BIT MAJČINSTVA JE U DAVANJU

Gospa vidi kako izdišemo i želi nas prikopčati na infuziju Duhom Svetim kako bi On u nama obnovio cirkulaciju radosti, ljubavi i mira, kako bi se napojili snagom s Izvora i postali taj izvor Božje milosti za druge. (usp. „Nek' vas, dječice, Duh Sveti ispuni radošću, da budete kao izvor čiste i pitke vode, da, dječice, budete u Bogu i s Bogom misionari ljubavi i mira.“ poruka 25. 4. 2026.)

Nema života bez darivanja. Sve ono što se zadrži za sebe, pljesnivi i gnjije i na kraju umire. Sve ono što se daje, to se nalazi kao vječna plaća. U nebo može ući samo nesebična ljubav, ona koja je iskaljena na križu. Zato Isus kaže da ljubimo jedni druge onako kako nas je On ljubio i kaže da nam je On dao primjer (usp. „Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih.“ Iv 13, 16)! Majčinska ljubav najsličnija je Božjoj ljubavi upravo zato jer je sva u davanju i zato je nemoguće biti prava majka u duhu i tijelu bez Boga koji je u svojoj biti darivanje, izlaženje iz sebe i zajedništvo darivanja između tri Božanske osobe.

Poznati ruski pisac Lav Nikolajevič Tolstoj izrekao je ovu stinu sličnim riječima: "Svi mi čeznemo za srećom, ali je tražimo tamo gdje je nema. Tražimo je u bogatstvu, u vlasti, u užicima. A prava sreća i zadovoljstvo se nalaze u Bogu i kada čovjek prestane živjeti za sebe i počne živjeti za cjelinu. Ljubav nije samo osjećaj, ona je svjesno odricanje od vlastite volje radi služenja drugima. U tom trenutku odricanja, čovjek osjeća takav priljev snage i takvu radost da mu postaje jasno: to u njemu ne djeluje on sam, već Bog koji je ljubav."

RAZLIKA IZMEĐU MUŠKE I ŽENSKE MOLITVE

Dok molimo svibanjske pobožnosti i slavimo Majčin dan, trebamo se podsjetiti koliko je, posebno danas, važno moliti za žene i majke da se otvore svom ženskom i majčinskom identitetu u Bogu, onoj srži Božjeg dara i poziva da budu darivateljice, nositeljice i rađateljice duhovnog i tjelesnog života.

Moram priznati da me uvijek oduševljavala snaga muškaraca koji zajednički mole krunicu. Bila sam na nekoliko njihovih duhovnih obnova koje su se svojevremeno održavale u Majčinom selu. Pa kad iz dvjestotinjak muških grla začuješ složnu, glasnu i iskrenu molitvu 'Zdravo Marijo...' osjećaš u njoj tu snagu muškog autoriteta koji čini da se utvrde zloga počinju tresti. Osjećaš snagu Gospinih ratnika koji silom Duha probijaju duhovnu tamu. Osjećaš silu koja otvara, napada i zabija gol blagoslova i Života u mreže smrti.

A nedavno sam po prvi puta prisustvovala i molitvi grupe žena iz ženske formacije jedne molitvene skupine. I po prvi puta sam shvatila i osjetila snagu ženske molitve. Potpuno drugačiju od snage muške molitve, ali jednako važnu, što je i normalno jer smo kao muškarci i žene i po duhovnoj i po tjelesnoj naravi potpuno različiti.

Snaga ženske molitve je poput snage zemlje u kojoj sjeme može donijeti rod, sva u snazi utrobe koja nosi život, poput pupoljka iz kojeg će se razviti plod, klice iz koje će izrasti biljka. Snaga ženskih srca i ženske molitve je u snazi materinstva, životvornosti, rađanja, jedne ogromne sile Života samoga Boga koji iz ničega stvara nešto, iz ništavila podiže u život, oblikuje, štiti, nosi... Snaga ženske molitve je kao životvorna bomba protiv duhova smrti, neplodnosti, razaranja, mrtvila...
I shvatila sam da dok muška molitva izvodi NAPAD na smrtne linije zloga, ova ženska molitva drži OBRANU Božjih linija Života.

Treba li onda dalje objašnjavati zbog čega je tako medijski i politički snažno propagiranje pobačaja i sterilizacije? Ta svaki namjerni pobačaj je direktna bomba smrti na mjesto koje je trebalo držati obranu Života. Ostavlja rupu, prolaz kako bi neprijateljski duhovi zaobišli linije ženske obrane i zabili svoj gol smrti u mreže Života.

SVATKO IMA SVOJU ULOGU U BOŽJEM TIMU

Kako je divan Bog koji tako djeluje u različitosti naših muških i ženskih naravi koje su samo u njemu jedno. I baš kao što su očinstvo i majčinstvo dva izraza davanja i stvaranja novog života, tako su muška i ženska molitva dvije neodvojive postave napada i obrane Božjeg tima u utakmici postojanja.

I kao što se u nogometu utakmica teško dobije ako napad nije organiziran ili ako je obrana slaba, tako je i u ovoj Božjoj utakmici itekako važno kako mi žene štitimo linije Života, odnosno kako muškarci napadaju linije smrti. Samo kao dobar tim možemo naprijed, u novu i višu Nebesku ligu. Jer kaže Gospa: „Vaš je život kratak ovdje na zemlji i zato sam s vama da vas vodim prema nebu.“ (usp. Gospinu poruku od 25. 4. 2026.)

BDM Marija je već u toj Nebeskoj ligi u ekipi s Isusom i Ona nam je najbolji uzor i trener jer „od svih sredstava da zadobijemo Isusa Krista, Marija je najsigurnije, najlakše, najkraće i najsvetije“ – kazao je sv. Ljudevit Monfortski.
Pomozi nam stoga Marijo, svibnja kraljice, zaigrati poput tebe ovu igru ljubavi, života, davanja i rađanja u našim muškim i ženskim naravima, ulogama i molitvama kako bi svi poput tebe i zajedništva anđela i svetih, postali pravi Božji nebeski igrači.

Paula Tomić / Glasnik Mira 5/26

No, kada ljudi saznaju njegovu stvarnu dob, rašire oči u čudu. Još uvijek aktivan sa 103 godine, otac Gioele Schiavella ruši rekorde dugovječnosti, baš kao što je postavljao rekorde za svoju izuzetno mladu dob prije mnogo desetljeća. Zaređen je za svećenika sa samo 22 godine 15. srpnja 1945.

U to vrijeme, Italija se oporavljala od poniženja u Drugom svjetskom ratu, suočavajući se sa žurnom potrebom za materijalnom, moralnom i duhovnom obnovom. Ove povijesne okolnosti čine ga jednim od rijetkih svećenika na svijetu koji su dosegli – i premašili – prekretnicu od 80 godina u svećeništvu.

Pronalaženje radosti u Gospodinu

Međutim, skromni, gotovo sramežljivi redovnik izbjegava svjetla reflektora. Svoj život vidi kao niz odgovora na Božji poziv, a ne kao rezultat bilo kakve osobne ambicije. „Sve što mogu reći jest da sam jako sretan s ovim životom! Nikada mi ništa nije nedostajalo“, jednostavno je podijelio svećenik. Njegovo ime, Gioele, prikladno znači „Bog je moja radost“.

„Doista, Gospodin je sa mnom“, dodao je stogodišnjak s vedrim osmijehom.

Godina 2025. bila je jedinstvena za njega. Označila je i Jubilej Katoličke Crkve i njegov osobni jubilej svećeničkog ređenja. Također je svjedočila izboru pape iz njegove vlastite duhovne obitelji, Reda Sv. Augustina. „Naravno, to je bio vrlo važan trenutak za mene“, primijetio je otac Gioele.

Papa Leon XIV. srdačno ga je počastio tijekom pastoralnog posjeta župi Sv. Ane 21. rujna. „Želim pozdraviti oca Gioelea Schiavellu, koji je nedavno navršio časnu dob od 103 godine“, spomenuo je Papa na početku svoje propovijedi.

Bogato, ali tiho nasljeđe

Rođen 9. rujna 1922., blizu početka pontifikata pape Pija XI., o. Gioele Schiavella potječe iz Genazzana. Slučajno, ovaj gradić bio je prvo odredište pape Leona XIV. izvan Rima 10. svibnja 2025.

U gradu se nalazi svetište Gospe od Dobrog savjeta i augustinska zajednica u kojoj je otac Gioele 1938. položio svoje prve zavjete, sa samo 16 godina. Ako bude još uvijek živ 2028., dosegnut će nevjerojatno rijetku obljetnicu od 90 godina redovničkog života.

Svoju formaciju primio je u Rimu 1940-ih i ubrzo je preuzeo vodeće uloge nakon ređenja 1945. Godine 1948. provincijski kapitul imenovao ga je provincijskim tajnikom. Godine 1952. obranio je disertaciju na Sveučilištu Gregoriana na temu Moralno dobar čin prema Grguru Riminijskom, augustinskom pustinjaku iz 14. stoljeća.

Profesor latinskog i moralne teologije, otac Gioele čak je predavao etiku časnicima talijanske vojske putem tečajeva koje je organiziralo Ministarstvo obrane te zemlje.

Dobrodošlica papama i vođenje studenata

Unutar svog reda, služio je kao vikar generalnog priora u 1970-ima i 1980-ima. Bio je i generalni pomoćnik za Italiju i Maltu, a kasnije i provincijski poglavar za Rimsku provinciju.

Od 1991. do 2006. služio je kao župnik u župi Svete Ane. U toj je ulozi imao privilegiju ugostiti i papu Ivana Pavla II. i papu Benedikta XVI. u svojoj župi. Zapravo, u srpnju 2015. proslavio je 70. obljetnicu svećeništva u prisutnosti umirovljenog njemačkog Pape. To je vrtoglava povijesna stvarnost: Benedikt XVI., koji se također kasno u životu „umirovio“, zapravo je bio pet godina mlađi od ovog augustinskog redovnika!

„Otac Gioele i dalje sudjeluje u životu zajednice i koncelebrira određene mise. Ostaje vrlo neovisan“, objasnio je otac Mario Millardi, sadašnji župnik župe Svete Ane, „mladi“ subrat oca Gioelea u dobi od 78 godina.

Poznat kao izvrstan propovjednik i ispovjednik, otac Gioele nastavio je samostalno slaviti misu i držati propovijedi sve do prije samo tri godine, kada je napunio 100 godina. Nekoliko desetljeća ranije bio je voljeni profesor čija je intelektualna dobrotvornost išla toliko daleko da je davao vlastite bilješke studentima kako bi im pomogao u pripremi za ispite.

Danas vodi svoj redovnički život sporijim, tišim tempom, uvijek utemeljenim na bratskoj duhovnosti Sv. Augustina.

Svečani doček upriličen je u srijedu u poslijepodnevnim satima. Nakon unošenja relikvija u svetište uslijedio je recital o životu sv. Male Terezije i njezinih roditelja, s posebnim osvrtom na povezanost sa župom Presnače, kao i molitva za duhovna zvanja. Program je nastavljen molitvenim bdjenjem, euharistijskim klanjanjem, molitvom krunice i osobnom molitvom.

Drugoga dana pohoda, od ranih jutarnjih sati, vjernici su imali priliku za osobnu molitvu, dok su svećenici Banjolučkog, Bihaćkog, Bosanskogradiškog i Prnjavorskog dekanata održali svoju redovitu rekolekciju. Banjolučki biskup mons. Željko Majić govorio im je o životu sv. Male Terezije i njezinih roditelja.

Svečano misno slavlje predvodio je biskup Željko u zajedništvu s umirovljenim biskupom mons. Franjom Komaricom i dvadesetak svećenika spomenutih dekanata.

„U ovom događaju prepoznajemo pohod neba našoj napaćenoj i krvlju natopljenoj zemlji, našoj župi Presnače i našoj Banjolučkoj biskupiji“, istaknuo je biskup Majić u svojoj propovijedi.

Naglasio je kako relikvije nisu amajlije za sreću, nego svjedočanstvo da su sveci živi u Bogu. Pozvao je vjernike da kroz dodir relikvija prinesu Gospodinu svoje rane, strahove, obitelji, ali i ranjenu Crkvu i narod.

U propovijedi se osvrnuo i na Terezijin „mali put“, put duhovnoga djetinjstva i ljubavi u malim stvarima, povukavši paralelu sa sunarodnjacima, časnim slugom Božjim Petrom Barbarićem i bl. Ivanom Merzom, koji su također svjedočili da se svetost postiže vjernim vršenjem svakodnevnih dužnosti.

Poseban naglasak stavio je na svete roditelje Ljudevita i Zeliju kao uzor suvremenim obiteljima. Iako su se suočavali s bolestima i neizvjesnostima, Boga su stavili u središte doma, a svih njihovih pet kćeri koje su preživjele izabralo je posvećeni život, uključujući i službenicu Božju Leoniju, za koju se vodi postupak proglašenja blaženom. „Njihov dom bio je mjesto molitve, vjere, nade i ljubavi. Upravo zato iz takve je obitelji izrasla svetica, a oni su postali snažan primjer i nadahnuće obiteljima“, naglasio je biskup.

Apelirajući na potrebu otvorenosti životu i rađanju djece, biskup je pozvao na „mali put“ obnove: „Dok danas s nemalom dozom zabrinutosti gledamo budućnost naše mjesne Crkve, pred nama se otvara put – kako bi rekla sveta Terezija od Djeteta Isusa – ‘mali put’ obnove naše Biskupije i našega naroda. To je put vjere, nade i ljubavi; put poštenja, dobrote, otvorenosti životu i spremnosti na žrtvu.“

Na kraju misnoga slavlja biskup je uputio snažnu poruku nade i vjere u budućnost Banjolučke biskupije, istaknuvši pozitivnu promjenu: „Prije 25 godina, kada su relikvije sv. Male Terezije prvi put pohodile ovu župu, na ovom mjestu nije bilo crkve, a danas ondje ponosno stoje izgrađeni crkva i svetište“, rekao je.

Ispraćajući relikvije, biskup je u ime svih vjernika predao projekt duhovne obnove kako bi ova mjesna Crkva ponovno oživjela novim životima, krštenjima i duhovnim zvanjima te kako bi na ovim prostorima trajno vladali mir, ljubav i radost, uz molitvu da se rat više nikada ne ponovi.

Misno slavlje i dvodnevni pohod završeni su molitvom koju je uputio biskup: „Sveta Mala Terezijo, ponizno te molim, reci dragom Isusu da te ova Crkva jako voli“, nakon čega su relikvije ispraćene prema Somboru.

FACEBOOK stranica
INSTAGRAM profil

Sadržaj na službenim profilima vlasništvo je Zagrebačke nadbiskupije te neovlašteno preuzimanje i kopiranje nije dozvoljeno. Sadržaj, osobito multimedijski, mora se reproducirati u izvornom obliku i ne smije se uređivati niti mijenjati niti koristiti u svrhe za koje nije prvotno namijenjen.

Crkva je u potpunosti, i to u okviru svojega univerzalnoga poslanja, uključena i posvećena području društvenih komunikacija. Promiče ponovno otkrivanje osjećaja čovještva, budeći ga iz „pomračenja“ potaknutoga neobuzdanom utrkom za tehnološkim napretkom, pri čemu prijeti opasnost da ljudsku potrebu za odnosima zamijene hladni chatbotovi. Osim toga, Crkva potiče digitalno obrazovanje i pismenost, posebno među mladima, kao i kritičku uporabu digitalne tehnologije.

To su smjernice koje je papa Lav XIV. dao danas, 22. svibnja, primivši u Dvorani konzistorija Apostolske palače sudionike međunarodne konferencije održane jučer na Papinskom sveučilištu Urbaniana u Rimu o temi „Očuvanje ljudskih glasova i lica“. Skup je organizirao Dikasterij za komunikaciju u suradnji s Dikasterijem za kulturu i obrazovanje.

Sveti Otac podsjetio je kako je taj događaj dio 60. svjetskoga dana sredstava društvenih komunikacija, proslavljenoga u nedjelju, 17. svibnja, te istaknuo kako zajedničko promišljanje o medijskom i digitalnom obrazovanju pridonosi usmjeravanju čovječanstva u vremenu obilježenom eksponencijalnim rastom tehnologije.

Upravo se u kontekstu univerzalnoga poslanja Crkve može najbolje razumjeti njezino zauzimanje za društvene komunikacije.

Papa je podsjetio kako Dekret Drugoga vatikanskog koncila o sredstvima društvenoga priopćivanja Inter mirifica, koji je dao poticaj za uspostavu Svjetskoga dana sredstava društvenih komunikacija, započinje tvrdnjom da „Katolička Crkva, jer ju je Krist Gospodin ustanovio da donosi spasenje svim ljudima“, osjeća dužnost naviještati Evanđelje, zauzimajući se za vječno spasenje svake ljudske osobe.

Ta želja „da se svi ljudi spase i dođu do spoznaje istine“ treba stoga oblikovati ne samo naše odluke i djelovanje, nego i uporabu i usmjeravanje medija, digitalne tehnologije i umjetne inteligencije, kako bi ta sredstva bila stavljena u istinsku službu čovječanstva.

Papa Lav XIV. potom je citirao svoju poruku za ovogodišnji Svjetski dan sredstava društvenih komunikacija, u kojoj upozorava kako neobuzdano promicanje i primjena tehnologije, na štetu ljudskoga dostojanstva, povećava štetu koju uzrokuju chatbotovi i druge tehnologije koje iskorištavaju našu potrebu za ljudskim odnosima.

„Doista, doživljavamo pomračenje smisla onoga što znači biti čovjek. Stoga je još potrebnije ponovno shvatiti istinsko značenje i veličinu čovještva kako ih je Bog zamislio“, upozorio je Papa.

Izazov s kojim se valja suočiti ne tiče se, dakle, samo tehnologije, nego samoga čovještva. Papa je pritom izrazio nadu da će njegova prva enciklika Magnifica humanitas, koja će biti objavljena 25. svibnja, a posvećena je zaštiti ljudske osobe u doba umjetne inteligencije, pomoći u traženju odgovora na taj izazov.

„U svjetlu toga uvjeren sam da samo kroz kontemplaciju Krista, utjelovljene Riječi, možemo ne samo ponovno otkriti ispravnu viziju Boga, nego i shvatiti istinu o čovještvu“, rekao je Papa.

Pozivajući se na pastoralnu konstituciju Gaudium et spes, papa Lav XIV. podsjetio je kako se „utjelovljenjem Sin Božji na neki način sjedinio sa svakim čovjekom“.

To znači, objasnio je, da ljudsko srce nikada neće moći potpuno dokučiti dubinu vlastitoga bića niti shvatiti vlastitu vrijednost osim u Kristu i njegovu srcu. Zbog toga očuvanje ljudskih lica i glasova podrazumijeva susret s Onim koji je „slika Boga nevidljivoga“, a ujedno i savršeni čovjek.

Papa je priznao da to nije jednostavan zadatak, ali se istodobno zapitao kako bi Crkva mogla izbjeći suočavanje s tim izazovima u današnjem vremenu, s obzirom na svoju misiju da svijetu donosi Kristovo svjetlo i prosvjetljuje svaku dimenziju ljudskoga djelovanja.

Zbog toga se Crkva osjeća dužnom pridonijeti planiranju i uvođenju medijske, informacijske i umjetno-inteligencijske pismenosti u obrazovne sustave.

Na taj će način svakom pojedincu biti zajamčena sposobnost kritičkoga mišljenja, a same tehnologije moći će pridonijeti spasenju onih koji ih rabe.

Papa se osvrnuo i na zabrinutost zbog mogućih posljedica uporabe novih tehnologija na fizički i intelektualni razvoj djece i mladih, kao i na njihovu duhovnu dobrobit.

Nove generacije, kako je već navedeno u dekretu Inter mirifica, moraju naučiti umjereno i disciplinirano rabiti umjetnu inteligenciju, uz potporu roditelja i odgojitelja.

Osim toga, u svjetlu poslanja Crkve i današnjih pogrešnih shvaćanja Boga i ljudske osobe, digitalna pismenost mora uključivati i obrazovanje o istini o Bogu i čovjeku.

Otvorenost mladih prema istini i njihova želja da otkriju smisao života poticaj su svima da uporabu tehnologije integriraju u cjelovit kršćanski način života.

„Draga braćo i sestre, to je tema koja mi je posebno na srcu i koja je na srcu Crkve. Doista, kao Majka, Crkva se zanima za život svoje djece, želeći ih voditi do pune zrelosti. Nadam se da će ova razmišljanja dovesti do obnovljenoga povjerenja u tehnologiju kao plod genija ljudske osobe u skladu s Božjim stvaralačkim naumom“, zaključio je papa Lav XIV.

U ono vrijeme: Petar se okrene i opazi da ga slijedi onaj učenik kojega je Isus ljubio i koji se za večere bijaše privio Isusu uz prsa i upitao ga: »Gospodine, tko će te to izdati?«

Vidjevši ga, Petar kaže Isusu: »Gospodine, a što s ovim?« Odgovori mu Isus: »Ako hoću da on ostane dok ne dođem, što je tebi do toga? Ti idi za mnom!« Stoga se pronese među braćom glas da onaj učenik neće umrijeti. No Isus nije rekao: »Neće umrijeti«, nego: »Ako hoću da on ostane dok ne dođem, što je tebi do toga?«

Taj učenik za ovo svjedoči i ovo napisa. I znamo da je istinito svjedočanstvo njegovo. A ima još mnogo toga što učini Isus i kad bi se sve redom popisalo, sav svijet, mislim, ne bi obuhvatio knjiga koje bi se napisale.

Svećenik: vlč. Matija Luketić.

Kad se Isus ukazao svojim učenicima, nakon doručka upita Šimuna Petra: »Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi?« Odgovori mu: »Da, Gospodine, ti znaš da te volim.«

Kaže mu: »Pasi jaganjce moje!« Upita ga po drugi put: »Šimune Ivanov, ljubiš li me?« Odgovori mu: »Da, Gospodine, ti znaš da te volim!« Kaže mu: »Pasi ovce moje!« Upita ga treći put: »Šimune Ivanov, voliš li me?«

Ražalosti se Petar što ga upita treći put: »Voliš li me?« pa mu odgovori: »Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim.« Kaže mu Isus: »Pasi ovce moje!«

»Zaista, zaista, kažem ti: Dok si bio mlađi, sam si se opasivao i hodio kamo si htio; ali kad ostariš, raširit ćeš ruke i drugi će te opasivati i voditi kamo nećeš.« A to mu reče nagovješćujući kakvom će smrću proslaviti Boga. Rekavši to doda: »Idi za mnom!«

Svećenik: vlč. Petar Mlakar.

U intervjuu za TVN24 priznao je da je posjet Poljskoj kao premijer bio njegova „osobna želja“. „Mnogo sam govorio o Ivanu Pavlu II. tijekom kampanje, a slogan Ne bojte se bio je početak mog političkog putovanja. Ivan Pavao II. mi je uzor“, naglasio je.

Mađarski premijer tijekom posjeta dvorcu Wawel u KrakoWu, foto: PAP/Łukasz Gągulski

Inače, mađarski premijer započeo je posjet Poljskoj u Krakowu. Tamo se sastao s kardinalom Grzegorzom Rysom, nadbiskupom i metropolitom Krakowa te je posjetio dvorac Wawel. Također, položio je cvijeće uz kip Sv. Ivana Pavla II. u dvorištu katedrale Wawel.

U Varšavi se premijer Magyar sastao s poljskim premijerom Donaldom Tuskom, predsjednikom Karolom Nawrockim te predsjednicima Sejma i Senata. Razgovori su bili usmjereni na političku, gospodarsku, energetsku i kulturnu suradnju između Varšave i Budimpešte.

Sveti Otac je u ponedjeljak 18. svibnja primio katolikosa Arama I. u audijenciju u Vatikanu, nakon koje je uslijedila zajednička molitva u kapeli Urbana VIII. Papa se tom prilikom prisjetio svoga putovanja u Libanon, zemlju koja mu je – kako je rekao – vrlo draga, izražavajući duboku zabrinutost u vrijeme kada su jedinstvo i integritet te zemlje ponovno ugroženi. Taj je apel ponovio i danas: „Molimo također za mir u Libanonu i na Bliskom istoku, ponovno pogođenima nasiljem i ratom.“

Posjet katolikosa – objasnio je rimski biskup govoreći najprije na talijanskom jeziku – predstavlja priliku za jačanje već postojećih veza jedinstva, u perspektivi punog zajedništva između dviju Crkava. U danima koji prethode svetkovini Pedesetnice – rekao je potom na engleskom jeziku – odzvanja poziv na molitvu kako bi boravak katolikosa Arama I. i njegove delegacije u Rimu mogao biti daljnji korak na putu prema punom jedinstvu. Pritom je dodao: „Želim izraziti posebnu zahvalnost za vaše stalno osobno zalaganje za ekumenizam, posebno za međunarodni teološki dijalog između Katoličke Crkve i Istočnih pravoslavnih Crkvi.“

Rimski je biskup na kraju zazvao zagovor svetog Grgura Prosvjetitelja, apostola Armenaca; svetog Grgura iz Nareka, svećenika i monaha; te svetog Nersesa Milostivog, katolikosa Cilicije, kojega se – kako je podsjetio na audijenciji u ponedjeljak – može smatrati pionirom ekumenizma i čije je nedavno uvrštenje u Rimski martirologij još jedan primjer tog ‘ekumenizma svetaca’ koji već ujedinjuje naše Crkve.

Armenski apostolski biskupi su na kraju opće audijencije, okupljeni oko Pape, otpjevali dvije pjesme. Prva nosi naslov „Cilicija”, a druga „Sa svetih i uzvišenih vrhunaca”, koja se obično posvećuje vladajućem katolikosu.

U posljednjim se strofama pjeva: „Gospodine, čuvaj nepokolebljivom Svetu Stolicu Cilicije. Živio, živio zauvijek Gospodin, Gospodin patrijarh Aram.” Armenski su biskupi, međutim, dodali još jednu strofu koju su posvetili papi Lavu: „Gospodine, čuvaj nepokolebljivom Svetu Stolicu Rima. Živio, živio zauvijek Gospodin, Gospodin papa Lav.” Tim se posljednjim ponavljajućim izrazom na formalni i počasni način želi dodatno istaknuti poštovanje prema osobi kojoj je upućen.

Iako rođena daleko od Hrvatske, Julienne Bušić Hrvatsku je prihvatila kao svoju domovinu. Desetljećima je bila jedan od najprepoznatljivijih glasova hrvatske političke emigracije, žena koja je zbog ljubavi prema suprugu i vjeri u hrvatsku slobodu bila spremna podnijeti velike osobne žrtve. Oni koji su je poznavali opisivali su je kao iznimno snažnu, obrazovanu i dostojanstvenu ženu koja nikada nije odustajala od svojih uvjerenja.

Koliki je trag Zvonko Bušić ostavio među dijelom hrvatskog naroda i domoljubne scene govori i činjenica da Marko Perković Thompson na svojim koncertima često nosi majicu s brojem 03941158 – zatvorskim brojem Zvonka Bušića – iskazujući na taj način poštovanje prema njegovoj žrtvi i simbolici koju je imao među hrvatskim iseljeništvom i dijelom hrvatske javnosti.

Nakon stvaranja hrvatske države Julienne Bušić dolazi u Hrvatsku, gdje nastavlja djelovati u diplomatskim i državnim institucijama. Radila je u hrvatskom veleposlanstvu u Washingtonu te u Uredu prvog hrvatskog predsjednika Franjo Tuđman. Poseban trag ostavila je i u književnosti te publicistici, kroz koje je svjedočila o političkim progonima, identitetu, ljubavi i sudbini hrvatskih disidenata.

Objavila je niz zapaženih djela među kojima se izdvajaju memoarski roman “Ljubavnici i luđaci”, zbirka eseja “Tvoja krv i moja”, roman “Živa glava” te knjiga “Krik hrvatskih disidenata i disonanca Zapada”. Njezina djela ostaju trajno svjedočanstvo jednog burnog vremena i života obilježenog odanošću Hrvatskoj.

Odlaskom Julienne Bušić Hrvatska i hrvatsko iseljeništvo izgubili su ženu koja je iz daleke Amerike došla među Hrvate i cijeli svoj život posvetila ljubavi, slobodi i Hrvatskoj.

Počivala u miru Božjem!

U propovijedi je mons. Vukšić, između ostalog poručio: „Samo u mjeri u kojoj sami budemo ljubili, ostvarivat ćemo ljubav u sebi samima. Naime, ljubav, vjera, nada, te glavne kreposti našega života, te sveukupnost dobrote, ljepote i Božje miline u ljudskom životu, rastu samo u mjeri u kojoj se posreduje i dijeli drugima. To je kapital koji paradoksalno raste u mjeri u kojoj se razdjeljuje, u mjeri u kojoj se svjedoči, propovijeda i daje drugima. Ljubav svetaca, ljubav prema Bogu, svjedočena prema Bogu i svjedočena prema ljudima, u njima samima je rasla i narasla do stupnja svetosti koju je Crkva prepoznala i priznala. Upravo takvi jesu primjer svima nama.“

Vrhbosanski nadbiskup je kazao kako je važno znati „da ništa od svetosti, ništa od dobrote, ništa od ljubavi, ništa od naše vjere kojom se ponosimo, draga braćo i sestre, iako jeste naše osobno, nikada ne smije ostati samo naše privatno. Svi smo pozvani po zakonu ljubavi i poslanju Isusovih učenika posredovati i širiti dalje ono što se zove Božji nauk i Božja svetost. Stoga, neka ovi sveci čiji su zemni ostaci danas ovdje izloženi, budu svima nama poput znakova pored puta.“

Brojni vjernici su molili pred relikvijama svetaca i prije i nakon mise.

Relikvije sv. Terezije i njezinih roditelja sv. Ljudevita i Zelije Martin u bistričku župu su stigle 19. svibnja iz sarajevskog samostana Bezgrešne Kraljice Karmela. Poslije svečanog dolaska kroz večernje sate bilo je organizirano razmatranje o braku i obitelji koje je održao vlč. Ante Vrhovac, pročelnik Ureda za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije.

Izlaganje o Euharistiji u životu sv. Terezije održao je vlč. Marko Majstorović, ravnatelj KŠC-a sv. Pavao u Zenici dok je o sv. Tereziji i redovništvu govorio fra Zvonimir Batista, župni vikar u Uskoplju. O svetoj Maloj Tereziji kao uzoru mladima govorio je bogoslov fra Ivan Pilić. Nakon toga je od ponoći uslijedilo cjelonoćno bdijenje u tišini.

Ispraćaj relikvija iz župe Bistrica u Banjolučku biskupiju i župu Presnače uslijedio je u 15 sati.

U ono vrijeme: Isus podiže oči k nebu i pomoli se: »Ne molim samo za ove nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene: da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao.

I slavu koju si ti dao meni ja dadoh njima: da budu jedno kao što smo mi jedno — ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno da svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih kao što si mene ljubio.

Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom: da gledaju moju slavu, slavu koju si mi dao jer si me ljubio prije postanka svijeta. Oče pravedni, svijet te nije upoznao, ja te upoznah; a i ovi upoznaše da si me ti poslao. I njima sam očitovao tvoje ime, i još ću očitovati, da ljubav kojom si ti mene ljubio bude u njima — i ja u njima.«

Svećenik: fra. Mate Kolak.

Posebno bolnima opisala je trenutke u kojima je, kao majka, morala donositi teške odluke i birati kojem se djetetu u tom trenutku mora više posvetiti.

Upravo tada dogodila se i njezina osobna promjena. Iako je odrasla u vjerničkoj obitelji, priznaje da je dugo bila više tradicionalna vjernica. „Sad je drugačiji taj odnos s Bogom. Ti trenuci u kojima shvatim da je meni svega previše, ja jednostavno u svemu, u najvećem kaosu, odem na klanjanje.

Ja ondje nađem snagu i mir da uopće nastavim dalje“, rekla je Marijana. Dodala je kako joj upravo taj mir pomaže da se vrati obitelji smirenija i snažnija, jer, kako kaže, čovjek ne može drugima dati mir ako je sam preplavljen umorom, negativnošću i teretom svakodnevice.

View this post on Instagram

A post shared by Karlo Photography 📷 (@karloo_photo)

Video i fotografije objavljeni su na Instagram profilu karloo_photo, uz oznaku inees_photography, koji su zabilježili ovaj emotivni trenutak. Objava je izazvala brojne reakcije i čestitke, a u komentarima su se nizale poruke podrške mladom paru.

Ono što nas svakog svibnja veseli jesu pobožnosti prema našoj dragoj nebeskoj Majci. To nas također posebno povezuje i sa slugom Božjim A. Gabrićem, velikim štovateljem naše nebeske Majke. I tu je bio doista poseban. Njegova dječja pobožnost prema Gospi daje posebnu dimenziju njegovoj duhovnosti, a onda i njegovoj svetost. Tu pobožnost nosi iz svoje obitelji, iz Metkovića, a ona se dalje samo produbljivala i s njime rasla, napose u Travniku gdje je bio i član Marijine kongregacije gdje je srdačno pjevao himnu Kongregacije u kojoj jedan stih glasi: Nek ore skladno živi svi, da Marije smo djeca mi. To je i dalje nastavio u Bengaliji gdje je također osnivao Marijine kongregacije.

Tako je pisao iz Morapaija: „Danas je glavni blagdan Kongregacije. Velik i sretan dan. No još je sretniji bio ovogodišnji... danas je pet novih članica pred oltarom obećalo doživotnu vjernost Kraljici. Kao male kraljice pristupile su k oltaru s krunama bijelog mirisnog jasmina na glavi. Da ste ih samo vidjeli kako im se lice žarilo od radosti!

No još je jedan razlog današnjeg veselja. Kongregacija je dobila svoj novi barjak... Kod blagoslova barjaka rekao sa im da će najljepše počastiti svoju Kraljicu, budu li uvijek živi barjak, njezin barjak svetosti u ovoj poganskoj zemlji. One to i jesu. Ponovno su to obećale obnavljajući svoju posvetu Blaženoj Gospi: '...te čvrsto odlučujem da ću odsele uvijek Tebi služiti i koliko uzmognem nastojati da Ti svi vjerno služe'“.

Neka i nas, dragi molitelji i dobročinitelji djela oca Ante, ove njegove riječi potaknu da naša molitva za njegovo proglašenje blaženim bude u ovom mjesecu još žarča, a naša pomoć njegovu djelu još ustrajnija. U njegovu stilu i duhu završavam ovaj poticaj: „Bili mi svi odani štovatelji naše drage Gospe, jer ćemo najlakše po njoj doći Isusu – 'Po Mariji k Isusu!'“

Vicepostulator, p. Mirko Nikolić, D.I.

PRVI DAN
„MARIJO, SVIBNJA KRALJICE!“
S kojim li smo samo oduševljenjem pjevali ovaj krasni pozdrav svibanjskoj Kraljici
»Marijo, svibnja Kraljice, Ti Majko rajskog slavlja, pred sliku Tvoju ružice na pozdrav svibanj stavlja!«
Ruže ljubavi, ljiljane čistoće, ljubice poniznosti, jorgovane odanosti, čitavo naše srce, sve najljepše, sve najdraže dali smo Njoj, našoj Kraljici i Majci.
Kako je negdje Marijino Srce puno radosti i veselja uoči svibnja i kroz čitav taj lijepi mjesec, Njen mjesec! Koliko dokaza iskrene djetinje ljubavi, odanosti i zahvalnosti! Sve to stavlja svibanj na pozdrav pred Tvoju sliku. Stavlja, no samo u krajevima, Majko, gdje Tebe i Tvoga Sina duše poznaju i srca ljube.
No, Majko, što će Ti Indija dati, kakovo će Ti cvijeće Bengalija donijeti uoči ovogodišnjeg svibnja? Hoće li njezina djeca pjevati pozdravnu pjesmu pred Tvojim kipom?
Svibanjska Majko, Majko »lijepe ljubavi«, kako će dugo te ne¬umrle duše prikazivati idolima svojim žrtve grijeha i opačine? Kako dugo će one ostati okovane lancima neznaboštva? Majko, da bi one što prije upoznale Tvoju ljubav, bit će naša molitva i ujedno vruća želja da bi ih sve mogli staviti pred Tvoju sliku kao živi i krasni pozdrav svibnja, ove duše drage nam Bengalije, naše, no i Tvoje Bengalije.
Svibanjska Majko, Kraljice misija, moli za nas, moli za Bengaliju!
Vaš otac Ante
»Tamo gdje palme cvatu«, br. 18.

M MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu. Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

DRUGI DAN
MAJKE, PRATITE NAS LJUBAVLJU I MOLITVOM! (I dio)
Draga braćo i sestre!
Hvaljen Isus i Marija!
Biti opet u Sarajevu velika je sreća za mene. Sretan sam uisti¬nu da mogu s vama danas prikazati ovu svetu misu zahvalnicu, ope¬tujem, svetu misu zahvalnicu za veliki dar svete vjere koji smo primili, kao i da vam mogu danas donijeti pozdrav i zahvale iz Indije, iz Bengalije, gdje mi, hrvatski misionari, radimo. Iz misije za koju se vi toliko žrtvujete, koju toliko pomažete svojim molitva¬ma, svojom ljubavlju. Pozdravljam vas i u ime Majke Terezije i njezinih sestara, njezinih bijednika i gubavaca, za koje se one brinu. Eto, ona nije mogla doći k vama pa me je zamolila da u njezino ime posebno zahvalim svima. Opetujem, veoma sam sretan da mogu dijeliti tu sreću s vama. Sreća je u dijeljenju sreće. Ne možemo biti sami sretni. Ne možemo sami imati život. Ovaj život, ovaj Božji život, vjeru, što smo je primili, to je naša najveća sreća. Draga bra¬ćo i sestre, mi moramo dijeliti taj svoj život, Božji život moramo i drugima dati, pa ćemo danas i ovu svetu misu prikazati na tu nakanu.
Mi smo još pod utiscima velike solinske proslave, gdje smo se Bogu zahvalili za tu neizmjernu milost svete vjere. Trinaest stoljeća hrvatski narod ima taj Božji dar, trinaest stoljeća mi smo djeca Božja. Koji je to dar, koja je to sreća! I mi smo taj zavjet učinili u Solinu i pred Gospom i pred dragim Isusom. Zahvalili smo se, ali smo i obećali da ćemo po vjeri živjeti. Mi smo ponosni što smo toliko stoljeća djeca Božja i što imamo dar svete vjere. Ali, draga braćo, ne živi se samo na ponosu. Taj život moramo dati, onda ćemo biti uistinu sretni. Naš hrvatski narod treba da tu pravu vjeru, tu svetu vjeru i drugima daje. Vjeru ne možemo nikome nametati, ali svojim svetim životom, svojim molitvama, svojim žrtvama moramo svoju vjeru svjedočiti drugima. I to bih vas od svega srca molio.
Eto, trideset i osam godina sam u Indiji. Mnogi me pitaju: »Pa zar ćete opet natrag? Zar ne bi bilo lijepo ostati tu u domovini?« Ne, braćo, ja ću natrag, ali neću sam. Ja znam da ćete me vi pratiti svojom ljubavlju. I mene i druge misionare i misionarke. Pratit ćete nas ljubavlju, molitvom i žrtvom. Eto, to je misijski rad. Nismo mi sami misionari, nije Isus samo nama rekao: »Idite i naučavajte sve narode!« Svima je upravljena ta zapovijed. To je ono najljepše što nam je Isus dao. Isus nam je dao svoj život, Božji život, i daje nam priliku da taj svoj život, taj vječni život možemo dijeliti drugima. Ako dadem gladnome komad kruha, žednome čašu vode, učinio sam dobro djelo i sretan sam. Nahranio sam gladnoga. No koliko sam više sretan kad mogu drugima dati Isusa, Boga!
Nastavlja se

MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu. Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

TREĆI DAN
MAJKE, PRATITE NAS LJUBAVLJU I MOLITVOM! (II dio)

Mi smo u Marijanskoj godini. To je za nas Hrvate sveta godina. Draga Gospa pokazuje nam divan primjer kako je ona Isusa pri¬mila, sačuvala i drugima ga dala. To je moj i tvoj misionarski rad. To je tvoj i moj život. Moramo biti misionari. Ako ne dajemo Božji život, mi nemamo pravo na taj život. Isus nije tebi dao život milosti da ga držiš za sebe, i nećeš biti sretan ako ga sam za sebe držiš, ali ako ga daješ, kao što ga je Gospa nama dala, onda smo najsret¬niji.
Primili smo Isusa prije trinaest stoljeća. Nije to jedan dan. Po krštenju ti i ja primili smo Isusa. Po svetoj pričesti puni smo Boga. Nemojmo zavidjeti Blaženoj Gospi! Njoj anđeo naviješta: Milosti si puna, Gospodin s tobom, Isus Spasitelj, tvoj Sin! Gospa ga je sačuvala, ona ga pred Herodom nosi u Egipat, ona ga čuva u Naza- retu. Prati ga u javnom životu, prati ga do križa ta junačka majka i pod križem ga nama daje. Sačuvala ga je.
Braćo i sestre, treba sačuvati Isusa! I u našim srcima na Isusa vrebaju mnogi Herodi. Treba ga sačuvati i u našim obiteljima. Maj¬ke, sačuvajte ga vi u svojim srcima! Koliki Herodi danas vrebaju na vas da vam ubiju ono što je najsvetije: majčinstvo! Treba ga sačuvati u našem društvu, u srcima naše mladeži, u srcima naše djece. Ako nam Isusa otmu, sve su nam odnijeli.
Isusa ćemo sačuvati, ali i drugima ćemo ga dati. Eto, po tome smo svi mi misionari. Svi vi ne možete u Indiju, u Afriku, ali, gdje smo da smo, misionari smo žrtvama i molitvama.
Obilazim župe naše drage Domovine. Kolika je revnost, kolika je ljubav prema misijama, koliko razumijevanje za njih žrtvom i molitvom! Tamo u Splitu starica, 76 joj je godina, rekla mi je: »Prije 38 godina, kad ste nas ostavili, obećala sam da ću se za vas moliti, i ni jedan dan nisam ispustila krunicu za misije!« Kako ćemo onda tamo drhtati, čega ćemo se onda bojati u svom misionarskom radu?!
Onaj slijepac Augustin, već su mu 92 godine, sam je samcat u maloj sobici. Odnio sam mu svetu pričest u posljednji prvi petak. Sinovi i kćeri ostavili su starca. A on se moli, žrtvuje se, za misije prikazuje samoću i bol starosti.
Prekjučer sam bio u Požegi. Ondje sam pohodio bolesnicu koja je već 15 godina uzeta, ali je posve radosna, krunica joj je u ruci. Sav svoj život ona prikazuje za spasenje duša, za misije u Indiji i u Africi.
Eto, braćo i sestre, tu mi surađujemo!
Nastavlja se…

MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu. Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

ČETVRTI DAN
MAJKE, PRATITE NAS LJUBAVLJU I MOLITVOM! (III dio)

Imamo mi tamo u Indiji svojih poteškoća. Težak nam je ondje život, osobito gdje mi živimo, u Bengaliji, u delti rijeke Gangesa. U tim močvarnim krajevima nema putova. Valja ići kroz vodu i blato. Strašna je vrućina. U hladu je i do 40 stupnjeva. Možete zamisliti koliko je na suncu. Kad nedjeljom treba služiti tri svete mise u udaljenim selima, treba pješačiti i po 30 kilometara kroz to blato, pa i kad te trese groznica. Onda nam misli lete k vama. Vi ste nam onda anđeli čuvari. Kad se više ljudski ne može (ali u radu za duše ljudski računi ne vrijede!), onda nam vaše molitve i žrtve pomažu. Mnogo puta osjetio sam kao da me podržava neka ruka. Sigurno su to bile vaše molitve. Molitva je tako jaka, vaše žrtve su tako divne!
Hvala dragom Bogu, javljaju nam se nova sela. U župi gdje sada radim imam 22 filijale; 22 sela su se javila za svetu vjeru. Sam sam. Po selima poučavaju katehisti, pa i časne sestre nam veoma mnogo pomažu. Imamo, hvala Bogu, i prilično mnogo zvanja u mojoj župi. Nije baš ni mala: ima 3.500 katolika. A u čitavoj po¬krajini gdje su hrvatski misionari počeli raditi ima već oko 20.000 katolika. Iz te moje župe imamo već 35 sestara, 8 bogoslova, jednog svećenika i četiri brata redovnika.
Posao napreduje. Župu, koju smo prošle godine osnovali i na¬zvali »Marijino selo«, već ove godine dijelimo, jer se tolike duše javljaju za svetu vjeru.
Poteškoća ima, ali mi smo sretni i radosni. U 38 godina, braćo i sestre, nijedan dan nisam bio nesretan, nijedan dan nisam bio žalostan.
Pitali su me mislim li ondje umrijeti. Ma gdje drugdje? Za one duše za koje sam tolike godine radio želim život žrtvovati do kraja.
Eto, vi se molite za to! Vi se molite za nas, a mi ćemo se moliti za vas.
Ali treba novih misionara i misionarki. I u našem radu, i u Indiji, i u Africi. Tko će nam ih dati? Zar mladići i djevojke danas neće u samostan, zar neće u bogosloviju? Hoće! Ima divnih duša! Obilazim po župama domovine i koliko li se javilo mladih djevojaka! Neke su već otišle u Indiju da pomažu Majci Tereziji. Koliko se mladića javilo! I koliko mi djece kaže: »Oče, mi ćemo se žrtvovati za Isusa!
Ali tko će nam ta nova zvanja odgojiti? Majke, vi ste nam bu¬dućnost! Svećenik se ne rađa u bogosloviji, u sjemeništu. Majke, rađa se u vašim srcima. Svećenik će se odgojiti u vašim srcima i na vašim krilima. Svi mi svećenici moramo priznati da smo po žrtvama svojih majki postali svećenici.
Mislim na svoju pokojnu majku. Ona je za mene postila svake subote u čast Gospi da bih ja postao svećenik. Kad sam prije 38 go¬dina odlazio u Indiju, poljubila me je. To je bilo zadnji put. Nisam je više vidio, ali njezina ljubav držala me, i još me drži, i držat će me do kraja kod oltara da se mogu potpuno žrtvovati za duše u dalekoj Bengaliji.
I vi, majke, pratite nas svojom ljubavlju i molitvama! Onda se ne trebamo ničega bojati. Onda se nikad nećemo umoriti u radu za Isusa i za duše.
Zahvaljujem vam, eto, od srca što ste danas došli da dijelimo ovu sreću: sreću vječnoga života, tog darivanja života drugima. Neka molitva svete Male Terezije, zaštitnice misija, postane i mo¬litvom naših života! Ona je molila: »Isuse, daj, da gorim i izgorim za tebe i za duše!«
Braćo, ima li ljepše molitve od ove: gorjeti i izgorjeti za Isusa i za duše!?
Blagoslov drage Gospe, u čijem se mjesecu nalazimo, bio uvijek s nama! Isus nam je nju dao za majku sa svoga križa. Dala nam ona snage i jakosti da bismo se poput Isusa mogli žrtvovati i darivati za druge, da bismo mi svećenici uvijek ostali sveti svećenici i misionari i da raširenim rukama možemo sve pozdravljati: »Gospodin s vama!«
(Otac Gabrić je tu propovijed održao u sarajevskoj katedrali u ne¬djelju, 17. listopada 1976. Objavljena je u »Radosnoj vijesti« 11/76.)

MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu. Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

PETI DAN
GOSPA ULAZI U GOSABU
U posljednje vrijeme bio sam zaposlen izvršenjem velikog za¬vjeta, što smo ga dali Srcu Isusovu i Marijinu; spomen-crkvicom i prošteništem u selu Gosabi.
Izgledalo je već da od svega toga neće biti ništa, jer je vlastodržac, protestant iz Škotske, bio tvrd kao kamen. Ni jednog komada zemljišta neće dati za Gospu. No kad nećeš ti, dat će jedan hindu poganin, da ti pokaže da on ima više vjere od tebe.
Zemljište smo dobili, no »reponja« je onda opet počeo svoju igru. Zabranjeno nam je bilo podignuti crkvicu. No mi smo je podi¬gli, i draga nam se nebeska Majka tamo nastanila. Već mnogo ljudi ide tamo na proštenje ... pa sada neka taj silni vlastodržac kuša srušiti Gospinu kuću!
Čuo sam da od silne ljutine nije mogao spavati, kad smo zadnje nedjelje u velikoj procesiji nosili krasni kip mile Gospe Fatimske. To je, uistinu, bio dan velike slave.
Ostavili smo Bošonti poslije podne na krasno urešenoj lađi. Oko 300 novoobraćenika oduševljeno je pjevalo slavu nebeskoj Majci. Kip je stajao visoko, okružen cvijećem i svijećama. Divan pogled: lađa kao bijeli labud na Gangesu. Ganges se stišao, posvuda mir. Kraljica Mira ide da svojom majčinskom ljubavlju osvojiti nove kra¬jeve. Prate je pjesma i molitva. Ljudi s obala gledaju na ovaj do sada neviđeni prizor.
U selu Gosabi čekali su nas ondašnji novoobraćenici. Složile su se molitve i pjevanje, pa se mnogo oko orosilo, kad su djevojke Ma¬rijine kongregacije, odjevene u lijepe bijele haljine, donijele na obalu Gangesa Bijelu Gospu. Suze radosnice, suze zahvalnice. Kroz 20 godina katolici su tu bili progonjeni. Otac Mesarić čak je odavle bio istjeran, no evo sada je sve to zaboravljeno. Majka dolazi, Maj¬ka će tu ostati.
Kad se kip pokazao na nasipu Gangesa, neka tajanstvena šutnja obuze sve. I onda kao izražaj svih srdaca zaori s lađice junački glas našeg učitelja Nikole: »Fatimar Maer đoe! — Slava našoj Majci Gospi Fatimiskoj!« I onda kao jedan tisuće grla uzvrati: »Đoe, đoe! —Slava, slava!«
Procesija je prolazila kroz poganski dio sela. Sa strane ljudi gledaju i dive se, osobito žene. Sve je tako mirno, moli se. Blažena Gospa osvaja.
Pred crkvicom zadnji dokaz naše ljubavi prema nebeskoj Majci. Zemljište je sa sjeverne strane širokog kanala. Kad je vlastodržac vidio da ne može zabraniti gradnju crkvice, barem je nekako zado¬voljio svoju mržnju. Nije nam dopustio podignuti most preko ka¬nala. Mislio je da će time zaustaviti procesiju. Ja sam mu odgovorio, ako treba zrakoplov kupiti, da smo mi i to spremni učiniti. Voda ne može zaustaviti ljubav prema Blaženoj Gospi. Cijela ta velika pro-cesija: djeca i starci, muško i žensko, svećenici i sestre — svi do jed¬noga spustimo se u kanal i kroz vodu i blato uputismo se prema crkvici. Bio je to divan primjer, koji će kroz dugo vremena ostati u pameti svih. Hvala vlastodršcu na zabrani! Dao nam je barem još jednu priliku, da pred svima mognemo pokazati da smo za nebesku Majku spremni i na veće žrtve!
Nastavlja se…

MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu. Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

ŠESTI DAN
GOSPA ULAZI U GOSABU
Crkvica! Možda se čudite što je tako brzo sve skupa završeno. Bila je velika pogibelj da će biti raznih poteškoća, ako brzo ne podignemo barem nešto privremeno. Prihvatio sam se onda posla. Ali se i vlastodržac htio pokazati. Zabranio je ljudima da mi pomažu, jer inače kasnije kod njega neće dobiti posla, a oni, koji su sada zaposleni, da će biti otpušteni. I bili su neki, jer su ipak došli raditi. Među njima i mnogi pogani. Da ste ih samo vidjeli kako su junački i revno radili. Za mjesec dana crkvica je podignuta. Zidovi su od blata, kao što su sve kuće u Bengaliji građene, no lijepo su obojeni i urešeni. Glavna je stvar bila da Gospa» zauzme« ovo mjesto.
Crkvica je kao mala nazaretska kućica. No mi ćemo uz Gospinu pomoć slijedeće godine podići veće i krasnije proštenište. Sudeći po dosadašnjem odazivu dobročinitelja, uzdam se da nas oni neće ostaviti na pola puta. To sam ja dragoj Fatimskoj Gospi i rekao, kad sam pred crkvicom prikazao prvu svetu misu. Zbog velikog mnoštva ljudi misa je bila vani. U propovijedi sam rekao novoobraćenicima tko zida ovu crkvicu i u koju nakanu. Tih smo se nakana i sjetili: svih dobročinitelja, mile nam domovine, slobode svete Crkve.
Poslije svete mise ljudi su jedan za drugim išli ljubiti Gospin kip i dati joj svoje male darove; male, no od srca. Osobito je bilo dirljivo, kad su majke dizale svoju dječicu da i oni prime Gospin blagoslov.
Mrak se već spuštao nad Sunderbanske džungle, kad su se ljudi počeli razilaziti. No mnogi su još ostali. Nisu se mogli rastati s Gospom. Uza me je bio jedan hindu. Prostrt je na zemlji molio. Pogledao sam na Gospin kip. Pun je samilosti.
»Majko, daj mu milost svete vjere, njemu i tolikim drugim dušama, koje još ne poznaju ni Tvoju ljubav, ni ljubav Tvoga Sina!« bila je moja molitva.
Oko deset sati navečer opet se silno mnoštvo sleglo oko crkvice. Naši učitelji i školska djeca dat će predstavu »Mučeništvo svetog Flavijana.« Bengalci silno vole predstave. Sate i sate pozorno prate i slušaju. Naša je bila »manja« predstava: trajala je »tek« 4 sata, no nitko se nije maknuo. Ljudi su bili oduševljeni, jer ovakve predstave nikada u životu nisu vidjeli. Od ganuća su plakali, osobito kad mladi Flavijan radije daje svoj život nego da zataji Isusa. Bila je to divna propovijed.
Kad smo se slijedećeg jutra umorni, no sretni i veseli, vraćali na misijsku postaju u Bošonti, dođe nam vijest o ozdravljenju malog Stjepana, sina nekog protestanta. Vijest se, dakako, proširila na sve strane, pa ljudi neprestano sada idu u crkvicu.
Dječak je bio bolestan dulje vremena. Roditelji su kušali sve moguće, no bez uspjeha. Odnijeli su ga pred kip Fatimske Gospe, po bengalskom običaju oprali su vodom Gospine noge i od te vode nekoliko kapi dali mališu da popije.
Mališ je ozdravio i sada veselo trči naokolo.
Vaš otac Ante

MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu. Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

SEDMI DAN
MISAO NA MAJKU (I dio)
Majko, tebe se danas sjećam, izmoren i iscrpljen usred ovih močvara Gangesove delte. Kao da si preda mnom: tvoje majčinske ruke sklopljene u molitvi za tvoga Antu.
A evo danas goreći od groznice tvoj sin izmoren gazi kroz močvaru Bengalije u potrazi za dušama. Umoran je, ali je sretan. Sretnijeg ga, majko, nisi mogla učiniti. Tvojoj ljubavi ja dugujem da sam svećenik, misionar.
Ovog popodneva neću lako zaboraviti. Već sam šesti dan na putovanju. Kišno je doba prošlo, no staze su još uvijek pune blata. Često puta morao sam ići kroz rižina polja. Voda je do pasa. Sa mnom je moj vjerni sluga Stjepan. On je opazio da sam slab, pa mi je pred Narabunskim kanalom rekao da bi dobro bilo malo se odmoriti. Sjeli smo na nasip. Meni oči gore, cijelo tijelo dršće. Do prvoga sela još je dva sata hoda. Valja obići cijeli kanal, jer odavle do Čunčure nema drugog puta. Iza duljeg razmišljanja odlučili smo se ravno kroz vodu. Bit će teško, ali put će biti kraći.
Prekrižili smo se, pregazili smo kanal, pa onda kroz vodu naprijed prema udaljenim palmama sela Petekhali. Pijavica ima sva sila, ali danas ni jedna ne grize. Popodnevno je sunce palilo. Na mjestima, gdje je bilo manje vode, voda je bila kao skuhana. Strašan zadah blata i močvara me omamljivao. Počeo sam polako gubiti svijest i posrtati pred Stjepanom. I onda kao da me netko uhvatio za ruku. Preda mnom se pojavio lik moje majke. Blato, voda, zadah močvara, pijavice, umor, groznica: sve je to u jedan čas nestalo.
Majčin lik, pomisao na majku... Ima li nešto svetije od toga na ovom svijetu!? Lik svećeničke majke. Bože moj, kako sam toga časa bio sretan, kako je lijepo bilo od majke da me pohodila svojom ljubavlju, daleko, daleko od dragog Metkovića, usred ovih močvara Bengalije.
Nastavlja se….

MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu. Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

OSMI DAN
MISAO NA MAJKU (II dio)
Daleko? Ne, ništa nije daleko za majčinsku ljubav! Udaljenosti ovoga svijeta, pa ni sama smrt, ne mogu uništiti majčinske ljubavi. Malo me bilo i stid da se ja prije nisam majci i više molio u svojim poteškoćama. Dragi se Isus sigurno sam brine da svećeničke majke idu brzo u nebo. Jednom u nebu, majka neće moći mirovati, sigurno će pratiti svoga sina svećenika na putovima života, kao Anđeo Čuvar pazit će na njega.
Sav sretan u tim mislima nastavio sam putovanje. Stjepan je opazio da brzo hodam, pa me sav začuđen upita:
»Oče, da li vam je groznica popustila?«
»Stjepane, rekoh mu danas je imendan moje pokojne majke. Ona me je pohodila, ona me je ozdravila. Kako se osjećam sretan!«
»Sretni vi, oče, sretna vaša majka, koja vas je prikazala Bogu!« priprosto i s dubokim poštovanjem odgovori Stjepan. »Kad na vas gledam, uvijek se molim za moga malog Staniša, da bi ga Isus jednog dana uzeo u svoju službu. Pa eto, oče, spomenite ovu moju vruću molitvu vašoj dobroj majci!
Ja čvrsto vjerujem, oče, da je ona u nebu.«
Jedva si možete pojmiti kako su me ganule te Stjepanove riječi: pohvalne riječi o mojoj majci i očinske mu želje o malom Stanišu.
No majčin imendan još nije bio gotov. Na putu nas je čekalo lijepo iznenađenje. Već sam nekoliko dana bolestan, pa nisam mogao skoro ništa jesti. Nekako me sada uhvatila želja da bih pojeo malo voća i tako si ugasio žeđ. I jedva ćete vjerovati: prema nama po nasipu dolazio je seljak s punom košarom krasnih bengalskih »anaroša«, jednog od najukusnijih plodova u Indiji. Stjepan pogleda na mene, a ja na njega. Njemu je bilo silno na srcu što će pripraviti za večeru, za večeru na majčin imendan. I eto večera dođe kao sama od sebe. Kupio sam dva velika anaroša: jednoga za Stjepana, jednoga za sebe.
Već je bilo predvečerje, kad smo konačno iz daljine ugledali malu kapelu Gospe od Puta u selu Čunčuri. Pred selom je čekala mala Čončola.
»Dišu pronam! Hvaljen Isus!« zaori iz krasnog dječjeg srca. I sigurno je Isus bio pohvaljen, jer Čončola voli Isusa. Nije još naučila sve molitve. Ona veli da je katehista kriv, jer joj molitve nije dobro ponavljao. Katehista veli da je Čončola kriva, jer ni pet minuta ne može sjediti na istome mjestu ...
Bilo kako bilo, »Zdravo Mariju« je već naučila, pa kad molimo krunicu, »Pozdrav Gospin« moli punim grlom, no kod »Slava Ocu« obično je uhvati kašalj!
Zajedno smo otišli u kapelicu, gdje smo se zahvalili Nebeskoj Majci za sve milosti, primljene na ovom putovanju. Pred malim oltarom sjetili smo se kratkom molitvom i moje pokojne majke. I onda su moje misli otišle daleko, daleko po svim domovima mojih dragih dobročiniteljica, tolikih Katarina, kojima bih tako rado danas svakoj posebno zaželio »Sretan imendan!« Jutros sam se svih njih sjetio kod oltara Isusovog, kad sam se molio za svoju majku. One, su, uistinu, preuzele majčinsku ljubav i brigu za mene i moj rad u Bengaliji, pa neka im Isus uzvrati obiljem milosti i svojom ljubavlju!
Kad su se moji dragi vjernici razišli kući, upalio sam nekoliko svjećica pred slikom Nebeske Majke. Sjedeći pred oltarom, misli su mi letjele u one sretne dane djetinjstva, kad mi je majka bila čitav svijet, kad drugoga nikoga nisam poznavao do njezine ljubavi, kad je u svojim rukama sklapala moje ruke, kad mi je nakon večernje molitve davala majčinski blagoslov i poljubac. Koje li svetosti, koje li snage u njemu, da ga se čovjek još i nakon 40 godina sjeća uz suze radosnice.
U molitvi za majku, u tim sretnim mislima zaspao sam pred oltarom Majke svih majka - Nebeske Majke Marije.
Vaš otac Ante

MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu. Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

DEVETI DAN
MOLITVA ZA BOLESNIKE
Isuse dragi, Gospo draga!
Duboka je noć. I kako je duga.
I onda se sjetim milijuna koji bolesno leže po bolnicama,
po vlažnim kolibama, dršćući od groznice,
gladni, zapušteni, bolesni tijelom,
bolesni srcem, gladni ljubavi i samilosti.
I kako se malen osjećam pred njima.
O Isuse za njih te molim,
za te sudionike tvoje kalvarijske žrtve
da im dadeš snage i jakosti
i još više da im dadeš veselja i radosti u njihovim bolima,
da im dadeš zahvalno srce što si ih izabrao za svoj križni put.
Usliši njihove molitve,
obriši njihove suze,
bdij uz njih u besanim noćima,
pohodi ih svojom ljubavlju!
Osobito se sjeti naših staraca i starica,
koje su djeca i unučad izbacili iz svojih kuća, iz svojih srdaca.
Za sve bolesnike čitavog svijeta molimo,
Isuse dragi, Gospo draga,
čuvaj ih u svojim srcima, učinite ih dionicima kalvarijske žrtve!
o. Ante Gabrić

MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu. Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

Završna riječ
Dragi molitelji, štovatelji o. Ante Gabrića i prijatelji misija,
na kraju ove devetnice, čitajući pisma i prateći život sluge Božjega oca Ante Gabrića, kao da smo zajedno s njime prošli putove Bengalije – kroz blato, vrućinu, umor, ali još više kroz vjeru, ljubav i radost darivanja.
Iz njegovih pisama progovara srce koje potpuno pripada Bogu i čovjeku. Srce koje gori za duše. Srce koje ne poznaje umor kad treba ljubiti, služiti i darivati se. U svim poteškoćama on ostaje radostan, jer zna kome je povjerovao. U svakoj žrtvi pronalazi smisao, jer zna da je darovana iz ljubavi.
U njegovim riječima odzvanja snažan poziv svima nama: da ne živimo vjeru samo za sebe, nego da je dijelimo. Da budemo misionari ondje gdje jesmo – molitvom, žrtvom, dobrim djelima i svjedočanstvom života. On nas podsjeća da nitko nije malen u Božjem planu: i starica s krunicom, i bolesnik u svojoj postelji, i majka koja moli – svi sudjeluju u velikom djelu spasenja.
Posebno nas dira njegova ljubav prema Majci – zemaljskoj i nebeskoj.
Iz njegovih pisama jasno se vidi koliko je njegovo srce bilo uronjeno u ljubav prema Gospi. Ona je za njega bila snaga u umoru, utjeha u bolesti, sigurnost na teškim putovima i radost u svakom darivanju. U njoj je gledao Majku koja prati, čuva i vodi – ne samo njega, nego i sve duše koje je susretao.
Koliko puta u njegovim riječima odzvanja pouzdanje: da Majka ide pred njim, da priprema put, da dotiče srca, da okuplja svoju djecu. U procesijama, u molitvama, u skromnim kapelicama, ali i u srcima ljudi – Gospa ulazi, ostaje i preobražava.
Otac Ante nas uči da Mariju ne častimo samo riječima, nego životom. Da poput nje primimo Isusa u svoje srce, da ga čuvamo i da ga nosimo drugima. Uči nas da se u svakoj poteškoći oslonimo na njezinu majčinsku blizinu i da s povjerenjem idemo naprijed, znajući da nismo sami.
Dok završavamo ovu devetnicu, ponesimo sa sobom njegovu jednostavnu, ali snažnu molitvu života: „ Gorjeti i izgorjeti za Boga i za duše.“ Neka to ne ostanu samo riječi, nego put kojim ćemo i mi krenuti – u tišini svakodnevice, u vjernosti malim stvarima, u ljubavi koja se daruje.
Slugo Božji, oče Ante Gabriću, moli za nas!
Vicepostulatura sluge Božjega o. Ante Gabrića i Zaklada Otac Ante Gabrić

Zahvaljujemo svima koji su sudjelovali u ovoj devetnici.
Slijedeću devetnicu započinjemo 20. lipnja
Svako vam dobro i Božji blagoslov!

©Autor devetnice: Zaklada Otac Ante Gabrić (© ZOAG)
Zabranjeno kopiranje sadržaja bez suglasnosti autora

View this post on Instagram

A post shared by Marijini Ratnici Hercegovina (@marijini_ratnici_hercegovina)

Program počinje u 20 sati klanjanjem u tišini, nakon čega će od 21 do 22 sata uslijediti molitva krunice Duhu Svetom. Od 22 do 23 sata predviđeno je slavljenje, a od 23 sata do 7 sati ujutro nastavlja se klanjanje u tišini. Organizatori pozivaju vjernike da se pridruže noći bdijenja, molitve i slavljenja u ozračju tišine i sabranosti.

U objavi se ističe kako je njegovo svjedočanstvo ostavilo snažan dojam na sudionike hodočašća.

“Suze su nam tekle. Istinito svjedočanstvo najmlađeg pripadnika 4. MGBR Pauci”, napisao je Medak uz video.

U ono vrijeme: Isus podiže oči k nebu i pomoli se: »Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu koje si mi dao: da budu jedno kao i mi. Dok sam ja bio s njima, ja sam ih čuvao u tvom imenu, njih koje si mi dao; i štitio ih te nijedan od njih ne propade osim sina propasti, da se Pismo ispuni.

A sada k tebi idem i ovo govorim u svijetu da imaju puninu moje radosti u sebi. Ja sam im predao tvoju riječ, a svijet ih zamrzi jer nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga.

Oni nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. Posveti ih u istini: tvoja je riječ istina. Kao što ti mene posla u svijet tako i ja poslah njih u svijet. I za njih posvećujem samog sebe da i oni budu posvećeni u istini.«

Svećenik: fr. Ivan M. Tomić.

Jer kada ode tako mlad život, čovjek ne tuguje samo zbog jednog mladića, nego zbog svega što je moglo biti, a nikada neće. Tuguje zbog svih neproživljenih dana, svih planova, svih običnih trenutaka koji su trebali tek doći. U toj boli postoji nešto posebno teško, gotovo nestvarno, jer ljudski razum teško prihvaća da netko tko je tek zakoračio u život odjednom postane uspomena.

Smrt mladog čovjeka uvijek otvara ona najdublja pitanja koja ljudi često pokušavaju potisnuti bukom svakodnevice. Tek tada čovjek shvati koliko su male i prolazne sve svađe, podjele, prepucavanja i egoizmi kojima je svijet opsjednut. Pred smrću jednog djeteta sve ono što se činilo važno odjednom postaje prazno i bezvrijedno, a ostaje samo ljudsko srce koje pokušava razumjeti bol za koju nema pravog odgovora.

I upravo zato je ova tragedija tako snažno pogodila Hrvatsku, jer se u njoj osjetilo nešto više od običnog šoka. Osjetila se duboka kolektivna tuga i strah pred činjenicom koliko je život krhak i koliko malo čovjek zapravo ima kontrolu nad bilo čim. U jednom trenutku netko je dio svakodnevice, dio obitelji, dio razgovora, planova i smijeha, a već u sljedećem ostaje samo tišina koja se nastani u kući, među prijateljima i u srcima svih koji su ga voljeli.

Možda je najteže upravo roditeljsko srce, jer ne postoji bol koju ljudski jezik može dovoljno opisati kada majka i otac moraju ispratiti vlastito dijete. To je rana koja ne prolazi i križ koji čovjek nosi do kraja života. I dok društvo nakon nekog vremena nastavi dalje, obitelj ostaje živjeti s prazninom koju nitko i ništa više ne može popuniti.

U ovakvim trenucima čovjek se prirodno okreće Bogu, jer postoje boli koje razum ne može izliječiti. Tek pred smrću ljudi ponovno počnu tražiti smisao, ponovno počnu razmišljati o duši, vječnosti i o tome postoji li mjesto gdje više nema tame, straha i nasilja. Vjera tada više nije samo tradicija ili običaj, nego posljednje utočište slomljenog srca koje pokušava pronaći barem malo mira u uvjerenju da smrt nije kraj i da nijedan život, koliko god kratko trajao, nije bio uzaludan.

Ova tragedija istovremeno nosi i jednu tihu, ali bolnu opomenu društvu koje je postalo previše hladno, previše naviknuto na nasilje, previše umorno od tuđe boli da bi na vrijeme primijetilo koliko je svijetu ponestalo mira, suosjećanja i svetosti života. Ljudi danas često reagiraju tek kada bude prekasno, a upravo je to ono što najviše plaši - osjećaj da smo se kao društvo počeli privikavati na tragedije umjesto da nas one mijenjaju.

Zato Luka Milovac ne bi smio ostati samo još jedno ime koje će s vremenom nestati iz medijskog prostora. Njegova smrt trebala bi nas barem na trenutak zaustaviti i podsjetiti da je svaki ljudski život neprocjenjiv, da nitko nije samo prolaznik kroz ovaj svijet i da čovjek bez ljubavi, milosrđa i Boga vrlo brzo postane izgubljen u vlastitoj hladnoći.

I možda upravo zato ovih dana Hrvatska toliko šuti, jer postoje trenuci kada ni najglasnije riječi više nisu dovoljne, pa čovjek može samo spustiti pogled, pomoliti se i u tišini srca zamoliti Boga da jednom mladom životu podari mir koji mu je ovdje prerano oduzet.

M.Ž/medjugorje-info.com

Počivaj u miru Božjem, anđele, i znamo da nas pratiš, da si s nama"

Počivaj u miru Božjem, anđele, i znamo da nas pratiš, da si s nama

Za njegovo ubojstvo osumnjičen je 50-godišnji Kristijan Aleksić, koji je tijekom jutra priveden u DORH u Šibeniku. Oglasila se i drniška Župa Gospe od Ružarija na Facebooku. U nastavku prenosimo njihovu objavu:

"Luka, što znači svjetlost, sjaj. Da, Luka, ti si bio i jesi svjetlost i sjaj. Tuga i bol su ogromni. Žrtva i patnja su prevelike i neshvatljive, ali sve nadilazi tvoje svjetlo i dobrota. Od Neba, tj. od Boga, si došao i Bogu odlaziš prerano, što nitko ne može niti shvatiti niti opravdati načinom na koji se to dogodilo.

Svi se pitamo zašto. Ono što ne možemo razumom protumačiti i opravdati, gledamo vjerom jer jedino Bog daje smisao i utjehu. Tvoja žrtva i patnja dio su Kristove muke i patnje, koji je bio potpuno čist i pravedan, a život mu je okrutno oduzet. Opet ne možemo ovaj strašni događaj objasniti, prihvatiti, nažalost niti promijeniti. Kao takvi, slabi, nemoćni i tužni, vidimo kako Bog na poseban način treba takve ljude koji očito imaju svoju ulogu u njegovu planu spasenja.

Počivaj u miru Božjem, anđele, i znamo da nas pratiš, da si s nama."

Produkciju videa potpisuje Gamma video studio iz Nove Gradiške, režiju i montažu Goran Conjar, dok je aerial video snimio Edi Conjar.

Čin posvete održat će se u četvrtak, 11. lipnja, a prije mise biskupi će poslušati razmatranja o Presvetom Srcu. Posveta se događa uoči obilježavanja 250. obljetnice potpisivanja Deklaracije neovisnosti, 4. srpnja.

Prijenos uživo bit će omogućen na YouTube kanalu USCCB-a.

Vjernici su pozvani su sudjelovati na „250 sati klanjanja” i/ili „250 djela milosrđa” kao pripravu za čin posvete.

Pokojni papa Franjo objavio je 2024. encikliku Dilexit nos o ljudskoj i božanskoj ljubavi Presvetoga Srca Isusova, ističući tu pobožnost kao lijek protiv površnosti suvremenog društva.

Posljedica toga bilo je oštećenje srca koje je, prema mišljenju liječnika, vodilo k smrti. Transplantacija srca možda bi Regini mogla omogućiti još koji dan duže života.

Na iznenađenje svih Regina je bila posve mirna i hrabra.

"Ja se ne bojim smrti. Ako i umrem, znam kamo idem. Idem Isusu i Mariji. Kod njih će mi biti lijepo!"

Reginine riječi bile su velika utjeha roditeljima u njihovoj muci, tjeskobi i brizi za dijete. Nije im bilo teško reći:

"Bože, neka bude Tvoja volja!"

Tako su bili spremni na sve: primiti iz Božje ruke čak i smrt Regininu. Odbili su transplantaciju srca. Roditelji su zamolili vidioce u Međugorju da preporuče Reginu dragoj Gospi. Bili su nazočni na misnom slavlju u Würzburgu. Svećenik Klaus Müller blagoslovio je Reginu i molio za njezino ozdravljenje.

Roditeljima je bilo veoma teško kad su im liječnici rekli da medicina ne može više ništa učiniti.

"Uzmite dijete i povedite ga kući jer bolje da umre u kući nego u bolnici", bila je njihova posljednja riječ.

Ipak, liječnici su zaboravili na jednoga drugog Liječnika koji liječi sve bolesti i uklanja sve nemoći. Istoga dana kad su roditelji snagom žive vjere i s potpunim pouzdanjem u Boga prihvatili Božju volju, Regina se osjećala posve dobro. Svakoga je dana bila sve bolje i bolje. I konačno je potpuno nestalo raka i metastaza. Čudo se dogodilo.

Regini je danas petnaest godina. Ona kaže:

"Bogu hvala, ja sam dobro. Isus je k nama došao i za nas je na križu umro. Iz groba je uskrsnuo, živ je, s nama je! On je sve ljude otkupio i spasio. On je i čudesa činio i bolesnike ozdravljao. Isus je Sin Božji. On voli sve ljude i želi da svi dođu u raj. Povjerujmo u njega i prepustimo mu u povjerenju svoj život. Molimo mu se i redovito idimo na svetu Misu. Ponajprije volimo Isusa!"

Reginin otac kaže:

"Mi imamo šestero djece. Otkada je Regina ozdravila, više nije bila bolesna. Sad je najzdravije dijete."

Čudesno ozdravljenje Reginino pokazuje nam koliko je Bog svemoguć. Prihvaćanjem volje Božje, po zagovoru Međugorske Gospe i po molitvi jednoga svećenika, iščezavaju metastaze opake bolesti. Oštećeno srce ponovno posve normalno radi.

Međugorje je u proteklih 45 godina postalo mjesto brojnih svjedočanstava o obraćenjima, molitvi i ozdravljenjima. Vjernici svjedoče o tisućama primljenih milosti, a za dio ozdravljenja postoje i liječničke potvrde koje, prema njihovim riječima, svjedoče da Isus i danas čini čuda po zagovoru svoje Majke Marije.

Podsjetimo, još 2010. godine, na simboličan datum 25. lipnja, u Jarama je odjeknula vijest koja je izazvala oduševljenje i iznenađenje, na svijet su prirodnim putem stigle trojke.

Marija, Katja i Lucija rođene su zdrave i bez ikakvih poteškoća, a njihov datum rođenja dodatno je dobio na značaju jer se podudara s godišnjicom Gospinih ukazanja u Međugorju.Upravo ta simbolika danas je dala još dublje značenje njihovom sakramentu svete potvrde.Sestre Primorac, koje zbog školskih i drugih obaveza žive na relaciji Jare – Mostar, dio su velike obitelji.Uz njih tri, roditelji Željko i njegova supruga imaju još dvoje starije djece.

Otac trojki, Željko Primorac, poznati je poduzetnik i vlasnik građevinske firme LIHNIDOS-MO iz Mostara, Ortješ.

Današnja svečanost u Jarama bila je prilika da se obitelj, rodbina i prijatelji okupe u zajedništvu i molitvi.Neka ih kroz život prati Božji blagoslov, mir i snaga Duha Svetoga, a današnja radost zauvijek ostane u njihovim srcima i obitelji Primorac.

vrisak.info

Sad upoznaše da je od tebe sve što si mi dao jer riječi koje si mi dao njima predadoh i oni ih primiše i uistinu spoznaše da sam od tebe izišao te povjerovaše da si me ti poslao. Ja za njih molim; ne molim za svijet, nego za one koje si mi dao jer su tvoji. I sve moje tvoje je, i tvoje moje, i ja se proslavih u njima. Ja više nisam u svijetu, no oni su u svijetu, a ja idem k tebi.

Svećenik: vlč. Dario Levanić

Video koji se širi društvenim mrežama prikazuje skupinu hodočasnika okupljenih na Križevcu kako u tišini slušaju dječaka dok pjeva poznatu marijansku pjesmu u jednoj od poznatijih međugorskih molitvenih oaza.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

Tema susreta bit će usmjerena na fenomen Međugorja, mjesta koje već desetljećima privlači milijune hodočasnika iz cijeloga svijeta. Organizatori najavljuju razgovor o tome zašto ljudi dolaze u Međugorje, što ondje traže, kakvu duhovnost pronalaze te zašto ga mnogi nazivaju mjestom obraćenja, ispovijedi i mira.

Poseban naglasak bit će stavljen i na crkveni pogled na Međugorje, kao i na dokument koji je Crkva posvetila ovom hodočasničkom mjestu.

Susret je najavio i fra Ivan Hrkać, poručivši mladima da ih očekuje u srijedu u Splitu.

View this post on Instagram

A post shared by Hrvatsko nadzemlje (@hrvatsko.nadzemlje)

„Dragi mladi, ja sam fra Ivan Hrkać i nadam se da se vidimo ove srijede u Velikoj dvorani Nadbiskupskog sjemeništa u 20:30 na susretu Hrvatskog nadzemlja. Govorit ću o temi Međugorje kao ispovjedaonica svijeta i zašto kroz Međugorje svake godine dolaze milijuni hodočasnika, što pronalaze u Međugorju, kakva je međugorska duhovnost i zašto je Crkva izdala posebni dokument o Međugorju. Sve ćete to moći čuti u srijedu i nadam se da se vidimo. Mir vam i dobro“, poručio je fra Ivan Hrkać.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

Sudionici Hoda naglasili su kako pravo na život smatraju temeljnim ljudskim pravom i preduvjetom svih drugih prava. U porukama upućenima tijekom događaja istaknuta je potreba izgradnje društva solidarnosti koje će ženama pružiti podršku u svim životnim izazovima, osobito onima koje se nalaze u teškim okolnostima i razmišljaju o pobačaju.

Tijekom programa iznesena su i svjedočanstva sudionika o iskustvima suočavanja s teškim prenatalnim dijagnozama i udomiteljstvom.

Supružnici Antonija i Mirko Ribičić, roditelji petorice sinova, govorili su o iskustvu dviju trudnoća tijekom kojih su se suočili s teškim prenatalnim dijagnozama i pritiscima da prekinu trudnoću.

„Nikad nismo čuli riječi dijete, beba, život… uvijek ‘to’, uz aktivno poticanje na daljnje pretrage s ciljem pobačaja”, rekla je Antonija Ribičić, dodavši kako su se osjećali usamljeno i bez potpore za odluku da prihvate dijete bez obzira na moguće zdravstvene poteškoće.

Istaknula je kako su danas zahvalni što su ostali uz svoju djecu te naglasila da su iz dviju trudnoća s komplikacijama rođena dva zdrava dječaka.

Mirko Ribičić posvjedočio je kako su liječnici tijekom trudnoće upozoravali na moguće posljedice nastavka trudnoće, no da su on i supruga ostali pri odluci da prihvate život svoga djeteta.

„Sa spoznajom da imam teško bolesno dijete mogu živjeti, ali sa spoznajom da sam dopustio da ubiju naše dijete – ne mogu nikako”, rekao je.

Sudionicima se obratila i Ivanka Dabro koja je sa suprugom dugogodišnja udomiteljica. Govorila je o iskustvu skrbi za djecu iz teških obiteljskih okolnosti te naglasila važnost ljubavi, sigurnosti i podrške u životu svakoga djeteta.

„Djeca koja dolaze iz teških životnih okolnosti nose brojne traume, ali uz ljubav, pažnju i sigurnost mogu se razvijati kao i sva druga djeca”, rekla je Dabro, pozvavši obitelji da razmisle o udomiteljstvu i posvajanju.

Na kraju programa organizatori i koordinatorica Hoda za život u Splitu Dora Cikojević zahvalili su okupljenima na dolasku i podršci.

„Splićani su danas podržali ono najvrjednije – svaki ljudski život, od začeća do prirodne smrti. Ovim Hodom za život podsjećamo koliko je važno štititi svaki ljudski život, osobito život začetoga djeteta”, poručila je Cikojević.

Dodala je kako organizatori žele graditi društvo koje će na prvo mjesto stavljati život, obitelj i dostojanstvo svake osobe te istaknula da „svako dijete predstavlja dar i priliku da budemo bolji ljudi”.

Europa koja je nekada gradila katedrale danas donosi zakone protiv života, protiv obitelji i protiv same prirode čovjeka. Kršćanske vrijednosti postale su predmet ismijavanja, dok se agresivne ideologije nameću kroz obrazovanje, medije i politiku kao jedina dopuštena istina. Djeca odrastaju bez duhovnog temelja, obitelji pucaju pod teretom bezbožnog svijeta, a čovjek koji je izgubio Boga pokušava prazninu zatrpati materijalizmom, porocima i lažnim slobodama koje ga na kraju ostavljaju još praznijim.

U takvom vremenu Međugorje više nije samo mjesto ukazanja, nego duhovna crta bojišta, prva crta obrane svijeta koji još nije potpuno izgubio dušu. Dok mnogi centri moći pokušavaju izgraditi društvo bez Boga, Gospa iz Međugorja desetljećima okuplja svoju Marijinu vojsku - obične ljude, majke, očeve, mlade, svećenike i obraćenike koji kroz molitvu, post i sakramente pokušavaju sačuvati svjetlo u vremenu sve veće tame.

To nije vojska mržnje ni osvete, nego vojska krunice, euharistije, posta i obraćenja. I upravo zato je toliko opasna onima koji žele svijet bez Boga, jer čovjek koji kleči pred Bogom više ne kleči pred ideologijama, manipulacijama i strahovima ovoga svijeta.
Možda upravo zato Međugorje toliko smeta mnogima. Jer podsjeća da čovjek nije samo tijelo, broj i potrošač, nego duša stvorena za vječnost. Podsjeća da bez Boga nema ni mira, ni ljubavi, ni budućnosti. I dok svijet sve više tone u duhovni kaos, Gospa i dalje neumorno poziva svoju djecu da se vrate molitvi i obraćenju prije nego bude prekasno.

Ali njezina posljednja poruka otkriva i nešto vrlo ozbiljno - došlo je vrijeme kada više nije dovoljno samo slušati poruke. Vrijeme je da ih počnemo živjeti. “Ljubim vas, ali vam ne mogu pomoći bez vas” nije samo utjeha, nego upozorenje čovječanstvu koje očekuje spas dok istovremeno odbija promijeniti vlastiti život.
U vremenu kada se čini da se Europa odriče Krista, možda upravo Međugorje ostaje posljednja duhovna utvrda i prva crta obrane čovjeka od svijeta koji ga želi odvojiti od Boga, od istine i od vlastitog spasenja.

U ono vrijeme: Rekoše učenici Isusu: »Evo, sad otvoreno zboriš i nikakvom se poredbom ne služiš. Sada znamo da sve znaš i ne treba da te tko pita. Stoga vjerujemo da si izišao od Boga.«

Odgovori im Isus: »Sada vjerujete? Evo dolazi čas i već je došao: raspršit ćete se svaki na svoju stranu i mene ostaviti sama. No ja nisam sam jer Otac je sa mnom. To vam rekoh da u meni mir Imate. U svijetu imate muku, ali hrabri budite — ja sam pobijedio svijet!«

Svećenik: pater Ivan Dominik Iličić.

“Ja sam put, istina i život.”

Soldo je poruku nosio ispod dresa, a pokazao ju je tijekom slavlja s navijačima i suigračima. Riječ je o citatu iz Ivana 14,6, jednom od najpoznatijih kršćanskih redaka.

U danu u kojem je Dinamo upisao novu uvjerljivu pobjedu, Soldo je sportski trenutak povezao s osobnom porukom vjere. Mladi nogometaš iz Čitluka poslao je poruku koja je na društvenim mrežama privukla pažnju i izvan samog rezultata utakmice.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

Sedma vazmena nedjelja, 17. svibnja 2026.

Draga braćo i sestre, ugodnu vam nedjelju želim!

U mnogim se zemljama svijeta danas slavi svetkovina Uzašašća Gospodinova.

Slika Isusa koji – kao što se kaže u biblijskom tekstu (usp. Dj 1, 1-11) – je uzdignut sa zemlje i uznesen na Nebo, mogla bi nas navesti da to otajstvo doživljavamo kao neki daleki događaj. Ali zapravo tomu nije tako. Naime, mi smo sjedinjeni s Isusom, kao udovi s glavom, u jednom tijelu, a njegovo uzašašće na nebo i nas, zajedno s njime, privlači prema punom zajedništvu s Ocem. Sveti Augustin, u vezi s tim, je rekao: „Činjenica da glava predvodi predstavlja nadu udova“ (Sermo 265, 1.2).

Čitav Kristov život je jedan uzlazak, koji obuhvaća i uključuje, po njegovu čovještvu, sav svijet, uzdižući i otkupljujući čovjeka iz njegova grešnog stanja, donoseći svjetlo, oproštenje i nadu tamo gdje su bili tama, nepravda i očaj, kako bi prispio konačnoj pobjedi Uskrsa, u kojoj je Sin Božji „svojom smrću uništio našu smrt i svojim uskrsnućem obnovio nam život“ (Vazmeno predslovlje I).

Uzašašće nam, dakle, ne govori o nekom dalekom obećanju, već o živoj vezi koja i nas privlači prema nebeskoj slavi, proširujući i uzdižući naš horizont već u ovom životu i naš način razmišljanja, osjećanja i djelovanja čini sve bližim mjeri Božjeg srca.

Mi znamo put tog uzlaska (usp. Iv 14, 1-6). Nalazimo ga u Isusu, u daru njegova života, u njegovim primjerima i učenjima, baš kao što njegov trag vidimo u Djevici Mariji i u svecima: u onima koje nam Crkva stavlja kao uzor svima kao i onima – kako ih je papa Franjo volio zvati – „iz susjedstva“ (usp. apostolska pobudnica Gaudete et exsultate, 7), s kojima živimo svoje dane: očevi, majke, bake i djedovi, ljudi svake dobi i staleža, koji s radošću i predanošću iskreno nastoje živjeti po Evanđelju.

Zajedno s njima, uz njihovu podršku i zahvaljujući njihovim molitvama, i mi možemo naučiti uzlaziti iz dana u dan prema Nebu, tako da nam na srcu bude, kao što kaže sveti Pavao, sve „što je istinito […] pravedno […] ljubazno“ (Fil 4, 8) i provodeći u djelo, uz Božju pomoć, ono što smo „čuli i vidjeli“ (r. 9), tako da, u nama i oko nas, raste božanski život koji smo primili na krštenju i koji nas neprestano vuče prema Nebu, prema Ocu, šireći u svijetu dragocjene plodove zajedništva i mira.

Neka nam u tome pomogne Marija, Kraljica neba, koja u svakom trenutku osvjetljava i vodi naš put.

Nakon molitve Kraljice neba

Draga braćo i sestre!

U nekim zemljama danas se slavi Svjetski dan sredstava društvenih komunikacija, koji sam ove godine odlučio posvetiti temi „Zaštititi glasove i lica ljudi“. U ovom dobu umjetne inteligencije potičem sve da se zalažu oko promicanja oblika komunikacije koji uvijek poštuju istinu o čovjeku, prema kojoj valja usmjeravati sve tehnološke inovacije.

Od danas do sljedeće nedjelje održava se Tjedan Laudato si’, posvećen brizi za stvoreni svijet i nadahnut enciklikom pape Franje. U ovoj jubilarnoj godini svetog Franje Asiškog, spominjemo se njegove poruke mira s Bogom, s našom braćom i sestrama i sa svim stvorenjima. Posljednjih je godina, nažalost, zbog ratova, napredak na tom području uvelike usporen. Stoga potičem članove Pokreta Laudato si’ i sve koji rade za cjelovitu ekologiju da obnove svoje predano zalaganje. Briga za mir je briga za život!

Pozdravljam sve vas, dragi vjernici iz Rima i hodočasnici iz raznih zemalja! Posebno pozdravljam nekoliko glazbenih sastava iz Njemačke, članove Bratovštine „Sant’Antonu di u Monti“ iz Ajaccia i skupinu studenata sa Sveučilišta u Montani u SAD-u.

Pozdravljam mlade iz Oppida Mamertine, animatore iz Lorenzage u Biskupiji Concordia-Pordenone i krizmanike iz Genovske biskupije.

Svima želim ugodnu nedjelju!

Iza brojeva stoje ljudi

Osnovane kako bi u različito vrijeme i u različitim kontekstima podupirale poduzetništvo te javne i privatne financije, bankarske institucije su stoljećima bile u središtu velikih procesa gospodarskoga i društvenog razvoja i postale su sve slojevitija i strukturiranija stvarnost, sposobna utjecati na život ljudi – primijetio je Papa. Naime, koncentracija kapitala i dostupnost stručne kompetencije osigurale su bankarskom sustavu golema gospodarska sredstva, omogućujući mu, s pozitivne strane, da promiče pravednu raspodjelu za opće dobro, a s negativne, da bude zagovornik sebičnoga gomilanja, koje je izvor nejednakosti i bijede. Međutim, u banke ne ulazi prije svega kapital nego ljudi – istaknuo je Papa te podsjetio da iza brojeva stoje žene i muškarci, obitelji kojima je potrebna pomoć. Stoga je u suvremenom svijetu, u kojemu visoka razina kompjuterizacije oruđa nameće sve elaboriranije umjetno posredovanje u međuljudskim odnosima, ljudska je pažnja u bankama važna.

Pozvani ste osigurati da se korisnici vaših usluga ne osjećaju prepušteni hladnoći algoritamskih sustava - koliko god oni bili učinkoviti i matematički precizni - nego da iza tehničkoga oruđa osjete, danas kao i nekada, prisutnost osoba koje su spremne slušati i koje žele dobro.

Zauzimati se za etiku solidarnosti

Još jedan bitan aspekt poslovanja banaka jest snažan utjecaj na strukturni razvoj društva i njegov kulturni razvoj – napomenuo je Papa te istaknuo:

Zbog toga je vaša prisutnost dragocjena; valja podsjetiti one koji se prelako povlače u isključivo materijalne vrijednosti, miješajući u životu svrhe i sredstva, da i na financijskoj razini osoba mora uvijek biti u središtu i da se na tom stožeru moraju graditi alternativne društvene strukture koje su nam potrebne.

Obveza je banaka živa i aktualna što potvrđuju njihovi brojni humanitarni i kulturni projekti – primijetio je Papa te potaknuo prisutne da nastave raditi na taj način održavajući živim svoj poziv institucija za uzajamnu potporu i uvijek usmjeravajući svoje zauzimanje prema etici solidarnosti.

Uloga financijskih operatera

Osvrćući se na povijest banaka i kreditnih institucija, rimski se biskup potom prisjetio ranih dana koji, obilježeni hrabrošću i kreativnošću, svjedoče o komplementarnosti između štednje i ulaganja, privatnih i javnih, u svrhu ostvarivanja općega dobra i za solidan gospodarski rast. Osim toga, istaknuo je ulogu financijskih operatera.

Oni koji rade na financijskom tržištu mogu činiti dobro ne samo djelujući na ispravan način, nego i informirajući i osposobljavajući ljude i sredine u kojima posluju da razborito i moralno rabe resurse, kombinirajući osjetljivost, inteligenciju, poštenje i milosrđe te promičući „humanizirajuće parametre“ [...] u kojima profit i solidarnost više nisu antagonisti.

Argentinski kardinal piše: „Što se tiče Bratstva sv. Pija X., ponavljamo ono što je već priopćeno. Najavljena biskupska ređenja u Svećeničkome bratstvu sv. Pija predstavljaju ozbiljnu uvredu Boga i povlače za sobom izopćenje predviđeno pravom Crkve“.

Broj krštenja raste svake godine od 2020. U 2025. bilo je 64 073 krštenja, u usporedbi s 51 307 godinu prije. U Južnoj Koreji ima četiri puta više krštenja odraslih nego krštenja djece. Broj krštenja odraslih porastao je s 26 031 u 2022. na 48 342 u 2025. Broj krštenja djece ostao je konstantan u tome razdoblju.

Katolička vjera došla je u Južnu Koreju krajem 18. stoljeća, što je bilo obilježeno snažnim pritiscima budizma i konfucijanizma. Širenje vjere u početku je bilo spriječeno ponekad intenzivnim progonima koji su dali mnoge mučenike. Rast Katoličke crkve u Južnoj Koreji bio je posebno snažan u posljednjih 30 godina. Godine 1995. bilo je 2 885 000 katolika; 2005. broj se povećao na 5 015 000. Od tada je rast usporen.

Prema izvještaju katoličke novinske stranice „UCA News“, 1975. godine u Južnoj Koreji bilo je oko milijun katolika. Od tada se broj katolika ušesterostručio. Šezdesetih godina prošloga stoljeća u Južnoj Koreji živjelo je oko pola milijuna katolika, prenosi „Rome Reports“. To znači rast od 1200 % u posljednjih 60 godina.

Južna Koreja danas se suočava s demografskom krizom; 20 % stanovništva ima 65 ili više godina. U Katoličkoj crkvi ih je gotovo 29 % u ovoj dobnoj skupini, kao i 20 % dijecezanskih svećenika.

Unatoč sveukupnomu rastu katolika, broj svećeničkih zvanja se smanjio. Godine 2025. zaređeno je 70 svećenika, dok ih je tri godine prije bilo 96. Svećeničkih kandidata u sjemeništima ima 854, a 2022. godine bilo ih je 1030. Opada i broj redovnika. Nešto manje od milijun katolika redovito ide na misu nedjeljom, što je oko 15 %. U 2015. godini udio redovitih sudionika misnih slavlja iznosio je 20 %.

(kta)

U ono vrijeme: Isus podiže oči k nebu i progovori: »Oče, došao je čas: proslavi Sina svoga da Sin proslavi tebe i da vlašću koju si mu dao nad svakim tijelom dade život vječni svima koje si mu dao.

A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista. Ja tebe proslavih na zemlji dovršivši djelo koje si mi dao izvršiti. A sada ti, Oče, proslavi mene kod sebe onom slavom koju imadoh kod tebe prije negoli je svijeta bilo. Objavio sam ime tvoje ljudima koje si mi dao od svijeta.

Tvoji bijahu, a ti ih meni dade i riječ su tvoju sačuvali. Sad upoznaše da je od tebe sve što si mi dao jer riječi koje si mi dao njima predadoh i oni ih primiše i uistinu spoznaše da sam od tebe izišao te povjerovaše da si me ti poslao. Ja za njih molim; ne molim za svijet, nego za one koje si mi dao jer su tvoji. I sve moje tvoje je, i tvoje moje, i ja se proslavih u njima. Ja više nisam u svijetu, no oni su u svijetu, a ja idem k tebi.«

Svećenik: fr. Vinko Vuković.

Obraćajući im se spontanim riječima, Sveti je Otac istaknuo da je slavljenje sakramenta potvrde jedna je od najvećih radosti za jednog biskupa. Podijeliti dar Duha Svetoga čin je punine koji daje oduševljenje i snagu:

To je sposobnost da slijedimo Isusa Krista, da uvijek kažemo „da“ Gospodinu, da se ne bojimo slijediti ga s hrabrošću i živjeti vjeru u svijetu koji nas toliko puta želi udaljiti od Isusa.

Svi smo poslani

Prisutnost Duha Svetoga liturgijski se očituje u slavlju Pedesetnice koje se ove godine obilježava u nedjelju 24. svibnja, podsjećajući na iskustvo prvih učenika koji su primili Duha Branitelja kako bi započeli evangelizaciju. Rimski je biskup pritom dodao:

Svi vi sudjelujete i sudjelovat ćete u toj misiji, jer svi smo poslani - svojim obiteljima, svojim prijateljima, svim ljudima. I vi morate biti živo svjedočanstvo Duha koji živi u nama.

Papa je napomenuo da se u radosti podjeljivanja sakramenta potvrde skriva i određena tuga, jer mladi nakon primanja dara Duha Svetoga 'nestanu' i više ne dolaze u župe.

Biti vjerni učenici

Petrov je nasljednik stoga pozvao krizmanike da ne zaborave osjećaje proživljene tijekom priprave za sakrament, uključujući i ovaj posjet Rimu koji je bio prilika za zajedničko slavlje i molitvu:

Neka ta radost živi u vašim srcima, nastavite biti vjerni učenici Isusa Krista.

Vjeru ne živimo sami

Sveti je Otac potom potaknuo i na postojanost kroz brojne aktivnosti u životu njihovih župa te dodao:

Vjeru ne živimo sami, živimo je zajedno. Stvarati odnose prijateljstva i zajedništva način je življenja te postojanosti kao Isusovi učenici.

Papa Lav XIV. je na kraju pozvao krizmanike da nastave biti Isusovi prijatelji i misionari, ohrabrujući ih da im dan primanja sakramenta potvrde bude velika pomoć na njihovom putu vjere.

„Na mjestu gdje mnogi pronađu mir, oni su pronašli svoje zauvijek“, stoji u emotivnoj objavi koja je izazvala brojne reakcije pratitelja. Posebnu ljepotu cijelom događaju dali su upravo jednostavnost i iskrene emocije. Pogledi puni ljubavi, suze radosnice i tišina međugorskog krajolika svjedočili su trenutku koji nadilazi običnu prosidbu.

Za mnoge vjernike upravo je Međugorje mjesto gdje se ljubav produbljuje kroz vjeru, a zajednički život započinje pod Gospinim zagovorom. Emotivne trenutke zabilježili su fotografi iz studija Karlo Photo i Inees Photography, koji su kroz objektiv prenijeli atmosferu mira, blizine i duhovne snage ovog posebnog trenutka.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Zaista, zaista, kažem vam: što god zaištete u Oca, dat će vam u moje ime. Dosad niste iskali ništa u moje ime. Ištite i primit ćete da radost vaša bude potpuna!

To sam vam govorio u poredbama. Dolazi čas kad vam više neću govoriti u poredbama, nego ću vam otvoreno naviještati Oca. U onaj dan iskat ćete u moje ime i ne velim vam da ću ja moliti Oca za vas.

Ta sam vas Otac ljubi jer vi ste mene ljubili i vjerovali da sam ja od Boga izišao. Izišao sam od Oca i došao na svijet. Opet ostavljam svijet i odlazim Ocu.«

Svećenik: vlč. Matija Luketić.

Prijavite se, jer prijave su obavezne! A prijavnica se nalazi OVDJE!

Za sve dodatne informacije, javite nam se na:
[email protected]
[email protected],
ili na 0957413334

Marija je savršen uzor onoga na što je pozvana cijela Crkva: biti stvorenje Riječi Gospodnje i majka djece Božje, rođene u poslušnosti djelovanju Duha Svetoga. Budući da je ona vjernica u punom smislu riječi, u kojoj nam je ponuđen savršeni oblik bezuvjetne otvorenosti božanskom otajstvu u zajedništvu svetoga Božjeg naroda, Marija je uzvišeni član crkvene zajednice. Konačno, budući da rađa djecu u Sinu, ljubljenu u vječnom Ljubljenom koji je došao među nas, Marija je majka cijele Crkve, koja joj se može obraćati s dječjim pouzdanjem, sigurna da će biti uslišana, zaštićena i ljubljena.

Blažena Djevica Marija – ikona Otajstva

Sve te značajke Blažene Djevice Marije mogle bi se izraziti govoreći o njoj kao o ženi – ikoni Otajstva. Izraz žena naglašava povijesnu konkretnost ove mlade kćeri Izraelove, kojoj je dano živjeti izvanredno iskustvo postati majkom Mesije, ističe Papa i nastavlja:

Izraz 'ikona' ističe da se u njoj ostvaruje dvostruko gibanje silaska i uzdizanja: u njoj blista i besplatan Božji izbor i slobodan pristanak vjere u Njega. Marija je stoga žena – ikona Otajstva, odnosno Božjega plana spasenja, nekoć skrivenog, a potpuno objavljenog u Isusu Kristu.

Mjesto Blažene Djevice Marije u djelu Otkupljenja

Koncil je ostavio jasno učenje o jedinstvenom mjestu koje je Blaženoj Djevici Mariji namijenjeno u djelu Otkupljenja. Jedini Posrednik spasenja je Isus Krist, a njegova Presveta Majka ni na koji način ne zasjenjuje niti umanjuje to jedinstveno Kristovo posredništvo, nego pokazuje njegovu djelotvornost, podsjetio je Sveti Otac i dodao:

U Djevici Mariji ogleda se i otajstvo Crkve: u njoj Božji narod nalazi prikazane svoje podrijetlo, svoj uzor i svoju domovinu. U Majci Gospodinovoj Crkva promatra vlastito otajstvo, ne samo zato što u njoj pronalazi uzor djevičanske vjere, majčinske ljubavi i zaručničkog saveza na koji je pozvana, nego prije svega zato što u njoj prepoznaje vlastiti prauzor, idealni lik onoga što je pozvana biti.

Neka nam Marija pomogne odgovoriti po njezinu primjeru

Dopustimo da nas dotakne taj uzvišeni uzor koji je Marija, Djevica i Majka, te je zamolimo da nam svojim zagovorom pomogne odgovoriti na ono što se od nas traži po njezinu primjeru, naglasio je Papa i nazočne potaknuo da se zapitaju:

Živim li svoju pripadnost Crkvi s poniznom i djelatnom vjerom? Prepoznajem li u njoj zajednicu saveza koju mi je Bog darovao kako bih odgovorio na Njegovu beskrajnu ljubav? Osjećam li se živim dijelom Crkve, u poslušnosti pastirima koje je Bog dao? Gledam li na Mariju kao na uzor, uzvišeni član i majku Crkve, te molim li je da mi pomogne biti vjernim učenikom njezina Sina?

Neka nam Duh Sveti, koji je sišao na Mariju i kojega zazivamo s poniznošću i pouzdanjem, udijeli milost u punini živjeti ove divne stvarnosti. I nakon što smo produbili Konstituciju Lumen gentium, zamolimo Djevicu da nam izmoli dar da u svima nama raste ljubav prema svetoj Majci Crkvi!, zaključio je Sveti Otac.

(Vatican News)

Nakon euharistijskoga slavlja nastavljen je molitveni program. Relikvije u Samostanu sv. Ilije ostaju do subote 16. svibnnja, kada nakon svečanog ispraćaja u 13 sati odlaze u Župu sv. Male Terezije u Ledinac, potom u Karmel Bezgrešne Kraljice Karmela u Sarajevo te Župu sv. Male Terezije – Bistrica i svetište sv. Male Terezije – Presnače.

Prema dostupnim informacijama, pronađeni muškarac je dobro.

HGSS Čitluk jučer je zatražio pomoć javnosti u potrazi za Pablom Fernándezom Juradom, rođenim 1958. godine u Buenos Airesu, nakon čega su pokrenute aktivnosti na terenu.

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Zaista, zaista, kažem vam: vi ćete plakati i jaukati, a svijet će se veseliti. Vi ćete se žalostiti, ali žalost će se vaša okrenuti u radost.

Žena kad rađa, žalosna je jer je došao njezin čas; ali kad rodi djetešce, ne spominje se više muke od radosti što se čovjek rodio na svijet. Tako dakle i vi: sad ste u žalosti, no ja ću vas opet vidjeti; i srce će vam se radovati i radosti vaše nitko vam oteti neće. U onaj me dan nećete ništa više pitati.«

Svećenik: vlč. Petar Mlakar.

– Zna se dogoditi da mi se najnput skmiči i da opanem. No, čuva me Majka Božja Marija jer nijenput nisem ništ vtrgla niti se natukla. Stalno se molim i na dan zmolim osam krunica za zdravlje i sreću svih ljudi – ispričala nam je baka Katarina koja se rado sjeća i dana svoje mladosti, a kaže da je danas puno lakše živjeti nego u doba kad je ona bila u „zlatnim“ godinama. Bavila se poljoprivredom i nekad se, istaknula je, sve ručno radilo pa je po cijele dane bila u pokretu. Iako je danas sve lakše, dodala je, ljudi su izgubili društvene vrijednosti i otuđili su se.

 – Negda smo se svaki dan družili. Susedi su nam bili kao familija, a denes i na selu jedva da jedni druge poznaju. Svi se zapru v svoje hiže i furt glede televizora ili mobitela. Više se nemre nikoga na vulici najti. Meni ne treba televizor i umjesto da gledim v ekran, ja molim celi den – rekla je Katarina. Uz sina Josipa, ima i dvije kćeri, Ružicu i Nadicu, pet unuka, pet praunuka i pet šukununuka pa se posebno veseli obiteljskim druženjima. Posebnog lijeka za vitalnost, istaknula je, nema. Nikad nije previše pazila na prehranu, ali je prije ipak imala jedan „čaroban“ napitak.

– Prije sam svaki dan spila jedno jajce s pol deci črnog vina. Sad pijem čaja od koprive kojeg sama slažem. Naberem koprive i pustim ih da se posuše, a onda listenca prelijem vrućom vodom i dobim pravoga čaja. Nesem sigurna da sem baš zbog toga doterala do 99 let, no morti ipak ima nekaj v tomu – zaključila je Katarina Talan za podravski.hr

Kako su naveli u objavi, u zajedništvu molitve i predanja ponovno su rekli svoje „da“ Gospodinu, moleći Majku Mariju da ih vodi putem vjernosti, ljubavi i svetosti. „Neka nas Bezgrješno Srce Marijino uvijek vodi bliže Srcu Isusovu“, poručili su iz Marijinih ratnika Hercegovina. Objavu su zaključili riječima „Totus Tuus“.

Nestali je visok oko 165 centimetara, težak oko 65 kilograma, sijed i proćelav.

U trenutku nestanka na sebi je imao polo majicu kratkih rukava tirkizne boje, tamnoplavi prsluk, jeans hlače i crne tenisice.

Iz HGSS-a Čitluk pozvali su građane da, ukoliko imaju bilo kakve informacije o nestaloj osobi ili su ga vidjeli, to prijave na broj 063 55 44 33 ili policiji na broj 122.

U ono vrijeme: Jedanaestorica pođoše u Galileju na goru kamo im je naredio Isus. Kad ga ugledaše, padoše ničice preda nj. A neki posumnjaše.

Isus im pristupi i prozbori: »Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.«

Svećenik: fra Mate Kolak.

Oprost – ključ za unutarnji mir

Teško je moliti za oproštenje, ali isto tako teško, a može još teže, oprostiti, jer iskreno moliti za oproštenje može jedino onaj tko sam zna oprostiti. Isus nam govori da što više milosrđa pokazujemo spram drugog čovjeka, tim više možemo zaslužiti milosrđa Božjega za sebe. To je zapravo baš ono što se nalazi i što molimo u Gospodnjoj molitvi: „I otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim.“ To znači da moramo promijeniti način razmišljanja o drugima. Za mnoge znati živjeti s drugima znači isto što i misliti o njima loše, a htjeti živjeti s njima dobro. Oproštenje je najvažniji svakodnevni dokaz ljubavi: mnogo puta tijekom dana pojavljuju se prilike da oprostimo – kao najbolji način da premostimo međuljudski jaz. I premda je oprost univerzalan ključ u našim rukama, ključ naše slobode i unutarnjeg mira, ipak postoje određene unutarnje preprjeke koje nam onemogućuju iskreno opraštanje.

Tri zapreke na putu iskrenog oproštenja
Među inim poteškoćama za opraštanje izdvajamo one koje nam se čine najveće: prijezir prema drugoj osobi, uvrijeđenost i želja za osvetom.

Prva. Prijezir prema drugoj osobi je češći osjećaj nego nam se u prvi mah čini. Jer ako prijezirem svoju obitelj, svoga kolegu, nečiju rasu, društvenu klasu, bijedne ili bogate ili čak sami sebe, onda to znači da uistinu nisam oprostio.

Druga. Uvrijeđenost, pak, pravi je otrov, često duboko skriven osjećaj koji truje svu našu dušu. Ona je suprotnost opraštanju, jer povrijeđen čovjek stalno u svome srcu razglaba nanesenu nepravdu: privezan/navezan je za nju, ona pušta korijenje u njegovu srcu umjesto da je se oslobodi i otpusti je – da ode iz njegova srca i života. Razaznavanje, prepoznavanje uvrijeđenosti u vlastitu srcu je prvi korak da uistinu oprostimo. Želja za osvetom svoj izvor ima u uvrijeđenosti.

Treća. Želja za osvetom je htjeti zlo osobi koja nas je povrijedila, radovati se njezinoj nesreći. Postoji tisuću načina – za osvetu. Možemo činiti sve da budemo uspješni i to po svaku cijenu i protiv svih u želji da drugima dokažemo svoju vrijednost; možemo i sebe uništavati samo da pokažemo koliko nas je netko povrijedio; možemo odbaciti život i prestati liječiti svoje rane i povrijeđenosti; možemo stalno nekoga za nešto osuđivati i okrivljavati i tako negirati nečiju vrijednost. Ako ostajemo u tome stavu, sve to se može pojačavati i onda imamo posla s osobom koju stručno zovemo „prokisla osoba“.

„Prokisle osobe“

U prvu skupinu takvih osoba spadaju one koje za sebe smatraju da su toliko zlobne i zle da ne može biti govora o tome da im bude oprošteno. Često naglašavaju: „Ono što sam učinio/la je toliko strašno da mi se ne može oprostiti!“

U drugu skupinu „prokislih osoba“ spadaju oni koji ne vjeruju u besplatnu, bezuvjetnu ljubav. Uvjeravaju sebe i druge da za sve kad-tad treba platiti. Takva su zapravo djeca roditelja koji im nikada nisu iskazali pravu ljubav.

Trećoj skupini pripadaju svi oni koji ne osjećaju potrebu za opraštanjem: ne osjećaju nikakvu grižnju savjesti, vegetiraju u nekakvoj moralnoj i duhovnoj praznini.

Četvrtu skupinu „prokislih osoba“ čine oni koji svoj osjećaj krivnje promatraju kao psihičku slabost. Zaista, neke škole psihologije osjećaj krivnje i opraštanje promatraju kao nedostatak zrelosti i autonomije. Time brkaju opsesiju samo-okrivljavanja sa zdravim osjećajem krivnje. Prvo – terorizira i uništava čovjeka, a drugo – upozorava i podsjeća nas na našu ograničenost i krhkost. Bez svijesti o vlastitoj ograničenosti čovjek je zatvoren u nerealnom svijetu.

Nema opraštanja bez neprijatelja
Tko je moj neprijatelj? Onaj tko me ranjava. Neprijatelj je u većini slučajeva onaj netko tko je meni blizak, vrlo blizak. Moj neprijatelj je često u mojoj obitelji: netko tko u meni izaziva nemir, onaj tko mi nije poslušan, koji mi smeta na putu moga razvoja, moje slave, moga uspjeha. Neprijatelj je onaj koga treba izbjegavati po svaku cijenu; ne želimo ga susretati, ne želimo boraviti u njegovu domu, društvu, želimo da nestane, kratko govoreći – ne podnosimo ga.
Treba nam mnogo vremena da najprije prepoznamo svojega neprijatelja i da čujemo Kristov poziv: Ljubi toga čovjeka! Onda osjećamo veliku napetost, odbojnost. I čujemo dalje glas u svome srcu koje viče: Ne, ovaj mi je čovjek nanio toliko zla! Ne mogu ga ljubiti!
Što nam je tada potrebno učiniti? Možemo napraviti sedam koraka na putu opraštanja.

Sedam koraka na putu opraštanja
Prvi korak: moliti za sebe da imam snage oprostiti. Možemo zamoliti i druge da nas prate svojim molitvama.

Drugi korak: pokušati pronaći elemente koje smanjuju krivnju osobe koja nas je ranila.

Treći korak: svoje trpljenje i svoju ljutnju predati Božjemu milosrđu za našega bližnjega.

Četvrti korak: moliti Boga za blagoslov našem „neprijatelju“, kolikogod puta ga vidimo ili na nj pomislimo.

Peti korak: žrtvovati svoje trpljenje za tu osobu.

Šesti korak: učiniti nešto konkretno, primjera radi, napisati pismo takvoj osobi ili joj čestitati imendan.

Sedmi korak: ako smo tužni zbog nesreće svoga neprijatelja i radujemo se zbog njegove radosti, onda to znači da je naše opraštanje potpuno i stvarno živimo Božje milosrđe koje svakom čovjeku ponovno daje novu priliku.

Divan paradoks opraštanja

Opraštanje nam je nužno baš zato da možemo oprostiti ono što se ne može ničim drugim opravdati i ni na koji drugi način. Ne postoji takav čin koji nismo u mogućnosti oprostiti. Da postoje i tako teška djela koja ni sami počinitelji nisu u stanju izreći, pored svega treba posegnuti za oproštenjem, jer oproštenje je lijek za beznadne i neizlječive situacije.

O tome svjedoči oporuka jednog Židova ostavljena u Auschwitzu ispisana drhtavim rukopisom na papiru odmah nakon oslobođenja, a ona glasi: „Gospodine, kada se vratiš u Svojoj slavi, nemoj se spomenuti samo ljudi dobre volje. Spomeni se i ljudi zle volje. Ne spominji se njihove okrutnosti, brutalnosti, zlih čina. Umjesto toga spomeni se strpljenja jednih, hrabrosti drugih, prijateljstava i veličine duha koju su u nama probudili. I daj, Gospodine, da plodovi koje smo mi prinijeli zahvaljujući njima, postanu jednoga dana i njihovo spasenje.“ (svećenik Stanko iz Auschwitza)

bozjemilosrdje.net

U slavlju su sudjelovale i s. Edita Lukić i s. Samuela Vilenica, redovnice Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka koje u Buenos Airesu djeluju kao misionarke, kao i vjernici koji se redovito okupljaju u tome centru.

U propovijedi se fra Tomaž osvrnuo na nedjeljno evanđelje te istaknuo snagu zajedništva i istinskoga susreta s Gospodinom, iz kojega svaki drugi susret dobiva smisao i postaje poslanje. Osvrćući se na sadašnje stanje misije u Buenos Airesu, preporučio je molitvi i pomoći vjernika sve svećenike koji su ovdje djelovali, a posebno fra Josipa Perenića…

„U ovom milosnom trenutku želim prije svega zahvaliti Gospodinu za dar ove zajednice i za sve ono što je kroz desetljeća učinio po našoj braći ovdje u Argentini. Naša prisutnost, započeta davne 1929., nije samo niz događaja ni povijest institucija, nego prije svega povijest susreta, odnosa i povjerenja. Franjevci su ovdje dolazili ne samo da dijele sakramente, nego da budu blizu narodu koji je tražio sigurnost, identitet i nadu. Bili su most između domovine i nove zemlje, između prošlosti i budućnosti, između čovjekove čežnje i Božje blizine“, istaknuo je fra Tomislav Šanko.

Na poseban način zahvalio je fra Josipu Peraniću, posljednjem hrvatskom misionaru, koji već gotovo 40 godina, uz jedan kraći prekid, služi u Argentini: „Njegov život je tiho, ali snažno svjedočanstvo ustrajnosti, vjernosti i ljubavi prema narodu kojemu je poslan. Jubilej koji se slavi nije samo pogled unatrag, nego poziv da i danas živimo istu vjeru, isto povjerenje i isto bratstvo. Pozvani smo i danas biti znak Božje blizine, posebno onima koji traže smisao, pripadanje i nadu“.

Po završetku mise uslijedilo je zajedničko fotografiranje, a zatim objed i druženje u Hrvatskom centru Pico, u kojem djeca, mladi i odrasli uče hrvatski jezik i običaje te djeluju folklorni ansambli i hrvatska društva.

Proslava 50. obljetnice djelovanja misijskog sjedišta na Teharu povezana je i s nedavnim izdanjem knjige fra Josipa Sopta, koja je nedavno predstavljena u Dubrovniku, a ovom prigodom i u Teharu.

Inače, u misiju su djelovali članovi nekadašnje Franjevačke provincije sv. Jeronima sa sjedištem u Zadru: fra Leonard Rusković (od 1929. do smrti 1958.), prvi koji je došao i započeo misiju, fra Blaž Štefanić (1938. – 1976.), fra Rafael Capurso (1939. – 1948.), fra Gabriel Arko (1939. – 1995.), fra Jozo Tibljaš (1946. – 1966.), fra Lino Pedišić (1946. – 1989.), fra Stjepan Rade (1947. – 1965.), fra Paško Andrić (1947. – 1990.), fra Vlaho Margaretić (1947. – 1995.), fra Bonifacije Perović (1947. – 1968.), fra Živko Vidal Žic (1947. – 1966.), fra Urban Štefanić (od 1950.), fra Job Mikolić (1967. – 1976.), fra Marijan Zlovečera (1968. – 1985.), fra Aleksandar Longin (od 1969.), fra Leopold Dujmović (od 1969.), fra Ilija Kozina (1977. – 1998.), fra Stjepan Gregov (†2012., dugogodišnje djelovanje), fra Berislav Ostojić (†2015.), fra Ivan Gavran (1994. – 2003.), fra Jordan Ostojić (dugogodišnje djelovanje u Buenos Airesu), fra Matija Matošević (kratko djelovanje od 1977.) i fra Josip Peranić (od 1977. do danas).

dijaspora.hr