sami ne mogu.

Dok su me nosili, nisam osjećala samo njihovu snagu. Osjećala sam njihovo srce. Osjećala sam njihovu vjeru. Osjećala sam njihovu ljubav. U svakom njihovom koraku osjećala sam kao da mi sam Bog govori:

"Ne boj se. Nisam te zaboravio."

I upravo zato su mi suze često dolazile na oči. Ne od tuge, nego od zahvalnosti.

Zahvalnosti što još uvijek postoje ljudi koji su spremni nositi tuđi križ. Ljudi koji ne pitaju što će dobiti zauzvrat. Ljudi koji svoje vrijeme, svoju snagu i svoje srce poklanjaju drugima.

Posebno sam sretna i zahvalna što sam ove godine sama mogla odnijeti ružu našoj Majci.

Možda nekome to izgleda kao mala stvar, ali meni nije.

Za mene je ta ruža nosila sve ono što je godinama skupljano u mom srcu. Nosila je moje zahvale, moje molitve, moje strahove, moje neprospavane noći, moje suze, moje želje i moje nade.

Mogla sam joj donijeti i pismo koje sam napisala iz dubine svoje duše.

Pismo u kojem sam joj predala sve ono što možda nikome drugome ne mogu reći. Pismo u kojem su bile moje najskrivenije molitve, moje zahvalnosti, moje brige i sve ono što nosim u svom srcu.

Predajući to pismo Gospi osjetila sam poseban mir. Onaj mir koji se ne može kupiti. Onaj mir koji se ne može objasniti. Onaj mir koji dolazi samo onda kada znaš da si sve predao u Božje ruke.

Toga trenutka osjetila sam da nisam sama.

Osjetila sam da Majka sluša.

Osjetila sam da razumije svaku moju suzu, svaku moju borbu i svaku moju molitvu.

Neću puno govoriti o svojim osobnim željama. Njih zna Bog.

Ali znam da sam toga trenutka osjetila da me netko grli. Da me netko čuva. Da me netko nosi kroz život onda kada sama više nemam snage.

Zato bih željela nešto poručiti svima koji misle da im je teško. Svima koji ponekad pomisle da njihov život nema smisla. Svima koji se bore sa svojim križevima i misle da ih nitko ne razumije.

Dođite na Hodočašće osoba s invaliditetom.

Dođite i vidite radost koju je teško opisati riječima.

Vidjet ćete roditelje koji nose svoju dječicu uzbrdo. Roditelje koji godinama ne odustaju. Roditelje koji su umorni, iscrpljeni i slomljeni brigama, ali i dalje vjeruju. I dalje mole. I dalje se nadaju.

Vidjet ćete majke i očeve kako kleče pred Majkom Marijom i mole za svoju djecu.

Vidjet ćete osobe koje ne mogu hodati. Osobe koje ne mogu govoriti. Osobe koje ne mogu sjediti. Osobe koje trebaju pomoć u svemu.

Ali na njihovim licima vidjet ćete nešto što se danas rijetko viđa.

Vidjet ćete iskrenu radost.

Radost koja ne dolazi iz lagodnog života, nego iz srca koje zna da je voljeno.

Nosili su nas naši anđeli.

Nosili su one koji ne mogu sami.

Nosili su one koji se ne mogu uspeti.

Nosili su one kojima je potrebna pomoć.

Ali nisu nosili samo naša tijela.

Nosili su naše strahove, naše suze, naše križeve i naše brige.

Nosili su nas svojom ljubavlju, svojom dobrotom i svojom molitvom.

I gledajući sve to ponovno sam shvatila koliko smo bogati kada imamo nekoga tko moli za nas. Koliko smo bogati kada imamo obitelj koja nas voli. Koliko smo bogati kada imamo prijatelje koji ostaju uz nas. Koliko smo bogati kada imamo Boga koji nikada ne odustaje od nas.

Nije važno možeš li hodati.

Nije važno koliko imaš novca.

Nije važno koliko si uspješan u očima svijeta.

Važno je imaš li ljubavi u srcu.

A tamo, među tisućama ljudi, vidjela sam ljubav na svakom koraku.

Vidjela sam Boga u osmjehu jednog djeteta.

Vidjela sam Boga u rukama mladića koji nas nose.

Vidjela sam Boga u suzama roditelja.

Vidjela sam Boga u zagrljajima.

Vidjela sam Boga u molitvi.

Vidjela sam Boga u ljudima.

I zato večeras moje srce može reći samo jedno:

Bože, hvala Ti.

Hvala Ti za ruke koje nose.

Hvala Ti za srca koja mole.

Hvala Ti za roditelje koji nikada ne odustaju od svoje djece.

Hvala Ti za sve mladiće i djevojke koji svoje vrijeme poklanjaju drugima.

Hvala Ti za našu Majku Mariju kojoj uvijek možemo doći sa svojim suzama, molitvama i nadama.

Hvala Ti za ružu koju sam joj mogla donijeti.

Hvala Ti za pismo koje sam joj mogla ostaviti.

I hvala Ti što si mi dopustio da i ove godine budem dio nečega tako velikog, tako svetog i tako lijepog.

I dok odlazim od Tebe, draga Gospe, srce mi je puno mira i zahvalnosti. Hvala Ti što si primila moju ružu, moje pismo i sve ono što nosim u srcu. Hvala Ti što me uvijek iznova podsjećaš da nikada nisam sama i da nas svojim majčinskim plaštem pratiš na svakom koraku.

Kristina

U snimanju spota sudjelovale su i dvije Thompsonove kćeri – Diva Marija i Katarina

Videospot donosi upečatljive kadrove Zagore koji se isprepliću sa scenama spektakularnog koncerta na sinjskom Hipodromu održanog 2025. godine. Producent i scenarist spota je Šime Perković, koji dobro poznaje Thompsonove emocije prema rodnom kraju, kazuju promotori spota.

Redateljica spota je Katarina Rak, sniman je na više lokacija, a vizualno prati put hodočasnika kroz kamenitu Zagoru do rodnih Čavoglava, gdje otkriva da ljudi i dalje njeguju stare običaje, ples i zajedništvo.

Pjesma "Zagora" nalazi se na Thompsonovom albumu "Hodočasnik" objavljenom prošle godine, a koji je u prvim danima nakon objave postao najtraženiji, a potom i najprodavaniji album godine.

U 2026. godini Thompson nastavlja istim tempom i rasprodaje sve zakazane koncerte. Za koncert 4. srpnja u Zaprešiću na stadionu Ivan Laljak-Ivić ulaznice su, očekivano, planule u jednom danu.

Protestantsko je to zdanje i pripada Evangeličkoj Crkvi. Zanimljivo, glavni toranj crkve u Ulmu sagrađen u istom stilu (neogotika) i u istoj vremenskoj epohi kao i tornjevi zagrebačke katedrale, piše povijest.hr.

Naime, nakon potresa u Zagrebu 1880. započela je gradnja dvaju novih zvonika visokih oko 108 metara. Ti su tornjevi bili upravo u izgradnji u trenutku kad je 1890. dovršena crkva u Ulmu.

ODRŽANO 12. HODOČAŠĆE ZA DJECU S TEŠKOĆAMA U RAZVOJU I OSI U MEĐUGORJU"

Dolazi mi puno svjedočanstava o onima koji su samo gledajući OSI ili žrtve mladića koji su ih nosili ostali dotaknuti u srcu, pogođeni ljubavlju i zahvalnošću, ponovno svjesni onoga što sami imaju, a nisu znali dovoljno cjeniti.

Marijini ratnici Hercegovine koji su okupili i organizirali volontere za nošenje nepokretnih osoba na Brdo ukazanja, uz momke iz zajednice Cenacolo, napisali su ovu dirljivu zahvalu koju prenosimo u cijelosti:

„Hvaljen Isus i Marija, dragi prijatelji!

Nakon jučerašnjeg dana natopljenog milošću s nebesa, želimo napisati nekoliko riječi zahvale.

Prvi kojima se želimo zahvaliti jesu naša draga braća i sestre u Kristu koje smo nosili na brdo ukazanja. Hvala vam na svakom osmijehu, svakoj šali i svakoj riječi zahvale. Ponovno ste osvojili naša srca i ostavili neizbrisiv trag u svima nama.

Posebnu zahvalu želimo uputiti ljudima koji su godinama uz nas, u drugom planu, neprimjetno i s velikom poniznošću služe nama i našim hodočasnicima. To je obitelj Ivanković, vlasnici restorana TiMM – Jokan, Jasna, Martin, Martina i Ivana.

Svake godine, upravo u najudarnijem terminu i na dan kada imaju najviše gostiju, prometa i zarade, bez ikakve naknade i bez ijedne riječi prigovora stavljaju nam na raspolaganje gotovo cijeli svoj restoran. Svjesno se odriču dijela svoga posla i zarade kako bi nama i našim hodočasnicima omogućili mjesto odmora, okrjepe i zajedništva.

Uz to nas počaste hranom i pićem, dopuštaju nam da unesemo vlastitu vodu, voće i hranu, a nakon svega još i počiste za nama. Iz godine u godinu dočekuju nas s osmijehom, toplinom i ljubavlju.

Oni su pravi primjer Bijakovića i Međugorja, primjer istinskog hercegovačkog gostoprimstva, te svojim djelima prenose onaj poseban osjećaj mira, ljubavi i prihvaćenosti koji svi osjećamo u Međugorju.

Kao što znate, ove godine zabilježili smo najveći odaziv volontera do sada. Dolazili su iz Bijakovića, Međugorja, Čitluka, Krehinog Graca, Vionice, Ograđenika, Ljubuškog, Čapljine, Metkovića, Posušja, Splita, Trogira, Solina, iz svih krajeva Hrvatske, Italije pa čak i Poljske. Sigurni smo da smo nekoga nenamjerno izostavili, stoga vas molimo da nam ne zamjerite.

Od srca vam svima hvala! Bez vas ovo djelo ne bi bilo moguće. Vaša spremnost na služenje, žrtvu i ljubav prema bližnjemu svjedočanstvo je koje nadahnjuje i daje snagu za dalje.

Nadamo se da ćemo se ponovno susresti i dogodine. Do tada neka vas prati zagovor naše nebeske Majke, neka vas čuva i vodi na svim vašim putovima.

Božji blagoslov!“

Paula Tomić – medjugorje-info.com

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

Biskup Fulde Michael Gerber 30. svibnja je odao počast Kantu kao svećeniku čije je svjedočanstvo o vjeri i služenju oblikovalo mnoge ljude kroz više generacija.

"Do starosti je zračio skromnošću, filantropijom i duhovnom dubinom koja je oblikovala cijeli njegov svećenički život." S Kantom, biskupija Fulda gubi svećenika "čiji je život dotaknuo više od stoljeća crkvene i društvene povijesti", napisao je mons. Gerber.

Kant je rođen 26. veljače 1916. u Werblinu, zapadna Pruska. Nakon što je 1934. završio srednju školu u Danzigu, počeo je studirati filozofiju i teologiju. Godine 1943. Kant je unovačen u vojsku. Tek nakon povratka iz ruskog zarobljeništva 1948. godine mogao je završiti teološki studij u Fuldi. Godine 1950. zaređen je za svećenika u katedrali u Fuldi.

Nakon kapelanske službe, Kant je više od tri desetljeća, od 1960. godine, djelovao kao župnik u župi sv. Ägidiusa u Petersberg-Marbachu.

Nakon umirovljenja 1991. godine, Kant se preselio u Eichenzell-Löschenrod, ali je i dalje ostao blisko povezan s društvenim životom. Do 102. godine redovito je obavljao pastoralnu službu. Danas u Petersberg-Marbachu jedna ulica nosi njegovo ime, a u Eichenzell-Löschenrodu trg kraj crkve nazvan je "Pfr.-Bruno-Kant-Platz" u njegovu čast.

(kta)

Nakon jučerašnje molitve krunice za mir u Vatikanskim vrtovima, kojoj se pridružilo oko dvije tisuće vjernika u Vatikanu te više od sto tisuća vjernika u 200 marijanskih svetišta diljem svijeta, papa Lav XIV. i posljednjega dana marijanskoga mjeseca, nastavio moliti za mir. Učinio je to nakon molitve Anđeoskoga pozdravljenja pred više od 20 tisuća okupljenih na Trgu svetoga Petra.

„Tijekom mjeseca svibnja iz cijele se Crkve uzdizala zajednička molitva za mir, osobito kroz molitvu krunice kojom smo poput neprekinutoga lanca povjeravali zagovoru Blažene Djevice Marije narode pogođene ratom. Neka Božja mudrost prosvijetli savjesti onih koji imaju vlast te usmjeri njihove odluke prema iskrenom traženju pravednoga i trajnoga mira“, rekao je Papa.

Sveti Otac potom je podsjetio da se danas u Italiji obilježava 25. Dan ublažavanja patnje te izrazio blizinu bolesnicima i svima koji skrbe o njima. Zahvalio je i ohrabrio sve koji promiču kulturu blizine, suosjećanja i skrbi za osobe koje trpe.

Povodom toga dana diljem Italije održavaju se informativne i edukativne inicijative s ciljem promicanja kulture ublažavanja tjelesne i duhovne patnje. Posebna se pozornost posvećuje palijativnoj skrbi, terapiji protiv boli, humanizaciji zdravstvene njege te formaciji volontera koji pružaju potporu bolesnicima i njihovim obiteljima.

Među brojnim pozdravima nakon molitve Anđeoskoga pozdravljenja, rimski je biskup posebno pozdravio sudionike velikoga hodočašća u marijansko svetište Piekary u Poljskoj, gdje se Blažena Djevica Marija časti kao Majka socijalne pravde. Papa je hodočasnicima uputio srdačne pozdrave i svoj apostolski blagoslov.

Papinoj se molitvi pridružilo više od dvije tisuće vjernika u Vatikanskim vrtovima, dok je više od sto tisuća ljudi pratilo izravan prijenos putem televizije iz više od dvjesto marijanskih svetišta diljem svijeta. Molitveni susret organizirao je Dikasterij za evangelizaciju – Odsjek za temeljna pitanja evangelizacije u svijetu.

Marijanska svetišta povezana izravnim prijenosom

Među marijanskim svetištima i crkvama koji su se diljem svijeta pridružili molitvi krunice u duhovnom sjedinjenju sa Svetim Ocem bilo je Svetište Majke Božje u Zarvanytsiji (Ukrajina), Međunarodno svetište Gospe od Mira i Dobroga Putovanja u Antipolu (Filipini), Svetište Gospe od Krunice u Fatimi (Portugal), Svetište Kraljice Mira u Međugorju (Bosna i Hercegovina), Svetište Gospe Lurdske (Francuska), Svetište svetog Šarbela u Annayi (Libanon) te Papinsko svetište Svete kuće u Loretu (Italija).

Neka Gospodin podari mir svijetu

Uvodeći molitvu radosnih otajstava krunice, rimski je biskup podsjetio na brojne hodočasnike koji su se pridružili molitvi iz marijanskih svetišta diljem svijeta kako bi molili Gospodina da podari mir svim narodima. Pozvao je vjernike da ustrajno mole za dar mira, ne umarajući se u zazivanju Gospodina kako bi se ljudska srca otvorila obraćenju te kako bismo svi mogli svjedočiti suživot među narodima obilježen uzajamnim poštovanjem i bratskim zajedništvom. Papa je izrazio nadu da molitva svete krunice postane zalaganje svakoga od nas u izgradnji mira.

Molitvene nakane tijekom krunice

Prije svakoga se otajstva molio zagovor Kraljice Mira za žrtve rata, osobito za najranjivije osobe - djecu, starije i bolesne - kao i za obitelji razorene sukobima; zatim za liječnike, medicinsko osoblje i volontere, za one koji su otvorena srca primili izbjeglice. Molilo se također za sve koji trpe nasilje rata, za zatvorenike i za one kojima je povrijeđeno ljudsko dostojanstvo, za prestanak rata i za nakanu da među svim narodima zavlada trajni mir.

Bog naviješta mir svome narodu i ne napušta nas

Petrov se nasljednik na kraju marijanske molitve prisutnima obratio riječima iz 85. psalma, podsjetivši da Gospodin naviješta mir svome narodu, svojim vjernima, onima koji mu se vraćaju s pouzdanjem. Istaknuo je da kroz slušanje Božje riječi i u molitvi možemo razumjeti smisao onoga što se događa u povijesti, prepoznajući Božju providnost koja je uvijek vodi i pritječe nam u pomoć. Pritom je dodao:

Razmatrajući s Marijom otajstva krunice dolazimo do spoznaje da je Isus Krist jedina i konačna Riječ koju je Otac izgovorio – Riječ mira za sve koji mu se vraćaju raskajana srca. Gospodin nas nikada ne napušta, čak ni onda kada ga mi zaboravljamo.

Slušati vapaj onih kojima je uskraćen mir

Papa Lav je potom istaknuo da onaj tko ima povjerenja u Boga razumije navještaj mira i postaje njegov tvorac, gradeći ga vlastitim rukama. Podsjetio je da mir nije teorija koju trebamo provjeriti u laboratoriju, niti naivna iluzija, niti posao kojim upravljamo radi vlastitog interesa, nego prije svega svakodnevno zalaganje u našemu životu. Mir proizlazi iz pravednosti i ljubavi te se očituje kao sklad koji povezuje osobe, obitelji, zajednice i narode – istaknuo je rimski biskup te dodao:

U ovom vremenu napetosti i sukoba, mir postaje moguć kada želimo čuti vapaj onih kojima je uskraćen: nevine djece, zabrinutih majki i očeva, zlostavljanih zatvorenika, izbjeglica i ljudi svake životne dobi koji trpe. Svi oni na svojim usnama imaju samo jednu riječ: mir! Mi to znamo: mir je uvijek moguć jer je Božji dar.

Nikada više plača nevinih u našim gradovima

Sveti je Otac istaknuo da mir ima lice Isusa Krista, Sina Božjega, koji je svojim životom darovanim za nas pomirio nebo i zemlju. To je mir koji ruši zidove neprijateljstva, pobjeđuje oholost poniznošću i otkupljuje od grijeha sav stvoreni svijet. Kada je Isus s nama i kada se mi ponašamo kao istinski učenici njegove ljubavi, Duh Sveti može ostvariti ono što se ljudski gledano čini nemogućim. Naprotiv, kada se čovjek udalji od Boga, udaljava se i od drugoga čovjeka, postajući ravnodušan prema njegovoj patnji. Zato svaki put kada se vratimo Gospodinu, njegov mir postaje naše zalaganje, a naša molitva postaje poslanje i proroštvo – napomenuo je Petrov nasljednik te dodao:

Ne smije više biti plača nevinih u našim gradovima; nitko ne bi smio biti prisiljen bježati iz svoga doma zbog prijetnje bombama; pohlepa za moći i nasilje u riječima moraju ustupiti mjesto žeđi za pravednosti i istinom. Međutim, svatko može i mora dati svoj doprinos, počevši od malih, ali važnih stvari, suzdržavajući se od svakog oblika verbalnog ili fizičkog nasilja, u svakodnevnom životu i na društvenim mrežama.

Bog traži graditelje mira

Papa Lav XIV. je na kraju istaknuo da pravi mir započinje u srcu koje ljubi; svjedoči se usnama koje izgovaraju riječi pomirenja; odražava se u očima koje na svijet gledaju s blagošću i mudrošću. Zbog toga Bog traži graditelje mira – zaključio je Sveti Otac te povjerio sve prisutne zagovoru Blažene Djevice Marije, moleći da nam ona svakoga dana pomogne odgovoriti Bogu svojim 'evo me', ne samo riječima nego i djelima.

DEVETNICA SVETOM ANTI"

Humački fratri pozivaju sve župljane, hodočasnike i štovatelje sv. Ante da se uključe u dane molitve, obraćenja i duhovne obnove kako bi se dostojno pripremili za proslavu jednog od najomiljenijih svetaca Katoličke Crkve.

Devetnica u znaku svetog Franje

Ovogodišnja devetnica tematski je povezana sa životom i duhovnošću svetoga Franje Asiškoga te predstavlja i pripravu za obilježavanje 800. obljetnice njegove smrti koja će biti proslavljena ove godine.

Tijekom devet dana vjernici će promišljati o temama poput euharistije, obraćenja, istine Evanđelja, čistoće srca, milosrđa, slobode i poslušnosti kroz primjer života svetoga Franje.

Tjelovska procesija

Posebno će svečano biti na svetkovinu Tijelova, 4. lipnja, kada će nakon svete mise biti održana tradicionalna procesija od samostanske crkve do crkve sv. Kate.Posebno će svečano biti na svetkovinu Tijelova, 4. lipnja, kada će nakon svete mise biti održana tradicionalna procesija od samostanske crkve do crkve sv. Kate.

Sveta ispovijed će biti od 18 sati, sveta krunica počinje od 18:30, a pobožnost i sveta misa na kraju koje će biti blagoslov nabožnih stvari počinje u 19:00 sati.

PROGRAM DEVETNICE SV. ANTI 2026.

Četvrtak, 4. lipnja
Euharistija – izvor i vrhunac kršćanskog života
Predslavitelj: fra Stipan Klarić (Slano)
Predmolitelj: fra Ante Vukoja, Humac
Pjeva: Mješoviti župni zbor sv. Ante Humac
Nakon svete mise procesija do crkve sv. Kate.

Petak, 5. lipnja
Otajstvo Božje ljubavi koje je sv. Franjo otkrio
Predslavitelj: fra Jozo Hrkać (Posušje)
Predmolitelj: fra Miro Šego
Pjeva: Zbor sv. Kate Ljubuški

Subota, 6. lipnja
Obraćenje – put kojim je sv. Franjo krenuo za Kristom
Predslavitelj: fra Bože Milić (Tomislavgrad)
Predmolitelj: fra Ante Vukoja
Pjeva: Mali zbor „Ljiljani sv. Ante“ Humac

Nedjelja, 7. lipnja
Istina Evanđelja – naviještanje bez straha
Predslavitelj: fra Mario Knezović (Mostar)
Predmolitelj: fra Miro Šego
Pjeva: Zbor Franjevačke mladeži Humac

Ponedjeljak, 8. lipnja
Čisto srce – put do svetosti
Predslavitelj: fra Jure Barišić (Široki Brijeg)
Predmolitelj: fra Marko Bandić
Pjeva: Zbor Laudato Domine

Utorak, 9. lipnja
Vjera u život – sv. Franjo koji Evanđelje živi
Predslavitelj: fra Drago Vujević (Konjic)
Predmolitelj: fra Ivan Landeka
Pjeva: Zbor Zvirići, Radišići i Cerno

Srijeda, 10. lipnja
Milosrđe bez mjere – srce sv. Franje
Predslavitelj: fra Slaven Brekalo
Predmolitelj: fra Ivan Landeka
Pjeva: Zbor sv. Cecilije (Crveni Grm i Prolog)

Četvrtak, 11. lipnja
Sloboda i poslušnost – put svetoga Franje
Predslavitelj: fra Danko Perutina (Čitluk)
Predmolitelj: fra Miro Šego
Pjeva: Zbor Franjevačke mladeži Humac

UOČNICA – PETAK, 12. LIPNJA
Predvoditelj: fra Branimir Musa
Predmolitelj: fra Miro Šego, župnik i gvardijan
Pjeva: Mješoviti župni zbor sv. Ante Humac
Nakon mise uočnice, 12. lipnja, bit će upriličen blagoslov roditelja s djecom.

SVETKOVINA SV. ANTE – SUBOTA, 13. LIPNJA
Na sam blagdan svetog Ante, u subotu 13. lipnja, svete mise slavit će se već od ranih jutarnjih sati, i to u 5, 6, 7 i 8 sati, zatim središnje misno slavlje u 11 sati te večernja misa u 19 sati.

Svečana misa s procesijom u 11 sati

Predvoditelj i propovjednik mise u 11 sati: predslavi mons. Petar Palić, mostarsko-duvanjski biskup i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski

Pjeva: Mješoviti župni zbor sv. Ante Humac
Večernja sveta misa u 19 sati
Predvodi: fra Augustin Čordaš (Drinovci)
Pjeva: Zbor sv. Kate Ljubuški
Mjesto molitve, mira i susreta s Bogom

Humački fratri naglašavaju kako devetnica nije samo priprava za blagdan svetog Ante, nego i prilika za osobnu duhovnu obnovu.

„Neka ova devetnica bude vrijeme obraćenja i duhovne obnove, molitve za bolesne, stare i usamljene, za naše obitelji i mlade, za mir u svijetu, za našu župu i hrvatski narod te za istinski početak s Bogom“, poručuju.

Humac će i ove godine tijekom lipnja biti jedno od najvećih hodočasničkih mjesta u Hercegovini, a tih dana očekuje se dolazak više desetaka tisuća vjernika iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i iseljeništva.

U ono vrijeme: Uze Isus svećenicima, pismoznancima i starješinama zboriti u prispodobama: »Čovjek vinograd posadi, ogradom ogradi, iskopa tijesak i kulu podiže pa ga iznajmi vinogradarima i otputova. I u svoje vrijeme posla vinogradarima slugu da od njih uzme dio uroda vinogradskoga. A oni ga pograbiše, istukoše i otposlaše praznih ruku. I opet posla k njima drugoga slugu: i njemu razbiše glavu i izružiše ga. Trećega također posla: njega ubiše. Tako i mnoge druge: jedne istukoše, druge pobiše.«

»Još jednoga imaše, sina ljubljenoga. Njega naposljetku posla k njima misleći: ‘Poštovat će sina moga.’ Ali ti vinogradari među sobom rekoše: ‘Ovo je baštinik! Hajde da ga ubijemo i baština će biti naša.’ I pograbe ga, ubiju i izbace iz vinograda. Što li će učiniti gospodar vinograda?

Doći će i pobiti te vinogradare i dati vinograd drugima. Niste li čitali ovo Pismo: Kamen što ga odbaciše graditelji, postade kamen zaglavni. Gospodnje je to djelo, kakvo čudo u očima našim!« I tražili su da ga uhvate, ali se pobojaše mnoštva. Razumješe da je protiv njih izrekao prispodobu pa ga ostave i odu.

Svećenik: pater Ivan Dominik Iličić.

Koordinatorica hodočašća, Paula Tomić, istaknula je kako je ovaj put primarni naglasak bio na ohrabrivanju i osnaživanju roditelja kako bi mogli prihvatiti i nositi križeve i milosti koje im Bog daje preko njihove djece s teškoćama i invaliditetom. Zbog toga je geslo hodočašća bilo “Sve mogu u Onome koji me jača!” (Fil 4:13) kako bi se sudionicima kroz molitvu i sakramente te vlastite žrtve koje su živjeli ovih dana hodočašća pomoglo otkriti snagu koju svima nama daje uskrsli Gospodin s kojim doista sve možemo nositi i podnijeti – jer je On naša snaga i u Njemu svaka patnja dobiva svoj smisao!

Program hodočašća započeo je u petak 29. svibnja večernjim molitvenim programom u župi. Drugi dan hodočašća u subotu 30. svibnja tokom jutra u programu je bila molitva krunice na Brdu ukazanja u 9 sati koju su predmolile s. Marija Klara iz Đakova i Tihomila Viljetić iz Vinkovaca. Za one koji se nisu mogli penjati organizirana je molitva krunice kod Plavog križa koju je vodila s. Rastislava iz Đakova.

Najsnažniji trenutak Hodočašća je svakako nošenje nepokretnih i slabopokretnih osoba na Brdo k Majci. Ove godine na inicijativu Marijinih ratnika Hercegovine upućen je javni poziv da se traže volonteri za nošenje, i Božjom providnošću odazvalo se četrdesetak momaka koji su zajedno sa 30 momaka iz Zajednice Cenacolo činili broj od 70 nosača. Oni su tokom jutra od 5 sati pa do podne uspjeli odnijeti i snijeti oko 50 osoba s invaliditetom, što je ove godine uistinu rekordan broj.

Jedan od nosača ovako je iskazao svoje iskustvo: „Dok se uspinju prema Brdu ukazanja, dečki svojim ramenima nose teret, a svojim srcima svjedoče kako se najveća snaga nalazi u nesebičnoj ljubavi prema drugome. Nisu se nosile samo osobe – nosili su se njihovi snovi, osmijesi i nade, pokazujući da ljubav nema granica ni prepreka. Došli su Majci.“

Subotnji popodnevni program bio je u Dvorani Ivana Pavla II. a započeo je u 15,00 sati. Sastojao se od nagovora ohrabrenja koje je imala Paula Tomić i fra Marinko Šakota, kratke kateheze o važnosti ispovijedi koje je imao vlč. Ivica Šimunović te slavljeničke molitve koju je predmolila Zajednica „Mihael“ iz Drinovaca. Molitva je bila jedan uistinu milosni trenutak u kojem je duh radosti i mira okupao srca svih prisutnih. Ovaj program završio je druženjem i bogatom zakuskom koju je pripremila ženska formacija spomenute molitvene zajednice. Dan je završio sudjelovanjem na večernjem molitvenom programu u župi i sa zajedničkom molitvom za mir sa papom Lavom XIV.

Treći dan hodočašća u nedjelju 31. svibnja program se odvijao u dvorani sv. Josipa u Majčinom selu. Započeo je predavanjem za roditelje „RODITELJSTVO KAO MARATON“ koje je održala psih. Katarina Mikulić, zatim je bio prilagođeni i posebno dirljivi križni put kojeg su animirale OSI i volonteri Crkve sv. Filipa Nerija iz Splita.

Program i hodočašće završili su svetom misom u 11.15 sati koju je predslavio don Josip Mužić. U svojoj propovijedi i on je ohrabrio roditelje rekavši im da se ugledaju na Krista koji i sam nije odbacio patnju nego je kroz nju prošao prihvaćajući je svojevoljno. Naglasio je kako svi težimo ljubavi i kako nas osobe s invaliditetom i naša djeca s teškoćama uče ljubavi, ali ta ljubav nije uvijek osjećaj, nego je ta ljubav naša volja da se o njima brinemo, služimo i darivamo, tj. voljna ljubav i u toj se ljubavi trebamo vježbati vjerujući da će nas Bog baš preko te naše voljne odluke za križ i dobro blagoslivljati i čistiti svojim milosrđem.

Naglasio je i važnost ove patnje koju nose OSI i djeca s teškoćama te njihove obitelji, jer upravo je ta patnja, sjedinjena s Isusovom patnjom, ona snaga koja danas još drži ovaj svijet.

Paula Tomić/medjugorje-info.com

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

U ono vrijeme reče Isus Nikodemu: »Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.

Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega.«

Svećenik: fr. Vinko Vuković.

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima ovu prispodobu: »Čovjek, polazeći na put, dozva sluge i dade im svoj imetak. Jednomu dade pet talenata, drugomu dva, a trećemu jedan – svakomu po njegovoj sposobnosti. I otputova. Onaj koji je primio pet talenata odmah ode, upotrijebi ih i stekne drugih pet. Isto tako i onaj sa dva stekne druga dva.

Onaj naprotiv koji je primio jedan ode, otkopa zemlju i sakri novac gospodarov. Nakon dugo vremena dođe gospodar tih slugu i zatraži od njih račun. Pristupi mu onaj što je primio pet talenata i donese drugih pet govoreći: ‘Gospodaru! Pet si mi talenata predao. Evo, drugih sam pet talenata stekao!’

Reče mu gospodar: ‘Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!’ Pristupi i onaj sa dva talenta te reče: ‘Gospodaru! Dva si mi talenta predao. Evo, druga sam dva talenta stekao!’ Reče mu gospodar: ‘Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga.’ A pristupi i onaj koji je primio jedan talenat te reče: ‘Gospodaru! Znadoh te: čovjek si strog, žanješ gdje nisi sijao i kupiš gdje nisi vijao. Pobojah se stoga, odoh i sakrih talenat tvoj u zemlju. Evo ti tvoje!’

A gospodar mu reče: ‘Slugo zli i lijeni! Znao si da žanjem gdje nisam sijao i kupim gdje nisam vijao! Trebalo je dakle da uložiš moj novac kod novčara i ja bih po povratku izvadio svoje s dobitkom.’ ‘Uzmite stoga od njega talenat i podajte onomu koji ih ima deset. Doista, onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima. A beskorisnoga slugu izbacite van u tamu. Ondje će biti plač i škrgut zubi.’«

Svećenik: vlč. Matija Luketić.

CHRISTIAN SCHALLAUER:

Tada sam postao potpuno svjestan da želim učiniti nešto konkretno s muškarcima i za muškarce! Kao da mi je Djevica Marija povjerila ovu misiju na kraju devetnice! Ono što se dogodilo nakon toga bilo je jednostavno nevjerojatno i divno, vođeno božanskom intervencijom!“

GÜNTER H. SEYBOLD je poduzetnik, oženjen, ima 7 djece i 13 unučadi. To je ispunjen život - međutim, do njegovog obraćenja 2002. godine, bio je popločan svim usponima i padovima svijeta.

Duhovna vježba poduzeta na inzistiranje njegove supruge označila je početak intenzivne potrage za Bogom, koja je, uz hodočašća u Međugorje, dovela do "Dana radosti" 2015. godine. Od tada se Dani radosti održavaju svake godine u Linzu ohrabrujući mnoge u njihovoj vjeri i omogućujući im da dožive iscjeljenje tijela i duše.

U Međugorju su dani hodočašća bili ispunjeni zajedničkom molitvom na Brdu ukazanja, Na Križevcu (gdje su sudionici osobno zabijali čavao u drveni križ koji su nosili kako bi si osvijestili što su oni svojim grijesima učinili Isusu), misnim slavljima u župi i posjetima zajednicama.

Snagom svoje muške molitve i prisutnosti ovi katolički muževi još jedanput su posvjedočili o snazi muškarca koji je samo s Bogom u stanju štititi svijet i svoju obitelj.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

Priredba je održana pod geslom Svete Male Terezije „Moje je zvanje ljubav“, a bila je sastavljena od poticajnih citata same male svetice, puno recitacija i pjesama koje su izražavale ljubav prema majkama, očevima, obitelji, a posebno prema nebeskoj Majci i Bogu.

Na početku priredbe sve prisutne je pozdravio ravnatelj Ustanove „Majčino selo“ koji je istaknuo kako je ovo uistinu jedan radostan dan za vrtić, kao i za sve one koji su tokom ovih 30 godina u njemu odrastali i formirali se u ljude kakvi su danas. Posebno se zahvalio osnivaču Sela, pok. Fra Slavku Barbariću bez čije vizije i djelovanja ništa ne bi postojalo.

Zatim je voditeljica Vrtića, Darija Juričić, prof P.O. istaknula koliko je emotivna jer i sama ovdje radi od početaka, dakle 30 godina. Posebno se zahvalila časnim sestrama franjevkama, a među njima posebno istaknula pokojnu s. Mariju Čarapinu i s. Bonifaciju Barbarić koje su udarile temelje radu vrtića kako djeluje i danas.

Također je istaknula kako nas ove godine uče prolaznosti života, jer su puno sadašnje djece u vrtiću djeca ili unuci onih koji su i sami pohađali ovaj vrtić.

U znak podsjećanja na minule godine, vrijedne odgojiteljice su izradile veliki pano sa fotografijama na temu „Naših 30 godina Vrtića“ – fotografije i sjećanja koje su izmamile suze brojnim gledateljima dok su se prisjećali svog djetinjstva i godina koje tako brzo lete.

Vrhunac priredbe bio je dolazak gosta iznenađenja, poznatog pjevača Stjepana Lacha koji se djeci vrtića pridružio u izvedbi njegove pjesme: „Ja i moj dom služit ćemo Jahvi“. Bio je to trenutak zajedništva, trenutak spontanosti, trenutak molitve, trenutak otvorenih srca i milosti koju su svi prisutni mogli osjetiti.

„Priredba je bila i trenutak zahvale za sve ljude koji su svojim radom doprinijeli uspjehu vrtića i njegovoj misiji: odgajanju djece za Ljubav! I sada nanovo ispunjeni i ohrabreni nastavljamo dalje ovu našu misiju“ – zaključila je Darija Juričić.{gallery}vrtic-majcino-selo-30{/gallery}

Paula Tomić/medjugorje-info.com

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

Molitva za mir započeti će nakon večernje svete mise u 18,00 sati. Prije svete mise od 17,00 sati sudionici 12. Hodočašća za djecu s teškoćama i OSI predmoliti će krunicu zajedno sa fra Josipom Katalinićem na vanjskom oltaru crkve.

Nakon mise neće biti klanjanje Isusu u presvetom oltarskom sakramentu, kao što je to uobičajeno, nego molitva krunice s papom Lavom XIV.

Izravni prijenos krunice iz Vatikana bit će na videozidu pored vanjskog oltara pa će se na taj način vjernici uključiti u molitvu sa Svetim Ocem koji će i njih vidjeti jer će se izravni videoprijenos iz Međugorja prikazivati u Vatikanu. Za one koji neće biti u Međugorju, izravni prijenos bit će na YouTube kanalima Informativnog centra Mir Međugorje.

Sveti Otac molit će radosna otajstva, pri čemu će svaka desetica krunice biti posebno posvećena onima pogođenima ratom i nasiljem, povjeravajući ih zagovoru Marije, Kraljice Mira.

U prvom otajstvu molit će se za žrtve rata, osobito za najranjivije, dok je drugo namijenjeno onima koji donose riječi nade i utjehu vjere narodima pogođenima ratom. U trećoj se desetici posebno moli za liječnike, medicinsko osoblje i volontere koji svakodnevno pružaju humanitarnu pomoć.

U četvrtom se otajstvu moli za one koji trpe ratno nasilje, za zarobljenike i za sve koji podnose poniženja koja narušavaju ljudsko dostojanstvo. Peto i posljednje radosno otajstvo posvećeno je molitvi za prestanak rata i uspostavu trajnog mira u svijetu.

Među svetištima koja su se već priključila nalaze se Svetište Majke Božje u Zarvancji u Ukrajini, Međunarodno svetište Gospe od mira i dobrog puta u Antipolu na Filipinima, Svetište Gospe od Krunice u Fatimi, Svetište Gospe Lurdske u Francuskoj, Svetište sv. Šarbela u Annayi u Libanonu te Papinsko svetište Svete kuće u Loretu.

Inicijativu promiče Dikasterij za evangelizaciju – Odjel za temeljna pitanja evangelizacije u svijetu.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

Uz klicanje mnoštva uđe Isus u Jeruzalem, u Hram. I sve uokolo razgleda, pa kako već bijaše kasno, pođe s dvanaestoricom u Betaniju. Sutradan su izlazili iz Betanije, a on ogladnje. Ugleda izdaleka lisnatu smokvu i priđe ne bi li na njoj što našao. Ali došavši bliže, ne nađe ništa osim lišća jer ne bijaše vrijeme smokvama.

Tada reče smokvi: »Nitko nikada više ne jeo s tebe!« Čuli su to njegovi učenici. Stignu tako u Jeruzalem. On uđe u Hram i stane izgoniti one koji su prodavali i kupovali u Hramu. Mjenjačima isprevrta stolove i prodavačima golubova klupe. I ne dopusti da itko išta pronese kroz Hram.

Učio ih je i govorio: »Nije li pisano: Dom će se moj zvati Dom molitve za sve narode? A vi od njega načinili pećinu razbojničku!« Kada su za to dočuli glavari svećenički i pismoznanci, tražili su kako da ga pogube. Uistinu, bojahu ga se jer je sav narod bio očaran njegovim naukom. A kad se uvečerilo, izlazili su iz grada. Kad su ujutro prolazili mimo one smokve, opaze da je usahla do korijena. Petar se prisjeti pa će Isusu: »Učitelju, pogledaj! Smokva koju si prokleo usahnu.«

Isus im odvrati: »Imajte vjeru Božju. Zaista, kažem vam, rekne li tko ovoj gori: ‘Digni se i baci u more!’ i u srcu svome ne posumnja, nego vjeruje da će se dogoditi to što kaže – doista, bit će mu! Stoga vam kažem: Sve što god zamolite i zaištete, vjerujte da ste postigli i bit će vam! No kad ustanete na molitvu, otpustite ako što imate protiv koga da i vama Otac vaš koji je na nebesima otpusti vaše prijestupke.«

Svećenik: vlč. Petar Mlakar.

Motiv prikazuje Isusa u trenutku molitve, povučenog od svijeta i uronjenog u razgovor s Ocem. Upravo ta jednostavnost prizora nosi snažnu poruku mira, povjerenja i snage molitve.

Riječ je o motivu koji je nastao u Angellum kreativnoj radionici te je crtan ljudskom rukom, s posebnom pažnjom na atmosferu, emociju i detalje koji prenose toplinu i duhovnu dubinu samog prizora.

Djelo je izrađeno u prepoznatljivom Angellum Classic stilu toplih i smirenih tonova, osmišljeno kako bi u dom unijelo osjećaj mira i ljepotu koja ima dublje značenje.

“Isus – Molitva na gori” dostupna je u Angellum ponudi, u Verbum knjižarama te kod ostalih Angellum partnera diljem Hrvatske i regije.

Biskup Košić, homiliju je počeo pjesmom sv. Terezije od Djeteta Isusa i Božjeg Lica „Samo ovaj dan“, istaknuvši da je veličina ove „male svetice“ upravo u njezinoj malenosti. Podsjetio je da je Terezija bila mlada po godinama, ali zrela pred Bogom. Umrla je u dobi od 24 godine, 30. rujna 1897., u samostanu bosonogih karmelićanki u Lisieuxu, u sjevernoj Francuskoj.

Biskup je istaknuo i svetost obitelji Martin, napomenuvši da su zajedno s Terezijinim relikvijama u Sisku prisutne i relikvije njezinih svetih roditelja, Ljudevita i Zelije. „Mogli bismo stoga razmišljati i o svetosti obitelji i moliti za naše obitelji da budu sve svete poput ove“, poručio je biskup dodavši i to da je riječ o obitelji koja je imala devetero djece. Nakon rane smrti majke brigu o njoj preuzele su starije sestre, od kojih su tri otišle u samostan. I sama je Terezija već kao djevojčica željela redovnički život, a na hodočašću u Rimu osobno je od pape Lava XIII. zatražila dopuštenje da, premda ima samo 15 godina, bude primljena u Karmel.

Biskup je podsjetio i na njezine zapise iz kojih je nastala svjetski poznata knjiga „Povijest jedne duše“, u kojoj je opisala svoje nutarnje borbe, prihvaćanje križeva, bolest, ali i neprestanu ljubav prema Isusu. „U srcu Crkve ja ću biti ljubav“, rekao je biskup, citirajući sv. Tereziju.

Upravo je u prihvaćanju vlastite malenosti, nastavio je biskup, Terezija pronašla svoj put služenja Crkvi i svijetu. Svoje je molitve osobito prikazivala za svećenike i misionare, zbog čega je proglašena zaštitnicom misija, premda nikada nije napustila svoj samostan. „Mogli bismo reći da je veličina ove male svetice u – običnosti. Govorila je da ne treba činiti velika djela, dovoljna je velika ljubav. I to je ona posjedovala… i zato je postala ne samo sveta, i ne samo zaštitnica misija, nego i crkvena naučiteljica kojom ju je proglasio sveti papa Ivan Pavao II. Mali put o kojem je ona govorila put je svetosti u svakodnevnosti, u malim koracima dobrih djela, prihvaćanju i prikazanju trpljenja za Crkvu i njezine nakane, za svetog Oca papu, za svećenike“.

Taj put, poručio je, uključuje i ono što izriče njezina pjesma „Samo ovaj dan“ – živjeti svaki dan kao Božji dar, zahvaljivati za dobročinstva i ne biti tjeskobno zabrinut za sutra. „Sveta Mala Terezija bila je sva izručena u ruke Isusove, njemu je posvetila svoje male sile, svu sebe, ali s ogromnom velikom ljubavlju. To je primjer i putokaz i svima nama“, rekao je biskup.

Relikvije sv. Male Terezije i njezinih svetih roditelja bit će izložene na čašćenje do petka, 29. svibnja u 8 sati za kada je predviđen ispraćaj, izvijestila je Sisačka biskupija.

Prema Peresi Mamboro, jednoj od lokalnih vođa civilnog društva, broj poginulih je samo procjena, jer se mnogi ljudi još uvijek vode kao nestali, dok stalna nesigurnost i ograničen pristup pogođenim selima otežavaju dobivanje točnih informacija o ubijenim i nanesenoj šteti.

„Broj poginulih sada je dosegao 17. Napadači su prošli kroz Alimu, a zatim zapalili nekoliko mjesta, uključujući Manyamu i okolno područje. Ova brojka je još uvijek privremena jer se neprijatelj i dalje slobodno kreće u regiji“, rekla je Peresi. Kako se strah širi po nekoliko dijelova teritorija Mambase, čelnici civilnog društva pozivaju stanovnike da ostanu oprezni.

Najnoviji napad produbio je osjećaj straha u regiji koju već potresaju tjedni obnovljenog nasilja koje se pripisuje ADF-u. Istodobno, epidemija ebole u pokrajini Ituri dodaje još jedan sloj patnje zajednicama kojima se govori da izbjegavaju kretanje, drže distancu i stalno peru ruke - mjere opreza koje postaju gotovo nemoguće za ljude koji bježe od opasnosti.

Obitelji koje bježe od metaka ne mogu se izolirati, raseljeni seljani ne mogu izbjeći gužve, a oni koji se skrivaju u šumi nemaju pristup čistoj vodi ili ranom liječenju, stvarajući uvjete koji potiču i nesigurnost i bolesti. Dok nasilje remeti zdravstvene usluge i raspršuje izložene osobe po udaljenim područjima, lokalni čelnici upozoravaju da bi se bez snažnije i održive vojne akcije ADF mogao još dublje prodrijeti u šumovita područja, što bi krizu učinilo još težom za obuzdavanje i ostavilo civile zarobljenima između oružanih napada i smrtonosne epidemije.

Inače, Savezničke demokratske snage su islamistička pobunjenička skupina u Ugandi i Demokratskoj Republici Kongo, koja je druga najveća država Afrike s oko 2 344 858 km² (46 puta veća od BiH) površine i 116 milijuna žitelja. Prema procjenama u DR Kongu živi 95% kršćana od čega je polovica katolika.

Važno je napomenuti kako je zemlja dva puta mijenjala ime a prijašnja su: Zair i Kongo-Kinshasa. Također, DR Kongo ne treba brkati s Republikom Kongo, malom susjednom državom sa šest milijuna žitelja, koja je bila poznata kao Kongo Brazzaville.

Ebola je rijetka, ali izrazito smrtonosna virusna hemoragijska groznica. Trenutno se prati brzi rast broja zaraženih u Demokratskoj Republici Kongo i Ugandi, s više stotina potvrđenih slučajeva i ozbiljnim rizikom od širenja.

Među likovima koji se pojavljuju u skeču su navijač Hajduka, udavača koja moli za muža, Lolek i Bolek, Međimurec, Mare, Mladen i Ante.

Svaki od njih nosi neku svoju priču, motiv dolaska i način na koji doživljava Međugorje, od iskrene pobožnosti do svakodnevnih, pomalo komičnih očekivanja koja se često vežu uz hodočašća.

View this post on Instagram

A post shared by Hrvatsko nadzemlje (@hrvatsko.nadzemlje)

Posebno je zanimljivo što skeč koristi humor kao način približavanja teme koja je često predstavljena isključivo ozbiljnim tonom. Međugorje se ovdje ne promatra samo kao mjesto molitve, nego i kao prostor susreta različitih ljudi, karaktera, dijalekata i mentaliteta.

Upravo u toj kombinaciji duhovnosti i svakodnevice Hrvatsko nadzemlje gradi prepoznatljiv stil. Njihov pristup ne ide za tim da banalizira hodočašće, nego da kroz poznate situacije pokaže kako se i u ozbiljnim temama može pronaći prostora za zdrav humor.

Skeč je objavljen u kontekstu susreta na kojem je gostovao fra Ivan Hrkać, fratar na službi u Župi Međugorje. Tema susreta bila je Međugorje, njegova duhovna posebnost i iskustvo brojnih hodočasnika koji ondje dolaze desetljećima. Humoristični dio programa tako je poslužio kao svojevrsni uvod ili dopuna ozbiljnijem razgovoru o Međugorju, mjestu koje za jedne predstavlja prostor obraćenja i molitve.

Nakon dobro pripravljenog i uistinu lijepog nedavnog Susreta hrvatske katoličke mladeži u Požegi, usmjeravamo se prema još jednom nacionalnom vjerničkom susretu ove godine: prema Petom nacionalnom susretu hrvatskih katoličkih obitelji, koji će se održati 19. i 20. rujna ove godine, u Osijeku i u Aljmašu u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji. Susret predstavlja vrhunac i završnicu pastoralnog ciklusa „Obitelji osoba s invaliditetom u krilu Crkve“, koji je započeo 2022. godine, kojega su osmislili i animiraju ga Vijeće Hrvatske biskupske konferencije za život i obitelj, Vijeće za laike te Odbor za osobe s invaliditetom.

1. Poziv i dobrodošlica na Peti nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji u Osijeku i Aljmašu 19.-20. rujna 2026
Draga braćo svećenici, redovnici i redovnice, drage obitelji, očevi i majke, drage osobe s invaliditetom: braćo i sestre, hrvatski Vas biskupi sve pozivaju da se toga vikenda zaputite na obale Drave i Dunava, u Osijek i u Aljmaš na Peti nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji.

U ime Đakovačko-osječke nadbiskupije kao domaćina susreta i ja vam svima unaprijed izričem najsrdačniju dobrodošlicu.

Na susret su pozvane sve obitelji iz domovine i inozemstva. Poseban pastoralni naglasak usmjeren je na obitelji koje imaju kao svoga člana osobu s invaliditetom. Takvim obiteljima i njihovim članovima s invaliditetom želimo posvetiti osobitu pozornost te i ovim nacionalnim susretom pridonijeti njihovom još snažnijem uključivanju u život i poslanje Crkve u Hrvatskoj i hrvatskoga društva.

2. Geslo i program
Svjesni poteškoća i izazova s kojima se susreću današnje obitelji, osobito obitelji osoba s invaliditetom, kao geslo susreta odabrali smo ohrabrujuće riječi svetoga Pavla upućene kršćanskoj zajednici u Rimu: „U nadi budite radosni, u nevolji strpljivi, u molitvi postojani!“ (Rim 12,12).

Na mrežnoj stranici Petog nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji shko2026.hr možete pronaći logo, tumačenje loga i gesla, prigodnu molitvu, tekstove kateheza, molitvenu građu, plakat, predviđeni program susreta, informacije i obrasce o prijavama za sudjelovanje i smještaj te druge informacije. Vjerujemo da će sve to biti korisno i pomoći svećenicima i drugim pastoralnim suradnicima u senzibiliziranja njihovih župljana i ostalih vjernika za bračne i obiteljske vrednote, za problematiku obitelji koje imaju osobu s invaliditetom te za sudjelovanje na Susretu u Osijeku i Aljmašu.

Dodatne informacije možete zatražiti na mail [email protected] ili telefonom na brojevima 031/802.227; 091/928 4181.

3. Animiranje i prijava vlastitih župljana za sudjelovanje na susretu.
Sve Vas, draga braćo svećenici i redovnici, molimo da u svojim župnim zajednicama odmah započnete s animiranjem svojih župljana za prijavu za sudjelovanje na Petom nacionalnom susretu hrvatskih katoličkih obitelji.

Vjernici koji žele sudjelovati na susretu trebaju se prijaviti svome župniku. Župnici (i pojedini vjernici) mogu na mrežnoj stranici Petog nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji shko2026.hr otvoriti te drugima proslijediti obrazac prijave za sudjelovanje na susretu (u programu Excel i/ili u PDF obliku); obrazac prijave u PDF obliku župnici mogu otisnuti te podijeliti svojim župljanima i u tiskanom obliku). Župnici će, u suradnji sa svojim suradnicima, prikupljene podatke o svojim župljanima – sudionicima susreta objediniti u Excel programu te će ih potom mailom proslijediti pastoralnom uredu svoje nad/biskupije ili nad/biskupijskom povjereniku za brak i obitelj. Nad/biskupijski uredi, odnosno nad/biskupijski povjerenici za pastoral braka i obitelji pojedinih nad/biskupija, proslijedit će do 7. srpnja 2026. mailom (u programu Excel) Organizacijskom odboru u Đakovu popis sudionika na Susretu iz svoje nad/biskupije, zajedno sa svim potrebnim podacima (važnim za organizaciju, smještaj i noćenje svih sudionika). Organizacijski odbor Đakovačko-osječke nadbiskupije će na kraju nad/biskupijskim povjerenicima za brak i obitelj pojedinih nad/biskupija uzvratiti (u programu Excel) podatke o domaćinima u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji, koji će ih dočekati, smjestiti na noćenje od 19. na 20. rujna 2026. te ugostiti u svojim domovima.

Na mrežnoj stranici Petog nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji shko2026.hr dostupni su Vam svi obrasci koje je potrebno koristiti jer omogućuju, olakšavaju i ubrzavaju prijavu te paralelno prikupljanje i razmjenu svih potrebnih podataka: o sudionicima susreta, o njihovu smještaju i noćenju te posebnu skrb o osobama s invaliditetom koje će sudjelovati na susretu. Ti obrasci su na poveznici https://shko2026.hr/shko/

mr. vlč. Dario Hrga

kancelar

✠ mons. Đuro Hranić
nadbiskup

U ono vrijeme: Kad je Isus s učenicima i sa silnim mnoštvom izlazio iz Jerihona, kraj puta je sjedio slijepi prosjak Bartimej, sin Timejev.

Kad je čuo da je to Isus Nazarećanin, stane vikati: »Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!«

Mnogi ga ušutkivahu, ali on još jače vikaše: »Sine Davidov, smiluj mi se!« Isus se zaustavi i reče: »Pozovite ga!« I pozovu slijepca sokoleći ga: »Ustani! Zove te!« On baci sa sebe ogrtač, skoči i dođe Isusu. Isus ga upita: »Što hoćeš da ti učinim?«

Slijepac mu reče: »Učitelju moj, da progledam.« Isus će mu: »Idi, vjera te tvoja spasila!« I on odmah progleda i uputi se za njim.

Svećenik: fra Mate Kolak.

U ono vrijeme: Putovali učenici uzlazeći u Jeruzalem. Isus je išao pred njima te bijahu zaprepašteni, a oni koji su išli za njima, prestrašeni. Tada Isus opet uze dvanaestoricu i poče im kazivati što će ga zadesiti: »Evo, uzlazimo u Jeruzalem, i Sin Čovječji bit će predan glavarima svećeničkim i pismoznancima. Osudit će ga na smrt, predati poganima, izrugati i popljuvati. Izbičevat će ga, ubit će ga, ali on će nakon tri dana ustati.«

I pristupe mu Jakov i Ivan, sinovi Zebedejevi, govoreći mu: »Učitelju, htjeli bismo da nam učiniš što te zaištemo.« A on će im: »Što hoćete da vam učinim?«

Oni mu rekoše: »Daj nam da ti u slavi tvojoj sjednemo jedan zdesna, a drugi slijeva.« A Isus im reče: »Ne znate što ištete. Možete li piti čašu koju ja pijem, ili krstiti se krstom kojim se ja krstim?«

A oni mu rekoše: »Možemo.« A Isus će im: »Čašu koju ja pijem pit ćete i krstom kojim se ja krstim bit ćete kršteni, ali sjesti meni zdesna ili slijeva nisam ja vlastan dati — to je onih kojima je pripravljeno.«

Kad su to čula ostala desetorica, počeše se gnjeviti na Jakova i Ivana. Zato ih Isus dozva i reče im: »Znate da oni koji se smatraju vladarima gospoduju svojim narodima i velikaši njihovi drže ih pod vlašću. Nije tako među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj! I tko hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga. Jer ni Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.«

Svećenik: fr. Luka Kvesić.

“Marko Perković Thompson na zagrebačkom je Hipodromu, 5. 7. 2025. održao koncert koji je ušao u povijest kao najposjećeniji jednovečernji koncert s plaćenim ulaznicama, ikad održan u povijesti glazbe”, stoji na Facebook stranici nacionalne televizije.

Time ne samo da je oboren domaći rekord, već je Hrvatska upisana na svjetsku glazbenu kartu i to na prvo mjesto svjetske ljestvice, ispred svih dosadašnjih glazbenih spektakala održanih na otvorenom”.

Koncertna snimka vjerno prikazuje impresivnu koncertnu produkciju i koncertni spektakl koji prenosi moćnu, snažnu domoljubnu koncertnu atmosferu”, piše HRT na web stranici.

 “Na koncertu su izvedene pjesme iz presjeka Thompsonova opusa – Ustani iz sjene, Ravnoteža, Dolazak Hrvata, Duh Ratnika, Kletva kralja Zvonimira, Bosna, Gospin dom, Zaustavi se vjetre, Sine moj, Ratnici svjetla, Geni kameni, Moj Ivane, Iza devet sela, Devedeset neke, Lijepa li si i mnoge druge.

U trajanju od 180 minuta HRT svojem gledateljstvu u četvrtak, 4. lipnja na Drugom programu u 20.15, donosi integralnu snimku ovog koncertnog spektakla”, stoji u objavi HRT-a.

“Na koncertu su izvedene pjesme iz presjeka Thompsonova opusa – Ustani iz sjene, Ravnoteža, Dolazak Hrvata, Duh Ratnika, Kletva kralja Zvonimira, Bosna, Gospin dom, Zaustavi se vjetre, Sine moj, Ratnici svjetla, Geni kameni, Moj Ivane, Iza devet sela, Devedeset neke, Lijepa li si i mnoge druge.

U trajanju od 180 minuta HRT svojem gledateljstvu u četvrtak, 4. lipnja na Drugom programu u 20.15, donosi integralnu snimku ovog koncertnog spektakla”, stoji u objavi HRT-a.

Uvodeći u misno slavlje nadbiskup Hranić je izrekao molitvu Maloj Tereziji koju svi mole od najranijeg djetinjstva, podsjećajući na misli Male Terezije koja je željela biti Isusova igračka i koja je neizmjerno ljubila Isus kao i njegovu majku Mariju. „Ona je sačuvala bezazlenost i čistoću svojega srca, veliku ljubav prema Isusu i zato nju molimo da ona Isus prenese našu ljubav prema njemu“, rekao je nadbiskup.

Misnu homiliju izrekao biskup Ćurić. Na početku je rekao: „Jučer smo na nedjelju Duhova, 50. dan poslije najvećeg blagdana – Uskrsa, proslavili i početak Crkve. S razlogom možemo reći – rođendan jedne velike obitelji kojoj pripadamo. Po tome što smo po Isusu postali braća i sestre te se, u zajedništvu s njim, ne samo zovemo, nego svi – i djeca i odrasli, i mali i veliki – doista jesmo Božja djeca, njegovi sinovi i kćeri, koje Bog ljubi svojom vječnom, beskrajnom ljubavlju.“

Biskup je potom istaknuo: „A danas, dan poslije Duhova, ta velika obitelj Crkve gleda i razmatra o Blaženoj Djevici Mariji. Njezina je uloga od samih početaka, kao i u cijeloj povijesti Crkve bila izuzetno važna. Ona nam je rodila Spasitelja. U Djevici Mariji i njezinu bogomajčinstvu objava je čudesne i nedokučive Božje ljubavi. Kršćanski nauk vrlo tijesno povezuje lik Djevice Marije i Crkve. ‘Bogorodica je tip Crkve u redu vjere, milosrdne ljubavi i savršenog sjedinjenja s Kristom’, podsjećao je sv. Ambrozije Milanski iz 4. stoljeća. Isto u našem vremenu naglašava i nauk 2. vatikanskoga koncila: ‘Crkva, promatrajući Marijinu svetost i vjerno izvršavajući Očevu volju, po primljenoj Božjoj riječi i sama postaje majkom: jer propovijedanjem i krštenjem rađa na novi i besmrtni život.“

Napominjući da se ta snaga Crkve očituje u svjedočanstvu svetih, biskup je rekao: „U našoj katedrali, pred relikvijama sv. Terezije od Djeteta Isusa i njezinih svetih roditelja, sv. Ljudevita i sv. Zelije, danas smo zagledani u njihov zadivljujući primjer. Cijela nam njihova obitelj pokazuje da su na prvo mjesto, tj. u središte svoga života stavili zajedništvo s Bogom. Svojim su životom svjedočili da su kao obitelj doista ‘Crkva u malom’ – ‘kućna Crkva’, računajući na istinu da je među njima trajno nastanjena Božja ljubav i njegovo spasenje, u njihovim radostima i patnjama, u konkretnim životnim prilikama 19. stoljeća u Francuskoj. Ono što prepoznajemo kao milost krštenja i dar krsnoga poziva, doista su živjeli: zajedno su molili, hranili se sudjelovanjem u Euharistiji i nastojali svakodnevnim djelima ljubavi svjedočiti da im je od svega najvažnije nasljedovati Kristovu ljubav.“

Biskup je spomenuo primjer sv. Ljudevita kao promicatelja i voditelja skupine koja je njegovala pobožnost noćnoga euharistijskoga klanjanja, te ga je istaknuo kao zagovornika našim današnjim nastojanjima oko trajnoga euharistijskoga klanjanja, koje se već nekoliko godina njeguje u gradu Đakovu, kao i na drugim mjestima u nadbiskupiji i domovini.

Biskup je ukratko naznačio i svjedočanstvo osobite ljubavi sv. Male Terezije prema Djevici Mariji, kojoj ona, nekoliko mjeseci prije smrti, posvećuje dojmljivo poetsko razmatranje, naslovljeno riječima: Marijo, zašto te ljubim?, u kojem svjedoči: „Volim te, Marijo, u poniznu stavu službenice Bogu koga očaravaš svojom poniznošću.“

„Upravo se stav poniznosti, koji Marija izriče u hvalospjevu Veliča, pretočio u put svetosti sv. Male Terezije. Najprije ga svojim iskustvom, a potom riječima u svojoj pisanoj autobiografiji predstavlja kao ‘mali put’. Na njemu se jednostavno ostaje ‘malen’, prepoznajući nesavršenosti, ali prije od svega pouzdanje u Isusa, jer nas k nebu ‘podižu njegove ruke“, istaknuo je biskup Ćurić o svjedočanstvu i pouci Male Terezije. Kratko naznačivši njezin misijski žar, zbog čega je u Crkvi častimo kao zaštitnicu misija, biskup je propovijed zaključio riječima molitve pape Franje: Draga sveta Terezijo, Crkva treba zračiti sjajem, mirisom i radošću Evanđelja. Pomozi nam da budemo poput tebe, uvijek uvjereni u neizmjernu Božju ljubav te i mi svakoga dana mognemo slijediti tvoj ‘mali put.

Na misnome slavlju su uz Đakovčane sudjelovali i vjernici iz župa Đakovačkog dekanata te ovogodišnji prvopričesnici katedralne župe.

Relikvije su u katedralu stigle na svetkovinu Duhova 24. svibnja popodne gdje ih je uz župnika Kovačeka i župnog vikara Macanića dočekao i biskup Ćurić te bogoslovi, Milosrdne sestre sv. Križa i vjernici. Biskup Ćurić je prije liturgije II. Večernje Duhova uputio nekoliko riječi podsjećajući sve prisutne da se prvenstveno radujemo zbog svetkovine Duhova i rođendana Crkve zahvalni za divna Božja djela, a onda i zbog pohoda zemnih ostataka, relikvija koje s pobožnošću častimo – sv. Male Terezije i njezinih roditelja Ludevita i Zelije Martin.

Drugom Večernjom koju je molila cijela crkva u dva kora započelo je molitveno bdjenje uz relikvije. Prvi kor bili su bogoslovi, a drugi kor narod okupljen u katedrali. Bdjenje ja zatim nastavljeno litanijama Maloj Tereziji i osobnom pobožnošću vjernika te večernjom misom. Večernji dio bdjenja, nakon mise, predvodili su članovi Zajednice bračnih susreta, Misijska skupina i molitvene zajednice Župe Svih svetih te bogoslovi, kandidatice i mladi.

U ponedjeljak, 25. svibnja čašćenje je započelo misnim slavljima u 7 i 8 sati, zatim su relikvije pohodila vrtića djeca sa svojim odgajateljicama. Uslijedilo je svečano misno slavlje, te pohod starih i bolesnih iz Udruge Amadea, zatim Milosrdne sestre sv. Križa, branitelji i svi vjernici. Uz himan „Tebe Boga hvalimo“ koji je predvodio Katedralni zbor branitelji su iznijeli relikvije iz đakovačke katedrale, a biskup Ćurić, župnik Kovaček, župni vikar Macanić te sav narod su ih ispratili na put prema Slavonskom Brodu.

„Misionarke ljubavi, i istinski nasljedovatelji Majke Terezije, duboko su ožalošćeni zloporabom imena, slike, riječi osobe Majke Terezije od strane pojedinaca i skupina, koji se tim metodama služe kako bi stekli novac i priznanje na internetskim stranicama i platformama društvenih medija“, dodaje s. Josipa.

„Budući da ta zloporaba već dugo traje i nadaleko je proširena, te se i dalje nastavlja unatoč brojnim priopćenjima i upozorenjima, konačno smo, kao organizacija, odlučili poduzeti zakonske mjere protiv nekih organizacija“, navodi dalje generalna poglavarica.

Preporučila je svim organizacijama koje koriste ime Majke Terezije u nazivu svojih organizacija bez izričitog pismenog dopuštenja, ili se koriste imenom Majke Terezije, ili onim Misionarki ljubavi, u svoje promidžbene svrhe, kao i u svrhu prikupljanja novčanih sredstava, neka smjesta prestanu to činiti te preimenuju svoje organizacije. Na taj će način poštovati njenu volju i pružiti istinsku podršku Misionarkama ljubavi”, stoji u Pismu koje je u cijelosti dostupno NA POVEZNICI.

„Veličanstveno čovještvo koje je Bog stvorio danas se nalazi pred odlučujućim izborom: podići novu Babilonsku kulu ili izgraditi grad u kojemu Bog i čovječanstvo žive zajedno“. Uvod prve enciklike pape Lava XIV. „Magnifica humanitas“ „o zaštiti ljudske osobe u doba umjetne inteligencije“ sažima njezine temeljne razloge i svrhu. Podijeljena u pet poglavlja „ Magnifica humanitas“ polazi od pretpostavke da tehnologija nije „snaga suprotstavljena osobi“ (4), niti je „sama po sebi zlo“ (9). Međutim, ona „nije neutralna, jer poprima lice onih koji ju osmišljavaju, financiraju, reguliraju i rabe“. Papa stoga potiče na izgradnju u dobru i da ostanemo čovječni slijedeći logiku hrabre suodgovornosti i zajedništva.

Prvo poglavlje – Dinamična misao vjerna evanđelju – prati Socijalni nauk Crkve (SNC) u novijem učenju i u Drugom vatikanskom koncilu ističući njegov „dinamički karakter“ (17). Daleko od toga da je „priručnik načela i normi koje treba primjenjivati“, SNC je prije „teologija zajedništva u povijesti“ (27) koja usmjerava tumačenje događaja u svjetlu evanđelja. U drugom poglavlju papa Lav XIV. navodi Temelje i načela Socijalnog nauka Crkve: među prvima uključuje dostojanstvo osobe, stvorene na sliku i priliku Božju; nepovredivost ljudskih prava, među kojima pravo na život „od začeća do njegova prirodnog kraja“ te priznavanje prava manjina, s posebnom pozornošću prema ženama, kako bi ih se istinski slušalo i cijenilo (57).

Što se tiče načela SNC-a papa Lav XIV. ih navodi pet: prvo je opće dobro, „društveni oblik dostojanstva priznatog svakoj osobi“ (59). U jednoj je točki Papa ističe: „Promicanje općega dobra ne može se nikada odvojiti od poštovanja prava naroda da postoje, da očuvanju vlastiti identitet i da svojom originalnošću pridonose obitelji naroda“. Slijedom toga, „svaki pokušaj ili plan da se ukloni ili podčini neka nacija ozbiljno je nemoralan i stoga neprihvatljiv“ (64).

Drugo se načelo odnosi na univerzalno odredište dobara – ovdje i drugdje u enciklici – papa Lav XIV. inzistira na potrebi da tehnologije ne budu koncentrirane u rukama nekolicine, čime se produbljuje jaz između onih koji su uključeni i onih koji su isključeni iz digitalne revolucije (67). Iz toga proizlaze treće i četvrto načelo, odnosno supsidijarnost (68) – koja zahtijeva prevladavanje paternalizma i asistencijalizma u korist zajedničke odgovornosti – i solidarnost (73), „načelo i krjepost“, koja je u suprotnosti s ravnodušnošću.

Peto načelo SNC-a je socijalna pravednost: u digitalnom dobu mora svima jamčiti jednak pristup mogućnostima, štititi najranjivije, protiviti se mržnji i dezinformacijama te podvrgnuti uporabu tehnologije javnoj kontroli. „Odlučujući test“ na tom području papa Lav XIV. vidi u odnosu prema migrantima: način na koji se društvo odnosi prema njima pokazuje „je li ideja pravde vođena strahom ili bratstvom“. Stoga potiče na zaštitu „prava na nadu“ onih koji su prisiljeni otići osiguravajući im sigurne i legalne putove, dostojanstven prihvat i integraciju; kao i na promicanje „prava na ostanak“ svake osobe u vlastitoj zemlji u miru i sigurnosti, rješavajući „korijenske uzroke“ migracija (81). Spomenutih se pet načela prema Papinu shvaćanju odnose i na Crkvu, pozvanu na „ispit savjesti“, na slušanje žrtava duhovnoga, gospodarskoga, institucionalnoga, seksualnoga zlostavljanja, te zloporabe moći i savjesti, jer je to „sastavni dio puta pravednosti, koji uključuje prepoznavanje štete, pravednu naknadu i prevenciju“ (89).

Treće poglavlje – Tehnologija i dominacija. Veličina ljudske osobe pred obećanjima umjetne inteligencije – ističe da umjetnoj inteligenciji valja pristupiti oprezno, održavajući jasnoću o odgovornosti u svim njezinim fazama (accountability) i usredotočujući se na odgovarajuće politike i pravne okvire, neovisan nadzor i edukaciju korisnika. Ponajviše, potreban je etički kodeks podvrgnut kriterijima zajedničke socijalne pravednosti, jer „nije potrebna moralnija umjetna inteligencija ako o tom moralu odlučuje nekolicina“ (107). Ne smije se zanemariti ni utjecaj novih tehnologija na okoliš, koje zahtijevaju velike količine energije i vode, čime se utječe na stvoreni svijet (101).

Umjetnu inteligenciju treba razoružati – nastavlja papa Lav XIV. – kako bismo ju oslobodili logike vojne, gospodarske i kognitivne konkurencije; kako bismo prekinuli ekvivalenciju između tehničke moći i prava na upravljanje; kako bismo ju oslobodili monopola i spriječili da dominira čovječanstvom. Mnogo je prostora posvećeno kritici transhumanizma i posthumanizma, koji napredak tumače kao prevladavanje ljudskih ograničenja. Naprotiv, ograničenje nije nedostatak koji valja ukloniti, nego konstitutivna dimenzija osobe, budući da u krhkosti i konačnosti dozrijevaju odnosi i otvorenost prema Bogu i drugima. Unapređivati tehnologiju uklanjanjem ljudskih granica stoga znači prouzročiti nazadovanje srca. Naime, veličanstveno, a opet ranjeno, čovještvo „ne smije biti ni zamijenjeno ni nadmašeno“. Tehnologija može ublažiti njegovu patnju i otvoriti nove mogućnosti, ali ne smije mu uskratiti ono što mu je svojstveno: „sposobnost za odnose i za ljubav“ (126). Prava alternativa pred umjetnom inteligencijom nije između entuzijazma i straha, nego između dva načina izgradnje napretka: u službi pojedinca i narodā ili u službi logike moći (129).

U četvrtom poglavlju – Zaštititi čovještvo u transformaciji: Istina, rad, sloboda – enciklika ističe „ekologiju komunikacije“ utemeljenu na istini. Papa potiče na transparentnost u logikama odabira sadržaja, zaštitu osobnih podataka, ozbiljno novinarstvo utemeljeno na argumentaciji i provjeri, novu svijest o „ispravnoj i kritičkoj“ uporabi umjetne inteligencije i integraciju znanja. Transparentna i iskrena komunikacija zahtijeva se također od Crkve, osobito u slučajevima nepravde i zlostavljanja. Središnji je također poticaj na obnovljeni obrazovni savez kako se u mladima ne bi ugasila „želja za postavljanjem pitanja“ zbog savršenih strojeva koji potiču dojam da je ljudska misao beskorisna (140). Papa Lav XIV. potiče, osim toga, na usmjeravanje pozornosti na škole kao mjesta gdje se uči „tražiti i voljeti istinu“ (147).

U „četvrtoj industrijskoj revoluciji“ koju predstavlja digitalna tranzicija Petrov nasljednik potom ističe važnost zaštite dostojanstva rada osmišljavanjem sustava koji su usmjereni na osobu, a ne samo na rad. Tehnologija svakako može osloboditi čovjeka opterećujućih ili repetitivnih zadataka, ali ne smije dovesti do nezaposlenosti u ime smanjenja troškova i povećanja profita. U tom smislu potiče također na obnovu sindikata.

Sveti Otac potom ističe potrebu da se nadiđe BDP kao mjera stupnja razvoja zemlje, usredotočujući se na dostojanstvo rada, zajednički prosperitet, smanjenje nejednakosti i zaštitu okoliša. Financije za financije, naime, razlikuju se od financija za razvoj (159-160). Slijedeći stope svetoga Pavla VI. ističe se međuovisnost između mira i razvoja, potičući na međunarodnu suradnju sposobnu definirati zajedničke strategije, posebno u korist najranjivijih zemalja i skupina, jer prosperitet pridonosi miru „samo ako je raširen, uključiv i održiv“ (163). Snažno se također ističe i obitelj utemeljena na stabilnoj zajednici muškarca i žene, ona je „primarno društveno dobro“, „temeljna i nezamjenjiva stanica svake društvene organizacije“ (165), koju je potrebno podupirati kroz politike rada koje potiču stabilnost i ljudski ritam, čime se štiti sposobnost društva da „gradi budućnost“.

Na kraju, pitanje ljudske slobode, u doba u kojemu su digitalne platforme osmišljene kako bi oduzele vrijeme korisnikā i iskoristile njihove slabosti, potrebno je ojačati unutarnju slobodu svake osobe, opirući se istodobno riziku društvene kontrole koji proizlazi iz masovnoga prikupljanja podataka i uporabe algoritamskih sustava. Profilirati, predvidjeti i usmjeravati ponašanje, naime, „nova je moć“ (171) koja najranjivije izlaže opasnosti od diskriminacije. Papa posebno osuđuje „arhitekturu vidljivosti“ koja pojačava samo ono što je vidljivo, oblikujući mišljenja.

Umjetna inteligencija stvara također nove oblike ropstva, poput ropstva obilježenih, „osakaćenih i istrošenih tijela“ (173) onih koji rade na vađenju „rijetkih zemalja“ potrebnih za tehnologiju. Stoga je borba protiv novih oblika ropstva još jedan „odlučujući test za etičko razlučivanje“ digitalne transformacije. Lav XIV. ističe da „Crkva obnavlja svoju čvrstu osudu svih oblika ropstva, trgovine ljudima i komodifikacije osoba“. Istodobno, Petrov nasljednik iskreno traži oprost zbog zakašnjenja s kojim je Crkva u prošlosti osudila „pošast ropstva“ (174-176). Enciklika spominje također „nove rijetke zemlje moći“, odnosno ključne informacije – primjerice, o zdravlju i demografiji – koje se rabe za vođenje gospodarskih strategija: riječ je o novom licu kolonijalizma koje osobne živote pretvara u iskoristive informacije čineći digitalnu sredinu „prostorom grabeži“ (178-179).

U petom poglavlju – Kultura moći i civilizacija ljubavi – papa Lav XIV. usmjerava svoju pozornost na rat: „Digitalna revolucija mijenja pravila sukoba“, a bez etičkoga pristupa, odluke o životu i smrti ljudi bit će sve neosobnije, a uporaba sile smatrat će se „neposrednom i izvedivom opcijom“ (182-183). U temelju svega nalazi se „kultura moći“ koja normalizira rat i rehabilitira ga kao „instrument međunarodne politike“ potičući ponovno naoružavanje. Javno je mnijenje danas također opterećeno polarizirajućim medijskim narativima, kao i „zabrinjavajućim gubitkom povijesnoga sjećanja“ koji nas lišava dugoročne vizije (191). Slijedom toga, mir se danas više ne shvaća kao zadatak koji treba preuzeti, nego kao interval između sukoba. Zbog toga Papa ponavlja da je – uz održavanje prava na legitimnu obranu u najužem smislu – potrebno prevladati teoriju „pravednog rata“ te promicati dijalog, diplomaciju i oprost (192).

Sveti Otac ne propušta osuditi rast ratne industrije, utrku u nuklearnom naoružanju i pojavljivanje novih naoružanih aktera – među kojima džihadiste – čiji je cilj održavati sukobe kao izvor moći i profita. Jasno potom upozorava na upotrebu oružja povezanoga s umjetnom inteligencijom jer „ne postoji algoritam koji može učiniti rat moralno prihvatljivim“. Potrebna su stroga etička ograničenja, podijeljena na međunarodnoj razini, temeljena na osobnoj odgovornosti i zaštiti civila, budući da „svaka tehnologija koja olakšava napad ne gledajući drugoga u lice snižava moralni prag sukoba“ (199).

Kultura moći proizlazi također iz krize multilateralizma i pojave „neuređenoga i konfliktnoga multipolarizma“ (201). Snagu prava zamjenjuje pravo najjačega, logika moći prevladava nad izgradnjom mira, a institucije stvorene radi zaštite zajedničke sudbine naroda sada su oslabljene. U tom smislu, Papa se nada „dubokim reformama“ UN-a koje će prevladati aktualnu krizu vrijednosti u korist općega dobra (226).

Kršćani su pozvani odgovoriti na kulturu moći izgradnjom „civilizacije ljubavi“ i odabirom hoće li poticati logiku sile ili čuvati mir. Papa navodi pet „putova odgovornosti“: razoružati riječi govoreći istinu; graditi mir u pravednosti; usvojiti perspektive žrtava zauzimanjem stava, jer ima sukoba u kojima „nije ispravno ostati neutralan“; njegovati „zdrav realizam“ koji traži putove do mira koji se mogu postići djelima, a ne samo riječima. I na kraju, ponovno potaknuti dijalog prelaskom s kulture moći na kulturu pregovora. Ključan je i „dijalog među religijama“, nositelj poruke mira: „Tko iskorištava Božje ime da bi opravdao terorizam, nasilje ili rat, izdaje njegovo lice“, upozorava papa Lav XIV. (223).

Na kraju enciklike Papa potiče vjernike da se upuste u nove tehnologije u svjetlu evanđelja slijedeći „razborit i zahtjevan put kršćanskoga života“. Kako bi i u doba umjetne inteligencije svatko mogao svjedočiti o „ljepoti veličanstvenog čovještva u kojemu prebiva Bog“.

Krunica će počinjati u 18 sati, a sveta misa u 19 sati. Križni put na Križevcu petkom i molitva krunice na Podbrdu nedjeljom bit će u 16 sati.

Subotom nakon večernje mise slijedi molitva za zdravlje duše i tijela te slavna otajstva krunice, a od 22 do 23 sata klanjanje Isusu u Presvetom oltarskom sakramentu.

Utorkom i četvrtkom klanjanje je nakon svete mise.

U ono vrijeme: Petar reče Isusu: »Evo, mi sve ostavismo i pođosmo za tobom.« Reče Isus: »Zaista, kažem vam, nema ga tko ostavi kuću, ili braću, ili sestre, ili majku, ili oca, ili djecu, ili polja poradi mene i poradi evanđelja, a da ne bi sada, u ovom vremenu, s progonstvima primio stostruko kuća, i braće, i sestara, i majki, i djece, i polja — i u budućem vijeku život vječni. A mnogi prvi bit će posljednji i posljednji prvi.«

Svećenik: fra Mate Kolak.

(S crkvenim odobrenjem)

Iz župe su im zahvalili kratkom porukom: "Bogu i Gospi hvala!"

U procesiji su, uz glazbene sastave iz različitih zemalja, sudjelovali i klapa Hrvatske ratne mornarice „Sv. Juraj“ te Policijska klapa „Sv. Mihovil“. Klapa HRM „Sv. Juraj“ pjevala je skladbu „Ave Maria“ Ivana pl. Zajca.

Kako je izgledalo pogledajte u videu:

Relikvije su u crkvu unijeli župljani ivankovačke župe, a pjesmom su ih pozdravile karmelićanke. Riječi dobrodošlice uputila je priorica samostana s. M. Ljiljana od Duha Svetoga (Prelić). „Sestro naša, sveta Terezijo od Djeteta Isusa i Svetoga Lica, dobrodošla sa svojim svetim roditeljima, svetim Ljudevitom i svetom Zelijom, u našu Slavoniju“, rekla je, izrazivši vjeru „da su latice milosnih ruža prosipane na svim putovima kojima su u ovom svibnju hodale ove svete relikvije.“

Vjernicima se obratio i preč. Šaf, rekavši: „Okupljamo se oko svetih relikvija Male Terezije i njezinih roditelja, onih opipljivih znakova njihove prisutnosti među nama koji nas podsjećaju da je svetost moguća u svakodnevnom životu, u obitelji i u redovništvu, u jednostavnosti i ljubavi.“

Program je svečanim koncertom otvorio veliki zbor ivankovačke župe. Roditelji i djeca, mladi i nešto stariji vjernici častili su u tišini relikvije tijekom cijelog popodneva i večeri, a karmelićanke su za sve priredile i prigodne darove – misli sv. Male Terezije, maramice s likom svetice kojom su se mogle dotaknuti relikvije, prigodne sličice te latice ruža, a tijekom programa vjernici su i sami donosili ruže i polagali ih uz relikvije.

Program je nastavljen čitanjem ulomaka iz autobiografije sv. Male Terezije „Povijest jedne duše“, a ulomke su čitale karmelićanke. Zatim su pristigli hodočasnici iz osječke Župe sv. Ćirila i Metoda i predstavnici misijskih skupina iz Đakova i Osijeka predvođeni preč. Antom Šiškom, dekanom Osječkog istočnog dekanata i župnikom osječke Župe sv. Ćirila i Metoda te povjerenikom za misijsku djelatnost u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji i bivšim misionarom. Organizirano su pristigli i vjernici iz Vođinaca i Starih Mikanovaca predvođeni župnikom Ivanom Lenićem.

Sestre karmelićanke predmolile su litanije i molitve sv. Maloj Tereziji, I. Večernju svetkovine Duhova i pjevanu antifonu Salve Regina. Prigodan nagovor „Sveta Mala Terezija, misionarka“ uputio je preč. Šiško. Istaknuo je: „Svojim životom Mala Terezija potvrđuje da Bog ima sasvim drugačija mjerila po kojim mjeri vrijednost naših djela, naših čina. Svetica kaže da Bog ne gleda na veličinu naših djela, nego na ljubav kojom ih obavljamo. Iz ljubavi prema Bogu bismo trebali obavljati svoje svakodnevne poslove, bilo na radnom mjestu, bilo u kući. Također, ako smo zdravi i radosni – zahvaljujmo Bogu za to. Ako pak ležimo bolesni – prihvatimo tu žrtvu iz ljubavi prema Bogu.“

Uputio je zatim da je službeni stav Crkve pri proglašenju sv. Male Terezije od Djeteta Isusa zaštitnicom misija bio vrlo zanimljiv jer je predstavljao svojevrsni zaokret u razumijevanju misijskog djelovanja. „Službeni naglasak bio je: misije ne počivaju samo na vanjskom apostolatu, nego prije svega na molitvi, ljubavi, žrtvi i svetosti. To je bila ključna poruka. Time je Crkva praktički rekla: postoji ‘vidljiva misija’, ali postoji i ‘skrivena misija’. A bez ove druge, prva ostaje duhovno prazna“, pojasnio je preč. Šiško i na kraju nagovora poručio da su misije su prije svega Božje djelo; da kontemplativni život nije bijeg od svijeta te da je „Mali put“ teologija milosti jer „čovjek se ne spašava vlastitom veličinom, svetost nije elitni projekt, Bog djeluje kroz malenost i povjerenje… Teološki gledano, Terezija naglašava primat milosti nad ljudskim djelima, primat povjerenja nad perfekcionizmom i primat ljubavi nad učinkovitošću.“

Nekoliko prigodnih riječi uputio je i brat Ante Slavić, OCD, koji prati relikvije na njihovu putu po Hrvatskoj, BiH i Srbiji, a relikvije su potom častile Marijine sestre čudotvorne medaljice i Službenice milosrđa iz Vođinaca, kao i članovi Marijine legije iz Osijeka pod vodstvom o. Dragana Majića, DI. Uslijedila je uglazbljena i recitirana izvedba pjesme sv. Male Terezije „Zašto te ljubim, Marijo“ u izvedbi karmelićanki, molitva krunice uz misli sv. Male Terezije, Povečerje te su hodočasnici imali priliku za osobno čašćenje relikvija u šutnji.

Prije početka službe čitanja crkvu su ispunili mladi iz Cerne, koji su pristigli pod vodstvom župnika Damira Stanića te krizmanici Župe sv. Ćirila i Metoda iz Vinkovaca pod vodstvom župnika mr. Marija Brkića i redovnice Služavki Maloga Isusa s. Zrinke Šutalo.

Mnoštvo mladih pristiglih na duhovsko bdjenje pozdravila je priorica, s. Ljiljana.

Vlč. Stanić vjernicima je pojasnio zašto se časte relikvije, rekavši: „Moći svetaca, relikvije svetaca, njihovi zemni ostaci upućuju nas na samog Boga jer Bog je onaj koji snagom svoje milosti daje slabim ljudima hrabrosti svjedočiti svijetu. Crkva je od početaka štovala grobove i tijela najprije mučenika, a zatim kroz povijest Crkve svjedoka vjere. Crkva ne zaboravlja da se u konačnici radi doista samo o bijednim ljudskim kostima. No, te kosti i tijela su pripadale osobama koje su bile prožete, dirnute snagom Boga živoga. Stoga su moći ostaci svetaca, tragovi te nevidljive, no stvarne prisutnosti koja osvjetljava tamu svijeta i otkriva Kraljevstvo nebesko za koje su živjeli.“

Nakon što je izložio Presveti Oltarski Sakrament uslijedila je Služba čitanja, čija se psalmodija redovito moli ili pjeva u dva kora. Ovoga puta psalme su u jednom koru pjevale karmelićanke, a drugi kor su činili krizmanici i vjernici pod vodstvom svećenika. Vlč. Stanić predvodio je klanjanje koje su pjesmom animirali mladi iz Cerne.

Relikvije sv. Male Terezije i njezinih svetih roditelja u Karmelu sv. Josipa izložene su na čašćenje i na svetkovinu Duhova do poslijepodnevnih sati.

Moramo ponovno otkriti Boga kao Oca koji nas ljubi, graditi Crkvu u kojoj se svi osjećaju kao kod kuće i njegovati bratski svijet u kojemu vlada mir među svim narodima.

Susret s istinskom vjerom

Papa je istaknuo troja vrata koja valja otvoriti, podsjećajući na odlomak iz Djela apostolskih, u kojemu se opisuje kako je Duh došao poput silnoga vjetra koji je otvorio vrata potičući učenike da iziđu i naviještaju Radosnu vijest o uskrslome Kristu. Prva vrata koja valja otvoriti – rekao je papa Lav XIV. – vrata su samoga Boga, koji nam daje pravu vjeru, daje nam da razumijemo značenje Svetoga pisma, daje nam da ga upoznamo kao onoga tko nam je blizak i omogućuje nam da budemo dionici njegova života.

Duh Sveti nam pomaže steći osobno iskustvo Boga, susresti ga u Isusu, a ne samo u poštovanju nekog zakona, prepoznati ga u sebi i otkriti znakove njegove prisutnosti u svakodnevnom životu.

Crkva koja prima

Druga vrata – istaknuo je Papa – vrata su dvorane Posljednje večere, odnosno Crkve. Vjetar Duha odnosi strahove, strepnje pred izazovima svijeta, nesposobnost za dijalog s vremenima koja se mijenjaju, da bismo bili, kako je govorio papa Franjo, Crkva čija su vrata otvorena svima.

Duh otvara vrata Crkve kako bi prihvaćala i bila gostoljubiva prema svima, pa i prema onima koji su zatvorili svoja vrata Bogu, drugima, nadi, radosti života.

Jezik ljubavi

Posljednja vrata na koja je Papa upozorio jesu vrata srca koja valja otvoriti kako bi se među ljudima rodilo bratstvo.

Duh Sveti otvara vrata naših srca, pomažući nam svladati otpor, sebičnost, nepovjerenje i predrasude čineći nas sposobnima živjeti kao djeca Božja i međusobno kao braća i sestre. Tamo gdje je prisutan Duh Gospodnji, rađa se bratstvo među pojedincima, skupinama i narodima Zemlje, i svi govore jednim jezikom ljubavi, koji ujedinjuje i usklađuje različitosti.

(Vatican News)

U slavlju su sudjelovali provincijal Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja fra Siniša Balajić, generalni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije mons. Franjo Frankopan Velić, pastoralni vikar don Edvard Punda, mjesni župnik i gvardijan imotskog samostana fra Zoran Kutleša, odgojitelji bogoslova, profesori, svećenici, redovnici i redovnice, bogoslovi te članovi obitelji, rodbina i prijatelji ređenika. U koncelebraciji je sudjelovalo oko 70 svećenika, a liturgijsko pjevanje predvodili su udruženi Mješoviti župni zbor sv. Franje, Župni zbor sv. Ilije sa Studenaca i članovi klape Bratovštine iz Gorice. Zborom je ravnao Anđelko Nikolić, a na orguljama je svirala s. Sofija Vuković.

Nadbiskup Križić u homiliji je istaknuo kako svećenički poziv uvijek započinje Božjom inicijativom te podsjetio ređenike da ih je Krist pozvao i prije nego što su počeli razmišljati o svećeništvu. Tumačeći Isusovu velikosvećeničku molitvu iz Ivanova evanđelja, naglasio je kako svećeništvo nije zanimanje ni funkcija, nego pripadanje Kristu i trajna povezanost s njime kroz molitvu, euharistiju i razmatranje Božje riječi.

Upozorio je kako bez toga svećenička služba može postati prazna aktivnost te poručio da samo onaj tko je s Kristom može druge voditi Kristu. Govoreći o poslanju svećenika u suvremenom društvu, istaknuo je kako će novoređenici biti poslani među ljude obilježene ranama, sumnjama i ravnodušnošću, gdje će se njihova vjernost posebno provjeravati u trenucima umora i nerazumijevanja.

„Ljudi će možda zaboraviti ono što ste im rekli u propovijedi, ali neće zaboraviti jeste li ih znali pažljivo saslušati, jeste li bili uz njih u njihovoj boli te jeste li prema njima bili ljubazni i susretljivi“, poručio je mons. Križić.

Govoreći o svećeništvu kao putu trajnog posvećenja i služenja, nadbiskup je istaknuo kako Bog preko posvećenih ruku novoređenika želi nastaviti tješiti, liječiti, podizati i voditi svoj narod. Posebno je naglasio kako svećenička radost mora biti u darivanju, veličina u poniznosti, a snaga u križu.

Upozorio je kako nezadovoljstvo i traženje sebe mogu udaljiti svećenika od njegova poslanja te ga prestati činiti znakom Božje prisutnosti među ljudima. Povezujući ređenje s obilježavanjem 800. obljetnice smrti sv. Franje Asiškoga, nadbiskup je rekao kako današnji svijet nije gladan samo riječi, nego autentičnih svjedoka evanđelja.

„Neka vaša najjača propovijed bude vaš život, kao što je to bilo kod svetoga Franje“, poručio je novoređenicima.

Zaključujući homiliju, nadbiskup Križić ohrabrio je ređenike da u trenucima umora i kušnji uvijek iznova traže snagu pred Presvetim Oltarskim Sakramentom te ih pozvao da ostanu postojani u Kristovoj ljubavi i vjerni pozivu koji su primili.

Nakon homilije uslijedio je središnji čin ređenja – polaganje ruku i posvetna molitva – nakon čega su novozaređeni svećenici pristupili oltaru.

Prije završnoga blagoslova okupljenima su se obratili provincijal fra Siniša Balajić i imotski župnik i gvardijan fra Zoran Kutleša. Provincijal je novoređenicima poručio da budu „svjetlo svijeta“ u vremenu obilježenom nesigurnošću, podjelama i duhovnom prazninom te ih pozvao da ostanu ljudi Božje riječi i ponizna služenja.

Istaknuo je kako svećenik nije gospodar riječi, nego njezin služitelj, poželjevši ređenicima da ih Gospodin „blagoslovi svakim svojim blagoslovom“. Fra Zoran zahvalio je svima koji su sudjelovali u pripravi i organizaciji slavlja, osobito bogoslovima, zborovima i brojnim suradnicima koji su pridonijeli svečanosti ređenja.

Uputio je čestitke novozaređenim svećenicima i njihovim obiteljima, posebno roditeljima, istaknuvši radost i ponos što su Crkvi darovali sinove svećenike.

Nadbiskup Križić potom je nad novozaređene svećenike zazvao Božji blagoslov, a oni su okupljenim vjernicima udijelili svoj prvi mladomisnički blagoslov.

U ono vrijeme: Uz križ su Isusov stajale majka njegova, zatim sestra njegove majke, Marija Kleofina, i Marija Magdalena. Kad Isus vidje majku i kraj nje učenika kojega je ljubio, reče majci: »Ženo! Evo ti sina!« Zatim reče učeniku: »Evo ti majke!« I od toga časa uze je učenik k sebi!

Svećenik: vlč. Karlo Špoljarić.

Uvečer onoga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: »Mir vama!«

To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovno reče: »Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.« To rekavši, dahne u njih i kaže im: »Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.«

Svećenik: fr. Vinko Vuković.

BIT MAJČINSTVA JE U DAVANJU

Gospa vidi kako izdišemo i želi nas prikopčati na infuziju Duhom Svetim kako bi On u nama obnovio cirkulaciju radosti, ljubavi i mira, kako bi se napojili snagom s Izvora i postali taj izvor Božje milosti za druge. (usp. „Nek' vas, dječice, Duh Sveti ispuni radošću, da budete kao izvor čiste i pitke vode, da, dječice, budete u Bogu i s Bogom misionari ljubavi i mira.“ poruka 25. 4. 2026.)

Nema života bez darivanja. Sve ono što se zadrži za sebe, pljesnivi i gnjije i na kraju umire. Sve ono što se daje, to se nalazi kao vječna plaća. U nebo može ući samo nesebična ljubav, ona koja je iskaljena na križu. Zato Isus kaže da ljubimo jedni druge onako kako nas je On ljubio i kaže da nam je On dao primjer (usp. „Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih.“ Iv 13, 16)! Majčinska ljubav najsličnija je Božjoj ljubavi upravo zato jer je sva u davanju i zato je nemoguće biti prava majka u duhu i tijelu bez Boga koji je u svojoj biti darivanje, izlaženje iz sebe i zajedništvo darivanja između tri Božanske osobe.

Poznati ruski pisac Lav Nikolajevič Tolstoj izrekao je ovu stinu sličnim riječima: "Svi mi čeznemo za srećom, ali je tražimo tamo gdje je nema. Tražimo je u bogatstvu, u vlasti, u užicima. A prava sreća i zadovoljstvo se nalaze u Bogu i kada čovjek prestane živjeti za sebe i počne živjeti za cjelinu. Ljubav nije samo osjećaj, ona je svjesno odricanje od vlastite volje radi služenja drugima. U tom trenutku odricanja, čovjek osjeća takav priljev snage i takvu radost da mu postaje jasno: to u njemu ne djeluje on sam, već Bog koji je ljubav."

RAZLIKA IZMEĐU MUŠKE I ŽENSKE MOLITVE

Dok molimo svibanjske pobožnosti i slavimo Majčin dan, trebamo se podsjetiti koliko je, posebno danas, važno moliti za žene i majke da se otvore svom ženskom i majčinskom identitetu u Bogu, onoj srži Božjeg dara i poziva da budu darivateljice, nositeljice i rađateljice duhovnog i tjelesnog života.

Moram priznati da me uvijek oduševljavala snaga muškaraca koji zajednički mole krunicu. Bila sam na nekoliko njihovih duhovnih obnova koje su se svojevremeno održavale u Majčinom selu. Pa kad iz dvjestotinjak muških grla začuješ složnu, glasnu i iskrenu molitvu 'Zdravo Marijo...' osjećaš u njoj tu snagu muškog autoriteta koji čini da se utvrde zloga počinju tresti. Osjećaš snagu Gospinih ratnika koji silom Duha probijaju duhovnu tamu. Osjećaš silu koja otvara, napada i zabija gol blagoslova i Života u mreže smrti.

A nedavno sam po prvi puta prisustvovala i molitvi grupe žena iz ženske formacije jedne molitvene skupine. I po prvi puta sam shvatila i osjetila snagu ženske molitve. Potpuno drugačiju od snage muške molitve, ali jednako važnu, što je i normalno jer smo kao muškarci i žene i po duhovnoj i po tjelesnoj naravi potpuno različiti.

Snaga ženske molitve je poput snage zemlje u kojoj sjeme može donijeti rod, sva u snazi utrobe koja nosi život, poput pupoljka iz kojeg će se razviti plod, klice iz koje će izrasti biljka. Snaga ženskih srca i ženske molitve je u snazi materinstva, životvornosti, rađanja, jedne ogromne sile Života samoga Boga koji iz ničega stvara nešto, iz ništavila podiže u život, oblikuje, štiti, nosi... Snaga ženske molitve je kao životvorna bomba protiv duhova smrti, neplodnosti, razaranja, mrtvila...
I shvatila sam da dok muška molitva izvodi NAPAD na smrtne linije zloga, ova ženska molitva drži OBRANU Božjih linija Života.

Treba li onda dalje objašnjavati zbog čega je tako medijski i politički snažno propagiranje pobačaja i sterilizacije? Ta svaki namjerni pobačaj je direktna bomba smrti na mjesto koje je trebalo držati obranu Života. Ostavlja rupu, prolaz kako bi neprijateljski duhovi zaobišli linije ženske obrane i zabili svoj gol smrti u mreže Života.

SVATKO IMA SVOJU ULOGU U BOŽJEM TIMU

Kako je divan Bog koji tako djeluje u različitosti naših muških i ženskih naravi koje su samo u njemu jedno. I baš kao što su očinstvo i majčinstvo dva izraza davanja i stvaranja novog života, tako su muška i ženska molitva dvije neodvojive postave napada i obrane Božjeg tima u utakmici postojanja.

I kao što se u nogometu utakmica teško dobije ako napad nije organiziran ili ako je obrana slaba, tako je i u ovoj Božjoj utakmici itekako važno kako mi žene štitimo linije Života, odnosno kako muškarci napadaju linije smrti. Samo kao dobar tim možemo naprijed, u novu i višu Nebesku ligu. Jer kaže Gospa: „Vaš je život kratak ovdje na zemlji i zato sam s vama da vas vodim prema nebu.“ (usp. Gospinu poruku od 25. 4. 2026.)

BDM Marija je već u toj Nebeskoj ligi u ekipi s Isusom i Ona nam je najbolji uzor i trener jer „od svih sredstava da zadobijemo Isusa Krista, Marija je najsigurnije, najlakše, najkraće i najsvetije“ – kazao je sv. Ljudevit Monfortski.
Pomozi nam stoga Marijo, svibnja kraljice, zaigrati poput tebe ovu igru ljubavi, života, davanja i rađanja u našim muškim i ženskim naravima, ulogama i molitvama kako bi svi poput tebe i zajedništva anđela i svetih, postali pravi Božji nebeski igrači.

Paula Tomić / Glasnik Mira 5/26

No, kada ljudi saznaju njegovu stvarnu dob, rašire oči u čudu. Još uvijek aktivan sa 103 godine, otac Gioele Schiavella ruši rekorde dugovječnosti, baš kao što je postavljao rekorde za svoju izuzetno mladu dob prije mnogo desetljeća. Zaređen je za svećenika sa samo 22 godine 15. srpnja 1945.

U to vrijeme, Italija se oporavljala od poniženja u Drugom svjetskom ratu, suočavajući se sa žurnom potrebom za materijalnom, moralnom i duhovnom obnovom. Ove povijesne okolnosti čine ga jednim od rijetkih svećenika na svijetu koji su dosegli – i premašili – prekretnicu od 80 godina u svećeništvu.

Pronalaženje radosti u Gospodinu

Međutim, skromni, gotovo sramežljivi redovnik izbjegava svjetla reflektora. Svoj život vidi kao niz odgovora na Božji poziv, a ne kao rezultat bilo kakve osobne ambicije. „Sve što mogu reći jest da sam jako sretan s ovim životom! Nikada mi ništa nije nedostajalo“, jednostavno je podijelio svećenik. Njegovo ime, Gioele, prikladno znači „Bog je moja radost“.

„Doista, Gospodin je sa mnom“, dodao je stogodišnjak s vedrim osmijehom.

Godina 2025. bila je jedinstvena za njega. Označila je i Jubilej Katoličke Crkve i njegov osobni jubilej svećeničkog ređenja. Također je svjedočila izboru pape iz njegove vlastite duhovne obitelji, Reda Sv. Augustina. „Naravno, to je bio vrlo važan trenutak za mene“, primijetio je otac Gioele.

Papa Leon XIV. srdačno ga je počastio tijekom pastoralnog posjeta župi Sv. Ane 21. rujna. „Želim pozdraviti oca Gioelea Schiavellu, koji je nedavno navršio časnu dob od 103 godine“, spomenuo je Papa na početku svoje propovijedi.

Bogato, ali tiho nasljeđe

Rođen 9. rujna 1922., blizu početka pontifikata pape Pija XI., o. Gioele Schiavella potječe iz Genazzana. Slučajno, ovaj gradić bio je prvo odredište pape Leona XIV. izvan Rima 10. svibnja 2025.

U gradu se nalazi svetište Gospe od Dobrog savjeta i augustinska zajednica u kojoj je otac Gioele 1938. položio svoje prve zavjete, sa samo 16 godina. Ako bude još uvijek živ 2028., dosegnut će nevjerojatno rijetku obljetnicu od 90 godina redovničkog života.

Svoju formaciju primio je u Rimu 1940-ih i ubrzo je preuzeo vodeće uloge nakon ređenja 1945. Godine 1948. provincijski kapitul imenovao ga je provincijskim tajnikom. Godine 1952. obranio je disertaciju na Sveučilištu Gregoriana na temu Moralno dobar čin prema Grguru Riminijskom, augustinskom pustinjaku iz 14. stoljeća.

Profesor latinskog i moralne teologije, otac Gioele čak je predavao etiku časnicima talijanske vojske putem tečajeva koje je organiziralo Ministarstvo obrane te zemlje.

Dobrodošlica papama i vođenje studenata

Unutar svog reda, služio je kao vikar generalnog priora u 1970-ima i 1980-ima. Bio je i generalni pomoćnik za Italiju i Maltu, a kasnije i provincijski poglavar za Rimsku provinciju.

Od 1991. do 2006. služio je kao župnik u župi Svete Ane. U toj je ulozi imao privilegiju ugostiti i papu Ivana Pavla II. i papu Benedikta XVI. u svojoj župi. Zapravo, u srpnju 2015. proslavio je 70. obljetnicu svećeništva u prisutnosti umirovljenog njemačkog Pape. To je vrtoglava povijesna stvarnost: Benedikt XVI., koji se također kasno u životu „umirovio“, zapravo je bio pet godina mlađi od ovog augustinskog redovnika!

„Otac Gioele i dalje sudjeluje u životu zajednice i koncelebrira određene mise. Ostaje vrlo neovisan“, objasnio je otac Mario Millardi, sadašnji župnik župe Svete Ane, „mladi“ subrat oca Gioelea u dobi od 78 godina.

Poznat kao izvrstan propovjednik i ispovjednik, otac Gioele nastavio je samostalno slaviti misu i držati propovijedi sve do prije samo tri godine, kada je napunio 100 godina. Nekoliko desetljeća ranije bio je voljeni profesor čija je intelektualna dobrotvornost išla toliko daleko da je davao vlastite bilješke studentima kako bi im pomogao u pripremi za ispite.

Danas vodi svoj redovnički život sporijim, tišim tempom, uvijek utemeljenim na bratskoj duhovnosti Sv. Augustina.

Svečani doček upriličen je u srijedu u poslijepodnevnim satima. Nakon unošenja relikvija u svetište uslijedio je recital o životu sv. Male Terezije i njezinih roditelja, s posebnim osvrtom na povezanost sa župom Presnače, kao i molitva za duhovna zvanja. Program je nastavljen molitvenim bdjenjem, euharistijskim klanjanjem, molitvom krunice i osobnom molitvom.

Drugoga dana pohoda, od ranih jutarnjih sati, vjernici su imali priliku za osobnu molitvu, dok su svećenici Banjolučkog, Bihaćkog, Bosanskogradiškog i Prnjavorskog dekanata održali svoju redovitu rekolekciju. Banjolučki biskup mons. Željko Majić govorio im je o životu sv. Male Terezije i njezinih roditelja.

Svečano misno slavlje predvodio je biskup Željko u zajedništvu s umirovljenim biskupom mons. Franjom Komaricom i dvadesetak svećenika spomenutih dekanata.

„U ovom događaju prepoznajemo pohod neba našoj napaćenoj i krvlju natopljenoj zemlji, našoj župi Presnače i našoj Banjolučkoj biskupiji“, istaknuo je biskup Majić u svojoj propovijedi.

Naglasio je kako relikvije nisu amajlije za sreću, nego svjedočanstvo da su sveci živi u Bogu. Pozvao je vjernike da kroz dodir relikvija prinesu Gospodinu svoje rane, strahove, obitelji, ali i ranjenu Crkvu i narod.

U propovijedi se osvrnuo i na Terezijin „mali put“, put duhovnoga djetinjstva i ljubavi u malim stvarima, povukavši paralelu sa sunarodnjacima, časnim slugom Božjim Petrom Barbarićem i bl. Ivanom Merzom, koji su također svjedočili da se svetost postiže vjernim vršenjem svakodnevnih dužnosti.

Poseban naglasak stavio je na svete roditelje Ljudevita i Zeliju kao uzor suvremenim obiteljima. Iako su se suočavali s bolestima i neizvjesnostima, Boga su stavili u središte doma, a svih njihovih pet kćeri koje su preživjele izabralo je posvećeni život, uključujući i službenicu Božju Leoniju, za koju se vodi postupak proglašenja blaženom. „Njihov dom bio je mjesto molitve, vjere, nade i ljubavi. Upravo zato iz takve je obitelji izrasla svetica, a oni su postali snažan primjer i nadahnuće obiteljima“, naglasio je biskup.

Apelirajući na potrebu otvorenosti životu i rađanju djece, biskup je pozvao na „mali put“ obnove: „Dok danas s nemalom dozom zabrinutosti gledamo budućnost naše mjesne Crkve, pred nama se otvara put – kako bi rekla sveta Terezija od Djeteta Isusa – ‘mali put’ obnove naše Biskupije i našega naroda. To je put vjere, nade i ljubavi; put poštenja, dobrote, otvorenosti životu i spremnosti na žrtvu.“

Na kraju misnoga slavlja biskup je uputio snažnu poruku nade i vjere u budućnost Banjolučke biskupije, istaknuvši pozitivnu promjenu: „Prije 25 godina, kada su relikvije sv. Male Terezije prvi put pohodile ovu župu, na ovom mjestu nije bilo crkve, a danas ondje ponosno stoje izgrađeni crkva i svetište“, rekao je.

Ispraćajući relikvije, biskup je u ime svih vjernika predao projekt duhovne obnove kako bi ova mjesna Crkva ponovno oživjela novim životima, krštenjima i duhovnim zvanjima te kako bi na ovim prostorima trajno vladali mir, ljubav i radost, uz molitvu da se rat više nikada ne ponovi.

Misno slavlje i dvodnevni pohod završeni su molitvom koju je uputio biskup: „Sveta Mala Terezijo, ponizno te molim, reci dragom Isusu da te ova Crkva jako voli“, nakon čega su relikvije ispraćene prema Somboru.

FACEBOOK stranica
INSTAGRAM profil

Sadržaj na službenim profilima vlasništvo je Zagrebačke nadbiskupije te neovlašteno preuzimanje i kopiranje nije dozvoljeno. Sadržaj, osobito multimedijski, mora se reproducirati u izvornom obliku i ne smije se uređivati niti mijenjati niti koristiti u svrhe za koje nije prvotno namijenjen.

Crkva je u potpunosti, i to u okviru svojega univerzalnoga poslanja, uključena i posvećena području društvenih komunikacija. Promiče ponovno otkrivanje osjećaja čovještva, budeći ga iz „pomračenja“ potaknutoga neobuzdanom utrkom za tehnološkim napretkom, pri čemu prijeti opasnost da ljudsku potrebu za odnosima zamijene hladni chatbotovi. Osim toga, Crkva potiče digitalno obrazovanje i pismenost, posebno među mladima, kao i kritičku uporabu digitalne tehnologije.

To su smjernice koje je papa Lav XIV. dao danas, 22. svibnja, primivši u Dvorani konzistorija Apostolske palače sudionike međunarodne konferencije održane jučer na Papinskom sveučilištu Urbaniana u Rimu o temi „Očuvanje ljudskih glasova i lica“. Skup je organizirao Dikasterij za komunikaciju u suradnji s Dikasterijem za kulturu i obrazovanje.

Sveti Otac podsjetio je kako je taj događaj dio 60. svjetskoga dana sredstava društvenih komunikacija, proslavljenoga u nedjelju, 17. svibnja, te istaknuo kako zajedničko promišljanje o medijskom i digitalnom obrazovanju pridonosi usmjeravanju čovječanstva u vremenu obilježenom eksponencijalnim rastom tehnologije.

Upravo se u kontekstu univerzalnoga poslanja Crkve može najbolje razumjeti njezino zauzimanje za društvene komunikacije.

Papa je podsjetio kako Dekret Drugoga vatikanskog koncila o sredstvima društvenoga priopćivanja Inter mirifica, koji je dao poticaj za uspostavu Svjetskoga dana sredstava društvenih komunikacija, započinje tvrdnjom da „Katolička Crkva, jer ju je Krist Gospodin ustanovio da donosi spasenje svim ljudima“, osjeća dužnost naviještati Evanđelje, zauzimajući se za vječno spasenje svake ljudske osobe.

Ta želja „da se svi ljudi spase i dođu do spoznaje istine“ treba stoga oblikovati ne samo naše odluke i djelovanje, nego i uporabu i usmjeravanje medija, digitalne tehnologije i umjetne inteligencije, kako bi ta sredstva bila stavljena u istinsku službu čovječanstva.

Papa Lav XIV. potom je citirao svoju poruku za ovogodišnji Svjetski dan sredstava društvenih komunikacija, u kojoj upozorava kako neobuzdano promicanje i primjena tehnologije, na štetu ljudskoga dostojanstva, povećava štetu koju uzrokuju chatbotovi i druge tehnologije koje iskorištavaju našu potrebu za ljudskim odnosima.

„Doista, doživljavamo pomračenje smisla onoga što znači biti čovjek. Stoga je još potrebnije ponovno shvatiti istinsko značenje i veličinu čovještva kako ih je Bog zamislio“, upozorio je Papa.

Izazov s kojim se valja suočiti ne tiče se, dakle, samo tehnologije, nego samoga čovještva. Papa je pritom izrazio nadu da će njegova prva enciklika Magnifica humanitas, koja će biti objavljena 25. svibnja, a posvećena je zaštiti ljudske osobe u doba umjetne inteligencije, pomoći u traženju odgovora na taj izazov.

„U svjetlu toga uvjeren sam da samo kroz kontemplaciju Krista, utjelovljene Riječi, možemo ne samo ponovno otkriti ispravnu viziju Boga, nego i shvatiti istinu o čovještvu“, rekao je Papa.

Pozivajući se na pastoralnu konstituciju Gaudium et spes, papa Lav XIV. podsjetio je kako se „utjelovljenjem Sin Božji na neki način sjedinio sa svakim čovjekom“.

To znači, objasnio je, da ljudsko srce nikada neće moći potpuno dokučiti dubinu vlastitoga bića niti shvatiti vlastitu vrijednost osim u Kristu i njegovu srcu. Zbog toga očuvanje ljudskih lica i glasova podrazumijeva susret s Onim koji je „slika Boga nevidljivoga“, a ujedno i savršeni čovjek.

Papa je priznao da to nije jednostavan zadatak, ali se istodobno zapitao kako bi Crkva mogla izbjeći suočavanje s tim izazovima u današnjem vremenu, s obzirom na svoju misiju da svijetu donosi Kristovo svjetlo i prosvjetljuje svaku dimenziju ljudskoga djelovanja.

Zbog toga se Crkva osjeća dužnom pridonijeti planiranju i uvođenju medijske, informacijske i umjetno-inteligencijske pismenosti u obrazovne sustave.

Na taj će način svakom pojedincu biti zajamčena sposobnost kritičkoga mišljenja, a same tehnologije moći će pridonijeti spasenju onih koji ih rabe.

Papa se osvrnuo i na zabrinutost zbog mogućih posljedica uporabe novih tehnologija na fizički i intelektualni razvoj djece i mladih, kao i na njihovu duhovnu dobrobit.

Nove generacije, kako je već navedeno u dekretu Inter mirifica, moraju naučiti umjereno i disciplinirano rabiti umjetnu inteligenciju, uz potporu roditelja i odgojitelja.

Osim toga, u svjetlu poslanja Crkve i današnjih pogrešnih shvaćanja Boga i ljudske osobe, digitalna pismenost mora uključivati i obrazovanje o istini o Bogu i čovjeku.

Otvorenost mladih prema istini i njihova želja da otkriju smisao života poticaj su svima da uporabu tehnologije integriraju u cjelovit kršćanski način života.

„Draga braćo i sestre, to je tema koja mi je posebno na srcu i koja je na srcu Crkve. Doista, kao Majka, Crkva se zanima za život svoje djece, želeći ih voditi do pune zrelosti. Nadam se da će ova razmišljanja dovesti do obnovljenoga povjerenja u tehnologiju kao plod genija ljudske osobe u skladu s Božjim stvaralačkim naumom“, zaključio je papa Lav XIV.

U ono vrijeme: Petar se okrene i opazi da ga slijedi onaj učenik kojega je Isus ljubio i koji se za večere bijaše privio Isusu uz prsa i upitao ga: »Gospodine, tko će te to izdati?«

Vidjevši ga, Petar kaže Isusu: »Gospodine, a što s ovim?« Odgovori mu Isus: »Ako hoću da on ostane dok ne dođem, što je tebi do toga? Ti idi za mnom!« Stoga se pronese među braćom glas da onaj učenik neće umrijeti. No Isus nije rekao: »Neće umrijeti«, nego: »Ako hoću da on ostane dok ne dođem, što je tebi do toga?«

Taj učenik za ovo svjedoči i ovo napisa. I znamo da je istinito svjedočanstvo njegovo. A ima još mnogo toga što učini Isus i kad bi se sve redom popisalo, sav svijet, mislim, ne bi obuhvatio knjiga koje bi se napisale.

Svećenik: vlč. Matija Luketić.

Kad se Isus ukazao svojim učenicima, nakon doručka upita Šimuna Petra: »Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi?« Odgovori mu: »Da, Gospodine, ti znaš da te volim.«

Kaže mu: »Pasi jaganjce moje!« Upita ga po drugi put: »Šimune Ivanov, ljubiš li me?« Odgovori mu: »Da, Gospodine, ti znaš da te volim!« Kaže mu: »Pasi ovce moje!« Upita ga treći put: »Šimune Ivanov, voliš li me?«

Ražalosti se Petar što ga upita treći put: »Voliš li me?« pa mu odgovori: »Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim.« Kaže mu Isus: »Pasi ovce moje!«

»Zaista, zaista, kažem ti: Dok si bio mlađi, sam si se opasivao i hodio kamo si htio; ali kad ostariš, raširit ćeš ruke i drugi će te opasivati i voditi kamo nećeš.« A to mu reče nagovješćujući kakvom će smrću proslaviti Boga. Rekavši to doda: »Idi za mnom!«

Svećenik: vlč. Petar Mlakar.

U intervjuu za TVN24 priznao je da je posjet Poljskoj kao premijer bio njegova „osobna želja“. „Mnogo sam govorio o Ivanu Pavlu II. tijekom kampanje, a slogan Ne bojte se bio je početak mog političkog putovanja. Ivan Pavao II. mi je uzor“, naglasio je.

Mađarski premijer tijekom posjeta dvorcu Wawel u KrakoWu, foto: PAP/Łukasz Gągulski

Inače, mađarski premijer započeo je posjet Poljskoj u Krakowu. Tamo se sastao s kardinalom Grzegorzom Rysom, nadbiskupom i metropolitom Krakowa te je posjetio dvorac Wawel. Također, položio je cvijeće uz kip Sv. Ivana Pavla II. u dvorištu katedrale Wawel.

U Varšavi se premijer Magyar sastao s poljskim premijerom Donaldom Tuskom, predsjednikom Karolom Nawrockim te predsjednicima Sejma i Senata. Razgovori su bili usmjereni na političku, gospodarsku, energetsku i kulturnu suradnju između Varšave i Budimpešte.

Sveti Otac je u ponedjeljak 18. svibnja primio katolikosa Arama I. u audijenciju u Vatikanu, nakon koje je uslijedila zajednička molitva u kapeli Urbana VIII. Papa se tom prilikom prisjetio svoga putovanja u Libanon, zemlju koja mu je – kako je rekao – vrlo draga, izražavajući duboku zabrinutost u vrijeme kada su jedinstvo i integritet te zemlje ponovno ugroženi. Taj je apel ponovio i danas: „Molimo također za mir u Libanonu i na Bliskom istoku, ponovno pogođenima nasiljem i ratom.“

Posjet katolikosa – objasnio je rimski biskup govoreći najprije na talijanskom jeziku – predstavlja priliku za jačanje već postojećih veza jedinstva, u perspektivi punog zajedništva između dviju Crkava. U danima koji prethode svetkovini Pedesetnice – rekao je potom na engleskom jeziku – odzvanja poziv na molitvu kako bi boravak katolikosa Arama I. i njegove delegacije u Rimu mogao biti daljnji korak na putu prema punom jedinstvu. Pritom je dodao: „Želim izraziti posebnu zahvalnost za vaše stalno osobno zalaganje za ekumenizam, posebno za međunarodni teološki dijalog između Katoličke Crkve i Istočnih pravoslavnih Crkvi.“

Rimski je biskup na kraju zazvao zagovor svetog Grgura Prosvjetitelja, apostola Armenaca; svetog Grgura iz Nareka, svećenika i monaha; te svetog Nersesa Milostivog, katolikosa Cilicije, kojega se – kako je podsjetio na audijenciji u ponedjeljak – može smatrati pionirom ekumenizma i čije je nedavno uvrštenje u Rimski martirologij još jedan primjer tog ‘ekumenizma svetaca’ koji već ujedinjuje naše Crkve.

Armenski apostolski biskupi su na kraju opće audijencije, okupljeni oko Pape, otpjevali dvije pjesme. Prva nosi naslov „Cilicija”, a druga „Sa svetih i uzvišenih vrhunaca”, koja se obično posvećuje vladajućem katolikosu.

U posljednjim se strofama pjeva: „Gospodine, čuvaj nepokolebljivom Svetu Stolicu Cilicije. Živio, živio zauvijek Gospodin, Gospodin patrijarh Aram.” Armenski su biskupi, međutim, dodali još jednu strofu koju su posvetili papi Lavu: „Gospodine, čuvaj nepokolebljivom Svetu Stolicu Rima. Živio, živio zauvijek Gospodin, Gospodin papa Lav.” Tim se posljednjim ponavljajućim izrazom na formalni i počasni način želi dodatno istaknuti poštovanje prema osobi kojoj je upućen.

Iako rođena daleko od Hrvatske, Julienne Bušić Hrvatsku je prihvatila kao svoju domovinu. Desetljećima je bila jedan od najprepoznatljivijih glasova hrvatske političke emigracije, žena koja je zbog ljubavi prema suprugu i vjeri u hrvatsku slobodu bila spremna podnijeti velike osobne žrtve. Oni koji su je poznavali opisivali su je kao iznimno snažnu, obrazovanu i dostojanstvenu ženu koja nikada nije odustajala od svojih uvjerenja.

Koliki je trag Zvonko Bušić ostavio među dijelom hrvatskog naroda i domoljubne scene govori i činjenica da Marko Perković Thompson na svojim koncertima često nosi majicu s brojem 03941158 – zatvorskim brojem Zvonka Bušića – iskazujući na taj način poštovanje prema njegovoj žrtvi i simbolici koju je imao među hrvatskim iseljeništvom i dijelom hrvatske javnosti.

Nakon stvaranja hrvatske države Julienne Bušić dolazi u Hrvatsku, gdje nastavlja djelovati u diplomatskim i državnim institucijama. Radila je u hrvatskom veleposlanstvu u Washingtonu te u Uredu prvog hrvatskog predsjednika Franjo Tuđman. Poseban trag ostavila je i u književnosti te publicistici, kroz koje je svjedočila o političkim progonima, identitetu, ljubavi i sudbini hrvatskih disidenata.

Objavila je niz zapaženih djela među kojima se izdvajaju memoarski roman “Ljubavnici i luđaci”, zbirka eseja “Tvoja krv i moja”, roman “Živa glava” te knjiga “Krik hrvatskih disidenata i disonanca Zapada”. Njezina djela ostaju trajno svjedočanstvo jednog burnog vremena i života obilježenog odanošću Hrvatskoj.

Odlaskom Julienne Bušić Hrvatska i hrvatsko iseljeništvo izgubili su ženu koja je iz daleke Amerike došla među Hrvate i cijeli svoj život posvetila ljubavi, slobodi i Hrvatskoj.

Počivala u miru Božjem!

U propovijedi je mons. Vukšić, između ostalog poručio: „Samo u mjeri u kojoj sami budemo ljubili, ostvarivat ćemo ljubav u sebi samima. Naime, ljubav, vjera, nada, te glavne kreposti našega života, te sveukupnost dobrote, ljepote i Božje miline u ljudskom životu, rastu samo u mjeri u kojoj se posreduje i dijeli drugima. To je kapital koji paradoksalno raste u mjeri u kojoj se razdjeljuje, u mjeri u kojoj se svjedoči, propovijeda i daje drugima. Ljubav svetaca, ljubav prema Bogu, svjedočena prema Bogu i svjedočena prema ljudima, u njima samima je rasla i narasla do stupnja svetosti koju je Crkva prepoznala i priznala. Upravo takvi jesu primjer svima nama.“

Vrhbosanski nadbiskup je kazao kako je važno znati „da ništa od svetosti, ništa od dobrote, ništa od ljubavi, ništa od naše vjere kojom se ponosimo, draga braćo i sestre, iako jeste naše osobno, nikada ne smije ostati samo naše privatno. Svi smo pozvani po zakonu ljubavi i poslanju Isusovih učenika posredovati i širiti dalje ono što se zove Božji nauk i Božja svetost. Stoga, neka ovi sveci čiji su zemni ostaci danas ovdje izloženi, budu svima nama poput znakova pored puta.“

Brojni vjernici su molili pred relikvijama svetaca i prije i nakon mise.

Relikvije sv. Terezije i njezinih roditelja sv. Ljudevita i Zelije Martin u bistričku župu su stigle 19. svibnja iz sarajevskog samostana Bezgrešne Kraljice Karmela. Poslije svečanog dolaska kroz večernje sate bilo je organizirano razmatranje o braku i obitelji koje je održao vlč. Ante Vrhovac, pročelnik Ureda za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije.

Izlaganje o Euharistiji u životu sv. Terezije održao je vlč. Marko Majstorović, ravnatelj KŠC-a sv. Pavao u Zenici dok je o sv. Tereziji i redovništvu govorio fra Zvonimir Batista, župni vikar u Uskoplju. O svetoj Maloj Tereziji kao uzoru mladima govorio je bogoslov fra Ivan Pilić. Nakon toga je od ponoći uslijedilo cjelonoćno bdijenje u tišini.

Ispraćaj relikvija iz župe Bistrica u Banjolučku biskupiju i župu Presnače uslijedio je u 15 sati.

U ono vrijeme: Isus podiže oči k nebu i pomoli se: »Ne molim samo za ove nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene: da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao.

I slavu koju si ti dao meni ja dadoh njima: da budu jedno kao što smo mi jedno — ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno da svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih kao što si mene ljubio.

Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom: da gledaju moju slavu, slavu koju si mi dao jer si me ljubio prije postanka svijeta. Oče pravedni, svijet te nije upoznao, ja te upoznah; a i ovi upoznaše da si me ti poslao. I njima sam očitovao tvoje ime, i još ću očitovati, da ljubav kojom si ti mene ljubio bude u njima — i ja u njima.«

Svećenik: fra. Mate Kolak.