Dan poslije na rasporedu je približno 16 kilometara duga dionica Drinovci – Gorica.
Transfer iz Međugorja polazi u 7.30 sati, sveta misa u Drinovcima predviđena je za 9 sati, a hodočašće počinje nakon mise.
Prema najavi organizatora, osigurani su povratni transferi. Kotizacija za oba dana iznosi 100 KM.
– U ovoj svetoj liturgiji nismo sami. S nama su živi Krist i čitavo općinstvo svetih, od svetoga Šarbela i našeg domaćeg sina svetog Marka Križevčanina, pa sve do naših hrabrih mučenika, blaženoga Alojzija Stepinca i svećenika mučenika Miroslava Bulešića – poručio je vladika Milan koji je i sam osjtio Božje djelovanju u eparhiji preko prisutnosti svetog Šarbela. U duhovnom programu sudjelovali su gosti koji su svojim nagovorima, svjedočanstvima i molitvom pridonijeti obilježavanju obljetnice. Među njima su bili i Jim Blount, katolički svećenik Družbe Naše Gospe od Presvetog Trojstva, poznat kao egzorcist, propovjednik, duhovnik i ispovjednik s međunarodnim djelovanjem, dr. Christine Anne Mugridge, katolička predavačica, autorica i evangelizatorica, fra Josip Ikić, svećenik i duhovnik posvećen naviještanju Evanđelja, pastoralnom radu i formaciji vjernika te Niko Rončević, voditelj Zajednice svetog Šarbela u Križevcima i Zajednice Jošua. Zahvaljujći Jimu Blountu u Križevce je stigla i relikvija, habit svetog Pija iz Pietrelcine koji je bio izložen danas u sklopu liturgijskog slavlja u katedrali Presvete Trojice. Poslije tog slavlja vjernici su bili blagoslovljeni relikvijom.
]]>]]>
Uvodeći u misno slavlje mons. Radoš rekao je da je ovo veliki dan za Čakovec jer se otvara Centar za život. „Otvoriti Centar znači imati stalno otvorena vrata za one koji su u potrebi, a blagoslovit ćemo ga kako bi Bog bio pratitelj svakome tko ulazi, dolazi i onima koji u Centru budu radili“, poručio je biskup.
U propovijedi je najprije govorio o poslanju onih koji će djelovati u Centru za život, o njihovom čuvanju života, brizi za ljude koji su u teškoj situaciji i svjedočenju da takvi nisu sami, nego da su djelatnici uz njih.
Oslanjajući se na naviještenu Božju riječi, mons. Radoš je protumačio da kršćanin koji želi živjeti svoj kršćanski poziv, uvijek mora imati na pameti da će u jednoj mjeri biti od svijeta proglašen ludim. „Ludost križa, ludost kršćanskog poziva je nešto na što nas Gospodin poziva“, istaknuo je.
Nadalje, svjestan da se oko otvaranja ovog Centra mogu pojaviti brojna pitanja, mons. Radoš je poručio kako Centar ne može biti mjesto ideološke borbe niti prepucavanja, nego treba biti mjesto koje svjedoči ludost evanđelja – gdje se ljubi iznad svega, „gdje se ljubi tako da je uključen naš pogled da vidimo te naše ruke kojima činimo. Ne želimo biti oni koji će izbacivati samo parole, geslo Izaberi život!, nego želimo svojim stavom, ponašanjem, onim što najdublje nosimo u sebi, ljudima koji su u teškoćama reći: ‘Bit ćemo s vama. Nećemo vas napustiti.’ Ovaj Centar, kao i svaki kršćanski govor, mora imati i ruke i lice“.
Dodao je kako „naš ‘da’ životu mora biti onaj koji će biti konkretan, nadahnut riječju Božjom te pretočen u život. Stoga je ponudio što je na tom tragu moguće konkretno činiti: razgovarati, biti spreman na stručnu pomoć, pronaći puteve materijalne pomoći, biti podrška mnogobrojnim obiteljima i u onim teškim trenucima, biti oni koji će priskočiti čuvati dijete, pomoći pronaći posao. „Nije dovoljno samo reći, nego i primjerom pokazati da teškoće možda nije moguće riješiti sada i odmah, ali je moguće zajedno hoditi s Bogom koji će dati u svakom trenutku ono što je potrebno“, pojasnio je biskup.
Podsjetio je nadalje i na život Blažene Djevice Marije koja je također trebala prihvatiti Božji plan koji nije bio lagan. „Trebala je prihvatiti naviješteno dijete, pitala se kako će se s njime nositi, što će reći okolina, a što Josip. Toliko pitanja, ali samo je jedan odgovor: ‘Ja ću biti s tobom.’ I Bog je bio s njom! Bog šalje ljude da to pokaže i da stvarno bude s njom u trenucima kada je potrebno. Poslat će najprije Josipa, a i kasnije će slati ljude koji će Mariji biti podrška i pomoć. Marija je dopuštala da Bog vodi njezin život, da čvorove na koje nailazi ne rješava ona, nego dopušta Bogu da ih On nosi i da ih On razveže kako bi život mogao teći dalje i kako bi upravo po tim teškoćama i čvorovima sazrijevala u vjeri koja je vodi do Kalvarije, odnosno do Isusova groba, a onda i preko groba”, rekao je biskup Radoš.
Poželio je da Centar ne bude ured nego kuća u kojoj svatko može osjetiti da je dobrodošao, a oni koji su izabrali život da imaju duboko povjerenje u Boga da je On koji je dao život, spreman i dalje se boriti za svaki život.
Nakon mise blagoslovljen je Centar za život koji se nalazi pored samostana i crkve u Čakovcu. Ondje su održani kratki govori i blagoslov Centra.
Voditeljica Centra Marta Prekrat izrazila je radost zbog otvorenja sedmog Centra za život u Hrvatskoj, a prvog u Varaždinskoj biskupiji, u Međimurju. Istaknula je da je ovaj Centar plod dugogodišnje molitve, razmišljanja, traženja mjesta, vremena, prostora i načina da se na najbolji način pristupi majkama, očevima, obiteljima koje razmišljaju o pobačaju, odnosno koji su se našli u teškoj situaciji i ne znaju kako dalje.
„U Centru im želimo dati svoje vrijeme i svoj prostor, da oni mogu doći u miru, bez pritiska, bez pristranosti, da mogu izreći sve što im je na srcu, o čemu razmišljaju, što ih muči te da uz našu konkretnu, duhovnu, moralnu, ali i materijalnu podršku, mogu donijeti odluku za život, odlučiti se za život svoga djeteta. To je glavno poslanje Centra“, poručila je Prekrat prilikom otvorenja Centra za život Čakovec.
Istaknula je povezanost i suradnju s Obiteljskim centrom Varaždinske biskupije, biskupijskim Caritasom te sa stručnim službama.
Na otvorenju Centra bio je i predsjednik udruge „Hrvatska za život“ Ante Čaljkušić koji je iznio nekoliko iskustava majki koje su razmišljale o pobačaju, a koje su odustale zahvaljujući podršci koje su primile u udruzi. Izrazio je radost da se i Čakovec otvara za kulturu života te potaknuo nazočne da u svojim obiteljima i okolini promiču začeća djece, ali i njihovo rađanje, navodi se u izvještaju upućenom iz Varaždinske biskupije.
]]>U urbanoj sredini gotovo potpuno uništenoj nakon tri godine bombardiranja, s razorenim zgradama i ulicama punim ruševina, pravo je čudo ponovno čuti zvuk školskoga zvona. Škola Latinskog jeruzalemskog patrijarhata u Gazi, povezana s katoličkom župom Svete Obitelji, službeno je jučer, 22. rujna, ponovno otvorila svoja vrata za školsku godinu 2026./2027., primivši ukupno 1.005 učenika. U školske su se klupe vratila najmlađa djeca u dobi od 2 do 5 godina koja pohađaju vrtić, kao i učenici osnovne škole i srednjoškolci, što je cijeloj kršćanskoj zajednici dalo tračak nade i normalnosti, iako u Pojasu Gaze još uvijek ništa nije normalno.
Svjetlo u tami
Župnik otac Gabriel Romanelli opisao je događaj kao trenutak neopisivoga ganuća, ističući da su vidjeli suze radosnice u očima djece i roditelja koji su nakon tri vrlo duge godine vidjeli povratak svoje djece u školu. Njegove su riječi, poput svjetla u tami, znak nade u budućnost usred jedne od najdramatičnijih humanitarnih kriza našega stoljeća.
Izazov obrazovanja u zemlji ruševina
Povratak učenika u katoličku školu događa se u užasavajućem kontekstu koji pogađa cijeli Pojas Gaze. Prema podacima koje je ovih dana objavio UNICEF, oko 98 posto školskih zgrada na području palestinske enklave uništeno je ili teško oštećeno u sukobu. Zbog toga sustavnoga razaranja za više od 660 tisuća učenika uskraćeno je temeljno pravo na obrazovanje u školi. Opći nastavak nastave u Pojasu Gaze, službeno započet 19. rujna, suočava se s očajnim logističkim uvjetima: velika većina od ukupno 541 tisuće učenika koji su se vratili na nastavu to čini u improviziranim šatorima, privremenim prostorima ili opasnim betonskim konstrukcijama. Nedostaju školske klupe, bilježnice, olovke i knjige, čiji su troškovi trenutno previsoki za obitelji koje su izgubile sve. Osim toga, lokalne vlasti procjenjuju da je u sukobu život izgubilo oko 22 tisuće učenika i više od 770 školskih djelatnika, među kojima više od 530 učitelja.
Čudo župe Svete Obitelji
Usred tih ruševina župa Svete Obitelji u gradu Gazi mjesecima je bila jedino utočište spasa za stotine civila. Tijekom najžešćih faza rata župni su prostori pružili zaštitu i sklonište za više od 450 raseljenih osoba. Unatoč stalnoj opasnosti te nedostatku hrane i pitke vode, zajednica je uspjela održati početne oblike nastave za djecu koja su se sklonila unutar župnog prostora. Kada su se u proljeće neki vratili svojim kućama ili pronašli drugi smještaj, mogli smo primiti više učenika - objasnio je otac Romanelli te dodao - To mjesto, koje je tijekom najvećih sukoba pružalo utočište raseljenima, danas se vraća svojoj obrazovnoj misiji. Nadamo se da će taj prostor biti mjesto na kojemu će, među članovima zajednice, moći rasti ljubav, ozdravljenje i međusobno poštovanje.
Aktivnosti usmjerene na psihološku podršku
Škola Latinskog patrijarhata trenutačno je jedina kršćanska obrazovna ustanova koja je ostala djelatna u Gazi. Njezino ponovno službeno otvaranje – koje je uključivalo izgradnju potpuno nove zgrade namijenjene predškolskom odgoju zahvaljujući međunarodnim donatorima – omogućilo je povratak 77 učitelja na posao. Međutim, otac Romanelli je napomenuo da se osoblje sada mora suočiti s dvostrukom krizom: logističkom, jer nedostaju namještaj i osnovni pribor za rad, ali i duhovnom. Zbog toga će školski program, uz uobičajene predmete, uključivati i opsežan program izvannastavnih aktivnosti usmjerenih na psihološku podršku kako bi se djeci i nastavnicima pomoglo u suočavanju s traumama koje su proživjeli tijekom tri godine prekida školovanja, oskudice i nasilja.
Vrijednost kršćanske prisutnosti
Volju za ponovnim otvaranjem ustanove snažno je zagovarao Latinski jeruzalemski patrijarhat, kao i sam patrijarh kardinal Pierbattista Pizzaballa. On je proteklih mjeseci osobno posjetio Gazu kako bi stanovništvu donio utjehu, kao i blizinu Pape i Crkve. Pritom je više puta ponovio ključnu poruku da ako djeci ne ponudimo obrazovanje, ne može postojati ni nada za taj narod, kao ni za cijeli svijet. U pastoralnom pismu upućenom svim školama u biskupiji kardinal je također podsjetio da se u Svetoj zemlji povratak u školu više ne može uzimati zdravo za gotovo, jer mnogo učionica više ne postoji i još mnogo toga treba učiniti na području obnove, ali i to je bio prvi važan korak.
Djeca Gaze
Upravo zbog žrtve koja je nametnuta najmlađima, posljednjih se dana pokrenula snažna međunarodna rasprava o simboličnom prijedlogu da se Nobelova nagrada za mir dodijeli djeci Pojasa Gaze. Komentirajući tu inicijativu za talijanske medije, otac Romanelli je izrazio svoju punu duhovnu i moralnu podršku. Djeca Gaze postala su simbol – dodao je - Više od dvadeset tisuća ih je ubijeno. Ta velika brojka podsjeća nas na svako ubijeno dijete u bilo kojem dijelu svijeta kao na nedužnu žrtvu ratova.
Dok međunarodna diplomacija teško pronalazi čvrst put prema budućnosti regije, djelovanje mjesne Crkve na terenu pokazuje da obnova Bliskog istoka može započeti jedino od temelja: vraćanjem djeci prava da budu u školskim klupama, uzmu olovku u ruke i ponovno se nadaju. S druge strane, Latinski jeruzalemski patrijarhat u jednom je priopćenju istaknuo da želi nastaviti raditi kako bi zajamčio prisutnost Crkve uz zajednicu, pružajući ne samo duhovno svjedočanstvo nego i praktičnu pomoć, obrazovanje i služenje.
]]>U ono vrijeme: Dočuo Herod tetrarh sve što se događa te se nađe u nedoumici glede Isusa jer su neki govorili: »Ivan uskrsnu od mrtvih«; drugi: »Pojavio se Ilija«; treći opet: »Ustao je neki od drevnih proroka.«
A Herod reče: »Ivanu ja odrubih glavu. Tko je onda ovaj o kom toliko čujem?« I tražio je priliku da ga vidi.
]]>
Izmoli i podijeli za prestanak psovke, abortusa, ratova, gladi i mržnje"
"Neka prestane grijeh psovke, neka prestane ubijanje nerođene djece, neka prestanu ratovi, glad i mržnja... Bože neka svako ljudsko srce bude puno LJUBAVI."
Riječ je o trećoj sezoni kampanje u Mostaru, nakon što je ova inicijativa već u prethodnim proljetnim i jesenskim kampanjama okupila brojne molitelje, obitelji, mlade, svećenike, redovnike i redovnice, kao i ljude koji su jednostavno željeli svojim vremenom posvjedočiti da je svaki ljudski život vrijedan zaštite od samoga začeća.
Mostarska kampanja “40 dana za život” u kratkom je vremenu postala posebno prepoznatljiva i izvan lokalnih okvira. Prema dojmovima organizatora i sudionika, riječ je o jednoj od najpozitivnije medijski popraćenih kampanja u svijetu, osobito po načinu na koji se u javnosti govorilo o dostojanstvu nerođenog djeteta, majčinstvu, očinstvu i potrebi da se ženama u teškim životnim okolnostima ponudi stvarna podrška, a ne osuda.
Inicijativa 40 dana za život nastala je 2004. godine u američkom gradu Bryan u Teksasu, kada je skupina vjernika odlučila odgovoriti na kulturu odbacivanja života molitvom, postom, miroljubivim bdjenjem i konkretnim zauzimanjem za majke i nerođenu djecu. Od tada se inicijativa proširila na brojne zemlje i gradove diljem svijeta, okupljajući ljude različitih dobi i životnih poziva oko jednostavne, ali snažne poruke: život je dar, a nerođeno dijete nije problem koji treba ukloniti, nego osoba koju treba zaštititi.
Središte kampanje nije prosvjed, nego molitva. Sudionici svojim mirnim stajanjem pred bolnicom žele posvjedočiti da društvo ne smije ostaviti samu ni majku ni dijete. Nerođeno dijete, iako nevidljivo očima javnosti, već nosi vlastiti život, vlastiti rast, vlastito dostojanstvo. Upravo zato ova inicijativa podsjeća da se mjera humanosti jednoga društva vidi u odnosu prema najmanjima, najslabijima i onima koji se sami ne mogu obraniti.
Posebna poruka kampanje upućena je i ženama koje prolaze kroz strah, pritisak, samoću ili teške okolnosti trudnoće. “40 dana za život” želi biti znak da nisu same, da postoje ljudi spremni moliti, slušati, pomoći i biti uz njih. Obrana života, kako ističu sudionici, nije samo obrana nerođenog djeteta, nego i obrana majke, obitelji, savjesti i nade.
Nešto više o svemu je za medjugorje-info.com rekla psihologinja Marijana Grgić.
"Radim u psihološkom savjetovalištu Majka Tereza s osobama koje se suočavaju s različitim psihičkim teškoćama. Ujedno sam suradnica inicijative ‘40 dana za život’ i kao psihologinja besplatno razgovaram s trudnicama koje razmišljaju o pobačaju.
Nastojimo im pružiti informacije koje možda u tom trenutku nemaju i odgovoriti na njihova pitanja. Nikoga ne prisiljavamo na odluku. Posebno je važno razgovarati sa ženama koje se suočavaju s izazovima samohranog majčinstva ili su u teškim odnosima.
Tijekom prošle kampanje saznali smo za jedan slučaj u kojem je žena odlučila nastaviti trudnoću, a čini mi se da su bila i dva takva slučaja. To nam pokazuje koliko nekome može značiti podrška. Naša molitvena prisutnost ispred bolnice tiha je, bez prosvjeda i svađa. Osobi koja prolazi kroz teško razdoblje želimo poručiti: ‘Nisi sama.’
Ove se godine molitvena inicijativa prvi put održava i ispred Doma zdravlja u Čapljini. Drago nam je što se proširila i na druge gradove“, kazala je za medjugorje-info.com magistrica psihologije Marijana Grgić.
Jesenska kampanja u Mostaru trajat će četrdeset dana, od 23. rujna do 1. studenoga, ispred SKB-a Mostar. Organizatori pozivaju sve molitelje i ljude dobre volje da se uključe barem jednim satom molitve.
Kontakt za prijavu i dodatne informacije:
[email protected]
063 240 044
U vremenu u kojem se o životu često govori kroz brojke, dijagnoze, strahove i okolnosti, ova kampanja želi ponovno izgovoriti ono najjednostavnije: svaki je život vrijedan. I svaki nerođeni čovjek zaslužuje da ga netko već sada voli, čeka i brani.
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.
]]>U ono vrijeme: Sazva Isus dvanaestoricu i dade im moć i vlast nad svim zlodusima i da liječe bolesti. I posla ih propovijedati kraljevstvo Božje i liječiti bolesnike.
I reče im: »Ništa ne uzimajte na put: ni štapa, ni torbe, ni kruha, ni srebra! I da niste imali više od dvije haljine! U koju god kuću uđete, ondje ostanite pa odande dalje pođite.
Gdje vas ne prime, iziđite iz toga grada i stresite prašinu s nogu za svjedočanstvo protiv njih. Oni krenuše: obilazili su po selima, navješćivali evanđelje i liječili posvuda.
]]>
Želeći se prisjetiti sa zahvalnošću tog blagoslovljenog dana prije 25 godina, župljani Bijakovića i franjevci, odlučili su hodočasnicima iz Koreje simbolično zahvaliti posebnim programom.
Tako su u ponedjeljak 21. rujna 2026. u jutarnjim satima hodočasnici iz Koreje s fra Svetozarom Kraljevićem krenuli u molitvi prema Brdu ukazanja. Nakon toga susret je nastavljen u 10,00 sati svetom misom u Majčinu selu. Misu je predslavio apostolski vizitator s posebnom ulogom za župu Međugorje nadbiskup Aldo Cavalli, a homiliju je uputio fra Svetozar Kraljević. Koncelebrirali su fra Zvonimir Pavičić međugorski župnik, fra Ivan Sesar, ravnatelj ustanove Majčino selo, fra Danko Perutina, čitlučki župnik te dva svećenika iz Koreje.
Iza svete mise oko 11,00 sati, uslijedio je domjenak i druženje koje su za hodočasnike iz Koreje pripremili župljani Bijakovića u znak zahvalnosti i podrške.
Podsjetimo se kako je Gospin kip na Brdu ukazanja postavljen na Malu Gospu, 8. rujna 2001. godine povodom dvadesete obljetnice Gospinih ukazanja u Bijakovićima i Međugorju. Kip su iznijeli i postavili stanovnici Bijakovića, a kupili su ga hodočasnici iz Koreje. Mještani, u dogovoru sa svećenicima iz župe Međugorje, odlučili su se na postavljanje Gospinog kipa na Brdu ukazanja, kako bi se zahvalili Gospi za 20. godina milosti i ljubavi i što je izabrala župu Međugorju kao mjesto svojih ukazanja. Hodočasnici iz Koreje imali su svoju nakanu: molitvu za mir na svom poluotoku.
Gospin kip je izrađen prema modelu istoga onoga koji se nalazi ispred župne crkve sv. Jakova u Međugorju, kojega je izradio talijanski kipar Dino Felici, a po postavljanju kip je blagoslovio tadašnji međugorski župnik fra Ivan Sesar.
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.
]]>
Svi ostali hodočasnici su u Međugorju po prvi puta i ostali su jako iznenađeni i dirnuti, doživjeli su nešto što nikako nisu očekivali – snažnu Gospinu prisutnost!
Hodočašće se sastojalo od susreta orijentacije, posjete crkvi i prostoru oko nje, kipu Uskrsloga, fra Slavkovu grobu, Plavom križu, Brdu ukazanja, Križevcu. Jedini izlet izvan Međugorja bio je posjet samostanu u Širokom Brijegu iza kojeg su produžili za Mostar i posjet franjevačkoj crkvi i starom gradu.
Svi hodočasnici obećaju da će sigurno gledati da se ponovno vrate, a to mogu učiniti jer već više od 30 godina iz Singapura hodočašća organizira agencija Faith Tours & Travel Pte Ltd, katolička hodočasnička turistička agencija sa sjedištem u Singapuru, osnovana 1988. godine, čiji je osnivač prije nekoliko godina u Međugorju i preminuo. A kasnije ju je nastavio voditi njegov sin kojem je također Međugorje omiljena destinacija.
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.
]]>Njihova izvedba, ispunjena prepoznatljivim zvukom polinezijske glazbe, unijela je posebno ozračje u ispunjenu međugorsku crkvu. Odjeveni u tradicionalnu odjeću i ukrašeni raskošnim vijencima od cvijeća, vjernici s Tahitija svoju su kulturu povezali s molitvom i marijanskom pobožnošću.
Snimka njihova nastupa objavljena je na Instagram stranici „O Peregrino de Medjugorje“, uz poruku kako je evanđeoska Radosna vijest stigla i do malih otoka usred Tihog oceana.
Tahiti je najveći otok Francuske Polinezije, francuskog prekomorskog teritorija u južnom dijelu Tihog oceana. Stanovnici govore francuskim i tahićanskim jezikom, a njihova tradicija snažno je obilježena glazbom, zajedništvom i cvijećem.
Njihov dolazak u Međugorje još je jednom pokazao univerzalnost hodočašća: premda ih od Hercegovine dijele tisuće kilometara, molitva i pjesma postale su zajednički jezik ljudi pristiglih iz različitih krajeva svijeta.
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.
]]>U Rijeci će okupljanje početi u 17 sati ispred ulaza u Novi bolnički kompleks „Sušak – KBC Rijeka“. U 17.45 počet će procesija prema Svetištu Majke Božje Trsatske, gdje će u 18.30 biti slavljena misa. U Zadru će okupljanje početi u 17.45 na mjestu bdjenja kod Opće bolnice Zadar. U 18 sati će početi procesija ulicama grada do Svetišta sv. Šime, gdje će u 19 sati biti slavljena misa. U Zagrebu će okupljanje započeti u 18.30 kod Kamenitih vrata. U 19 sati će početi procesija ulicama grada prema Bazilici Presvetog Srca Isusova. U 20 sati će biti slavljena misa u bogoslužnom prostoru bazilike.
„Ove se jeseni posebno utječemo svetoj Nevinoj dječici, znajući i da su maleni nerođeni u utrobama majki diljem naše domovine nevina dječica koju neprijatelj života prečesto usmrćuje“, poručila je nacionalna voditeljica inicijative Petra Milković. „Novi grad ove kampanje je Kaštel Sućurac, a uoči kampanje je u glavnoj župnoj crkvi predstavljena i jedinstvena slikovnica o blaženom kardinalu Alojziju Stepincu, kojoj je izdavač udruga ‘Hrvatska za Život’. Na taj je način najavljeno bdjenje ispred doma zdravlja u Kaštel Sućurcu, a i objašnjeno koliko je naš blaženi kardinal Stepinac bio beskompromisni borac za život“, istaknuli su iz inicijative.
]]>"Postoje trenuci na koje kao nacija možemo biti ponosni, kada smo djelovali pravedno i stajali na pravoj strani povijesti. Nacionalni hodovi za život također su takvi trenuci," rekao je glavni koordinator događaj, Patrik Daniška.
Kako je naglasio hodovi su tu da pokažu da Slovaci brinu o "pravdi, istini i istinskoj ljubavi koja nije sebična" kao i o poštovanju života i dostojanstva svakog čovjeka.
Među sudionicima bili su predstavnici različitih generacija. Mnogi su nosili transparente i slogane u obrani života.
Program na Plac Wolności započeo je glazbenim nastupima Dominike Gurbaľove, Petra Křemena, repera Augustína i DJ-a Damiana Customa. Zatim su predstavljeni organizatori i partnerske organizacije kao i pozvani gosti.
Među inozemnim sudionicima bili su Marie-Lys Pellissier iz Francuske, glasnogovornica francuskog Hoda za život i ravnateljica Lejeune akademije, Francesca Romana Poleggi iz Italije, osnivačica Pro Vite, i Aleš Primc iz Slovenije, voditelj Glasa za djecu i obitelj.
Događaju su prisustvovali i predstavnici kršćanskih crkava. Prisutni su bili metropolit Bratislave Stanislav Zvolenský; grkokatolički nadbiskup Košica Cyril Vasiľ SJ; tajnik Ureda metropolitskog sabora Pravoslavne crkve u Slovačkoj Peter Bzík i predsjednik Kongregacije Evangeličke crkve Augsburške ispovijesti u Bratislavi Martin Šefranko.
Prije početka Hoda glasnogovornik Dmitri Olšovský rekao je da organizatori žele podsjetiti kako je život veliki dar i da ga treba štititi.
"Želimo da Slovačka okonča diskriminaciju i uskraćivanje prava na život ljudima na temelju dobi, bez obzira je li netko star, mlad, rođen ili nerođen, bolestan ili zdrav," rekao je glasnogovornik Hoda Olšovský.
U slovačkom kontekstu, organizatori prvenstveno ističu potrebu za promjenom zakona o pobačaju i pomoći ženama u teškoj životnoj situaciji i njihovim obiteljima.
Juraj Šúst je podsjetio da se ove godine navršava 40. obljetnica usvajanja komunističkog zakona o legalizaciji pobačaja. "Vjerujemo da je nakon svih ovih godina došlo vrijeme da Slovačka postane pravednije društvo. Nerođena djeca i njihove majke trebaju pravu zaštitu i pomoć," rekao je.
Također je naglasio važnost podrške ženama u financijskim poteškoćama, pristupa informacijama prije donošenja odluka te oblikovanja kulture majčinstva i roditeljstva.
Jedan od zahtjeva ovogodišnjeg marša bila je i zabrana surogat majčinstva. Suglasnogovornica događaja Milena Olšovská ustvrdila je da surogat majčinstvo dovodi do tretiranja djeteta kao robe i može iskorištavati žene u teškoj društvenoj situaciji.
Sudionike marša pozdravio je papa Lav XIV. Njegovu je poruku prenio apostolski nuncij u Slovačkoj, Nicola Girasoli.
Sveti Otac izrazio je želju da događaj postane prilika za molitvu i svjedočanstvo te doprinese većoj svijesti o vrijednosti ljudskog života. Papa je naglasio potrebu dobrodošlice i zaštite života u svakoj fazi – od začeća do prirodne smrti. Također je pozvao na izgradnju društva koje posebnu pažnju posvećuje najranjivijima i najslabijima. Poručio je organizatorima i sudionicima da moli za njih i uputio im je apostolski blagoslov.
Događaj organizira građanska udruga "Nacionalni hod za život", a pod pokroviteljstvom Slovačke biskupske konferencije.
Ovogodišnji Hod bio je peto nacionalno okupljanje u obranu života. Prvi je održan 2013. godine u Košicama. Potom su organizirani u Bratislavi 2015. i 2019. te u Košicama 2024. godine.
Prema riječima organizatora četiri dosadašnja izdanja okupila su ukupno gotovo 200.000 ljudi. To su ujedno i jedna od najvećih javnih okupljanja u Slovačkoj od 1989. godine.
]]>
“Pješke i vesela srca koračam slobodnim putem, zdrav, slobodan, a svijet je preda mnom, dugi smeđi put koji me vodi kuda god hoću.”
Na put su krenuli danas iz Dugog Sela, a plan im je svakoga dana prijeći u prosjeku oko 30 kilometara. Ruta je unaprijed razrađena, baš kao i mjesta na kojima će spavati, a za cijeli pothvat pripremali su se oko dva mjeseca.
Njihovo hodočašće nije samo fizički izazov. Svakoga dana zajedno mole krunicu, a već prvoga dana puta javili su redakciji Teleskopa da su izmolili današnju krunicu. Pred njima je dug put kroz različite krajeve Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Prvoga dana idu od Dugog Sela do Brezovice, zatim nastavljaju prema Donjoj Kupčini, Tušiloviću i Slunju. Nakon toga ruta ih vodi preko Mukinja, Grabušića i Udbine do Gračaca, javlja Teleskop.
Prema sadašnjem planu, u Međugorje bi trebali stići 2. listopada, nakon šesnaest dana hoda.
Za četvoricu prijatelja ovo nije prvi takav pothvat. Prošle godine pješice su išli na hodočašće sv. Ivi u Podmilačje kod Jajca.
Iskustvo s prošlogodišnjeg puta ove im je godine pomoglo u pripremama. Unaprijed su odredili dnevne etape i lokacije na kojima će prespavati, a posljednja dva mjeseca fizički su se pripremali za višesatno svakodnevno hodanje.
Takav put traži mnogo više od dobre kondicije. Svaki dan donosi višesatno hodanje, promjene vremena, bolove u nogama i umor, ali i potpuno drukčiji ritam od svakodnevnog života. Hodočasnici takva putovanja često opisuju kao spoj fizičkog napora, molitve i vremena za osobno promišljanje.
Četvorica prijatelja tako će tijekom idućih dana prolaziti kroz kontinentalnu Hrvatsku, Liku i Dalmaciju, prije nego što se spuste prema Hercegovini.
Ako sve bude išlo prema planu, za nešto više od dva tjedna iza njih će ostati gotovo 500 kilometara puta i šesnaest dana zajedničkog hodočašća.
]]>
Upravo je rast broja posjetitelja jedan od razloga zbog kojih se na Dubovcu pripremaju novi sadržaji. Dio njih građani već mogu vidjeti, dok će se najveći zahvati razvijati tijekom idućih mjeseci.
Povod za podsjećanje na ono što je dosad napravljeno i što tek slijedi bila je proslava 52. obljetnice posvete crkve svetog Josipa i godišnji susret Dubovčaka 50+, održana 15. rujna.
Nova vrata, obnova crkve i pogled prema 2027.
Jedan od vidljivijih ovogodišnjih zahvata su nova brončana Sveta vrata, čime se nastavlja praksa da se svake godine na svetištu nešto obnovi, uredi ili nadogradi. Za izgled starog Dubovca posebno je važna obnova crkve Majke Božje Snježne. Radovi, prema informacijama iz svetišta, dobro napreduju. Obnovljeni križ već je vraćen na vrh zvonika, dok je „jabuka“ zvonika gotovo u cijelosti obložena bakrom. Želja je da obnova bude dovršena do idućeg susreta Dubovčaka.
Pogled je pritom već usmjeren prema 2027. godini, kada će se obilježiti 340 godina od izbora svetog Josipa za zaštitnika Hrvatskoga Kraljevstva te 40 godina od proglašenja crkve svetog Josipa Nacionalnim svetištem. Do tada se želi realizirati i još jedan projekt – izrada zlatnih aureola za kipove svetog Josipa s Isusom i Blažene Djevice Marije, djela akademskog kipara Ante Starčevića. Plan je da se aureole izrade od darovanog zavjetnog zlata.
Stari „Đovi“ odlazi u obnovu, ime ostaje
Za građane Dubovca posebno je zanimljiv projekt koji nadilazi samu vjersku funkciju svetišta.
Svetište je od susjeda Čavlovića kupilo prostor koji se planira urediti kao dio Hodočasničkog doma „Mons. Marijan Radanović“. U njemu bi trebao biti uređen i ugostiteljski objekt, a pritom se planira sačuvati prepoznatljiv izgled i ugođaj starog Dubovca. Najvažniji detalj za one koji pamte nekadašnja okupljanja „Pod brajdom“ jest da će ugostiteljski objekt zadržati dobro poznato ime -„Đovi“. Dokumentacija je trenutačno u pripremi, a cilj je da se već iduće godine druženje Dubovčaka može održati u obnovljenom prostoru.
Ovogodišnje okupljanje stoga je imalo i posebnu simboliku. Nakon proslave obljetnice sudionici su se posljednji put okupili u starom „Đoviju“, uz hranu, piće i pjesmu. Bila je to ujedno najava novog poglavlja za prostor koji je desetljećima bio dio društvenog života Dubovca.
Od lokalnog okupljališta do svetišta za goste iz cijelog svijeta
Brojke o hodočasnicima pokazuju zašto se o Dubovcu danas ne govori samo kao o jednom od karlovačkih kvartova i njegovoj crkvi. Više od 100.000 posjetitelja godišnje znači i potrebu za dodatnim prostorima, boljom ponudom za goste i sadržajima koji mogu prihvatiti sve veći broj ljudi. Dolazak skupina iz inozemstva dodatno mijenja sliku svetišta, koje posljednjih godina sve više dobiva međunarodni karakter.
U tom kontekstu Hodočasnički dom i obnovljeni „Đovi“ nisu samo pitanje uređenja jednog starog prostora. Za Dubovac bi to mogao biti novi sadržaj za prihvat gostiju, ali i mjesto za okupljanje samih Dubovčaka. Upravo je to i najzanimljiviji dio priče koja je počela prije više desetljeća, a danas dobiva novu fazu: obnavljaju se stare dubovačke lokacije, grade novi sadržaji, raste broj posjetitelja, a pogled je već usmjeren prema velikoj 2027. godini.
Ako planovi budu ostvareni, idući susret Dubovčaka mogao bi tako donijeti prizor koji će mnogima biti dobro poznat – „Đovi“ ponovno otvoren i pun ljudi, ali u prostoru prilagođenom novom vremenu i sve većem broju posjetitelja Dubovca.
]]>U ono vrijeme: Majka Isusova i braća njegova htjedoše k njemu, ali ne mogoše do njega zbog mnoštva. Javiše mu: »Majka tvoja i braća tvoja stoje vani i žele te vidjeti.«
A on im odgovori: »Majka moja, braća moja — ovi su koji riječ Božju slušaju i vrše.«
]]>Tijekom jubilejske godine vjernici koji posjete baziliku skrušena srca, sudjeluju u liturgijskom slavlju ili provedu vrijeme u molitvi mogu zadobiti potpuni oprost za sebe ili ga namijeniti dušama u čistilištu, uz ispunjavanje uobičajenih uvjeta Crkve, koji uključuju ispovijed, svetu pričest, molitvu Vjerovanja i molitvu na nakanu Svetog Oca.
Za milijune katolika Guadalupe ostaje snažan znak Marijine majčinske skrbi i poziv na susret s Kristom. Ovoga listopada vrata bazilike otvorit će se za godinu dana hodočašća, molitve, milosti i duhovne obnove pod plaštem Gospe od Guadalupe.
Coolchatolics.org/prijevod:medjugorje-info.com
]]>Pri ulasku u konkatedralu svi sudionici dobili su prigodnu svijeću na kojoj je otisnut logotip susreta, te liturgijski vodič koji su priredili vlč. mo Bruno Diklić, vlč. Robert Erk i preč. Matej Glavica.
Biskupi, predstavnici obitelji i asistencija ušli su u procesiji. Spomen-svijeću hrvatskih katoličkih obitelji na oltarni prostor donio je Ivica Sović sa suprugom Mihaelom i tri kćeri.
Uz biskupe domaćine, đakovačko-osječkog nadbiskupa Đuru Hranića i pomoćnog biskupa Ivana Ćurića, sudjelovali su splitsko‑makarski nadbiskup Zdenko Križić, riječki nadbiskup Mate Uzinić, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, krčki biskup Ivica Petanjak, hvarski biskup Ranko Vidović, mostarsko-duvanjski biskup Petar Palić, varaždinski biskup Bože Radoš, srijemski biskup Fabijan Svalina, gospićko-senjski biskup Marko Medo, umirovljeni splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić, umirovljeni požeški biskup Antun Škvorčević, zagrebački pomoćni biskup Mijo Gorski, zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško, ministar Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca fra Miljenko Hontić, generalni tajnik HBK vlč. Krunoslav Novak, zamjenik generalnog tajnika preč. Ilija Dogan i ravnatelj Hrvatskog Caritasa preč. Krunoslav Siroglavić. Prisutni su bili i brojni svećenici iz različitih dijelova Hrvatske, kao i redovnici i redovnice.
Bdjenje je nastavljeno Službom čitanja u kojoj je prvo liturgijsko čitanje navijestio Željko Punda, otac petero djece iz Splitsko-makarske nadbiskupije. Psalam je otpjevao Mislav Knežević iz Đakovačko-osječke nadbiskupije, a Evanđelje je navijestio konkatedralni župnik Matej Glavica.
Započinjući kratku homiliju biskup Martinović je podsjetio na evanđeoski susret Isusa s čovjekom koji 38 godina boluje i koji na Isusovo pitanje: „Želiš li ozdraviti?“ i njegov odgovor: „Gospodine, nema nikoga.“
Istaknuo je da iskustvo da „nema nikoga“ i danas proživljavaju mnoge osobe u svijetu, osobito osobe s invaliditetom. Podsjetio je na Pavlov poziv kršćanima da se „zaodjenu“ Kristom, njegovim mirom i ljubavlju. Dodao je da postoje obitelji koje tu ljubav konkretno žive pomažući drugima da otkriju svoje dostojanstvo i život. Kao primjer takvih obitelji najavio je svjedočanstva obitelji Ivić i Martinković.
U svom svjedočenju Lidija Martinković iz Vinkovaca, majka Maksima i Mije, istaknula je kako su suprug Ivica i ona još prije Mijina rođenja znali da će imati Downov sindrom, ali nisu prihvatili mogućnost pobačaja. Mia je rođena na Pepelnicu, a krštena je na Nedjelju Božjeg Milosrđa te joj je Milosrdni Isus kasnije spasio život. Imala je i srčanu manu zbog koje je s dvije i pol godine operirana u KBC-u Zagreb – Rebro. Operacija je trajala gotovo cijeli dan i, iako je prošla uredno, Mia se nakon isključivanja s aparata nije mogla probuditi.
Liječnici su roditeljima rekli da su izgubili njihovu djevojčicu. Uslijedila je trodnevna borba za njezin život uz ECMO sustav, dok njezino srce nije ponovno uspjelo samostalno raditi. „U to vrijeme smo molili za Miu, a posebno krunicu Božjeg Milosrđa. Kraj njezina uzglavlja ostavili smo sličicu Milosrdnog Isusa“, svjedoče roditelji. Trećega dana liječnici su Miju uspjeli odvojiti od ECMO sustava i zašiti joj prsa. Srce je ponovno počelo samostalno raditi, a glavni kirurg dr. Dražen Belina rekao je roditeljima: „Dogodilo se Božje čudo.“ Kada su mu rekli da je za Miju molilo mnogo ljudi, odgovorio im je: „Zahvalite svima koji su molili.“ Danas je Mia dvanaestogodišnjakinja, učenica šestoga razreda osnovne škole u Vinkovcima, a pohađa i glazbenu školu, gdje svira klavir. Roditelji priznaju da je borba sa sustavom velika, ali kažu da svoju Miju ne bi ni za što mijenjali.
Drugo svjedočanstvo je bračni par Mirko i Snježana Ivić iz Gradišta počeo šalom da su oni bračni nepar – jer je s njima uvijek njihov sin Marko, dječak s višestrukim tjelesnim i intelektualnim poteškoćama.
Već u prvim mjesecima Markova života roditelji su shvatili da nešto nije u redu. Godine koje su uslijedile obilježili su brojni zdravstveni problemi, liječenja i odlasci u bolnicu. „Trebalo nam je nekoliko godina da u potpunosti prihvatimo da imamo dijete s poteškoćama i još nekoliko da shvatimo da je on naš blagoslov“, istaknuli su.
Kada je Marko trebao primiti prvu pričest, obitelj se uključila u zajednicu Vjera i svjetlo – Srce svetog Vinka Pallottija u Vinkovcima, gdje su pronašli svoje mjesto u Crkvi i osjetili prihvaćenost. Njihova je vjera tada još više rasla. Kada se Markova kralježnica počela sve više kriviti, liječnici su preporučili operaciju.
Nakon dugog čekanja i brojnih suza i molitava, Marko je podvrgnut gotovo trinaestosatnoj operaciji. Dok je majka u bolnici držala krunicu u ruci, za Marka su molili i postili brojni vjernici. Nakon neizvjesne borbe liječnik je majci donio vijest da je zahvat uspio i da je Marko izvan neposredne životne opasnosti. No, oporavak je bio težak i bolan, ali Marko ga je strpljivo podnosio. „Naučili smo pouzdati se u Boga, a kada je jako, jako teško, ne ispuštati krunicu iz ruke“, posvjedočila je obitelj Ivić.
Bdjenje je nastavljeno Službom svjetla. Pripremljene svijeće za predstavnike obitelji upaljene su na spomen-svijeći, a oni su svjetlo prenijeli svim vjernicima.
„Braćo i sestre, u ime naših obitelji želimo obnoviti vjernost drevnom obećanju našega naroda da katolička obitelj dnevno moli i nedjeljom slavi euharistiju. U svim članovima naših obitelji neka trajno gori svjetlo krsne vjere koju zajedno s prijašnjim naraštajima našega naroda i danas ispovijedamo“, potaknuo je biskup Martinović te je zajednički izrečena ispovijest vjere Hrvata katolika.
Uslijedilo je euharistijsko klanjanje tijekom kojega su sudionici prosili milosti za svoje obitelji i sve obitelji hrvatskoga naroda. Nakon molitvene šutnje, šestero predstavnika – Silvija Luić iz Požeške biskupije, Anita Bošnjak iz Đakovačko-osječke nadbiskupije, Marijan i Dragica Horvat te Ivo Drinovac iz Varaždinske biskupije i Petar Kopunović-Legetin iz Đakovačko-osječke nadbiskupije i preč. Krunoslav Siroglavić – pojedinačno je došlo pred Presveti Oltarski Sakrament. U ime svih prisutnih molili su za obitelji, budućeg bračnog druga, očeve i majke osoba s invaliditetom te za osobe s invaliditetom, kao i za sve očeve, majke, djecu i starce u hrvatskom narodu te za njihove pastire.
Liturgijsko pjevanje tijekom molitvenog bdjenja pod vodstvom Želimira Sučića i Jure Smajića, a uz orguljsku pratnju Dalibora Ratića – predvodilo je Crkveno pjevačko društvo „MIR“ iz Belišća, Zbor mladih Preslavnoga Imena Marijina iz Osijeka te Zbor mladih konkatedralne Župe sv. Petra i Pavla.
Nakon molitvenog bdjenja sudionici su dobili sve potrebne informacije o nedjeljnom programu koji će se odvijati u Svetištu Gospe od Utočišta u Aljmašu te su se uputili na noćenje u obitelji domaćina. Za primanje sudionika prijavilo se 1110 obitelji. Najviše obitelji – oko 500 – prijavilo se iz Osječkog istočnog i zapadnog dekanata, zatim iz Baranjskog, Čepinskog, Đakovačkog, Vukovarskog, Valpovačkog i Vinkovačkog dekanata. Sudionicima susreta noćenje je osigurano u 24 župe u Osijeku, Višnjevcu, Josipovcu, Bilju, Čepinu, Vuki, Đakovu, Selcima Đakovačkim, Gorjanima, Viškovcima, Vukovaru, Belišću, Brođancima, Valpovu, Ivankovu i Nuštru.
Molitvena priprava za svečano euharistijsko slavlje u Aljmašu počinje u 9 sati, misno slavlje započinje u 10 sati, a izravan prijenos bit će na Prvom programu HRT-a, Hrvatskog radija te Hrvatskog katoličkog radija, objavljeno je na nadbiskupijskoj mrežnoj stranici.
]]>„Svjedočimo invaziji. To nisu izbjeglice – to je masovna islamizacija Europe“, poručio je Schneider.
Pomoćni biskup Astane u nastavku govori o onome što smatra mnogo širim procesom. Prema njegovim riječima, masovne migracije nisu samo humanitarno ili gospodarsko pitanje, nego dio političke agende koja dovodi do kulturnog i vjerskog slabljenja Europe i njezina kršćanskog identiteta. Riječ je o Schneiderovu tumačenju migracijskih procesa, koje je iznio u snimci ponovno aktualiziranoj nakon događaja u Španjolskoj.
Deseci tisuća ljudi ušli u Ceutu
LifeSiteNews navodi da je tijekom velikog migrantskog vala 30. i 31. srpnja u Ceutu ilegalno prešlo približno 50.000 do 60.000 ljudi, što predstavlja više od polovice broja stanovnika te španjolske enklave.
Prema istom izvoru, tijekom pokušaja prelaska granice poginulo je najmanje 86 ljudi, uglavnom utapanjem pri pokušaju dolaska do španjolske obale.
Situacija je izazvala i prosvjede dijela lokalnog stanovništva, dok je policijski sindikat upozorio na nedostatak ljudi i opreme potrebnih za suočavanje s tolikim brojem dolazaka.
Španjolska vlada potom je u Ceutu poslala vojsku kako bi pomogla Civilnoj gardi u održavanju sigurnosti, a najavljeno je i djelovanje u suradnji s Marokom radi povratka migranata.
LifeSiteNews prenosi i izjavu španjolskog premijera Pedra Sáncheza koji je događaje opisao kao „kršenje teritorijalnog integriteta Španjolske“. Prema navodima članka, velik dio migranata nakon toga dobrovoljno je napustio grad.
Schneiderovo upozorenje ponovno u središtu pozornosti
Schneider već dulje upozorava na posljedice masovnih migracija za europski kulturni i kršćanski identitet. Njegov stav ponovno je privukao veliku pozornost upravo zbog razmjera događaja u Ceuti.
LifeSiteNews u tekstu podsjeća i na katolički socijalni nauk prema kojemu se prema migrantima mora postupati s dostojanstvom i poštovanjem, ali države istodobno imaju pravo nadzirati i štititi svoje granice te nisu obvezne primiti svaku osobu koja želi ući na njihov teritorij.
Slična upozorenja ranije je iznosio i kardinal Robert Sarah. LifeSiteNews podsjeća na njegov govor iz 2017. godine u kojem je postavio pitanje prava države da razlikuje političke i vjerske izbjeglice, prisiljene napustiti domovinu, od ekonomskih migranata koji dolaze u drugu zemlju, ali se ne žele prilagoditi njezinoj kulturi.
Sarah je pritom naglašavao da je potrebno pomagati državama pogođenima ratovima, korupcijom i nepravdom, ali je upozoravao da pomoć ne bi trebala značiti trajno iskorjenjivanje čitavih naroda iz njihovih domovina.
Događaji u Ceuti tako su ponovno otvorili raspravu koja Europu prati već godinama: gdje je granica između humanitarne pomoći i kontrole masovnih migracija te kako istodobno zaštititi dostojanstvo ljudi koji dolaze i pravo europskih država da čuvaju vlastite granice, sigurnost i kulturni identitet.
]]>U ono vrijeme: Odlazeći odande, ugleda Isus čovjeka zvanog Matej gdje sjedi u carinarnici. I kaže mu: »Pođi za mnom!« On usta i pođe za njim. Dok je Isus bio u kući za stolom, gle, mnogi carinici i grešnici dođoše za stol s njime i njegovim učenicima. Vidjevši to, farizeji stanu govoriti: »Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grešnicima?«
A on, čuvši to, reče: »Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. Hajdete i proučite što znači: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva. Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike.«
]]>Istaknuo je kako pojedini komentatori nisu bili na mjestu požara te da se u njihovim objavama mogu pronaći neistine i loše namjere.
„Neki komentari o požaru na Blidinju nisu na mjestu. Nešto od tih i takvih komentara nalazi se i ispod naših objava. Niti su istiniti, niti dobronamjerni. Takvi komentari truju i uništavaju snažnije od požara. Iza njih ostaje crnilo kao i nakon vatre“, poručio je fra Josip Vlašić.
Naglasio je kako požar nije podmetnut, nego je, prema dosad poznatim informacijama, posljedica ljudske pogreške.
„Požar nije podmetnut nego je, koliko je poznato, posljedica ljudske greške. To se moglo dogoditi svakomu u trenutku nepažnje“, naveo je.
Posebno je pozvao javnost da zaštiti dostojanstvo osobe koja je prouzročila požar, ističući kako ta osoba nije „luda“ ni „bolesna“.
„On je nečije dijete, brat, prijatelj… On je osoba i treba čuvati njegovo dostojanstvo, bez obzira na odgovornost od koje čovjek ne bježi. Upitajmo se: da se radi o mojem djetetu, mom bratu, mom prijatelju – bih li tako govorio?“, poručio je Vlašić.
Odbacio je i tvrdnje prema kojima je nekome smetala ljepota Blidinja ili da je postojala namjera spaljivanja Masne Luke.
„Nikomu nije ‘jako smetala ljepota Blidinja’. Nitko nije imao ‘cilj spaliti Masnu Luku’! Ljudi, to je laž i kleveta. Požar je posljedica ljudske greške i ne treba teškim činjenicama dodavati negativnu vrijednost koja je, uz to, i laž“, istaknuo je.
Pozvao je i na prestanak govora mržnje te poručio kako nije ljudski, a osobito nije kršćanski, osobi koja je prouzročila požar željeti zlo.
„Nije niti ljudski, a osobito nije kršćanski, nekomu željeti zlo niti prizivati da se osobi koja je uzrokovala požar ‘vrati i to višestruko’. Ne, ne smijemo tako! To je đavolsko! Neka se nikad i nikomu ovo ne dogodi, a odgovornoj osobi najiskrenije poželimo mir i dobro“, naveo je.
Na kraju je uputio poziv na međusobno razumijevanje, dobronamjernost i iznošenje istinitih informacija.
„Čuvajmo jedni druge. Budimo dobronamjerni i govorimo lijepo i istinito. Možemo bolje. Svi“, zaključio je fra Josip Vlašić.
]]>Dragi molitelji i promicatelji djela sluge Božjega Ante Gabrića!
]]>Početkom rujna proslavili smo sv. Majku Tereziju. Kako Božja providnost zna povezati neke osobe nama ostaje tajnom. U životu sv. Majke Terezije i sluge Božjega o. Ante Gabrića isusovac, o. F. Jambreković je imao tu važnu ulogu, jer ih je povezao i time što je jedno i drugo poslao u misije u Bengaliju u Indiji. Majku Tereziju iz Skopja 1928. kao gimnazijalku, a deset godina kasnije kao provincijal, o. Antu Gabrića, kao bogoslova, iz Zagreba 1938. godine. Njih dvoje su bili doista srodne duše čije živote je Bog neraskidivo povezao upravo u Bengaliji, a već i na samom početku njihovih odlazaka u misije.
U Bengaliji su bili jedno drugom velika potpora. O. Ante možda i jedina na njezinom novom početku kad je hrabro ostavila sigurnost samostanskih zidova i izašla na bespuća Kalkute da pomaže najprezrenijima i najzapuštenijima koji su umirali po kalkutskim ulicama.
Ante Gabrić ju je pratio i pomagao gdje god je mogao, napose davanjem duhovnih vježbi i služenjem sv. Misa, a M. Terezija mu je uzvraćala tako da je slala svoje sestre da preuzimaju ustanove koje je on otvarao na novim misijskim postajama.
Molimo se i sv. Majci Tereziji da posreduje te i o. Ante bude što prije podignut na čast oltara, da i tu budu povezani. Nastojmo i u ovoj devetnici djelovati u duhu sv. M. Terezije i sluge Božjega o. A. Gabrića pomažući Zakladi oca Ante i moleći za misije.
Vicepostulator, p. Mirko Nikolić, D.I.
PRVI DAN
I ŠUNIRMOL JE KRENUO U ŠKOLU
Sav zaplakan doletio je u moju sobu s knjigom u ruci. Knjigu mu je dala sestra Jozetta. Napisala mu je i ime u jednom kutu, samo on nije mogao naći taj kut. On ne zna još čitati, no ove godine počet će s teškom bengalskom abecedom: »ko, kho, go, gho...« — 92 slova i znakova. Pa kad sve to nauči, pisat će vam preko Maka. Pisat će vam na palminom listu. Dakle, i vama valja naučiti bengalski.
Šunirmol još ne može čitati, no može pjevati i uz pjevanje plesati ma da ga samo vidite!
Za Božić seoski mladići i djeca idu od kolibe do kolibe pjevajući krasne božićne pjesme uz mali ručni harmonij, bubnjeve i cimbale. Glazbenici u sredini, drugi uhvate kolo i, dižući ruke u znak radosti i uz pljesak, poskakuju okolo prema ritmu bubnjeva. Pjesma se ori, kolo sve življe i življe poskakuje. I mlado i staro uklopi se u kolo. Šunirmol kao da nije više na nogama. Poskakuje sad nalijevo, sad nadesno. Ručice mu vire iz kaputića što sam mu ga darovao lani za Božić, a one njegove malo preduge hlačice (još nije potpuno narastao za njih!) - katkad samo da ne padnu. No ne da se Šunirmol: jednom rukom drži hlačice, a drugom maše i kao da doziva s neba anđelčiće: »Ešo, ešo puđi nobo rađa re... - Dođite, dođite, slavite novorođenoga Kralja!«
Pohod selu počeli su pred crkvom. Najprije pjesma pred svećenikom i sestrama, a onda će kroz selo. Svatko ih nadari: rižom, slatkišima... (nešto kao kod nas pri blagoslovu kuća). Sestre su sretne, jer su dobro uvježbale pjesmu. Najsretnija je sestra Josetta kad je vidjela Šunirmola. A i smijala se od sreće kada god bi mali funcut, vrteći se okolo, došao pred nju i još više poskakivao, da pokaže kako i on može kao i veći momčići. No i ona, a i mi smo sa zebnjom gledali na njegove hlačice. Ali uz Šunirmola su uvijek anđeli: ostale su one na njemu, ništa se nije dogodilo...
I ode Šunirmol i čitava mala »banda« put sela pjevajući »Ešo, ešo ... puđi nobo rađa re... Dođite, dođite, poklonite se novome Kralju!«
Otac Ante Gabrić
MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega p. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…Po Kristu Gospodinu našemu. Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
DRUGI DAN
KOD BRIJAČA UPENA
Imamo mi ne jedan, već dva »brijačka salona« na našem sajmu F. S. Hatu. Jedan je »salon« sobica 5x5 metara na raskršću puta prema Dhamakhaliju, a drugi je pod vedrim nebom: sjedi na mali stolčić, brijač ćućne uza te i brijačka operacija počne. Sve se uglavnom obavlja škarama. Ja sam Upenu i bratu mu Nogenu Pramaniku (to im je prezime) kupio mašinu za šišanje da im posao ide malo brže, no oni su navikli na škare pa im se teško priučiti na mašinu. Ali kad mene šiša, iz zahvalnosti Upen pomalo barata i mašinom, i to tako lijepo barata da te često podiže sa stolice kad mašina počne čupati. U pol bijela dana možeš vidjeti i zvijezde kad ti koji put odjednom potegne toliko kose.
Posebna je kasta šišača i brijača i oni se ne bave nikakvim drugim zanatima. Toj, eto, kasti pripadaju i braća Upen i Nogen. U Upena je mnogo dobre volje, i on nastoji da sa svojim čarobnim škarama na kraju šišanja sve popravi. A na kraju ti pruži i malo ogledalo da vidiš kako si lijep i koliko si se pomladio nakon šišanja.
Čitava ta »operacija« traje oko pola sata. Kroz to se vrijeme razvije i »razgovor ugodni« o njegovoj obitelji, o dječici koju on redovito šalje u školu, zatim o dosta slaboj zaradi. I tu se, naime, mladež dala na nošenje duge kose, pa je slaba budućnost za njihovu kastu brijača i šišača. Upen se, međutim, tješi: kao svaka druga moda, tako ni ova neće trajati vječno. Počet će se ljudi opet šišati i brijati, i to ne samo bradu nego će brijati i - glavu...
Eto, što vi mislite o tome? Kako bi bilo da Upen i brat mu Nogen otvore koji »salon« i kod vas?! No ne zaboravite: šišačka operacija bit će obavljena škarama...
Vaš o. Ante
MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega p. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…Po Kristu Gospodinu našemu. Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
TREĆI DAN
BILA JE MRKLA NOĆ
Bila je mrkla noć kad smo prispjeli u Radhanagar. I baš kad smo se počeli iskrcavati iz male domorodačke lađice, oblaci kao da su se otvorili. Udario je tropski pljusak popraćen vjetrom. Ne pitajte me kako smo se kroz ono duboko blato (bila je oseka na rijeci Gangesu) uspeli do nasipa rijeke, kako smo se sklizali, kotrljali i dokotrljali do kolibe glavara sela, Rotona. Ne pitajte me... No znam da smo se sretno dokotrljali. A ja s ovom slomljenom desnom rukom samo gledam na lijevu stranu. Ako već valja dolje ravno niz nasip, da bar padnem na onu zdravu ruku. No svaka čast Anđelu čuvaru, zna on kad ga Ante treba. Rotona nije bilo u kolibi. Gotovo svi muškarci otišli su u Boširat na posao. Posvuda je velika bijeda, prava glad, pa ljudi svagdje traže posao. Šoreš, njegov mlađi sin, nalazi se kod kuće. Bio je nešto bolestan pa nije mogao na posao. Koliba im je tako niska da se jedva u nju možeš uvući. Nalazi se uz Ganges, a tu nailaze jake oluje, pa ljudi prave vrlo niske kolibe, jer inače ih ciklonski vjetar uništi. Oni su upravo dovršili krunicu: Šoreš, majka mu i tri sekice. Divno je bilo u onoj tamnoj noći, uz rijeku Ganges, čuti »Pro-nam Maria - Zdravo Marijo!« Koliba je mala, siromašna, no kako krasna, rajski krasna, puna neke vrhunaravne sreće i svjetlosti, iako je tek mala uljanica gorjela u kutu. Snaga molitve, snaga krunice. Slamnati je krov na mnogim mjestima curio. Koliba je od blata, mokro je u njoj, no na to se čovjek i ne obazire. Prostrli su dvije hasure. Opet su sjeli, izmolio sam s njima večernju molitvu i zapjevali smo njihovu omiljelu pjesmu: »Nondito mone... Veselim srcem idimo u hram Božji...« Pa nismo ni morali ići daleko: u tom smo živom hramu bili, u ovoj Rotonovoj i Isusovoj kolibi uz obalu Gangesa.
I sad ih je mučila velika briga: što će dati svećeniku za večeru. Došao je iznenada, a u kući nema gotovo ništa. No ljubav je domišljata. Po onoj kiši i blatu skočila je mala Ranu do kolibe ujaka im Joya. Za nekoliko minuta eto je natrag s dva luka i paprike i s malo ulja. A poslije podne uhvatila je i nešto ribica - kao naše dalmatinske girice - i sve se to za nekoliko minuta spržilo na maloj vatri na tavici, pa je večera bila dovršena. Bila je slasna, i svima dovoljna. Meni je Šorešova majka dala dvije veće ribice, no ja sam ih blagoslovio i ostavio za Ranu. Isto tako i jedan mali kruh što sam ga kupio u dućanu na putu. Da ste je vidjeli kako je bila sretna! I ona i Ante. A i njezina mala sekica, jer je Ranu jednu ribicu dala njoj. To je sreća davanja!
Koliba je tako mala da neće biti mjesta za spavanje, jer je dio verande pao od velikih kiša. Ostat ću po noći u kapelici, koja je nekih pet minuta od Rotonove kolibe. Kreveta tu, dakako, nema, a i ne treba ga. Rogožina je dovoljna. Premda je padala kiša, bila je velika sparina. Tako je to sada potkraj tropskih kiša. Znojiš se čitav dan i ništa se na tebi ne suši.
Ova mala kapelica posvećena je dragoj Gospi Sinjskoj. Kleknuli smo Šoreš i ja pred njezinu sliku, pomolili se za sve vas, dakako, posebno za mojega dobrog fra Nikolu u Sinju, koji nam je tu sliku poslao, zatim za tolike prijatelje kod Gospe Sinjske, a i za sve ostale dobrotvore širom domovine. Spavanja nije bilo baš mnogo. Zato su se, uz sparinu pobrinuli komarci. Ne znam jesu li bili dravski, savski ili neretvanski, no taj krilati rod davao je dobre injekcije. Sanjao sam o metkovskim smokvama, pa su po svoj prilici bili neretvanski. Svoji svojega prepoznali. No nisu me sasvim izgrizli...
(Članak je poslan za Glasnik Srca Isusova i Marijina.)
Vaš o. Ante
Maria Polli, rujan 1980.
MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega p. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…Po Kristu Gospodinu našemu. Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
ČETVRTI DAN
PRVI POHOD SELU KARAKHATIJU (I.dio)
Predvečerje je »Purnime« — punog mjeseca. Najniža oseka na Gangesu. Voda se spusti čitavih sedam metara. Jedva smo se dovukli do lađice. Blato je tako duboko. Lađar nas upozorava: pojavili su se krokodili! Mislim ja, krokodil će gledati na kakav masniji zalogaj, a ne na mene ...
Na putu sam u novo selo Karakhati. Zaustavili smo se u Simpsonovoj kolibi. Žena mu je već duže vrijeme bolesna. Morala je ići i u Kalkutu pa ćemo se za nju moliti. Simpsona sam kao siroče prije 25 godina primio u školu u Basantiju. Knjiga mu nije baš mirisala. Privlačili su ga igla, konac i šivaći stroj. Postade krojač. Sada poučava u našoj krojačkoj školi. U slobodno vrijeme je katehist. Od ono malo zemlje što ima dio je dao za kapelicu. Krasna duša!
S nasipa smo se spustili prema kolibi. Čim su Šondjib i Šoilen, dva njegova anđelčića, čuli tatin glas, skočiše prema njemu. No, ne da se on. Pokazuje prema meni. Po bengalskom običaju najprije treba pozdraviti »gurua«, svećenika. Zajednički uzviknu »Ðoe Ðišu! — Slava Isusu!« Blagoslovio sam ih. Šoilen je tatin mezimac.
»Teškom mukom sam ga othranio«, poče Simpson čim smo sjeli na hasuru. »Nakon porođaja majka mu je morala u bolnicu na nekoliko mjeseci. Danju i noću sam bdio, kupovao sam mlijeko, hranio ga i njegovao. Milosrdni Isus mi je spasio i majku i dijete.« Sklopio je ruke, dotakao se čela i gledajući gore reče: »Tari mohima houk! — Njemu neka je slava!«
U kapelici smo svi zajedno izmolili molitvu zahvalnicu i krunicu. Žena mu je još dosta slaba nakon posljednje bolesti, no mnogo je bolje. Počastila nas je rižom i prženom ribom. Nije nas očekivala. No danas je bila sretne ruke. Ulovila je lijepu »magor« ribu. A našlo se i jedno jaje. Sve smo bratski podijelili. Šondjib i Šoilen nešto s mojega tanjura, a nešto s tatina. Nije bilo druge. Da ste ih samo vidjeli kako su žmirkali kad im je mama metnula ribu na moj tanjur!
Nakon večere htjeli smo prema Karakhatiju. Nad Gangesom su se nadvili crni oblaci. Tek što smo se uputili nasipom, kadli poče padati kao iz kabla. Čudne su ove tropske oluje. Puše jaki vjetar. Držimo se jedan drugoga. Nasip je tako sklizak da samo posrćeš. Nije bilo druge, vratili smo se natrag u malu kapelicu.
Kušao sam se malo odmoriti, ali komarci su namirisali Antu i daju baš dobre »injekcije«. A ima tu i miševa. Za njima obično dođu i zmije. Ove noći nisu došle. Nismo dugo ni čekali. O ponoći se razvedrilo. Lađica je sva mokra. Mi smo razastrli jedro, koje je bilo pola suho, pola mokro, pa nije bilo loše. Lađar Hauša i veslač Gokul sve su uredili. S osekom ćemo južno prema selu Karakhati. Struja je jaka, pa lađica ide punom brzinom….
Maria Polli, rujan 1977.
Nastavlja se…
MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega p. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…Po Kristu Gospodinu našemu. Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
PETI DAN
PRVI POHOD SELU KARAKHATIJU (II.dio)
Pun je mjesec. Posvuda vladaju mir i tišina. Uz obadvije obale zaspala mala bengalska sela. Noćne ptice lete prema sunderbanskim džunglama. Dozivaju se tajanstvenim zovom. Uz mrmor Gangesa za mene su to divne simfonije. Ovakav mir uistinu godi duši. Molio sam se. Toliko je nakana: od Svetog oca, biskupa, braće svećenika, redovnika, redovnica... i onih koji se pripravljaju za taj sveti stalež. Za domovinu Hrvatsku prigodom prve godišnjice Velikog zavjeta u Solinu baš u ovom mjesecu. Svi moji doma, bolesna sestra Draga, toliki suradnici i suradnice, osobito bolesnici i bolesnice među njima. Noćna je to molitva. Ujedinjen sam s tolikim srcima po čitavu svijetu.
Pred Karakhati stigli smo oko tri sata ujutro. Lađica nema krova. Svi smo se ispružili na rasprostrte bambuse i na jedro. Pomalo žulja. Nije to kao — postelja! No budući da smo bili umorni, brzo smo zaspali. Noću je pala rosa pa smo se ujutro probudili mokri kao pjetlići.
Izmolili smo »Pozdrav Gospin« i jutarnju molitvu. Uputili smo se prema Karakhatiju. Ondje su sve krasno pripravili učitelj Bhupen i naša vrijedna katehistkinja Bibijana.
To je moj prvi pohod tom selu. Idem od kolibe do kolibe kroz duboko blato i vodu, sve tamo do Darijeva zaselka. Bilo je teško, ali vrijedno. Tog sam dana osjetio što znače molitve i žrtve vrijednih suradnika i suradnica. U selu sam ostao do predvečer.
Jednu poveću kolibu pretvorili su u kapelicu. Tu ih sestra Bibijana poučava. Dolaze i izdaleka, iz Babli Para. Put je na mnogim mjestima nestao. Stigli smo onamo kroz vodu. Htio sam i tamo pohoditi kolibu. Kako su bili sretni što je k njima došao svećenik! I to prvi put u njihovu životu... Svagdje su me htjeli i počastiti u svojemu siromaštvu.
Nirdjonova je koliba najjadnija. Krov se srušio, zidovi se jedva drže, sve je mokro. Brat mu je Nirmol pristao da mu dade zemljište uza svoju kolibu. Sutra će oni sagraditi malu novu kolibu za Nirdjona. Napravit će i mali most preko kanala. Sad je tamo tek nekoliko bambusova da se jedva može prelaziti. A ovuda dječica moraju u školu.
Željni su pouke. Tu će brigu preuzeti Bibijana. Bit će i križeva. Neki im se prijete da im više neće dati posla ako dođu na pouku. Oni im odgovoriše: »Neka i život ide! Riječ zadanu Isusu nećemo pogaziti!« Junaci! Molite se za njih!
Prije našeg odlaska došla je Debenova žena. Prema bengalskom običaju, duboko se poklonila. Nikada nije ni čula o nama.
Kao da ju je nekakva sila tjerala da dođe k nama. Muž joj ima sušicu. Već dvije godine i sama je bolesna. Okolo prosi da spasi svojeg muža. Onda gorko zaplače. Plač ljubavi. Sigurno je Providnost uredila da se sastanemo. Uredili smo da Debena idućeg petka dovedu u našu bolnicu. Da ste vidjeli onaj zahvalni pogled na njezinu licu! Bila je sretna. No vjerujte mi da sam i ja bio sretan i presretan što sam mogao utješiti još jedno srce ...
Vaš o. Ante
(Objavljeno u Malom koncilu, listopad 1977.)
MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega p. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…Po Kristu Gospodinu našemu. Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
ŠESTI DAN
KALIPODOVA LAĐICA
Ne sjećam se jesam li sam vam pisao o Kalipodu i o njegovoj lađici. A ako se ja ne sjećam, po svoj se prilici nećete ni vi sjećati. A kako ima lijepe pouke u Kalipodovim riječima; hajdmo s njim u njegovoj maloj lađici na rijeku Ganges!
Ne, ne! Nije to Kalipodova lađica, Njegova je to lađica! Zato je ona tako vrijedna, zbog toga se ona ne može potopiti. Lađicu je dao onaj isti Stvoritelj koji je stvorio i rijeku Ganges i Kalipoda i čitav svijet.
Duboka je to teologija, a ujedno i tako priprosta i jasna, kad je čuješ iz usta lađara na rijeci Gangesu, kad gledaš na njega i na njegovo kormilo i kad sa strahom gledaš na valove koji lađicu bacaju amo-tamo.
Svi šutimo. Držimo se jedan drugoga. Tu je Ganges širok nekoliko kilometara. U sredini su pješčani sprudovi, pa su tu i valovi viši i opasnije je tu ploviti, jer ako se lađica dotakne dna prevrnut će se kao orahova ljuska. Strah je na licima svih, ali ne i na Kalipodovu. On uspravan, vedar, s kormilom u ruci i s vjerom i junaštvom u srcu.
»Ovo je Njegova lađica. Ne bojte se...«, hrabri nas Kalipodo. »On je stvorio ovu lađicu da prevozi ljude preko rijeke. Nije ju stvorio zato da potone. I lađica je Njegova, i Kalipodo je Njegov, i vi svi do jednoga ste Njegovi, stvoreni od Njega, stvoreni za Njega, da rijeku života preplovimo. Svaki od nas je lađar svoje lađice, zapravo Njegove lađice. Na kormilu smo On i ja. Pa kako bi se lađica mogla potopiti. E, braćo, o lađaru sve ovisi. Vječni Lađar i ti zajedno držite kormilo.«
Velik nas je val podigao i onda se naglo spustismo, pa sam doista mislio: ovaj put će nas poklopiti. Svi zaprepašteni povikaše, no Kalipodo prihvati pjesmu, pjesmu gangeškog lađara: »O re, mađhi, bhoe ki? O lađaru, čemu strah?« I upravljajući vješto kormilom, s vala na val nosi lađicu. Onda će mi Kalipodo: »Oče, blagoslovite nas! I Kalipoda, i lađicu njegovu, i kormilo njegovo, i sve nas, i valove Gangesa...« Tad se sjetih onog prizora iz Evanđelja kad su prestrašeni učenici na burnom Genezartskom jezeru molili Isusa da ih spasi. I stadoh ja u sredini lađice i sa svima se pomolih, sve blagoslovih.
Kalipodo nastavi divnom melodijom i još divnijim riječima pjesmu gangeškog lađara:
»Čemu, čemu strah, putnici, braćo?!
U Njegovoj lađici svi smo mi.
I ova i ona obala Gangesa je Njegova,
i Ganges je Njegov i valovi Gangesa,
i ja i kormilo moje, i vi i kormila vaša!
Čemu, čemu strah? U Njegovoj lađici svi smo mi!«
Kao potaknuti nekom nutarnjom silom, ohrabreni sigurnim glasom lađara Kalipoda, prihvatiše veslači i mi svi putnici: »Čemu, čemu strah? U Njegovoj lađici svi smo mi!«
Pa eto, prihvatite i vi tu pjesmu gangeškog lađara Kalipoda, pjesmu žive vjere i pouzdanja, i prispjeli svi mi sretno k drugoj obali onoga vječnog Gangesa, jer i ova i ona obala Njegove su...
Vaš o. Ante
MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega p. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…Po Kristu Gospodinu našemu. Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
SEDMI DAN
NIRAPOD I TAROK
Naši bolesnici kao da su nas ovaj put posebno blagoslovili. Dočekali su nas u svakome selu. A i jesu blagoslov ti dragi Božji patnici. Jača i podiže ono njihovo predanje u Božju volju, ona strpljivost, njihova tako iskrena zahvalnost i za najmanju uslugu.
Nirapoda sam susreo na goraniarskom nasipu. Ruka mu je zamotana u prljavu krpu. Bol mu se vidi na licu. Upitam ga što mu se desilo. Lovio je ribu i kost ribe »šing« zabola mu se duboko u meso. Rana se upalila, ruka je natekla i pomodrjela. Mjesni liječnik razrezao je ranu i zamotao je, no stanje se pogoršalo. A siromah, kakav jest, kad više nije mogao plaćati, liječnik ga je ostavio. Nirapodov otac, starac Ronglal, tužno gleda sina. Ta on mu je sve, on prehranjuje obitelj.
Odmah sam uredio s katehistom i Nirapoda sam poslao sestrama Majke Terezije u misijsku postaju u Maria Polli. Došao je u zadnji čas. Da je ostao kod kuće, teško bi ga spasili. Sestre su skinule zavoj i kad su ranu počele čistiti, unutra su našle krpu kojom je doktor čistio ranu i koju je zaboravio izvaditi iz rane kad je ruku na kraju zamotao. Nirapodo je ostao dva tjedna u bolnici i onda se zdrav i sretan vratio kući.
U selu Balorkhalu već je gotovo dva mjeseca bolestan naš dobri starkelja Upen. Kao da više ne vjeruje u lijekove. Njega će spasiti svećenikov blagoslov. Živa vjera. I uistinu: još istoga dana mogao je već sjesti na hasuri, a za dana mogao je doći i do kapelice. »Sve će biti dobro. Još mnogo toga treba učiniti za Isusa.«
I Mongolov mali Tarok je bolestan. To je onaj Tarok koji se bio izgubio dolje uz Ganges i kojega je ocu i majci vratio zavjet učinjen Gospi. Danas on gori od groznice. Mongol je pripravio oltarić i dvije male svijeće, mirisne sandalove štapiće i cvijeće. Svi smo kleknuli i pomolili se. Tarok leži na hasuri, nema tu kreveta. Siromaštvo, no opet kakvo bogatstvo: sklopljene ruke, taj oltarić, ta živa vjera: živi Božji hram.
Blagoslovio sam Taroka, a i sve naše male Taroke u domovini drage naše suradnike i suradnice, da bi se svi zdravi dušom i tijelom mogli žrtvovati za Isusa i duše.
Vaš o. Ante
MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega p. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…Po Kristu Gospodinu našemu. Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
OSMI DAN
PODIGNI VISOKO SVIJEĆU, DULALE!
Pohodio sam tri sela. Koljena pomalo klecaju. Trebalo je da u Radhanagar idemo lađicom, no nekakvom zabunom lađica nije došla, pa smo se Šudhir i ja uputili pješke nasipom uz Ganges. Mjesečina je, neće biti teško. Tek dva sata pješačenja. Uz razgovor i krunicu, dakako, vrijeme je brzo prošlo. A i koljena se oporavila. Šudhir leti preda mnom kao sunderbanski jelen. Moj Ante, zaboravi da su ti 63 godine i da još nisi večerao... Ne daj, Bože, što se podnit može!
Jedanaest je sati, ponoć se bliži. Noćne ptice prelijeću Ganges i idu dalje južno prema velikim džunglama. Inače posvuda mir. Sve je već u kolibama. Ali ne i u Radhanagaru, tom našem malom, no tako revnom selu. Čekali su uz Ganges na lađicu, no kad lađica nije stigla, sjeli su oni pred kapelicu, i staro i mlado. Svećenikovi posjeti su rijetki. Uz 25 sela jedva mogu jednom na mjesec u svako selo. To su svi starosjedioci, »adibaši« - urođenici. Silno poštuju svećenika.
Rotinova je majka čekala s bočicom ulja i s velikim tanjurom i vrčem vode. Oprat će noge »gurua«, svećenika. Najprije noge namažu uljem, a onda ih operu. Noge se stave na tanjur. Osuše ih okrajkom svojega sarija. Vodom poškrope sebe i kuću. »Beati pedes evangelizantium pacem! - Blažene noge koje navješćuju mir!«
Čekajući me, izmolili su krunicu, a Šudhir i ja izmolili smo na putu čak dvije. Stoga smo pred kapelicom klečeći izmolili večernju molitvu, zahvalnu molitvu za tolike milosti, zahvalnu molitvu za vas, dragi suradnici i suradnice, za svu vašu dobrotu, suradnju, molitve i žrtve. Mi to svaki dan osjećamo. Bez te vaše duhovne pomoći jednostavno ne bi išlo. Niti bih ja u jedan dan bio mogao u tri udaljena sela, niti bi naši dragi katekumeni mogli čekati, i to s radošću čekati na svećenika sve do ponoći. Hvala vam, velika vam hvala na svemu!
Večeras je molitvu predvodio Dulal, Bolamarov Dulal, uzdanica sela. On je u 8. razredu, jedini iz sela u višoj školi, čekao je na krštenje više od godine. Želio se dobro pripraviti.
Kapelica je uređena i iskićena. Velik je to i sretan dan. I cvijeće i svijeće, i štapići mirisnog sandalova drveta sve je sređeno, sve pripravno. I, dakako njegovo srce! Kum i kuma bit će mu novokrštenici iz obližnjeg sela Daudpura, Šudhir i njegova žena. Mnogi su hindusi iz sela došli da prisustvuju toj svečanosti. Sve sam im obrede rastumačio. A i Dulal je na sva pitanja krasno odgovarao jasnim, sigurnim, ponosnim glasom.
— Vjeruješ li u Boga Oca Svemogućega?
— Bišaš kori Vjerujem!
— I u Isusa Krista?
— I u Duha Svetoga?
— I u svetu Katoličku Crkvu?
— Vjerujem! I njoj ću služiti do svoje smrti!
Kako mi je godila ta njegova riječ, rečena onako od srca, kao da ju je izrekao iz naših srdaca: i iz srdaca svojih sretnih roditelja, iz srdaca svojih suseljana, a i iz mojega srca. Svi želimo da Dulal-Petar mogne Isusu i svetoj Crkvi služiti do smrti, i to ne samo običnom službom, nego služiti mu na oltaru kao prvi svećenik svojega plemena. A siguran sam da je to i vaša želja i da će to s nama biti i vaša dnevna molitva.
To sam na kraju obreda pitao Dulala-Petra: »Dulale, kako je s obećanjem što si ga dao svojim roditeljima i Isusu da ćeš biti njegov svećenik?«
S krsnom svijećom u ruci, pred roditeljima i čitavim selom, Dulal me pogleda, podigne svijeću visoko i zaplače. I on i mi. Krasan je to bio odgovor. Svi smo ga mi razumjeli. A, sigurno i Isus.
Pa da bi naš dragi Dulal-Petar mogao tu svijeću uvijek držati upaljenu, držati je visoko svijeću krštenja i zvanja i da bi je mogao upaliti u mnogim srcima, to neka bude naša dnevna molitva!
Isuse, dođi kraljevstvo Tvoje!
Vaš o. Ante
Maria Polli, veljača 1979
MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega p. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…Po Kristu Gospodinu našemu. Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
DEVETI DAN
JUTARNJA MOLITVA
Pozdrav Ti dajem, o Bože, u zoru dana, u zoru života.
U jutarnjem pozdravu ja dobih Tebe,
i dobivši Tebe, o što mi više još treba?!
U dubini srca moga ljubavi Svoje oganj upali,
srećom ispuni srce nemirno moje,
koje žudi za srećom ljubavi Tvoje.
Rijekom milosti srce mi suho poplavi,
nadom božanskom beznadni život oživi,
ljubavi Tvoje oganj upali,
da ljubeći i primivši braću svoju,
i Tebe ovoga dana primiti mogu!
Pozdrav Ti dajem,
o Bože, jutarnji pozdrav života moga primi!
Otac Ante Gabrić
MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega p. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…Po Kristu Gospodinu našemu. Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
Završna riječ
Dragi molitelji i štovatelji sluge Božjega Ante Gabrića,
došli smo do kraja još jedne devetnice na našem putu „Od zemaljskoga do nebeskog rođendana“. Ovih smo dana ponovno, kroz pisma oca Ante, hodali njegovim misijskim stazama i susretali ljude čiji nam jednostavni životi govore o vjeri, ljubavi, darivanju i pouzdanju u Boga.
I možda nam je posebno potrebna Kalipodova poruka s nemirnoga Gangesa. Dok se lađica podizala i spuštala na valovima, on nije izgubio pouzdanje. Znao je da čovjek nije sam za kormilom svoga života. Govorio je da smo svi u Njegovoj lađici i da zajedno s Vječnim Lađarom držimo kormilo.
Koliko nam je danas potrebna upravo takva vjera.
Jer i naše lađice ponekad zahvate valovi. Dođu bolest, gubitak, strah, neizvjesnost, brige za obitelj i budućnost. Ponekad nam se čini da više ne znamo kamo nas život nosi. Tada se vrijedi sjetiti: nismo sami za kormilom.
Otac Ante nije čekao da se more smiri, da prestane kiša ili da put postane lakši. Išao je. Molio je. Pomagao je. Volio je. U svakome je čovjeku tražio Krista.
Zato na završetku ove devetnice nemojmo samo zatvoriti još jednu stranicu njegovih pisama. Ponesimo nešto od njih sa sobom.
Možda više pouzdanja kada dođu naši valovi.
Više zahvalnosti za ono što imamo.
Više spremnosti da primijetimo čovjeka kojemu smo potrebni.
I više hrabrosti da, poput Dulala, podignemo svoju svijeću visoko – da se po našem životu vidi komu pripadamo.
I kada se ponovno nađemo na nemirnim vodama vlastitoga života, neka nam u srcu ostane jednostavna poruka gangeškoga lađara:
„Čemu strah? U Njegovoj lađici svi smo mi.“
Zahvaljujemo svima koji su sudjelovali u ovoj devetnici.
Slijedeću devetnicu započinjemo 20. listopada.
Svako vam dobro i Božji blagoslov!
©Autor devetnice: Zaklada Otac Ante Gabrić (© ZOAG)
Zabranjeno kopiranje sadržaja bez suglasnosti autora
Uz molitveni dio, organizatori naglašavaju važnost konkretnog djelovanja na terenu. U suradnji s mostarskim ogrankom inicijative te Sigurnom kućom Majka Krispina, trudnicama i majkama u potrebi osigurava se psihološka, liječnička i materijalna pomoć kako u kriznim trenucima ne bi ostale prepuštene same sebi.
Inicijativa „40 dana za život“ pokrenuta je 2004. godine u američkoj saveznoj državi Teksas. Tijekom protekla dva desetljeća pokret se proširio na gotovo 2000 gradova diljem svijeta, okupivši više od milijun volontera. Cilj kampanje jest zaštita ljudskoga života i podizanje svijesti lokalne zajednice kroz post, molitvu i nenametljivu prisutnost u javnom prostoru.
]]>Hodočašće je započelo 7. rujna, dolaskom u Rim, zatim u Asis, zatim su posjetili Euharistijsko čudo u Orvietu te San Giovanni Rotondo, odnosno svetište p. Pia. U subotu 12. rujna stigli su u Međugorje u kojem su ostali 6 dana, odnosno 5 noći, a zatim su se 18. rujna vratili u Italiju, a 20. rujna imaju let za Novi Zeland.
„Najvažniji dio hodočašća za mene su ovi dani u Međugorju“ – kaže vlč. James – „ali budući da hodočasnici dolaze s ovako velike udaljenosti i ovo im je možda jedino ovako veliko putovanje u životu, morali smo povezati malo više stvari. Lijepo je i što je ovo godina sv. Franje, tako smo to obilježili sa dva dana boravka u Asisu.“
„Inače, vjerska situacija na Novom Zelandu nije sjajna, više od 50% stanovništva su ateisti, oni koji vjeruju su većinom anglikanci, a sada, zahvaljujući imigraciji drugih naroda, među kojima su najviše osobe katoličke vjeroispovijesti iz Filipina, Indije i Koreje, broj katolika se povećava i brojna su krštenja odraslih osoba.“ – kaže vlč. James.
Program hodočašća u Međugorju je baziran na slijeđenju programa u župi, uz molitvu na Brdu ukazanja i Križevcu. „hodočasnici su jako otvoreni i sve upijaju i rastu iz dana u dan“ – na kraju je komentirao vlč. James.
Paula Tomić/medjugorje-info.com
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.
]]>Domovinska duhovna obnova zamišljena je kao nastavak i duhovni plod višednevnog Zavjetnog hodočašća tijekom kojega su hodočasnici prošli gotovo cijelu Hrvatsku i dio Bosne i Hercegovine. Zajedničkom molitvom Bratovština želi okupiti branitelje, mlade i druge zainteresirane vjernike na molitvu za hrvatski narod, domovinu i njezine obitelji. Trodnevni program u Međugorju uključivat će duhovne nagovore, molitvu, sudjelovanje u programu svetišta Međugorje te uspon na Križevac i Podbrdo. Nagovore će održati fra Jozo Grbeš, don Damir Stojić i p. Ivan Mandurić.
Teme duhovne obnove bit će usmjerene na ljubav, grijeh, milosrđe, oprost i blaženstva, kao i na temu duhovnog boja i života vjernika u svakodnevici.
Bratovština ističe kako je jesensko vrijeme, u kojem se prikupljaju plodovi zemlje, prigoda i za prikupljanje duhovnih plodova. Nakon prijeđenog puta kroz Domovinu, sudionici će imati priliku zastati, osvrnuti se na prijeđeni put, zahvaliti Bogu za sve primljeno te kroz molitvu, nagovore i zajedništvo produbiti ono što je tijekom hodočašća posijano u njihova srca.
Na hodočašće su pozvani svi zainteresirani, neovisno o tome iz kojega dijela Hrvatske dolaze. Za sudionike je organiziran prijevoz iz više hrvatskih gradova.
Više informacija o programu, prijevozu i prijavama dostupno je na službenim stranicama Bratovštine Marijanski zavjet za domovinu.
]]>U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima ovu prispodobu: »Kraljevstvo je nebesko kao kad domaćin rano ujutro izađe najmiti radnike u svoj vinograd. Pogodi se s radnicima po denar na dan i pošalje ih u svoj vinograd. Izađe i o trećoj uri i vidje druge gdje stoje na trgu besposleni pa i njima reče: ’Idite i vi u moj vinograd pa što bude pravo, dat ću vam.’ I oni odoše.
Izađe opet o šestoj i devetoj uri te učini isto tako. A kad izađe o jedanaestoj uri, nađe druge gdje stoje i reče im: ’Zašto ovdje stojite vazdan besposleni?’ Kažu mu: ’Jer nas nitko ne najmi.’ Reče im: ’Idite i vi u vinograd.’ Uvečer kaže gospodar vinograda svojemu upravitelju: ’Pozovi radnike i podaj im plaću počevši od posljednjih pa sve do prvih.’
Dođu tako oni od jedanaeste ure i prime po denar. Pa kada dođu oni prvi, pomisle da će primiti više, ali i oni prime po denar. A kad primiše, počeše mrmljati protiv domaćina: ’Ovi posljednji jednu su uru radili i izjednačio si ih s nama, koji smo podnosili svu tegobu dana i žegu.’
Nato on odgovori jednomu od njih: ’Prijatelju, ne činim ti krivo. Nisi li se pogodio sa mnom po denar? Uzmi svoje pa idi. A ja hoću i ovomu posljednjemu dati kao i tebi. Nije li mi slobodno činiti sa svojim što hoću? Ili zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar?’ Tako će posljednji biti prvi, a prvi posljednji.«
]]>U ono vrijeme: Dok se oko Isusa gurao narod da čuje riječ Božju, stajaše on pokraj Genezaretskog jezera. Spazi dvije lađe gdje stoje uz obalu; ribari bili izašli iz njih i ispirali mreže. Uđe u jednu od tih lađa; bila je Šimunova, pa ga zamoli da malo otisne od kraja. Sjedne te iz lađe poučavaše mnoštvo.
Kada dovrši pouku, reče Šimunu: »Izvezi na pučinu, i bacite mreže za lov.«
Odgovori Šimun: »Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže.«
Učiniše tako te uhvatiše veoma mnogo riba; mreže im se gotovo razdirale. Mahnuše drugovima na drugoj lađi da im dođu pomoći. Oni dođoše i napuniše obje lađe, umalo im ne potonuše. Vidjevši to, Šimun Petar pade do nogu Isusovih govoreći: »Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!«
Doista, zbog lovine riba što ih uloviše bijaše se prenerazio on i svi koji bijahu s njime, a tako i Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, drugovi Šimunovi. Isus reče Šimunu: »Ne boj se! Odsada ćeš ljude loviti!«
Oni izvukoše lađe na kopno, ostaviše sve i pođoše za njim.
]]>Uz fotografiju su kratko poručili: „Molite!“
Požar na Čvrsnici, na lokalitetu Razvale, i dalje je aktivan, a vatra se širi prema Malom Vilincu i Risovcu. Zbog nepristupačnog terena gašenje je moguće uglavnom iz zraka.
]]>No tada je obitelj pogodila mnogo teža kušnja. Njezin suprug Tomo dobio je dijagnozu glioblastoma IV. stupnja. Prema njezinu svjedočanstvu, zloćudni tumor nalazio se uz leđnu moždinu, a nakon operacije uslijedili su gubitak hoda, invalidska kolica, zračenje i kemoterapije. Želja za djetetom odjednom je ostala u drugom planu jer je pred njima bila borba za Tomov život.
„Tada smo se prestali boriti za dijete i počeli se boriti za život“, svjedoči.
Tražeći snagu i utjehu, iz Bosne i Hercegovine odlazili su na molitvene susrete za ozdravljenje i iscjeljenje, a 20. rujna 2025. stigli su u Križevce, na prvu godišnjicu dolaska relikvija sv. Šarbela. Došli su prvenstveno moliti za Tomino zdravlje, no prije molitve za ozdravljenje okupljeni su pozvani da Bogu prikažu svoje nakane. Dok je suprug stajao pokraj nje, potpuno iscrpljena od svega kroz što su prolazili, prvi put je zavapila Bogu i za sebe. Menstrualni ciklus u tom joj je trenutku izostajao već više od pola godine.
Tada je, kako navodi u svjedočanstvu, predvoditelj molitve po daru spoznanja rekao da se među okupljenima nalazi žena koja moli za svoje žensko zdravlje te da će se za nju pomoliti.
„U tom trenutku osjetila sam ugodnu toplinu u području trbuha. Trajala je upravo onoliko koliko je trajala molitva“, prisjeća se.
Suprugu je poslije ispričala što se dogodilo, ali nije tome pridavala veliko značenje niti je očekivala da će se njezin život samo nekoliko tjedana poslije potpuno promijeniti.
Tijekom listopada počela je osjećati sve izraženije simptome, a 1. studenoga završila je na hitnoj službi. Liječnici su posumnjali na upalu slijepog crijeva i pripremali je za hitnu operaciju, no tijekom obrade uslijedilo je otkriće koje nitko nije očekivao – bila je trudna, i to u osmom tjednu trudnoće.
Ona i Tomo ostali su u šoku.
Njezin ginekolog imao je stare nalaze i znao da više od pola godine nije imala menstrualni ciklus. Nakon pregleda ponovno je proučio medicinsku dokumentaciju i, prema njezinu svjedočanstvu, rekao im: „Jeste li vi svjesni da ovo dijete, prema svemu što vidim u vašim nalazima od prije samo nekoliko mjeseci, nije imalo nikakvu realnu mogućnost da bude tu gdje jest?“
Budući da mjesecima nije imala ciklus, Tomo ga je upitao može li se ultrazvukom približno utvrditi kada je došlo do začeća. Liječnik je pogledao nalaz i procijenio da bi se vrijeme začeća moglo smjestiti upravo oko 20. rujna, dana kada su supružnici bili u Križevcima i molili po zagovoru sv. Šarbela.
Kada su mu ispričali što se toga dana dogodilo, liječnik im je, prema njihovu svjedočanstvu, izgovorio riječi koje nikada nisu zaboravili:
„Ovo dijete vam je od Boga darovano.“
Vijest je iznenadila i liječnicu u Žepču koja ju je pratila više od deset godina i dobro poznavala njezinu dijagnozu. Kada joj je rekla da je trudna, ali i da joj je suprug teško bolestan, liječnica je zaplakala.
„Ja sam ateist. Ne vjerujem u Boga, ali ja ovo ne mogu opisati drugačije nego kao čudo. Ne znam kome da se molim, ali molit ću se za vas“, riječi su liječnice koje majka prenosi u svom svjedočanstvu.
Činilo se da je usred najteže životne borbe u njihov dom stiglo svjetlo, no njihova priča tu nije završila. Mjesec dana prije Tomine smrti ponovno su bili u Križevcima, dva dana prije njegova novog snimanja magnetskom rezonancijom. Bila je posljednja subota u mjesecu i okupljeni su molili za njega, a nalaz koji je potom stigao ponovno ih je ispunio nadom.
Prema svjedočanstvu njegove supruge, na nalazu se ranije praćena tumorska promjena više nije prikazivala kao prije te je ostao ožiljak. Liječnici su, kaže, bili iznenađeni, a jedna je liječnica takav razvoj događaja opisala kao iznimno malo vjerojatan.
Supružnici su pomislili da je njihova molitva uslišana upravo onako kako su se nadali.
„To je to. Tomo je zdrav. Još jedno čudo iz Križevaca“, pomislili su.
Samo mjesec dana poslije Tomo je preminuo.
Nakon svega što su proživjeli bilo je gotovo nemoguće razumjeti zašto je nakon tolikog razloga za nadu ipak uslijedio rastanak. „Nismo razumjeli. Pitali smo se: zašto nada u ozdravljenje ako ga nema?“, priznaje njegova supruga.
Odgovor koji je s vremenom pronašla nije bio odgovor na pitanje zašto je Tomo morao umrijeti, nego drukčije razumijevanje molitve. Shvatila je da Bog nije na svaku njihovu molitvu odgovorio onako kako su oni očekivali.
Tomo nije dobio ozdravljenje za koje su toliko molili, ali u njihov je život stigla Lucija.
Njihova djevojčica, njihova nova radost i novo svjetlo.
Lucija je rođena 7. lipnja, u vremenu koje je odgovaralo procjeni trudnoće prema ultrazvuku. Tomo nije dočekao trenutak kada će svoju djevojčicu moći primiti u naručje, ali prije smrti dao joj je ime.
Upravo zato ovo svjedočanstvo nije samo priča o trudnoći nakon dijagnoze neplodnosti niti priča o molitvi po zagovoru sv. Šarbela. Ono govori i o jednom od najtežih pitanja vjere – što se događa kada molimo svim srcem, a odgovor koji dobijemo nije onaj kojem smo se nadali?
„Tomo nije dobio ozdravljenje za koje smo molili. Ali dobili smo Luciju. Našu djevojčicu. Našu novu radost. Novo svjetlo“, svjedoči njegova supruga, dodajući riječi koje možda najbolje sažimaju sve što je njihova obitelj prošla:
„Bog nam nije odgovorio na sve molitve onako kako smo očekivali. Ali nam je pokazao da je bio prisutan u svakoj od njih.“
Za ovu obitelj događaji koji su uslijedili nakon molitve u Križevcima ostali su neraskidivo povezani sa zagovorom svetog Šarbela, libanonskog pustinjaka kojemu se brojni vjernici diljem svijeta utječu upravo u bolesti i životnim situacijama koje se čine bezizlaznima. Njihovo osobno svjedočanstvo nije isto što i službeno crkveno priznanje čuda, ali za njih Lucijin život ostaje dar koji su primili u trenutku kada su ljudski razlozi za nadu bili gotovo nestali.
Tomo nije ostao s njima onako dugo kako su željeli i molili, niti je dočekao svoju Luciju, ali joj je ostavio ime i ljubav oca koji ju je čekao. A njegova supruga danas svoju priču završava spoznajom do koje je morala doći kroz radost i kroz križ: ponekad odgovor na molitvu doista ne izgleda onako kako smo ga zamišljali, ali to ne znači da molitva nije bila čuta.
]]>Upravo je možda u tome posebnost njihove zajedničke priče: dok jedan tek otkriva što znači danima hodati prema Kraljici Mira, drugi iza sebe ima tisuće kilometara hodočasničkog iskustva, ali ih cesta svaki dan ponovno stavlja pred isto pitanje – koliko smo spremni vjerovati Bogu onda kada se stvari ne odvijaju prema našim planovima?
Antonio Svekrić: Hodočašće čovjeka suoči s onim što nosi u sebi
Za Antonija Svekrića ovaj put nije sportski izazov niti avantura u kojoj je najvažnije koliko će kilometara prijeći u jednom danu. Fizički napor ne može se odvojiti od onoga što se događa u čovjeku dok satima hoda, moli i ostaje sam sa svojim mislima.
Kada iza sebe ostavi svakodnevnu buku, obveze i sigurnost poznatog života, hodočasnik vrlo brzo postaje svjestan vlastitih granica. Ima dana kada se koraci nižu gotovo bez napora, ali ima i trenutaka kada umor i bol postanu toliko snažni da se čovjek mora ponovno podsjetiti zbog čega je uopće krenuo.
Antonio upravo u tim trenucima prepoznaje smisao hodočašća, jer put prema Međugorju čovjeku postupno oduzima iluziju da sve može i mora učiniti vlastitom snagom.
„Na ovakvom putu čovjek shvati da ne nosi samo ruksak. Nosi sebe, svoje nakane, ljude koje voli i sve ono što želi predati Bogu.“
Posebno mjesto u njihovu iskustvu imaju ljudi koje susreću putem. Potpuni stranci zastaju, nude vodu ili hranu, raspituju se kamo idu, a nerijetko se običan razgovor pretvori u mnogo dublji susret u kojem netko hodočasnicima povjeri vlastitu životnu priču ili ih zamoli da u Međugorje ponesu njegovu molitvenu nakanu.
Upravo se u takvim trenucima, kaže Antonio, počinje drukčije gledati na slučajnosti, jer pomoć često stigne baš onda kada je najpotrebnija, a čovjek kojega nikada prije nisi vidio postane dio tvoga hodočašća.
Goran Ivančić: Već 23. put pješice prema Kraljici Mira
Među trojicom prijatelja posebno iskustvo ima Goran Ivančić, kojemu je ovo već 23. pješačko hodočašće prema Međugorju. Iza te brojke kriju se tisuće prijeđenih kilometara, dani provedeni na cesti, brojni žuljevi i umor, ali prije svega godine molitve i susreta s ljudima koje vjerojatno nikada ne bi upoznao da nije odlučio prema Međugorju krenuti pješice.
Goran već odavno ne hoda samo sa svojim nakanama. Tijekom godina ljudi su mu počeli povjeravati bolesti, obiteljske probleme, strahove, životne odluke i osobne križeve, znajući da će ih ponijeti u molitvi prema Kraljici Mira.
„Kad kreneš prema Međugorju, ne nosiš samo svoje nakane. Ljudi ti povjere ono što im je možda najteže u životu i onda sve to nosiš sa sobom prema Gospi.“
Nakon 22 prijeđena puta netko bi mogao pomisliti da Goran već zna gotovo svaki odgovor i da je hodočašće postalo predvidljivo, ali iskustvo ga je naučilo upravo suprotnome. Svaki je put drukčiji jer se mijenjaju okolnosti, ljudi koje susreće i nakane koje nosi, ali mijenja se i sam čovjek.
Zato se ni nakon toliko hodočašća ne polazi samo prema poznatom odredištu, nego prema novom susretu.
Mario Turk: „Želio sam srcem osjetiti što znači kada te Bog ljubi“
Za Marija Turka ovo je prvo veliko pješačko hodočašće u Međugorje. Iz Lučkog je krenuo 8. rujna, na blagdan Male Gospe, a deseti dan puta zatekao ga je u Kninu, gdje je uzeo tek drugi dan odmora od početka hodočašća; prvi je bio u Udbini.
Na put je krenuo s nekoliko nakana, ali jedna mu je, kako kaže za Međugorje Info, bila važnija od svih ostalih.
„Glavna nakana bila mi je da se kroz ovo hodočašće više približim Bogu, da mu više vjerujem i da osjetim u praksi što znači i kako izgleda kada te Bog ljubi, a ne samo da o tome govorim u teoriji i riječima. Želio sam srcem osjetiti ono što nas Crkva uči.“
Druga nakana nadovezuje se na prvu, jer Mario želi da mu Isus, po zagovoru svoje ljubljene Majke Marije, očisti srce od grijeha i nastani se u njemu te da svoju vjeru ne zadrži samo na riječima, nego da je doista počne živjeti onako kako nas uči Sveto pismo.
Gotovo devet godina član je zajednice Omnia Deo, koju voli nazivati svojom „duhovnom vojskom ovdje na zemlji“, a koju su utemeljili don Josip Radić i Jozefina Glasnović.
„Shvatio sam da je Bog onaj koji planira moj put, a ne ja“
Prvo veliko hodočašće Mariju je već nakon nekoliko dana donijelo lekciju koju nije očekivao. Prije polaska pokušavao je predvidjeti koliko će svakoga dana hodati, kada će stići u pojedino mjesto i gdje će prespavati, ali se velik dio tih planova jednostavno nije ostvario.
Umjesto da u tome vidi problem, počeo je promatrati cijeli put iz drukčije perspektive.
„Shvatio sam da je Bog onaj koji planira moj put, a ne ja, jer se većina mojih planova izjalovila, od toga kada ću doći na određeno mjesto pa sve do toga gdje ću spavati.“
Upravo mu je odustajanje od potrebe da sve unaprijed kontrolira postalo jedan od najvažnijih dijelova hodočašća. Svaki dan donosi nešto što nije mogao predvidjeti, a nerijetko upravo iz promijenjenog plana nastane susret ili događaj koji poslije dobije poseban smisao.
Krenuo je s ruksakom od 15 kilograma, a onda se dogodio neobičan susret
Budući da prije nije imao iskustva s ovako dugim pješačkim hodočašćem, Mario nije bio siguran što treba ponijeti pa je njegov ruksak na početku težio približno 15 kilograma. Tek kada je u Udbini susreo Gorana i Antonija, shvatio je da su njihovi ruksaci gotovo upola lakši i da sa sobom nosi mnogo stvari koje mu zapravo nisu potrebne.
Rješenje se pojavilo na način koji nije mogao planirati.
U blizini Plitvičkih jezera sjeo je u kafić kako bi se odmorio, a za susjedni stol došla su dvojica muškaraca. Započeli su razgovor i Mario je ubrzo doznao da obojica žive upravo u Međugorju.
Nakon otprilike sat vremena ugodnog razgovora spontano je jednoga od njih upitao može li mu ostaviti stvari koje mu više nisu potrebne, a preuzeti ih kada stigne na cilj. Čovjek je bez problema pristao, razmijenili su telefonske brojeve i rastali se uz jednostavno: „Vidimo se u Međugorju.“
Dio stvari ostavio je i u župi u Udbini, gdje je prenoćio, a nešto u Kninu kod vjeroučitelja i svojeg imenjaka kojega je upoznao preko Gorana i Antonija, pa je njegov ruksak nakon samo nekoliko dana postao lakši za čak četiri do pet kilograma.
Priča o preteškom ruksaku pritom je dobila i značenje koje nadilazi praktičnu stranu hodočašća, jer gotovo svatko od nas kroz život nosi nešto za što misli da mu je potrebno, premda ga zapravo samo opterećuje. Strahovi, stare povrede, zamjeranja, krivnja, briga za ono što se još nije dogodilo i potreba da imamo kontrolu nad svakim sljedećim korakom mogu postati teret jednako stvaran kao kilogrami na leđima.
Možda zato čovjek tek kada nešto ostavi iza sebe shvati koliko mu je zapravo bilo teško.
Što očekuje kada napokon stigne pred Kraljicu Mira?
Na pitanje što očekuje kada nakon svih prijeđenih kilometara konačno stigne u Međugorje, Mario ne pokušava unaprijed opisivati emocije niti od Boga tražiti unaprijed određeni odgovor.
„Vjerujem da će susret biti plodonosan, a u kojim razmjerima, to ću saznati kada dođem.“
Tijekom puta slušao je jednu duhovnu obnovu na kojoj je čuo misao koja ga je posebno dotaknula: „Ne vjeruj u ono što gledaš, već gledaj u ono što vjeruješ.“
Upravo ta rečenica dobro opisuje dane jednoga hodočasnika. Oči vide dugu cestu, umorne noge, kilometre koje još treba prijeći i neizvjesnost gdje će završiti dan, dok vjera poziva čovjeka da iza svega vidljivoga pokuša prepoznati nešto više.
„Možda je upravo Međugorje mjesto na kojem ćeš ponovno naučiti kleknuti“
Kada smo Marija upitali što bi poručio nekome tko nikada nije bio u Međugorju, ali već dugo osjeća želju otići, njegova poruka bila je jednostavna:
„Ako si se udaljio od Boga, možda je upravo Međugorje mjesto na kojem ćeš ponovno naučiti kleknuti, moliti i vjerovati.“
Antonio, Mario i Goran nastavljaju prema istom cilju, premda svaki od njih do njega dolazi s drukčijom pričom. Jednome je ovo prvi veliki put, Goran prema Kraljici Mira hoda već 23. put, a između njih su kilometri tijekom kojih se izmjenjuju razgovor, tišina, umor, molitva i susreti s ljudima koje jučer nisu poznavali.
Kada konačno ugledaju Međugorje, završit će put koji se može izmjeriti kilometrima, ali ono drugo hodočašće, ono koje se tijekom tih kilometara događa u čovjeku, ne završava dolaskom na cilj.
Možda je upravo to ono što pješačko hodočašće najbolje pokazuje: čovjek prema Kraljici Mira krene noseći svoje nakane i terete, a putem polako uči što treba nositi dalje, što može ostaviti iza sebe i kome može povjeriti sve ono što sam više ne može nositi.
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.
]]>U ono vrijeme: Isus zareda obilaziti gradom i selom propovijedajući i navješćujući evanđelje o kraljevstvu Božjem.
Bila su s njim dvanaestorica i neke žene koje bijahu izliječene od zlih duhova i bolesti: Marija zvana Magdalena, iz koje bijaše izagnao sedam đavola; zatim Ivana, žena Herodova upravitelja Huze; Suzana i mnoge druge. One su im posluživale od svojih dobara.
]]>U ono vrijeme: Neki farizej pozva Isusa da bi blagovao s njime. On uđe u kuću farizejevu i priđe stolu. Kad eto neke žene koja bijaše grešnica u gradu. Dozna da je Isus za stolom u farizejevoj kući pa ponese alabastrenu posudicu pomasti i stade odostrag kod njegovih nogu. Sva zaplakana poče mu suzama kvasiti noge: kosom ih glave svoje otirala, cjelivala i mazala pomašću. Kada to vidje farizej koji ga pozva, pomisli: »Kad bi ovaj bio Prorok, znao bi tko i kakva je to žena koja ga se dotiče: da je grešnica.«
A Isus, da mu odgovori, reče: »Šimune, imam ti nešto reći.« A on će: »Učitelju, reci!« A on: »Neki vjerovnik imao dva dužnika. Jedan mu dugovaše pet stotina denara, drugi pedeset. Budući da nisu imali odakle vratiti, otpusti obojici. Koji će ga dakle od njih više ljubiti?« Šimun odgovori: »Predmnijevam, onaj kojemu je više otpustio.«
Reče mu Isus: »Pravo si prosudio.« I okrenut ženi reče Šimunu: »Vidiš li ovu ženu? Uđoh ti u kuću, nisi mi vodom noge polio, a ona mi suzama noge oblila i kosom ih svojom otrla. Poljupca mi nisi dao, a ona, otkako uđe, ne presta mi noge cjelivati. Uljem mi glave nisi pomazao, a ona mi pomašću noge pomaza. Stoga, kažem ti, oprošteni su joj grijesi mnogi jer ljubljaše mnogo. Komu se malo oprašta, malo ljubi.«
A ženi reče: »Oprošteni su ti grijesi.« Sustolnici počeli nato među sobom govoriti: »Tko je ovaj da i grijehe oprašta?« A on reče ženi: »Vjera te tvoja spasila! Idi u miru!«
]]>Prekretnica se, prema njezinu svjedočanstvu koje je na društvenim mrežama prenio fra Petar Ljubičić, dogodila na Veliki četvrtak, u kapelici ukazanja, tijekom klanjanja Isusu u Presvetom oltarskom sakramentu.
„U meni su se izmjenjivali sretni trenutci. Povjerovala sam da Bog postoji! On je čovjekom postao. Postao je kruhom. Posebno sam osjetila da je On prisutan u posvećenoj hostiji. Od sreće sam morala plakati“, ispričala je studentica.
Navela je kako je i tijekom sljedećih dana mnogo plakala, ali je istodobno osjećala snažnu unutarnju promjenu.
„U istom trenutku iskusila sam milosrdnu Božju ljubav. Na Veliku subotu ispovjedila sam se, a onda slavila Uskrs. I ja sam od smrti uskrsnula“, kazala je.
Djevojka tvrdi da je mjesecima nakon toga osjećala blaženstvo, osobito tijekom mise, molitve te izgovaranja Marijina ili Isusova imena.
„Moj se život potpuno promijenio, onako kako nikada nisam mogla ni zamisliti. Prestala sam pušiti, piti i slušati rock. Sretna sam. Sveta misa vrhunac je moga dana i najvažnija mi je. Ona mi se čini presretnom. Kralj svih kraljeva dolazi u moje srce zato što me voli i preko mene sve druge koje susrećem. Sigurna sam da će me Bog po Mariji i ubuduće voditi“, navela je.
Prema objavi fra Petra Ljubičića, studentica se potom odazvala Božjem pozivu i potpuno mu se posvetila. Pridružila se zajednici „Oaza mira“, u kojoj se svakoga dana službeno moli osam sati te se vječno klanja Isusu u Presvetom oltarskom sakramentu.
]]>Samostanski vikar i vicemagistar braće s privremenim zavjetima te moderator konferencije za medije fra Siniša Pucić najavio je svečanu proslavu blagdana Rana sv. Franje, u četvrtak 17. rujna 2026., kada će euharistijsko slavlje predvoditi zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša. Tom prigodom blagoslovit će svečev kip koji će biti izložen u devetnici uoči 800. obljetnice preminuća sv. Franje, 4. listopada.
Provincijal Jagodić dodao je da je dolazak zagrebačkog nadbiskupa znak povezanosti s mjesnom Crkvom i svim ljudima.
Također se osvrnuo na početak djelovanja sv. Franje u crkvici sv. Damjana koju je krenuo obnavljati te ubrzo shvatio da zapravo treba obnavljati ljude koji su mu povjereni. Poručio je da u tome duhu i franjevci u kaptolskom samostanu žele „otvoriti svoja vrata, svoje prostore i napose svoje živote“.
Naglasio je da je crkva sv. Franje, osim za euharistijska slavlja, već otvorena za krštenja i vjenčanja.
Pojasnio je da u duhu sv. Franje žele biti jednostavna, malena braća i iskazati blizinu svakom čovjeku i biti na usluzi svim ljudima. U tom kontekstu spomenuo je nove govornice u koje će ljudi moći doći na razgovor s franjevcima spremnima da ih saslušaju i pomognu im koliko mogu.
Gvardijan Faletar je pojasnio da vjernici, s obzirom na to da je otvorena samostanska porta na kojoj je dežuran volonter, od 8 do 12 sati mogu potražiti svećenika za ispovijed, razgovor, bolesničko pomazanje, upisati misne nakane i ostalo. Nakon svetkovine sv. Franje jedan svećenik bit će dostupan i poslijepodne od 16:30 do 18 sati.
Povodom ponovnog početka pastoralnih aktivnosti prisjetio se kako je Kaptol prije potresa bio ispunjen ljudima, što pamte svi koji su odrastali na Kaptolu. Naglasio je da osim redovitih slavlja i susreta žele odgovoriti na potrebe današnjih ljudi. „U susretu s ljudima vidimo da oni ne traže samo i jedino duhovnu pomoć“, ustvrdio je.
Objasnio je da na njihovu portu nekad dolaze i ljudi kojima je potrebna materijalna pomoć, ali su fratri primijetili da su problemi kompleksniji.
Stoga se rodila zamisao o otvaranju centra za socijalnu, pravnu, psihološku i karitativnu pomoć. Fra Tomislav je pritom istaknuo da centar ne bi bio samo za siromahe, već za sve potrebite, ugrožene, obitelji u izazovnim situacijama, bračne parove i sve koji kucaju na njihova vrata.
Također je objasnio da je za odgovaranje na sve te potrebe nužno uključiti druge stručnjake. „Željeli bismo uistinu učiniti da to bude nekakva cjelovita pomoć čovjeku koji bude kucao na naša vrata“, poručio je među ostalim.
Pojasnio je da još ne postoji konkretan projekt za centar, ali da su Hrvati iz Australije kupili kuću na Opatovini i donirali ju franjevcima te je povjerena na upravljanje samostanu na Kaptolu.
U Samostanu sv. Franje Asiškoga trenutno djeluju jedanaestorica braće s doživotnim zavjetima od kojih sedmorica svećenika, a ostali su časna braća. U formaciji su još osmorica braće.
O trenutnom stanju s mladim zvanjima u provinciji govorio je fra Vinko. Istaknuo je nadu koju pružaju nadolazeće generacije – sedmorica u novicijatu i devetorica u postulaturi. Također, pojasnio je da u susretima „Dani otvorenih vrata“ godišnje sudjeluje tridesetak mladića koji žele vidjeti je li franjevački red njihov put. Naglasio je važnost molitve za svećenička i redovnička zvanja te rada s Framom i pastorala u novootvorenom Evangelizacijskom centru u Samoboru. Istaknuo je da danas mladež najviše oduševljava zajedništvo franjevaca.
Na Kaptolu su se prije potresa okupljali mnogi poklonici franjevačke duhovnosti. Br. Stjepan Lice je govorio o sjećanjima na franjevački samostan te spomenuo neke istaknute osobe koje su u njemu djelovale.
Za obnovu crkve i samostana franjevci su primili više od 23 milijuna eura za što je provincijal Jagodić zahvalio svim uključenim ministarstvima. Rekao je da su obnovljene dvorane koje su nekad bile u funkciji i najavio otvaranje novih podrumskih i tavanskih prostora za pastoralne potrebe. Vezano za arheološka otkrića rekao je da je oformljen tim stručnjaka koji će istraživati povijest Kaptola.
]]>Danas se na Brdu križeva nalazi više od 200.000 križeva, ali iza te gotovo nestvarne brojke krije se povijest mnogo snažnija od samoga prizora. Tradicija njihova postavljanja razvijala se tijekom 19. stoljeća, a posebno se povezuje s razdobljem ustanaka protiv vlasti Ruskog Carstva, kada su križevi postajali i mjesta sjećanja na poginule i nestale. Tijekom desetljeća bilo ih je sve više, no upravo će sovjetska okupacija Litve Brdo križeva pretvoriti u jedan od najsnažnijih simbola vjere, nacionalnog identiteta i mirnog otpora totalitarnoj vlasti.
Komunističke vlasti vrlo su dobro razumjele ono što današnjem čovjeku ponekad promakne: križ nije samo komad drveta i upravo zato može smetati svakom sustavu koji od čovjeka traži da iznad države, ideologije i političke moći ne priznaje ništa. Sovjetske vlasti zato nisu samo promatrale Brdo križeva, nego su ga pokušavale ukloniti; križevi su rušeni, spaljivani i odvoženi, a posebno velika uništavanja zabilježena su 1961., 1973. i 1975. godine.
I upravo tada započinje možda najpotresniji dio ove priče. Kada bi vlast uklonila križeve, ljudi bi ih ponovno donosili, nerijetko noću i svjesni da zbog toga mogu biti praćeni, ispitivani ili kažnjeni, pa je svaki novi križ postajao mnogo više od vjerskog znaka. Bio je tiha poruka režimu da postoji granica preko koje vlast ne može prijeći, jer čovjeku možete oduzeti imovinu, zabraniti okupljanje, srušiti ono što je podigao i pokušati ga zastrašiti, ali ne postoji bager kojim se iz ljudske savjesti može iskopati Bog.
Što su križeve više uklanjali, narod ih je upornije vraćao, a povijest je na kraju napisala epilog koji gotovo zvuči kao prispodoba: Sovjetskog Saveza više nema, dok na brdu koje je trebalo ostati bez križeva danas stoji njih više od 200.000.
Možda upravo zato ovo mjesto danas govori snažnije nego ikada, jer živimo u vremenu u kojem se vjera u velikom dijelu Europe više ne progoni na način na koji je bila progonjena pod totalitarnim režimima, ali se kršćaninu nerijetko sugerira da svoju vjeru učini dovoljno privatnom, tihom i nevidljivom da nikome ne smeta. Brdo križeva stoji kao neugodan podsjetnik da su generacije prije nas znale kako vjera koja vrijedi samo dok ništa ne košta vrlo lako nestaje, dok ona za koju je čovjek spreman nešto žrtvovati može nadživjeti čak i sustave koji su bili uvjereni da će trajati zauvijek. A onda se, među tim tisućama i tisućama tragova ljudi iz cijeloga svijeta, dogodio trenutak koji nismo očekivali. Tisućama kilometara od Hrvatske pronašli smo hrvatske križeve.
Na jednom od njih hrvatski je grb i riječi „Vjera u Boga i hrvatska sloga“, na drugome molitva „Bože Oče naš, čuvaj sve naše bajkere“, uz oznake hrvatskih motociklista i Vukovara, dok smo na još jednom velikom drvenom križu pronašli hrvatska imena. Usred Litve, na brdu koje je desetljećima bilo simbol otpora progonu vjere, odjednom pred nama stoje Hrvatska, Vukovar i riječi ispisane našim jezikom.
Taj trenutak teško je objasniti nekome tko ga nije doživio, jer znate da je netko prije vas prevalio taj dugi put i na ovo mjesto donio svoj križ, možda kao zavjet, možda kao zahvalu, možda zbog bolesti, gubitka, ljubavi ili osobe čije je ime želio ostaviti pred Bogom. Ne poznajemo njihove priče, ali možda ih i ne trebamo poznavati, jer čovjek pred križ često donosi upravo ono što ne može objasniti drugom čovjeku.
Od litavskog Brda križeva do Križevca u Međugorju
Nama koji dolazimo iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine ovo mjesto teško je promatrati bez još jedne asocijacije, jer dok se penjete između križeva i gledate ljude koji ondje ostavljaju svoje molitve, gotovo je nemoguće ne pomisliti na Međugorje i Križevac.
Povijest tih mjesta nije ista i ne treba ih umjetno izjednačavati, ali postoji nešto duboko što ih povezuje: križ, molitva, hodočasnik i iskustvo života pod komunističkim sustavima koji su vjeru promatrali kao nešto što treba nadzirati, ograničiti ili potisnuti iz javnog života.
Dok su sovjetske vlasti u Litvi rušile križeve i pokušavale zaustaviti njihovo ponovno postavljanje, nekoliko desetljeća poslije jedan drugi komunistički sustav s velikim je nepovjerenjem gledao prema malom hercegovačkom mjestu u kojem su se 1981. počele okupljati tisuće ljudi. Jugoslavenski komunizam nije bio jednak sovjetskom modelu i bilo bi povijesno pogrešno izjednačiti ih, ali reakcija tadašnjih vlasti na Međugorje uključivala je policijski nadzor, ispitivanja i pritiske, dok je međugorski župnik fra Jozo Zovko bio uhićen, osuđen i zatvoren.
Zato danas postoji nešto gotovo simbolično u slici dvaju brda. Na jednom su ljudi pod komunističkom vlašću noću ponovno podizali križeve koje je režim rušio, dok su se na drugom ljudi, unatoč pritiscima i nadzoru, nastavili penjati prema križu i moliti. Desetljećima poslije političkih sustava koji su ih nadzirali više nema, dok na oba mjesta i dalje dolaze ljudi iz cijeloga svijeta.
Tko je barem jednom hodao kamenjarom prema Križevcu razumjet će nešto od osjećaja koji se javlja i na Brdu križeva. Na Križevcu čovjek svoj nevidljivi križ nosi prema velikom križu na vrhu brda, dok ga u Litvi mnogi simbolično ostavljaju među tisućama drugih, ali u središtu oba iskustva nalazi se ista ljudska potreba da svoju bolest, strah, gubitak, zahvalnost, zavjet ili osobu koju voli donese pred Boga.
I možda upravo zato čovjek koji poznaje Međugorje na ovom dalekom litavskom brdu osjeti nešto neobično poznato, jer su zemlja, jezik i povijest drukčiji, ali ponovno postoji brdo, ponovno križ i ponovno čovjek koji prema njemu dolazi noseći ono što više ne može ili ne želi nositi sam.
Ivan Pavao II. i brdo koje je postalo svjetski simbol
Brdo križeva 7. rujna 1993. pohodio je i sveti Ivan Pavao II., nedugo nakon obnove litavske neovisnosti. Bio je to papa koji je iz vlastitoga života poznavao i nacizam i komunizam te je vrlo dobro razumio što znači kada politička vlast pokuša zauzeti prostor koji pripada ljudskoj savjesti.
Upravo njegov dolazak dodatno je pronio glas o Brdu križeva diljem svijeta, a posebno je snažna simbolika čovjeka koji je odrastao iza Željezne zavjese kako stoji među križevima koje desetljeća komunističkog progona nisu uspjela ukloniti.
Ivan Pavao II. povezuje ovu priču s Međugorjem i na još jednoj, opreznije formuliranoj razini. Nikada kao papa nije službeno posjetio Međugorje, a njegov privatni odnos prema njemu poznajemo ponajprije kroz brojna svjedočanstva ljudi koji su s njime razgovarali, zbog čega takva svjedočanstva ne treba predstavljati kao službeni crkveni sud o međugorskim ukazanjima. Ipak, gotovo je nemoguće ne primijetiti koliko se kroz njegov pontifikat provlačila ista tema koju osjećamo na oba ova mjesta: obrana čovjekove slobode da vjeruje i svijest da kršćanstvo Europe nije samo dio njezine prošlosti.
Režimi prolaze, križ ostaje
Dok danas gledamo Brdo križeva, teško je ne primijetiti veliku povijesnu ironiju. Oni koji su križeve rušili imali su državni aparat, policiju, zabrane i strojeve, dok su obični ljudi imali svoje ruke, nekoliko komada drveta, krunicu i vjeru da križ vrijedi ponovno podignuti čak i ako će ga vlast sutra ponovno srušiti.
Desetljećima poslije znamo tko je trajao dulje.
I možda upravo zato Brdo križeva nije samo mjesto na kojem treba napraviti lijepu fotografiju, nego mjesto s kojega bi kršćanin trebao otići s neugodnim pitanjem u sebi: koliko bi nama danas vrijedila naša vjera kada bi nas doista nešto koštala?
Lako je govoriti o vjeri kada zbog nje ništa ne riskiramo, dok su ljudi koji su križeve vraćali na ovo brdo znali da zbog toga mogu imati ozbiljne posljedice, pa su ih ipak ponovno donosili. Upravo njihova upornost današnjoj Europi, koja se ponekad ponaša kao da se vlastitih kršćanskih korijena treba ispričavati, ostavlja poruku snažniju od mnogih govora i deklaracija.
Dok smo odlazili, ponovno sam pogledala prema tom gotovo nestvarnom moru križeva i pomislila na hrvatske križeve koje smo pronašli među njima, na Vukovar, na Križevac i Međugorje, ali prije svega na generacije običnih ljudi koji nisu imali moć promijeniti povijest, a ipak su odbili dopustiti da povijest promijeni ono u što vjeruju.
Više od 200.000 križeva danas stoji na mjestu na kojem su ih pokušavali sustavno ukloniti, kao svjedočanstvo da vlast može imati policiju, zatvore, zabrane i silu, ali nikada ne može biti potpuno sigurna da je osvojila ono posljednje i najdublje mjesto čovjekove slobode – njegovu savjest i njegovu vjeru.
I možda je upravo to poruka koju vrijedi ponijeti iz Litve prema Hrvatskoj i Međugorju: režimi dolaze i prolaze, ideologije koje su se činile nepobjedivima završavaju u udžbenicima povijesti, ali čovjekova potreba da se pred križem obrati Bogu ponovno pronalazi svoj put.
Jer oni koji su križeve rušili odavno su otišli, a križevi još uvijek stoje.
{gallery}brdo-krizeva-litva{/gallery}
Marina Župan/medjugorje-info.com
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.
]]>U ono vrijeme: Reče Gospodin: »S kime da prispodobim ljude ovog naraštaja? Komu su nalik? Nalik su djeci što sjede na trgu pa jedni drugima po poslovici dovikuju: ‘Zasvirasmo vam i ne zaigraste! Zakukasmo i ne zaplakaste!’
Doista, došao je Ivan Krstitelj. Nije kruha jeo ni vina pio, a velite: ‘Đavla ima!’ Došao je Sin Čovječji koji jede i pije, a govorite: ‘Evo izjelice i vinopije, prijatelja carinikâ i grešnikâ!’ Ali opravda se Mudrost pred svom djecom svojom.«
]]>U nastavku donosimo tekst iz spomenutog župnog listića:
]]>Naš biskup Petar Palić odredio je da se u svim župama Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije, počevši od školske godine 2026./2027., uvede dvogodišnja priprava za sakrament svete potvrde.
Prijelazno razdoblje 2026./2027.
Radi postupnog prijelaza s dosadašnjega načina priprave na novi dvogodišnji model, tijekom školske i pastoralne godine 2026./2027. vrijede sljedeće odredbe:
Učenici VIII. razreda osnovne škole započinju prvu godinu priprave prema novom Programu. Pripravu će nastaviti tijekom IX. razreda u školskoj i pastoralnoj godini 2027./2028. te će sakramentu svete potvrde redovito pristupiti 2028. godine.
Učenici IX. razreda osnovne škole tijekom 2026./2027. godine pripravljaju se prema sadržajima Programa predviđenima za IX. razred. Budući da prethodne godine nisu prošli prvu godinu novoga dvogodišnjeg Programa, u njihovu će pripravu biti uključeni oni temeljni sadržaji VIII. razreda koji su potrebni za cjelovitost priprave. Pri tome nije potrebno naknadno održati svih dvadeset katehetskih susreta predviđenih za VIII. razred, nego će župnik i kateheta, vodeći računa o već usvojenim sadržajima i konkretnim okolnostima skupine, posebno najvažnije sadržaje prve godine s programom završne godine priprave.
Ova će generacija sakramentu svete potvrde pristupiti tijekom 2027. godine.
Učenici I. razreda srednje škole, koji prema dosadašnjoj praksi pripadaju generaciji predviđenoj za potvrdu 2027. godine, završit će tijekom 2026./2027. svoju pripravu te će sakramentu svete potvrde pristupiti 2027. godine.
Oni su posljednja generacija koja sakramentu pristupa prema dosadašnjoj dobnoj praksi.
Prema tome, tijekom 2027. godine sakrament svete potvrde primit će dvije generacije: učenici IX. razreda osnovne škole te učenici I. razreda srednje škole", navodi se u župnom listu.
]]>U ono vrijeme: Isus se uputi u grad zvani Nain. Pratili ga njegovi učenici i silan svijet. Kad se približi gradskim vratima, gle, upravo su iznosili mrtvaca, sina jedinca u majke, majke udovice. Pratilo ju mnogo naroda iz grada. Kad je Gospodin ugleda, sažali mu se nad njom i reče joj: »Ne plači!«
Pristupi zatim, dotače se nosila; nosioci stadoše, a on reče: »Mladiću, kažem ti, ustani!« I mrtvac se podiže i progovori, a on ga dade njegovoj majci. Sve obuze strah te slavljahu Boga govoreći: »Prorok velik usta među nama! Pohodi Bog narod svoj!« I proširi se taj glas o njemu po svoj Judeji i po svoj okolici.
]]>„U Međugorju smo se možda najviše i navikli vidjeti Bogu posvećene osobe. Ali nemojmo da ostane samo na tome. Potrebna je molitva. Molitva da ostanu hrabri u svojem pozivu, da obnove snagu svoga duha, da budu otvorena srca na svaki Božji poziv i na sve ono što Bog želi po njima donijeti ovome svijetu“, poručio je fra Ivan Hrkać.
Vjernike je posebno pozvao da se sjete svećenika koji u Međugorju svakodnevno ispovijedaju velik broj hodočasnika.
„Kad prolaziš ovdje pokraj crkve, kada vidiš svećenike koji ispovijedaju, sjeti se pomoliti za njih. Da ih Duh Sveti vodi, da ih nadahnjuje te da im bude snaga i potpora u onome što čine“, rekao je.
Podsjetio je i na pozive Kraljice Mira da se moli za pastire, odnosno za svećenike, redovnike i redovnice koji su pozvani ljudima pokazivati Božje lice.
Fra Ivan pritom se osvrnuo i na bolna iskustva brojnih naroda čiju su prošlost obilježili slučajevi u kojima pojedine Bogu posvećene osobe nisu postupale u skladu sa svojim poslanjem.
„Znate koliko je naroda u svijetu opterećeno prošlošću u kojoj svećenici, redovnici i redovnice nisu pokazivali Božje lice, nego upravo suprotno. Zato im je potrebna molitva“, naglasio je.
Propovijed je zaključio podsjećanjem na Isusove riječi o velikoj žetvi i malom broju radnika, upozorivši kako je danas malo onih koji su spremni potpuno se odazvati duhovnom pozivu.
„Žetve je mnogo po cijelom svijetu, ali radnika malo. Malo je onih koji se odazivaju na taj poziv i onih koji su spremni ostaviti sve poradi Krista“, rekao je između ostalog fra Ivan Hrkać.
]]>Mjesto duhovne obnove bit će dvorana Udruge „Majke Krispine“, a neki od govornika koji će održati prikladne nagovore su: mons. Marinko Miličević, dr. sc. Krunoslav Puškar i gosti iznenađenja. Na hodočašće su pozvani muškarci svih uzrasta, pri čemu je za maloljetnike potrebna pratnja roditelja.
Prijave traju do 23. rujna ili do popunjenja mjesta.
Duhovna obnova nema kotizaciju.
Ukoliko imate kakvih pitanja vezano za našu duhovnu obnovu, javite se na mail: [email protected].
OKVIRNI PROGRAM PODLOŽAN PROMJENAMA
Subota:
7.00 – Križni put na Križevcu
12.00 – pauza za ručak (u smještaju)
13.30 – pozdravi organizatora i predstavljanja po grupama
14.30 – Nagovor 1
15.30 – pauza za kavu
16.00 – Nagovor 2
18.00 – sveta misa i posveta Bezgrešnom Srcu Marijinu
Nedjelja:
7.00 – doručak (u smještaju)
8.30 – molitva svete krunice na Podbrdu
11.00 – svjedočanstva, razmjena iskustava i prijedlozi za narednu godinu
12.00 – sv. misa
13.30 – pauza za ručak (u smještaju)
14.30 – odlazak kućama
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.
]]>Govoriti o postu nije baš atraktivno ni privlačno. Pa i sve ono što nam Gospa govori nije privlačno na prvi pogled. Mi znamo da nije dovoljno odmoriti tijelo. I nismo mi samo tijelo. Tijelo ima svoju hranu, ali ima i duša svoju. Kaže Isus: „Zna Otac vaš da vam je potrebno jesti i piti i spavati. Zna Otac vaš da vam je potrebno toliko toga za život dostojan čovjeka.” Ali ima nešto što je važnije od svega toga. I zato kaže: „Tražite najprije Kraljevstvo Božje.” A kako naći Kraljevstvo Božje? Pa postoje sredstva. Jedno od tih sredstava je post. Post nije cilj. Post radi posta nema smisla. Post nas želi dovesti do izvora.
Ako ste se ikad kupali u rijeci ili vozili čamac, znate da je puno lakše niz vodu plivati, voziti, nego uz vodu. Ali uz vodu je teže, ali smo zato bliže izvoru. I obično ono što je dobro je teže. Puno teže je doći u Međugorje, a puno je lakše biti negdje na moru.
Nije lako ni moliti, nije lako ni postiti, nije lako biti velikodušan, nije lako biti odgovoran – ništa nije lako. Ali znamo, kad se odlučimo za ono što je dobro, onda se poslije osjećamo dobro.
I danas govoriti o postu može nam izgledati kao nešto konzervativno, zaostalo, nazadno, ali je vrlo važno i potrebno govoriti o toj kršćanskoj i biblijskoj temi za koju možemo reći da je zaboravljena u Crkvi i izvan prakse je kod mnogih kršćana. S jedne strane vidimo da je post u Crkvi zaboravljen kao i smisao posta, a s druge strane u svijetu se govori o terapijskim postovima, govori se o različitim dijetama za mršavljenje – kako postići idealnu težinu, kako povratiti narušeno zdravlje.
Ima različitih vrsta postova. U najširem smislu može se reći da je post odricanje od suvišnih stvari. Post je, mogli bi reći, dovođenje u red našega života. Za nas kršćane korizma bi trebala trajati cijelu godinu. Jer ako se mi ne ispraznimo, onda nam Bog ne može uliti svoje darove i svoju milost. Kako rekoh, postoje terapijski postovi, dijete za mršavljenje, postoji štrajk glađu, ali postoji i kršćanski post.
Kad mi izvana gledamo, oni koji su na različitim dijetama za mršavljenje i oni koji su na terapijskim postovima izvana čine isto kao i oni koji poste, ali motiv nije isti, cilj nije isti.
Oni koji su na dijeti za mršavljenje, njima je cilj njihovo tijelo, težina, okrenuti su prema sebi; a oni koji poste, okrenuti su prema Bogu. Zato je post bez molitve dijeta za mršavljenje. Zato su crkveni oci govorili o tri sredstva ili tri kršćanska stupa duhovnoga života: to su molitva, post i milostinja. Ono što ne može molitva, kažu crkveni oci, može post.
Ono što ne može post, može milostinja – mogu djela milosrđa. Smisao posta je zapravo da nas ojača u vjeri, nadi i ljubavi, na kojima počiva zgrada našega duhovnoga života. Nitko od nas ne može reći da vjeruje Bogu 100%, da ljubi Boga i bližnjega 100%, da se nada u svim situacijama. Uvijek osjećamo da možemo više, i nije to dovoljno učiniti jednom, nego do kraja života.
Ima jedna anegdota koju ste možda čuli o malom dječaku koji je pošao u školu. Prvi razred, prvi dan škole. Roditelji su bili malo zabrinuti kako će se osjećati u novoj sredini. I kad se vratio iz škole, bio je oduševljen, sav radostan. Pričao je roditeljima kako imaju dobru učiteljicu, učila ih je pjevati jednu pjesmicu, učili su i nekoliko slova. Ali kaže on: „Ima jedan problem.” Roditelji zabrinuti, onako pitaju ga: „Kakav je problem?” Kaže on: „Ma učiteljica nam je rekla da moramo i sutra doći u školu.” Evo, tako je i u našem životu. Nije dovoljno jedan dan. Potrebno je svaki dan i cijeli život.
Mi znamo, lako se oduševiti Festivalom mladih, lako se oduševiti ovim zajedništvom iz toliko zemalja svijeta, kad osjetimo da smo jedno srce i jedna duša, da smo ovdje ujedinjeni u istoj vjeri, povezani istim duhom. Ali mi znamo da život nije festival. Nakon festivala vratit ćemo se u svoju stvarnost, u svoj svagdan, i tada nam treba snaga i oduševljenje. Ali su nam potrebni i ovi trenuci i ovi dani da bi mogli izdržati svoj svagdan i stvarnost u kojoj živimo. Tamo gdje ćemo susresti one koji ne misle kao mi, ne žive, ne vjeruju kao mi. Potrebno je ostati vjeran svojim idealima, svojoj vjeri i svome Gospodinu u ljubavi.
Kako rekoh, Gospa ovdje u Međugorju nije izmislila post, jer postoji u svim religijama: u židovstvu, islamu, u kršćanstvu. A motive i razloge za post pronalazimo u Bibliji. Znamo da su postili i biblijski ljudi da se postigne i neko ozdravljenje, prije poduzimanja neke teške zadaće. Kad je prijetila smrtna ili ratna opasnost narodu, onda bi kraljevi, proroci pozivali narod na post.
U židovstvu postoji obredni post na Dan pomirenja (Jom Kipur) kada je cijeli narod pozvan na post. Mi znamo da je postio i Mojsije prije nego je dobio Deset Božjih zapovijedi. Postio je prorok Ilija na brdu Horebu. Kralj Ninive poziva narod na obraćenje i post kada se obratio narod na propovijedanje Jonino. Znamo da je postio Isus 40 dana, iako su ga nazivali izjelicom i vinopijom.
Isto tako Isus brani svoje učenike kad ga pitaju: „Zašto tvoji učenici ne poste, a učenici farizejski i Ivanovi poste?” Isus kaže: „Kad je zaručnik tu, onda je slavlje, radost, veselje, onda nema mjesta za post.” Možete zamisliti, netko te zovne na svadbu, na vjenčanje, a ti jedeš kruh i piješ vodu. Time bi vrijeđao one koji su te pozvali, sve oko sebe, i na taj način ih i provocirao. Ali kaže Isus: „Doći će vrijeme kad će biti ugrabljen zaručnik, tada će oni postiti.” I mi živimo to vrijeme. Isus jest s nama, ali još ne u potpunosti. Već je tu, ali još ne. I zato postoji ta eshatološka napetost, iščekivanje zaručnika Isusa da nam dođe. Zašto tvoji učenici ne poste, a učenici Ivanovi i farizejski poste? Možda bi danas to pitanje moglo biti: Zašto učenici Bude i Muhameda poste, a tvoji ne poste?
Ako želimo rasti i napredovati u duhovnom životu, onda je potreban napor, žrtva. Ništa se ne događa samo od sebe. Znamo da je post jedno od snažnih sredstava na putu traženja Boga. Sjetimo se u Evanđelju, učenici pitaju Isusa: „Zašto mi nismo mogli osloboditi od zloduha, od nijemoga duha onoga dječaka?” Isus u Marku 9,29 kaže: „Ta vrsta duhova može se izagnati samo molitvom i postom”, što potvrđuje da su post i molitva snažno sredstvo zaštite protiv zloduha, Sotone i njegova utjecaja.
Mi isto tako znamo da je puno lakše govoriti o postu nego postiti. Isto tako, jedno je slušati o postu, čitati o postu, a drugo je usuditi se postiti, pokušati postiti.
Naš fra Slavko Barbarić, koji je ovdje bio istinski učenik u Gospinoj školi, imao je hrabrosti započeti seminare molitve, posta i šutnje na Gospine poticaje i pozive: „Draga djeco, postite srcem. Draga djeco, molitvom i postom možete činiti čudesa. Draga djeco, molitvom i postom pokazujete da ste moji.”
Ti Gospini pozivi našli su odjeka u fra Slavkovu srcu. Većina vas zna da je iznenada umro 24. studenog 2000. godine. Fra Slavko, kada je završio molitvu Križnog puta... Tada sam i ja bio ovdje župni vikar i bila je jedna skupina hrvatskih hodočasnika, vjernika koji su planirali seminar posta, molitve i šutnje, i bilo ga je teško odgoditi, pa sam ja upao kao njihov voditelj, kako mi kažemo, kao Pilat u Vjerovanje. Još sam bio mlad svećenik, nisam imao iskustva vođenja takvih seminara, pa sam i ja učio (a cijeli život učimo).
Onda sam vidio kako u ozračju molitve, posta i šutnje puno muka, trauma, rana, frustracija na neki način iziđe na površinu. Onda sam vidio kako naše tijelo (kako ga naziva sveti Franjo – „brat magarac”) preuzme na neki način terete naše duše. Zato danas postoje psihosomatske bolesti koje nemaju uzrok u nekom virusu, bakteriji, nego dolaze iz dubine duše. Ali ta molitva pred Isusom bila je iskrena. I mi znamo, kad nas nešto pritisne, onda je naša molitva iskrenija, dublja i intenzivnija. Onda i Bog može čuti.
26 godina vodim ove seminare i još nitko od gladi nije umro. Od posta se ne umire. Post ne uzrokuje nikakvu bolest, nego se, štoviše, mnoge bolesti liječe postom, pa i na fizičkoj razini. Onda sam vidio kako u postu čovjek otkrije da mu je malo potrebno da bude sretan. Sjećam se jedne žene na tom seminaru, zadnji dan ona kaže: „Bože moj, ja nešto razmišljam... Kad bih ja 40 ljudi (a nas je tada bilo 40) pozvala na ručak kod sebe kući, ja bih se trebala najmanje tri dana pripremati da budu svi zadovoljni: da vidim tko što voli, pečeno, kuhano, janjetinu, teletinu, rižu, povrće, voće...” Kaže ona: „Ovdje gledam – svi jedu kruh, piju vodu i svi sretni i zadovoljni!”
I uistinu je tako. Najteža su prva dva dana. Treći dan čovjek osjeti jednu lakoću, jednu slobodu, i mirise čovjek bolje osjeća, pa i zvukove u toj tišini. To je ono čemu nas vodi post – Bogu.
Ima nekih koji kažu kad poste da su nervozni. Može i to biti, ali post nije uzrok nervoze. Post nam zapravo otkriva da smo mi ljudi nervozni. Jer kad bi bili nervozni samo oni koji poste, ne znam koliko bi bilo nervoznih ljudi, jer može se biti nervozan i kad se dobro najede. U postu zapravo ja otkrijem onu istinsku glad: glad za smislom života, glad za mirom, glad za ljubavlju, glad za puninom života, za srećom, za radošću – onu duboku čežnju koju mi ne može dati hrana ni piće.
Netko je primijetio i kaže: „Bolje je dobro jesti i piti nego biti nervozan.” A onda isto tako dobro je da se upitamo: Što daje mir mojoj duši? Je li to pečena janjetina, dobra hrana, ili istinski mir koji daje meni Bog? Odakle dolazi moje dobro raspoloženje? Ima ljudi koji jedu – jedu ne zato što su gladni, nego zato što su nervozni. I onda užitkom koji ti daje hrana prekriješ to nezadovoljstvo, frustraciju, traumu, ranu, ali je ne riješiš, ona ostane živjeti i dalje u tebi. Post je zapravo put u slobodu, da ja vidim gdje sam to ja svezan, gdje sam zarobljen, gdje mi treba sloboda. A tko mi je može dati osim Onoga koji jest sloboda i koji jest ljubav i punina života?
Kako rekoh, u postu zapravo otkrijem istinsku glad, a to je glad za Bogom. Jer svoje srce ne možemo prevariti dobrom hranom ni pićem. Ono traži Boga. Srce naše zna Tko ga je stvorio i mi imamo veće potrebe od potrebe samo za hranom. I zato post pomaže našu molitvu da se u nju ne uvuče sebičnost, oholost. A to znači da se može dogoditi da Božju ljubav, milosrđe, dobrotu mjerimo prema onome što smo dobili ili nismo dobili od onoga za što smo molili. Naša molitva može biti i bezbožna – to jest da ne tražimo mi Boga, Njegovu volju, Njegovu ljubav, Njegovo kraljevstvo, nego da Ga tražimo utoliko ukoliko nam On može nešto dati.
Zato Isus kaže da tražimo najprije Kraljevstvo nebesko – ne sebe, nego Njega. A kad je On na prvom mjestu, onda ćemo pronaći sami sebe. Naš odnos s Bogom nije trgovački odnos: „Bože, tebi ću ja dati (da grubo kažem) 20 kg molitve, 25 kg posta, ti ćeš meni dati to i to. Ako mi ne dadneš, onda ćemo završiti.” Istinski naš odnos s Bogom je odnos oca i sina, odnos ljubavi, povjerenja. Primjer tog trgovačkog odnosa možemo pronaći u Evanđelju. Sjetimo se onoga farizeja koji kaže: „Hvala ti, Bože, što ja nisam kao drugi ljudi. Ja dajem desetinu u Hram, ja postim dva puta u tjednu.” (Židovi su postili ponedjeljkom i četvrtkom, Gospodin nas je ovdje pozvao na post srijedom i petkom). I nabraja taj farizej u Evanđelju listu svojih zasluga, samo što ne kaže: „Bože, ja sam zaradio, sad ti meni moraš dati to i to.” To je onaj stav: „Bježi, Bože, eto mene!”
A post nas hoće učiniti poniznima, post nas hoće učiniti zahvalnima. Mi se u postu svjesno odričemo od nečega što je dobro. Hrana je dobra, hrana je dar Božji, dar Božje ljubavi. I u postu zapravo otkrijemo hranu kao dar. Koliko puta smo jeli nezahvalna srca! Sjećam se svog prvog iskustva: Tjedan dana jedeš kruh, piješ vodu, i dođem ja u župni ured, taman vrijeme ručka kad je završio seminar, vidim na stolu pun stol hrane. Prvi put sam tada u životu osjetio zahvalnost Bogu za hranu. Onda sam vidio kako mi je post otvorio ne samo oči, nego i srce da blagujem zahvalna srca. Koliko puta smo jeli nezahvalna srca, koliko puta smo jeli iz običaja, zato što svi jedu!
Post nam pomaže da hranu možemo još bolje uživati. Zato je postojao običaj da se prije velikih blagdana, na uočnicu, posti. Prije Velike Gospe, prije Božića, postojao je post u Crkvi prije Drugog vatikanskog koncila puno stroži nego što je to, nažalost, danas. Jedan novinar, Vittorio Messori, intervjuirao je papu Benedikta XVI. (ali tada je bio prefekt Kongregacije za nauk vjere, Joseph Ratzinger). Kada ga je intervjuirao, pitao ga je zašto je nakon Drugog vatikanskog koncila u Crkvi puno toga manje strogo, puno toga se ukinulo – postovi, bdijenja, molitve. Onda je on odgovorio: „Crkva je to učinila s jednom namjerom – s namjerom da vjeru ne shvatimo kao jedan skup propisa, legalizam. Crkva nije zabranila postiti više od onoga što je propisala.
Ono što Crkva propisuje je minimum.” Mi znamo da Crkva obvezuje post samo dva dana u godini: Čistu srijedu i Veliki petak. Ali preporuka i pape su pozivali uz različite prigode da se posti i kao vjernici svi zajedno, ali i pojedinačno potaknuti smo na post ako hoćemo i želimo rasti u Božjoj ljubavi i milosti.
Kad se govori o postu, onda se ne misli samo na post o kruhu i vodi. Može se postiti od interneta, od mobitela. Što mislite, kad bi danas nestalo struje, kad bi netko prekinuo žice interneta, više ne bi mogli na Instagram, Facebook – bi li jedan dan mogli preživjeti? Ljudi su živjeli bez toga. Kad nestane Facebook ili padne mreža, nastane panika, strah. Ali može se! I dobro je možda sebi odrediti: ako ne možeš cijeli dan, onda barem do podne ili popodne.
Puno je lakše postiti u zajedništvu. To sam vidio kad zajedno grupa posti – na neki način nosimo jedni druge. Ako pokušavamo kod svojih kuća, to će biti puno teže: trka, obveze, poslovi, gužva ovamo, trči tamo, trči onamo... Ali sam vidio da molitva također pomaže da se izdrže napori koji se događaju u postu.
Sigurno da nije lako postiti kad se teško fizički radi. Isto tako i djeca – i djeca mogu postiti, ne o kruhu i vodi, ali mogu na jedan drugačiji način: da im ne mora svaka želja biti ispunjena, da znaju odgoditi za sutra nešto. I tako se čovjek odgaja u onoj pozitivnoj frustraciji, jača svoju volju, svoj karakter, i zato nam služi post – da izrastemo u odgovorne ljude, ne u razmažene kršćane.
Načelo duhovnoga života je da učinim ono što mi nije baš ugodno, da se odlučim za ono što nije lako i tako mogu rasti u duhovnom životu. Umjetnost duhovnog života je biti gospodar svoje volje, pobijediti volju. Jer naša volja je ranjena, oslabljena, zato je treba vježbati, ojačati. Potrebno je vježbanje. Koliko vježbanja sportaša, nogometaša, znoja, treninga, vremena da bi postigli uspjeh koji ostaje na ovoj zemlji! A ono što postignemo u molitvi i postu ostaje za vječnost.
Zato nas i Gospa poziva ovdje: „Draga djeco, molite i postite za one duše koje se gube.” A mnogi se gube jer nema nikoga tko bi za njih molio. Svi smo mi ovdje povezani duhovnim, nevidljivim vezama. Dobrota jednoga, vjera jednoga je vjera svih nas. Zlo jednoga, grijeh jednoga je grijeh svih nas. Sve utječe na nas i mi smo izloženi svim utjecajima. I ako ne možemo postiti o kruhu i vodi, možemo naći neki drugi post: postiti od lošega štiva, knjiga, slika, ružnih riječi, ogovaranja... Jer ispravno življeni tjelesni post je uvijek i duhovni post.
Može biti nekada lakše postiti jedan dan o kruhu i vodi nego nekome oprostiti. Ali istinski življeni post o kruhu i vodi nas vodi prema opraštanju, prema ljubavi, prema milosrđu. To je cilj posta. Ako post ne uvećava ljubav u nama, on nas može odvesti u oholost, da mi pomislimo kako smo sada svetiji i bolji od drugih – onda je to samo znak da je nešto krivo, da ne ide u dobrom pravcu.
Evo, neka ovih nekoliko misli, riječi, poticaja bude vama da se ipak usudite pokušati, probati, ili doći na seminar (ima raznih mjesta, kao ovdje u Međugorju), ili kod svoje kuće da se odrečeš nečega i da iz Međugorja pođeš s jednom odlukom: Želim se boriti protiv neke svoje ovisnosti, protiv nečega čega se stidim. I dok god se boriš, na dobrom si putu! Najgore je ako se prestaneš boriti.
Đavao hoće da upadneš u očaj. Nemamo pravo očajavati jer je Krist uskrsnuo! Krist je pobijedio i hoće i u nama pobijediti, a Njegova milost može u nama sve pobijediti.
]]>Brojni hodočasnici tokom noći i jutra na Križevcu
Hodočasnici iz Međugorja, okolnih župa, ali i različitih dijelova svijeta pristizali su tokom noći i jutra na Križevac kako bi sudjelovali u svečanoj svetoj misi u 11,00 sati. Mnogi su do Križevca stigli pješice, a brojni hodočasnici tijekom uspona obavili su pobožnost Križnog puta i pristupili sakramentu ispovijedi.
U Isusovu križu tražiti snagu
Svetu misu je predslavio fra Ivan Landeka ml., župni vikar u župi svetog Ante na Humcu i odgojitelj novaka. U misnom slavlju sudjelovali su i novaci, dok je pjevanje predvodio međugorski župnik fra Zvonimir Pavičić.
Na početku mise fra Ivan se prisjetio biblijskog događaja u kojem se Bog objavio Mojsiju na Horebu te mu rekao da izuje obuću jer stoji na svetom tlu.
„Pozvani smo, prije svega, izuti obuću svojih grijeha na ovom svetom mjestu“, poručio je fra Ivan, pozvavši okupljene na iskreno kajanje i traženje Božjeg milosrđa.
U homiliji je govorio o značenju križa i njegovoj poruci za svakodnevni život. Istaknuo je kako ljudi često previše gledaju vlastite probleme i križeve, dok bi pogled prema Isusovu križu mogao donijeti novu snagu.
„Kad bismo više gledali, razmatrali Isusov križ, naši križevi postali bi nam puno lakši“, kazao je.
Podsjetio je i na povezanost Križevca s generacijama međugorskih župljana koji su sudjelovali u njegovoj izgradnji, istaknuvši kako im se danas ne zahvaljuje samo za podignuti križ, nego i za vjeru koju su ostavili budućim naraštajima.
„Neka križ ne bude samo ukras“
Fra Ivan je vjernike pozvao da križ ne promatraju samo kao simbol koji stoji na zidu ili se nosi oko vrata, nego kao izvor nadahnuća i snage.
„Trudimo se da nam križevi ne budu samo ukras na zidu, nego uistinu da nam bude ono u što ćemo se često zagledati, na čemu ćemo se nadahnjivati, gdje ćemo nalaziti snagu na putu života“, poručio je. Na kraju je okupljene potaknuo da i u trenucima svakodnevne žurbe zastanu pred Isusovim križem i zatraže snagu za izazove koji su pred njima.
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.
]]>U ono vrijeme: Reče Isus Nikodemu: »Nitko nije uzašao na nebo doli onaj koji siđe s neba, Sin Čovječji. I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje, u njemu ima život vječni.
Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.«
]]>Obred je predvodio provincijalni ministar Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda fra Ivica Jagodić u pratnji kustoda zadarske Kustodije sv. Jeronima fra Tomislava Šanka, te provincijala Slovenske provincije sv. Križa fra Christiana Gostečnika. Na obredu se, uz novake i magistra fra Zdravka Lazića okupilo šezdesetak fratara iz spomenutih zajednica, te su se kasnije okrijepili u samostanskoj blagovaonici i proslavili primanje nove braće u Franjevački red. Mladići su tim događajem započeli svoju godinu kušnje, pa im ovom prilikom želimo mir i ustrajnost, te obilje Božjeg blagoslova po zagovoru Blažene Djevice Marije. Preporučamo braću u Vaše molitve.
]]>Obred polaganja zavjeta odvio se na misi koju je predvodio provincijalni ministar Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda fra Ivica Jagodić, uz koncelebraciju fra Tomislava Šanka i fra Christiana Gostečnika, kustoda i provincijala spomenutih franjevačkih zajednica.
Na slavlju novozavjetovanih redovnika sudjelovali su franjevci, obitelji i prijatelji, navodi se u izvještaju na stranici Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda.
]]>Cjelodnevni program počeo je ujutro pobožnošću križnoga puta od crkve sv. Marka u Podudbini prema Crkvi hrvatskih mučenika. Hodočasnici su se, prolazeći postajama križnoga puta, u molitvi spomenuli svih koji su tijekom hrvatske povijesti trpjeli i položili svoje živote za vjeru, Domovinu i slobodu hrvatskoga naroda.
Prije početka misnoga slavlja oblikovana je svečana ulazna procesija u kojoj su motoristi Moto kluba Veterani – Croatia prinijeli spomen-kamenje doneseno s mjesta hrvatskih stradanja. Kamenje je namijenjeno Spomen-parku uz Crkvu hrvatskih mučenika i Zidu sjećanja, koji čuva spomen na žrtve pale za vjeru, hrvatski narod i Domovinu. Svaki doneseni kamen svjedoči o pojedinom mjestu stradanja te simbolično povezuje brojne poznate i nepoznate hrvatske žrtve u zajedničkom spomenu i molitvi na Udbini.
Misno slavlje nadbiskup Zgrablić slavio je u zajedništvu s domaćinom, gospićko-senjskim biskupom Markom Medom, riječkim nadbiskupom i metropolitom Matom Uzinićem, splitsko-makarskim nadbiskupom Zdenkom Križićem, hvarskim biskupom Rankom Vidovićem, dubrovačkim biskupom Rokom Glasnovićem, požeškim biskupom Ivom Martinovićem, splitsko-makarskim nadbiskupom u miru Marinom Barišićem.
U slavlju su sudjelovali i izaslanik zagrebačkoga nadbiskupa mons. Juraj Batelja, izaslanik krčkoga biskupa mons. Zvonimir Seršić, izaslanik porečkog i pulskoga biskupa vlč. Petar Filipović, generalni tajnik Hrvatske biskupske konferencije preč. Krunoslav Novak te provincijal Hrvatske pokrajine Družbe Isusove o. Sebastijan Šujević. Uz brojne okupljene svećenike misu su suslavili i novi udbinski župnik i rektor Svetišta Crkve hrvatskih mučenika Marinko Miličević te dosadašnji udbinski župnik Josip Šimatović.
Na početku misnoga slavlja okupljenima se obratio domaćin, biskup Medo. Pozdravljajući okupljene, poseban pozdrav uputio je hodočasnicima Hrvatske kopnene vojske koji su sudjelovali na 10. vojnom hodočašću na Udbinu.
Istaknuo je kako je Crkva hrvatskih mučenika na Udbini tijekom proteklih šesnaest godina postala mjesto brojnih hodočašća te sveti prostor sjećanja i poštovanja prema svakoj nevinoj žrtvi hrvatskoga naroda. Podsjetio je kako je sveti papa Ivan Pavao II. pozvao mjesne Crkve da učine sve kako se ne bi prepustio zaboravu spomen onih koji su trpjeli za vjeru i Crkvu.
Crkvu hrvatskih mučenika, nastalu vizijom prvoga gospićko-senjskog biskupa Mile Bogovića, biskup Medo opisao je kao oltar koji povezuje primorsku i kontinentalnu Hrvatsku te Hrvate rasute diljem svijeta. Naglasio je da crkva, podignuta iznad Krbavskoga polja, svjedoči o vjeri hrvatskoga naroda u Kristovo uskrsnuće te o dubokom poštovanju prema nevinim žrtvama njegove duge i bogate povijesti.
Udbinsko svetište, poručio je, treba nastaviti oblikovati kao prostor sjećanja na nevine žrtve, učionicu hrvatske povijesti nadahnutu evanđeoskim vrijednostima opraštanja, mira i suživota s onima koji drukčije misle te kao oltar Kristove žrtve, prinesene za svakoga čovjeka.
Biskup je podsjetio da ovogodišnja proslava osobito upućuje na 80. obljetnicu mučeničke smrti s. Žarke Ivasić i nekadašnjega udbinskog župnika vlč. Mate Moguša, kao i na sve druge nebrojene i nepoznate nevine žrtve ratova i sukoba u Domovini i diljem svijeta.
Istaknuo je kako spomen na nevine žrtve nema za cilj baviti se progoniteljima niti buditi mržnju i osvetu, nego iskazati poštovanje prema stradalima i njihovoj moralnoj veličini, koja je postala baštinom sadašnjosti i nadahnućem duhovnoga zajedništva prošlih i budućih naraštaja.
„Kršćanin će uvijek više željeti biti nakovanj nego čekić, opljačkan nego pljačkaš, ubijen nego ubojica, mučenik nego mučitelj“, poručio je biskup, upozorivši da se vjera nikada ne smije pretvarati u zastavu opravdavanja nasilja i veličanja zla, jer Evanđelje, ako se udalji od istine, prestaje biti navještaj Krista i postaje sredstvo ideologije.
U propovijedi je nadbiskup Zgrablić Udbinu nazvao važnim hrvatskim svetištem molitve i nade, zahvalnoga spomena i čišćenja pamćenja, mjestom na kojem se pred Gospodina donosi duga, teška, nerijetko krvava i bolna povijest hrvatskoga naroda.
Polazeći od naviještene Božje riječi – izvještaja o Kajinu i Abelu iz Knjige Postanka, riječi Poslanice Hebrejima te evanđeoskoga izvještaja o probodenom Kristovu boku – nadbiskup je istaknuo da od Abelove krvi koja vapi za pravdom do Kristove krvi koja otvara put oproštenju i novomu životu, Božja riječ uči pamtiti žrtve, čuvati istinu i tražiti pravdu, ne dopuštajući da posljednju riječ imaju mržnja i smrt već Krist, život i uskrsnuće.
Podsjetio je na brojne primjere vjernosti, junaštva, žrtve i ljubavi prema Domovini, ali i na nepravedno oduzete živote, razorene obitelji, skrivene i neobilježene grobove te rane koje još nisu zacijelile. Posebno je spomenuo potomke poginulih, nestalih, protjeranih, zatočenih, progonjenih i nepravedno osuđenih, kao i hrvatske branitelje koji su stali u obranu Domovine, obitelji, domova i slobode.
S osobitim poštovanjem prisjetio se hrvatskih ratnih vojnih invalida i svih osoba koje nose posljedice Domovinskoga rata.
„Njihove nas rane podsjećaju da rat ne završava kada utihne oružje: njegove posljedice ostaju u tijelu, duši i sjećanju, u obitelji i svakodnevnom životu“, rekao je nadbiskup Zgrablić.
Naglasio je kako vjernici na Udbinu ne dolaze obnavljati mržnju, prebrojavati tuđe krivnje niti patnju svojih predaka pretvarati u razlog novih podjela. Dolaze moliti, zahvaliti Bogu i istinu svoje povijesti staviti pred jedinoga pravednog i milosrdnog Suca, kako bi iz nje učili nikomu ne željeti niti nanositi zlo.
Govoreći o istini, pravdi i oproštenju, nadbiskup Zgrablić istaknuo je kako molitva za sve poginule u ratovima ne znači izjednačavanje dobra i zla, napadača i žrtve, obrane i agresije.
„Zločin treba nazvati zločinom, utvrditi odgovornost počinitelja, a nevinu žrtvu priznati nevinom žrtvom“, protumačio je, dodavši kako istina nije dana da bi se njome raspirivala mržnja ili opravdavala osveta, nego da bi se iskazalo poštovanje žrtvama, otvorio put pravednosti i gradilo pomirenje utemeljeno na priznanju istine, kajanju i obraćenju.
Oprostiti, pojasnio je, ne znači tvrditi da se zločin nije dogodio, izbrisati sjećanje, zanijekati odgovornost ili odustati od pravednoga sudskog postupka. Oprostiti znači ne dopustiti da zlo, nakon što je razorilo život žrtve, nastavi živjeti u srcima novih naraštaja. To je dug i bolan put koji se nikomu ne može nametnuti niti ubrzati.
U nastavku homilije nadbiskup je Božje pitanje upućeno Kajinu – „Gdje ti je brat tvoj?“ – povezao sa životom suvremenoga čovjeka. To pitanje, rekao je, vraća nas ljudima koji su nam najbliži, ali i siromašnima, bolesnima, poniženima i napuštenima.
„Ne možemo častiti mučenike i žrtve kojima je nasilno oduzet život, a ostati ravnodušni prema ugrožavanju ljudskoga života danas: prema pobačaju, eutanaziji, obiteljskom ili bilo kojem drugom nasilju; prema zanemarivanju starijih i bolesnih, patnji siromašnih, prognanih i napuštenih“, upozorio je nadbiskup Zgrablić.
Progovorio je i o duhovnom siromaštvu europske civilizacije, gubitku smisla te odricanju i gaženju kršćanskih korijena, naglasivši da čovjeku uz materijalnu sigurnost trebaju istina, ljubav, pripadnost, nada i otvorenost Bogu.
Osvrnuo se i na korupciju, gospodarski kriminal, uskraćivanje pravedne plaće radnicima, pogodovanje i mito. Istaknuo je kako je nepravda nanesena čovjeku ujedno nepravda prema Domovini te da svaka javna služba, društvena i crkvena, mora biti istinsko služenje čovjeku, štititi njegovo dostojanstvo, promicati opće dobro i zauzimati se za najslabije.
Nadbiskup Zgrablić pozvao je i na odgovornost prema stvorenome svijetu i životnom prostoru koji će sadašnji naraštaji ostaviti svojoj djeci.
Posebno se osvrnuo na zabrinutost koju u javnosti izazivaju vijesti o nepropisnom odlaganju i zbrinjavanju opasnoga otpada. Poručio je da su nadležne institucije, kada su ugroženi zdravlje ljudi, voda, tlo i zrak, dužne djelovati pravodobno, potpuno i transparentno: utvrditi činjenice, spriječiti opasnost, sanirati nastalu štetu i odgovorne pozvati na odgovornost.
Na kraju je pozvao svakoga hodočasnika da s Udbine ponese jednu konkretnu odluku: pomiriti se s osobom s kojom je u svađi, zaštititi dostojanstvo svakoga čovjeka, osobito slaboga, zauzeti se za istinu Evanđelja te odgovornije čuvati darovani životni prostor.
„Neka od nas ne naslijede nerazriješene sukobe i mržnju, nego vjeru u Boga živoga, zahvalnost, mudrost i odgovornost. Neka upoznaju istinu o prošlosti, ali ne budu njezini zarobljenici, nego iz nje nauče koliko su dragocjeni mir, sloboda i dostojanstvo svakoga ljudskog života koje od Boga primamo“, poručio je nadbiskup Zgrablić govoreći o obiteljima i mladim naraštajima.
Na završetku homilije molio je da Krist Gospodin, Raspeti i Uskrsli, pročisti ljudsko pamćenje, ozdravi rane i oslobodi ljude od mržnje i osvete te ih učini čuvarima svoje braće i sestara, graditeljima mira, nositeljima istine Evanđelja i svjedocima nade.
Nakon središnjega euharistijskog slavlja uslijedili su blagoslov nabožnih predmeta te prigodni program uz duhovne i domoljubne pjesme. Cjelodnevni program bit će zaključen večernjim misnim slavljem u Crkvi hrvatskih mučenika.
Proslavi Dana hrvatskih mučenika prethodila je trodnevna duhovna priprava od 9. do 11. rujna, tijekom koje su se vjernici okupljali na molitvu krunice, ispovijed i misna slavlja, izvijestili su iz Gospićko-senjske biskupije.
]]>Dar i oprost u temelju postojanja
Tim nas riječima - napomenuo je Sveti Otac - Isus podsjeća da su dar i oprost u temelju našega postojanja. Sve nam je dano od Boga iz čiste ljubavi i nitko od nas ne može reći da je savršen u odgovaranju na toliku dobrotu. Kao što možemo svakodnevno vidjeti, besplatnost - koja je izvor samoga našeg života - ujedno je i najbolje pravilo za naš zajednički život. Papa je pritom dodao:
Oprost je neophodan i ako ga nema nije moguće živjeti u miru: prije ili kasnije, u srcu i među ljudima nastaju sukobi, optužbe, ogorčenost i osvete koji razaraju odnose, dijele obitelji i izazivaju ratove. Samo oprost oslobađa i vraća svjetlo, čak i ondje gdje su materijalno i moralno siromaštvo čovjeka na trenutak zamračili obzor i učinili put neizvjesnim. Oprost, poput povoljnoga vjetra, rastjeruje i najgušće oblake, sve dok se ponovno ne pokaže sunce.
Sveti Petar i iskustvo ljubavi koja liječi i potvrđuje
Sveti je Petar - nastavio je Petrov nasljednik - više puta u svome životu iskusio oprost, osobito nakon što je zanijekao Isusa tijekom muke, a zatim ga, nakon uskrsnuća, susreo na obali Galilejskog jezera. Gospodin ga je tada upitao ljubi li ga te pozvao da ga slijedi, baš kao na početku, na dan njihova prvoga susreta, kao da se ništa nije dogodilo – primijetio je rimski biskup te dodao – Ta je ljubav, koja zaboravlja i liječi, potvrdila prvaka apostola u njegovom poslanju.
Valja uvijek opraštati
Papa Lav je na kraju potaknuo da Blaženu Djevicu Mariju, Majku Milosrđa, zamolimo da nam pomogne opraštati uvijek, čak i kada je teško učiniti prvi korak, te da hrabro i ustrajno širimo vedro i iscjeljujuće svjetlo ljubavi koja pobjeđuje mržnju i razoružava svaku ogorčenost.
]]>U ono vrijeme: Petar pristupi Isusu i reče: »Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?«
Kaže mu Isus: »Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.«
»Stoga je kraljevstvo nebesko kao kad kralj odluči urediti račune sa slugama. Kad započe obračunavati, dovedoše mu jednoga koji mu dugovaše deset tisuća talenata. Kako nije imao odakle vratiti, zapovjedi gospodar da se proda on, žena mu i djeca i sve što ima te se podmiri dug. Nato sluga padne ničice preda nj govoreći: ’Strpljenja imaj sa mnom, i sve ću ti vratiti.’ Gospodar se smilova tomu sluzi, otpusti ga i dug mu oprosti.
A kad taj isti sluga izađe, naiđe na jednoga svoga druga koji mu dugovaše sto denara. Uhvati ga i stane ga daviti govoreći: ’Vrati što si dužan!’ Drug padne preda nj i stane ga zaklinjati: ’Strpljenja imaj sa mnom i vratit ću ti.’ Ali on ne htjede, nego ode i baci ga u tamnicu dok mu ne vrati duga. Kad njegovi drugovi vidješe što se dogodilo, silno ražalošćeni odoše i sve to dojaviše gospodaru.
Tada ga gospodar dozva i reče mu: ’Slugo opaki, sav sam ti onaj dug oprostio jer si me zamolio. Nije li trebalo da se i ti smiluješ svome drugu, kao što sam se i ja tebi smilovao?’ I gospodar ga, rasrđen, preda mučiteljima dok mu ne vrati svega duga. Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu.«
]]>Posebno veselo i raspjevano bilo je na Trgu Ivane Brlić-Mažuranić.
Koordinatorica Hoda za život u Slavonskom Brodu Maja Mihelc zahvalila je sudionicima što su i ove godine u velikom broju poduprli zaštitu onoga najvažnijeg – svakoga ljudskog života od začeća do prirodne smrti. Naglasila je da se Hodom zauzimaju za pravedne javne politike i zakone koji će štititi život svakoga čovjeka.
„Znamo da je pobačaj nasilni prekid života i da svatko tko ga naziva ‘pravom žene’ sudjeluje u najvećem licemjerju 21. stoljeća. Usmrćivanje nerođenoga djeteta nikada nije terapija za bol, a pobačaj je trajna bol u srcu svake majke. Upravo zato tisuće žena godinama nakon pobačaja ne pronalaze mir, nego se suočavaju s depresijom, tjeskobom i tugom. Nasilje nad djetetom nikada nije donijelo spas majci, nego joj je rastrgalo dušu na komadiće“, rekla je Mihelc.
Istaknula je da pobačaj ne spašava majku od problema, nego je uvodi u još veći problem, traumu i tugu praćenu pitanjem što je učinila.
„Društvo to naziva ‘slobodom’. Ne, to nije sloboda, pomoć ni rješenje. Majci ste ponudili da prekine život svojega sina ili kćeri, ponudili ste joj trajnu bol i ranu. Zato, i kada je najteže, nemojte odustati od života. Odaberite život za svoje dijete. Učinite korak više. Dopustite si osjetiti ljubav koju svaki roditelj može pružiti svojemu djetetu“, poručila je.
„Hrabrost jedne majke može promijeniti svijet, a svaki je život neponovljiv dar. Ovim hodom želimo jasno poručiti da Hrvatska mora biti zemlja koja štiti život, a ne zemlja koja ga zakonski prekida“, naglasila je koordinatorica Mihelc.
O vrijednosti svakoga ljudskog života s medicinskoga je stajališta govorio pedijatar dr. med. Ivan Janč.
Na kraju programa svoje je svjedočanstvo iznijela Tea Bekavac iz Zagreba. Posvjedočila je da je, unatoč prognozama liječnika prema kojima je njezino nerođeno dijete imalo teško zdravstveno stanje nespojivo sa životom, rodila kćer Ritu, koja je živjela dva mjeseca i 12 dana.
„Svako dijete, bilo zdravo ili bolesno, ima pravo na život. Svaki je život vrijedan i za njega se treba boriti. Kao roditelji pozvani smo dopustiti da se dijete rodi, biti uz njega i voljeti ga dokle god živi“, poručila je Bekavac, koja očekuje svoje peto dijete.
Sudionici su se na glavnom gradskom trgu zadržali uz pjesme osječke glazbene skupine „Taberna“. Posebno su razigrana bila djeca, a Hod su podržali i brodski svećenici i redovnice.
Za sigurnost sudionika i uredno odvijanje Hoda brinuli su se brojni volonteri i policijski službenici.
]]>Randall Sullivan američki je novinar i pisac koji je više od 20 godina bio suradnik i urednik uglednog časopisa Rolling Stone. Pisao je i za Esquire, Vanity Fair, Wired, The Washington Post, The Guardian i druge velike medije, a posebno se istaknuo istraživačkim knjigama o kriminalu i nerazjašnjenim slučajevima.
U Međugorje je stigao 1995. godine, dok je rat u Bosni i Hercegovini još trajao. Odrastao je u ateističkoj obitelji, a religiji je pristupao kao skeptični novinar zainteresiran za pitanje kako Katolička crkva istražuje navodna čuda i ukazanja.
Sullivan je poslije objasnio da su ga najprije zainteresirale tvrdnje o ukazanju Djevice Marije u američkom Oregonu. Istražujući kako Crkva provjerava takve pojave, stigao je do Vatikana, a zatim i do Međugorja.
„Što sam više doznao o prijeporima unutar Crkve povezanima s Međugorjem, to mi se nevjerojatnijim činilo da se događaj koji se uspoređuje s Lourdesom i Fatimom zbiva upravo tada, u zemlji razorenoj najkrvavijim europskim ratom u posljednjih 50 godina. Morao sam otići tamo“, ispričao je Sullivan u jednom intervjuu.
Iako je u Međugorje stigao kao skeptik, boravak u Hercegovini za njega je prerastao u osobno duhovno iskustvo. Ključni događaj vezao je uz svoj prvi uspon na Križevac, gdje je tijekom snažnog nevremena doživio prizor koji je protumačio kao nadnaravan. Taj trenutak opisivao je kao prekretnicu u svojem životu.
„Ono što mi se dogodilo u Međugorju bilo je svojevrsno iskustvo obraćenja. Doživio sam Božju milost i Kristovu žrtvu na način kakav nikada prije nisam iskusio. To nisam mogao poreći niti odbaciti ni nakon povratka u sekularnu stvarnost u Sjedinjenim Američkim Državama“, kazao je Sullivan.
Posebno je isticao susrete s fra Slavkom Barbarićem. „Službeno sam bio ratni dopisnik u Bosni, ali mislim da sam zapravo ondje otišao kako bih stigao do sela koje se zove Međugorje. Za to se mjesto govorilo da je poprište brojnih čuda, a postalo je poznato i kao središte mira u Bosni. Tijekom rata bilo je jedino sigurno mjesto.
Niz događaja doveo me u kuću jedne od vidjelica koja je bila u središtu cijele priče. Ušao sam s njom u prilično žustru raspravu jer nisam vjerovao. Nisam odgojen u vjeri, potječem iz obitelji koja uopće nije bila religiozna. Uglavnom, praktički me izbacila iz kuće.
Proveo sam ondje nekoliko dana, ali nisam otišao na sveto brdo. Nisam htio reći da vjerujem, a ona mi je kazala: ‘Idi i nemoj se vraćati dok ne budeš znao u što vjeruješ.’
Bijesan sam izišao iz njezine kuće. Bio je nesnosno vruć dan, ali nekako sam krenuo prema Križevcu, koji je jedno od središnjih obilježja Međugorja. Počeo sam se uspinjati. Nitko drugi nije bio dovoljno lud da iziđe po takvoj vrućini pa sam se penjao sam.
Nisam stigao daleko, možda manje od četvrtine puta, kada sam iznenada primijetio da postaje mračno i hladno. Oblaci su se skupljali točno iznad mene i brda. Samo nekoliko stotina metara dalje još je bilo sunčano.
Nad mnom je odjednom izbila oluja s grmljavinom i munjama. Bilo je to nešto najintenzivnije što sam ikada doživio. Munje su udarale toliko blizu da sam mogao osjetiti njihovu toplinu. Obuzeo me osjećaj: ‘Dobro, očito Bog doista postoji i sada će me kazniti.’ Sve sam shvatio vrlo osobno.
Pripremao sam se na uništenje i razmišljao trebam li se vratiti. Odlučio sam da neću, nego da ću nastaviti i vidjeti što će se dogoditi.
Nakon što sam se još malo uspeo i zašao iza zavoja, začuo sam pjevanje na francuskom. Ispod jednoga križa klečala je skupina časnih sestara i pjevala. Nisam mislio da je još netko na brdu, osobito po temperaturi od gotovo 38 stupnjeva.
Njihova me prisutnost toliko ohrabrila da sam im prišao i pridružio se. Prvi put u životu kleknuo sam i molio. Uz njih sam osjećao veliku utjehu. Nastavio sam se penjati s njima. Kada bi se zaustavile kod neke postaje križnog puta, i ja bih zastao, kleknuo i molio. Osjećao sam da se u meni nešto mijenja.“
Na pitanje kako je znao kleknuti i moliti ako je odrastao u potpuno nereligioznoj obitelji, odgovorio je:
„Vidio sam kako to ljudi rade u filmovima. Za razliku od ostalih članova moje obitelji, uvijek sam osjećao određenu znatiželju. Nekoliko puta otišao sam i na misu, upravo iz znatiželje.“
Potom je opisao što se dogodilo na vrhu Križevca:
„Kada sam stigao na vrh okružen tim časnim sestrama, odjednom sam prasnuo u smijeh. Shvatio sam: ‘Da, Bog postoji, ali nije ljut na mene. Samo pokušava privući moju pozornost.’
Ušao sam u neko stanje koje ne znam točno opisati. Bio sam potpuno miran. Tada se iznenada pojavila mlada žena. Pretpostavio sam da je bila s časnim sestrama, iako je prije nisam vidio. Prebacila mi je platno preko ramena i stavila šešir na glavu.
Osjetio sam golem mir i nakratko gotovo potpuno izgubio svijest o okolini. Onda sam iznenada primijetio da ponovno sja sunce, da postaje toplije i da se moja odjeća suši. Ali više nikoga nije bilo.
Trčao sam gore-dolje po brdu tražeći časne sestre, ali ih nisam mogao pronaći.“
Na pitanje je li možda sve zamislio ili halucinirao, Sullivan je zaključio:
„Ne. Za mene su bile stvarne i bile su stvarni dio mojeg iskustva. Ljudi su, naravno, govorili da sam možda halucinirao, ali ja u to ne vjerujem.“
Govorio je kako mu je vrijeme provedeno s njim ostalo trajnim osloncem u vjeri te da je nakon njegove smrti bio potpuno uvjeren kako je poznavao sveca.
O svojem istraživanju, putu od skepticizma do vjere te iskustvima iz Međugorja napisao je knjigu „The Miracle Detective“
]]>
Sestra Elvira Petrozzi, poznata kao Majka Elvira, osnovala je Zajednicu Cenacolo 16. srpnja 1983. godine u talijanskom Saluzzu. Zajednicu je zamišljala kao mjesto u kojem će mladi kroz molitvu, rad, prijateljstvo i odgovornost ponovno pronaći smisao i izgraditi svoj život.
Međugorje je u povijesti Cenacola zauzelo posebno mjesto. Majka Elvira ondje je 1991. godine otvorila „Polje života“, kuću za mladiće, dok je 2000. godine otvorena i kuća za djevojke „Polje radosti“.
Prvi članovi Zajednice u Međugorju živjeli su u skromnim uvjetima i vlastitim rukama gradili prostor koji je s vremenom postao mjesto nade za brojne mlade i njihove obitelji. Majka Elvira često je boravila među njima, držala kateheze i razgovarala s mladima, zbog čega je njezina prisutnost duboko utkana u život međugorskog Cenacola.
Preminula je 3. kolovoza 2023. godine u 86. godini. Mural koji su oslikali momci iz Zajednice čuvat će uspomenu na njezin osmijeh, otvorenost i poruku da nijedan život nije izgubljen.
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.
]]>