U ono vrijeme: Dođe Isus u krajeve Cezareje Filipove i upita učenike: »Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?«

Oni rekoše: »Jedni da je Ivan Krstitelj; drugi da je Ilija; treći opet da je Jeremija ili koji od proroka.« Kaže im: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Šimun Petar prihvati i reče: »Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.«

Nato Isus reče njemu: »Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.«

Svećenik: fr. Ivan Dominik Iličić.

U koncelebraciji su bili požeški biskup Ivo Martinović, domaći župnik Tomislav Benaković te provincijali, redovnici, redovnice i dijecezanski svećenici iz Đakovačko-osječke nadbiskupije, Požeške biskupije te Bosne i Hercegovine.

Radost jubileja s Marijinim sestrama, predvođenima generalnom poglavaricom s. M. Kristinom Rihar iz Slovenije i provincijalnom poglavaricom Hrvatske provincije s. Samuelom Markanović, podijelili su brojni vjernici i štovatelji Gospe Čudotvorne Medaljice.

Na slavlju su sudjelovale i provincijalne poglavarice redovničkih zajednica u Hrvatskoj čije sestre djeluju u Osijeku, Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji i drugim krajevima, predstavnice Kćeri kršćanske ljubavi, iz kojih su Marijine sestre potekle, te predsjednica Hrvatske redovničke konferencije s. Lidija Bernardica Matijević, SSFCR. Liturgijsko pjevanje animirao je združeni zbor sastavljen od članova mješovitoga zbora domaće župe, zbora iz Žepča i Marijinih sestara pod vodstvom s. Jelene Lončar.

Na misnom slavlju bili su nazočni i gradonačelnik Osijeka Ivan Radić sa suradnicima te njegov zamjenik Dragan Vulin. Prije misnoga slavlja posjetili su samostan Marijinih sestara, gdje su se u kraćem razgovoru susreli s provincijalnom poglavaricom i sestrama.

Oslanjajući se na riječi: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi“ (Lk 1, 38), nadbiskup Hranić je, uvodeći u svečano misno slavlje i pozdravljajući okupljene, podsjetio:

„Dana 15. ožujka 1926. u Ljubljani su se od Kćeri kršćanske ljubavi osamostalile Bolničke sestre i postale samostalna družba. Istoga su dana dobile službeni naziv ‘Marijine sestre čudotvorne medaljice’. Družba je prva crkvena kongregacija koja je prema crkvenim propisima smjela slati svoje članice bolesnicima u privatne domove i uz njih ostajati danju i noću. To je specifično i prvotno poslanje Marijinih sestara. Skrb i ljubav sestara prema bolesnicima, kao ni proslava 100. obljetnice Družbe Marijinih sestara čudotvorne medaljice, ne mogu se razumjeti bez vertikalne dimenzije ljudskoga postojanja, odnosno bez osobnoga odnosa svake sestre s Bogom, ali i odnosa cijele Družbe s Bogom.“

Nadbiskup je potom potaknuo okupljene na zahvalnost za brojna dobročinstva, ali i na traženje oproštenja za vlastite propuste.

U homiliji je, tumačeći evanđeoski ulomak o razgovoru Isusa i zakonoznanca, nadbiskup Hranić istaknuo kako pitanje: „Što mi je činiti da život vječni baštinim?“ nije samo pitanje vječnosti, nego i pitanje ispravnoga života ovdje i sada.

„Kako ću ispravno živjeti? Što moram činiti da uspije moj ljudski život, da u njemu budem smiren i sretan te da mogu mirno umrijeti? Za to nije dovoljno imati osiguranu materijalnu egzistenciju. Čovjek može sve imati, a ipak promašiti život“, rekao je.

Naglasio je kako odgovor sadržavaju Isusove riječi: „Ljubi Gospodina, Boga svojega, svim srcem svojim, svom dušom svojom, svim umom svojim i svom snagom svojom; i svoga bližnjega kao sebe samoga.“

Dodao je kako „sretnomu životu pripada unutarnja suglasnost s Bogom. Samo ako je taj temeljni odnos u redu, mogu i svi drugi odnosi biti ispravni.“

Govoreći o redovničkom pozivu, nadbiskup Hranić upozorio je da bez Boga i pogleda upravljenoga prema vječnosti lako prevlada sebičnost.

„Ako kao kršćani, a posebno kao redovnice, izgubimo iz vida Boga i mjerilo vječnosti, preostaje nam još samo sebičnost kao životna vodilja“, rekao je, dodavši kako je prvo životno mjerilo: „Ne živi samo za sebe, nego živi pred Božjim pogledom i ljubi ga služeći svome bližnjemu.“

Upozorio je i na opasnost da se kršćanski život svede isključivo na vlastito spasenje.

„Nije dovoljno ‘spasiti dušu svoju’, jer ako pokušavam spasiti samo svoju dušu, neću spasiti ni svoju dušu ni drugoga. Nije dovoljno biti zabrinut samo za sebe, nego treba biti otvoren i za druge, zabrinut i za njihovo dobro te njihovo spasenje.“

Tumačeći prispodobu o milosrdnom Samarijancu, nadbiskup Hranić istaknuo je kako Isus pokazuje da se Božje kraljevstvo ostvaruje konkretnim djelima ljubavi.

„Samarijancu srce kaže da se kraljevstvo Božje uspostavlja drugačije: sada i ovdje pomoći onomu komu je pomoć potrebna, sa svime što imam i što mogu.“

Istaknuo je kako upravo ta evanđeoska poruka određuje identitet Družbe Marijinih sestara čudotvorne medaljice.

„Vaša karizma i poslanje jesu ljubav i milosrđe prema bolesnicima, velikodušno služenje i darivanje sebe bolesnicima kao put vlastitoga posvećenja i spasenja“, rekao je nadbiskup, naglasivši kako zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu ostaje temelj osobne i zajedničke savjesti svake redovničke zajednice.

Podsjećajući na ideal prve kršćanske zajednice iz Djela apostolskih, pozvao je sestre da ustraju u zajedništvu, molitvi, euharistiji i međusobnoj ljubavi.

„Potrebno je često, pojedinačno i zajednički, čitati i razmatrati Lukin prikaz prve kršćanske zajednice kako nikada ne bismo izgubili iz vida uzvišeni ideal svoga redovničkog života i zajedništva“, poručio je.

Osvrćući se na aktualne društvene prilike, nadbiskup je istaknuo:

„Naše hrvatsko društvo postaje sve starije. Sve je više starih i bolesnih. Karizma vaše redovničke zajednice postaje zato sve aktualnija i sve potrebnija“, rekao je, pozvavši sestre da i dalje usklađuju služenje Bogu s nesebičnim služenjem starijima i bolesnima.

Na kraju homilije nadbiskup Hranić podsjetio je na bogatu povijest Družbe – od njezinih početaka prije više od 150 godina, dolaska prvih sestara u Osijek 1881. godine, potvrde samostalnosti 1926. te osnutka Hrvatske provincije 1972. godine.

„Božja vas je providnost u vašim počecima životno povezala s Kćerima kršćanske ljubavi – sestrama usmiljenkama. Božja je providnost, drage Marijine sestre Hrvatske provincije, htjela da vaša Hrvatska provincija izgradi svoje novo provincijalno sjedište upravo ovdje, na zemljištu koje su sestre usmiljenke darovale ovoj župi i ocima kapucinima, koji su zajedno s našim pokojnim biskupom Bäuerleinom utemeljili ovu župu. Tako vas je Božja providnost sjedinila i učinila kvascem evanđeoske dobrote i ljubavi upravo u ovoj župi svetoga Leopolda Bogdana Mandića“, rekao je.

Zahvalio je potom sestrama na njihovu svjedočanstvu vjere i služenja te im poželio: „Rastite i svetošću i brojem!“

U svečanom prinosu darova, u kojemu su sudjelovale djevojčice u narodnim nošnjama i Marijine sestre, nadbiskupu su prineseni krunica i čudotvorna medaljica, Pravila Družbe, molitvenik te euharistijski darovi.

Na kraju misnog slavlja provincijalna poglavarica s. Samuela zahvalila je Bogu za stotinu godina samostalnoga djelovanja Družbe te svima koji su sudjelovali u proslavi jubileja. Istaknula je kako je cijelo slavlje prije svega zahvala Bogu za njegovo vodstvo kroz povijest Družbe, dodavši da sestre svoju budućnost i dalje stavljaju „u ruke naše Gospe Čudotvorne Medaljice“.

Zahvalila je nadbiskupu Hraniću na predvođenju euharistijskog slavlja i riječima ohrabrenja te mu uime cijele Družbe darovala misnicu, a požeškom biskupu Ivi Martinoviću prigodnu sliku Gospe Čudotvorne Medaljice.

Prisjećajući se početaka, s. Samuela posebno je odala priznanje generacijama sestara koje su služile bolesnima i napuštenima, često u vrlo teškim okolnostima.

„S divljenjem se spominjemo kreposti, djela milosrđa, molitava i žrtava bolničkih, a poslije Marijinih sestara, koje su ugradile svoje živote u Družbu služeći Isusu Patniku u bolesnima i napuštenima. To je naša čudesna povijest koju je Duh Sveti oblikovao kroz burna i teška vremena“, rekla je, podsjetivši i na misijsko djelovanje Družbe u Beninu i Kamerunu od 1988. godine.

Pozvala je potom na molitvu za nova duhovna zvanja i vjernost karizmi Družbe.

„Neka nam svima ovaj stoti jubilej samostalnosti Družbe bude poticaj da s novim žarom nastavimo kročiti putem služenja i predanja Bogu“, poručila je, preporučivši Družbu u molitve vjernika kako bi „vjerno prenijela povjerenu karizmu novim naraštajima“.

Predsjednica Hrvatske redovničke konferencije s. Lidija Bernardica Matijević čestitala je Marijinim sestrama stotu obljetnicu samostalnoga djelovanja, istaknuvši kako jubilej označava završetak jednoga stoljeća života i početak novoga razdoblja u povijesti Družbe.

Podsjetila je na početke zajednice u 19. stoljeću te naglasila kako su sestre već tada započele s njegom bolesnika izvan bolnica, što je predstavljalo novost u redovničkom životu.

„Vjerujem da nikada niste zaboravile taj izazov te da u vama i danas živi žar za pomaganjem i njegovanjem onih kojima bolest i starost predstavljaju životnu ugrozu“, rekla je, podsjetivši i na misijsko djelovanje Družbe u Beninu.

Istaknula je brojna postignuća zajednice, od osnivanja novih zajednica do odgoja vlastitih zvanja i priznanja za djelovanje u Crkvi i društvu.

Posebno je naglasila:

„Zrelost zajednice prosuđujemo po sposobnosti brige za starije sestre, za one koje više ne mogu doprinositi svojim radom, a nekoć su zajednici darovale sve svoje sposobnosti.“

Na kraju je sestrama poželjela ustrajnost u poslanju te nova duhovna zvanja.

„Budite ponosne na svoju provincijalnu zrelost koja predstavlja temelj za pogled u budućnost“, poručila je, zazvavši Božji blagoslov na njihov rad i služenje u Crkvi te mladima poželjevši da otkriju „žar onoga što je bilo na početku – čista ljubav i sebedarje“.

„Od srca vam čestitam i zahvaljujem za sve ono što ste svojim životom i karizmom ostvarili ne samo ovdje, nego gdje god djelujete“, rekao je požeški biskup Ivo Martinović te nastavio:

„Poznajem vas, drage Marijine sestre, više od četrdeset godina. Vaša poniznost, samozatajnost i predanje prepoznatljivost su vaše karizme u služenju starijima, bolesnima i potrebitima. To je znak onoga što nosite – Marijine sestre čudotvorne medaljice. Marijina poniznost čudo je Božje ljubavi darovane ovome svijetu. Nastavite u duhu Marijine poniznosti i čudom njezine ljubavi svjedočiti svima.“

Nakon misnog slavlja održana je svečana akademija tijekom koje je predstavljen bogat povijesni put Družbe i njezina karizma služenja bolesnima i potrebitima.

Program je započeo pjesmom „Čudotvornu si medalju“, koju je izveo muški dio zbora mladih domaće Župe sv. Leopolda Bogdana Mandića. Kroz program je lik utemeljiteljice, majke Leopoldine Brandis, scenskim prikazom utjelovila s. Dragana Petrović, približivši sudionicima temeljne misli iz Prvih pravila Družbe.

Među njima su odjeknule riječi:

„Kao što je Marija nekoć žurila preko planina da bi predano služila svojoj rođakinji Elizabeti, djevice njegovateljice bolesnika trebaju hrliti u domove bolesnika kako bi im donijele utjehu i pomoć.“

Program je vodio Emanuel Gardištanac, koji je najavio tri prigodna predavanja. Povjesničarka prof. dr. Agneza Szabo u svom je izlaganju prikazala društvene i crkvene okolnosti u kojima je nastala Družba, dok je s. Božidara Goličnik predstavila njezin razvoj tijekom stotinu godina samostalnoga djelovanja, istaknuvši služenje bolesnicima, odgojno djelovanje, misijsko poslanje i vjernost izvornoj karizmi.

O dolasku sestara u Osijek 1881. godine i njihovu višedesetljetnom djelovanju govorila je s. Marija Babić, podsjetivši na njihov doprinos zdravstvenoj, odgojnoj i pastoralnoj skrbi u gradu i Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji.

Program je bio obogaćen glazbenim nastupima Bernarde Jukić na violini, uz klavirsku pratnju Ivana Filipovića, nastupom muškoga dijela zbora mladih domaće župe te čitanjem tekstova majke Leopoldine Brandis o ljubavi prema Bogu i bližnjemu te požrtvovnom služenju.

Posebno dojmljiv bio je završni scenski prikaz simbolične predaje karizme. U dijalogu mladih sestara, koje su scenski uprizorile učenice osmoga razreda, s majkom Leopoldinom istaknuta je poruka vjernosti izvornom poslanju Družbe.

„Ne bojte se budućnosti. Onaj koji je vodio naše prve sestre vodit će i vas. Čuvajte plamen koji vam je predan. Budućnost Družbe nije u zidovima naših kuća, nego u srcima koja gore za Boga i čovjeka“, poručio je scenski lik utemeljiteljice prije nego što je upaljenim svijećama simbolično preneseno svjetlo karizme mlađim naraštajima i poglavaricama Družbe – generalnoj poglavarici s. Kristini, provincijalnoj poglavarici s. Samueli, provincijalnoj poglavarici Slovenske provincije s. Andreji Rihar te s. Doroteji Dundjer, misionarki koja je svijeću primila uime misije u Beninu.

Na završetku akademije prisutnima se obratila s. Danijela Jukić, poglavarica zajednice Marijinih sestara u Osijeku. Zahvalila je Bogu za dar redovničkog poziva, svim sestrama koje su tijekom protekloga stoljeća svjedočile evanđelje te brojnim dobročiniteljima, suradnicima i prijateljima Družbe.

Istaknula je kako jubilej nije samo pogled u prošlost, nego i poticaj da Marijine sestre „još predanije žive karizmu koja im je povjerena“, izrazivši nadu da će Bog i ubuduće voditi Družbu na putu služenja Crkvi i čovjeku.

Za sve sudionike misnog slavlja i akademije sestre su priredile prigodne darove, desetice krunice, koje su same izrađivale, izvijestio je Tiskovni ured Đakovačko-osječke nadbiskupije.

Govoreći o trajnom znaku koji bi se, prema međugorskim porukama, trebao pojaviti na Brdu ukazanja, rekao je da će taj znak biti vidljiv svima i da će biti poziv na obraćenje.

U razgovoru je ponovno naglasio da Gospa već 45 godina neumorno poziva na molitvu, post, obraćenje, mir i povratak Bogu, ističući kako čovječanstvo nikada nije toliko trebalo te poruke kao danas.

Cijeli razgovor dostupan je u "Popcastu by Darko Pavičić" na portalu Vjerujem, gdje Ivan Dragičević detaljnije govori o svom iskustvu ukazanja, Gospinim porukama i životu u Međugorju.

Poznato je da Dalić nikada nije skrivao svoju vjeru. Često svjedoči kako mu molitva daje snagu u najtežim trenucima, a brojni reprezentativci prije utakmica zajedno mole i zahvaljuju Bogu. Nakon pobjede nad Ganom to je ponovno potvrdio i Nikola Vlašić riječima: "Držimo se zajedno i molimo skupa. Bog nam je jako bitan u životu."

U vremenu kada se vjera često gura u privatnost, hrvatska reprezentacija pokazuje da se istinske vrijednosti ne skrivaju. Križ koji će pratiti Vatrene zato nije tek lijepo izrađen predmet, nego znak da se uspjeh ne gradi samo na talentu i radu, nego i na poniznosti, zajedništvu i pouzdanju u Boga.

Bez obzira na konačan rezultat prvenstva, poruka koju šalju hrvatski reprezentativci već je pobijedila – da se ni na najvećoj svjetskoj pozornici ne treba sramiti Krista.

U vremenu kada mnogi javno prešućuju svoju vjeru, hrvatski reprezentativci ponovno su pokazali da se ne srame svjedočiti ono što žive. Zajedništvo, obitelj i molitva, kako sami ističu, temelj su njihove snage i međusobnog povjerenja.

Ovo nije prvi put da hrvatska reprezentacija javno govori o Bogu. Izbornik i igrači godinama naglašavaju koliko im vjera znači u trenucima pritiska, pobjeda i poraza. Upravo zato njihove riječi imaju posebnu težinu – jer nisu izgovorene u crkvi, nego pred milijunima gledatelja nakon jedne od najvažnijih utakmica prvenstva.

Možda upravo zato hrvatska reprezentacija mnogima nije samo sportska momčad, nego i primjer da uspjeh može ići ruku pod ruku s poniznošću, zajedništvom i vjerom u Boga.

U ono vrijeme: Reče Isus svojim apostolima: »Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan. Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan.

Tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga. Tko vas prima, mene prima; a tko prima mene, prima onoga koji je mene poslao.

Tko prima proroka jer je prorok, primit će plaću proročku; tko prima pravednika jer je pravednik, primit će plaću pravedničku. Tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vode zato što je moj učenik, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća.«

Trajni đakon: Vjekoslav Uvalić.

"Neka joj Majka Marija usliši svaku molitvu, utješi je u svim brigama i ispuni njezino srce mirom", stoji u objavi koja se brzo počela dijeliti među vjernicima.

Ovakvi prizori, iako tihi i osobni, često snažno odjeknu među hodočasnicima jer svjedoče o vjeri koja se ne izražava velikim riječima, nego ustrajnošću, molitvom i osobnim zavjetom.

U ono vrijeme: Kad Isus uđe u Kafarnaum, pristupi mu satnik pa ga zamoli: »Gospodine, sluga mi leži kod kuće uzet, u strašnim mukama.«

Kaže mu: »Ja ću doći izliječiti ga.« Odgovori satnik: »Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i izliječen će biti sluga moj. Ta i ja, premda sam čovjek pod vlašću, imam pod sobom vojnike pa reknem jednomu: ‘Idi!’ — i ode, drugomu: ‘Dođi!’ — i dođe, a sluzi svomu: ‘Učini to’ — i učini.«

Čuvši to, zadivi se Isus i reče onima koji su išli za njim: »Zaista, kažem vam, ni u koga u Izraelu ne nađoh tolike vjere. A kažem vam: Mnogi će s istoka i zapada doći i sjesti za stol s Abrahamom, Izakom i Jakovom u kraljevstvu nebeskom, a sinovi će kraljevstva biti izbačeni van u tamu. Ondje će biti plač i škrgut zubi.«

I reče Isus satniku: »Idi, neka ti bude kako si vjerovao!« I ozdravi sluga u taj čas. Ušavši u kuću Petrovu, Isus ugleda njegovu punicu koja ležaše u ognjici. Dotače joj se ruke i pusti je ognjica. Ona ustade i posluživaše mu. A uvečer mu doniješe mnoge opsjednute. On izagna duhove riječju i sve bolesnike ozdravi — da se ispuni što je rečeno po Izaiji proroku: On slabosti naše uze i boli ponese.

Svećenik: vlč. Karlo Špoljarić.

Duhovni voditelj ove duhovne obnove je svećenik o. Andrew Mimer, glavni moderator pokreta Marijinih ratnika.

Ovi dani su vrijeme za produbljivanje osobnog odnosa s Bogom, životnog predanja svoga života Mariji - Majci Božjoj, vrijeme zajedničke molitve i euharistije, jačanja vjere kroz svjedočanstva i formaciju, gradnje bratskog zajedništva koje jača dok prolazite kroz svakodnevni život.

Neka plodovi duhovne obnove donesu blagoslov ne samo sudionicima, već i njihovim obiteljima, zajednicama i svima onima koje sretnu putem.

„Marijini ratnici“ – muškarčev put prema odgovornosti, vjeri i pobjedi. Preko Marije do Isusa.

Paula Tomić/medjugorje-info.com

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

Dragi prijatelji, braćo i sestre!

Čovjek je tražitelj! Traži smisao. Traži ljubav. Traži oprost. Traži znak. On je svagda na putu traženja.

Što je to Međugorje?

Što to čini 45 godina putovanja posebnim, drugačijim i važnim? Neki kažu: ovo je Mjesto susreta/mjesto milosti/plodova/mjesto mira! Mjesto ljubavi koja ništa ne traži! Mjesto oprosta i novih početaka. Neki kažu: ovo je Mjesto Crkve gdje su i biskup i svećenik, i nevjernik i bosonogi patnik na putu traženja, svi na putu istine. Svi su tražitelji!

Za vjernike: ovo je mjesto obraćenja, ispovijedi, molitve i dubokih osobnih iskustava Boga. Međugorje pokazuje kako nije riječ o dokazima nego o pozivu. Pitanje svih pitanja je: hoće li se čovjek odazvati? Ako se odazove događa se Susret! Tako se ovdje često događa ono što u svakodnevici izmiče: tišina postaje glasnija od buke, pitanja jasnija od odgovora, a vjera je manje ideja, a više iskustvo.

Za nevjernike: to je mjesto nemogućega, čudnoga, mjesto pitanja. Da ljudi ne dolaze samo s vjerom, nego i sa sumnjama, radoznalostima, ranama, krizama. Na koncu “i vjera znači nositi u sebi pitanje!” (T. Merton). I sumnja traži istinu! Tome su svjedoci i tzv. “sveci tame” čiji životi su prolazili pitanja, nesigurnosti, pustinje i samoće. I to je dio susreta koji nemoguće čini mogućim, a nevjernika čini otvorenim milosti, te spremnim poći kamo ga ona povede!

Za svjedoke: Međugorje se može razumjeti i kao mjesto svjedočanstva onih koji životom dokazuju kako izgubljeni dođoše k sebi, brakovi obnoviše ljubav, ovisnici promijeniše život, neoprošteni oprostiše duboke rane, svećenici i redovnici iziđoše iz kriza i ovdje prestadoše biti ateisti.

Svi oni imaju nešto bitno zajedničko: vraćanje na izvore, na početke, na polazne postavke, na izvornu nevinost, čistoću, vjernost, na ljubav koja sve razumije i sve vjeruje. U tom traženju Međugorje je za mnoge mjesto čuda, a čudo se zove: POVRATAK! Povratak Bogu, sebi i drugima. Tako jednostavno mi kaza nedavno jedna osoba: “Međugorje: Ja sam ovdje doma!” Povratak doma, na izvore, na početke je duboki čin poniznosti. Poniznost razumije Božje zahvate! Samo poniznost to može učiniti. Oholima to nije dano!

Tražitelji

Tražimo jedno, a dobijemo ono što trebamo: tražimo zdravlje, a dobijemo smisao. O kako važno je tražiti! Tako kaza jedna majka za svoga sina: “Najveće čudo ne bijaše ozdravljenje moga sina. Najveće čudo je što nam je srce ozdravilo od straha.” Možda je upravo to “jaka priča”: kad čovjek ne dobije nužno ono što traži, ali dobije ono što mu je potrebno!
Bolesnici iskusiše ono što reče jedna mudra duša: “Tvoja bolest je takva da ti se svakim danom povećava srce!” Da, ljudi razumiju kako i negativna, teška iskustva mogu biti put do boljega, većega, ljepšega! Dobro nam to kaza psalmist: “Nek vam oživi srce, svima koji Boga tražite.” (Ps 69,33).

Da, tražitelji zaista dobivaju novo srce! Tražimo! Počmimo svi, kako nas i sam Papa pozva neki dan: “Svi možemo odvojiti, usred obveza svakodnevnog života, tihe trenutke u kojima možemo ući u tišinu pred Bogom, slušati njegov glas, povjeriti mu svoje radosti i brige, te s njim preispitati svoje živote.” (Papa Lav XIV., Angelus, nedjelja 21. lipnja 2026.)

Krist – središte svega

Ovdje se upoznaje i susreće Krist. Ako njega ne susrećemo, sve ostalo je suvišno! On je susret svih susreta! O kako dobro to svjedoči mladić, ovisnik o heroinu koji je došao ovdje ne toliko svojom voljom koliko nečijom molbom: gotovo prisilno, bez želje za promjenom. Tijekom klanjanja pred Presvetim, kako je kasnije pričao, osjetio je “kao da ga netko vidi do kraja, potpuno, svega i ipak ga voli”. Nakon toga je zaplakao, otišao na ispovijed i započeo dug put izlaska iz ovisnosti. Godinama kasnije svjedočio je da nije samo ostao čist, nego je pomagao drugima u rehabilitaciji.

I “Kraljica Mira, Nota o duhovnom iskustvu vezanom za Međugorje”, (Nihil Obstat) nam priznaje važnost iskustva, plodova koje nitko ne može nijekati! (br. 3) U tom kontekstu dobro je čuti mudrost koja kaže: “Mogu se ne slagati s tobom, ali ne mogu se ne slagati s tvojim iskustvom!”

Papa Lav XIV. u svojoj prvoj enciklici: Magnifica Humanitas, o očuvanju ljudske osobe u doba umjetne inteligencije također nam kaže: “Umjetne inteligencije ne prolaze kroz iskustva... niti imaju moralnu savjest.“ Tako „Inteligencija bez savjesti jest moć bez mudrosti.“ Da, zaista naš svijet je pun „pametnih idiota“ koji ne priznaju temeljnost ljudskog iskustva u kojima susret jest središnja točka života! Kako i sam Papa kaza u nedjeljnom Angelusu: “Nije moguće svjedočiti nešto što nismo osobno iskusili” (Angelus, Papa Lav XIV., nedjelja 21. lipnja 2026.)

Upitah jednu divnu osobu ovih dana: “Što je za tebe Međugorje?” Ona mi odgovori u jednoj rečenici: “Međugorje je moj put do Isusa.” Put do Isusa! Svatko ima svoj put. Sveta mjesta su samo milost pronalska puta do Isusa. Ako Krista imaš, sve imaš. Ako njega nemaš, sve što imaš, ništa nemaš! On je smisao, mudrost, istina, ljubav. On koji kaže: Važniji je čovjek nego zakon; Važnija je ljubav nego grubost; Važnije je praštanje nego mržnja, zavist i osveta.

Zato je u Medjugorju Križevac/brdo križa najveće brdo, najuzvišenije. On je na najuzvišenijem mjestu! Do njega je doći i najteže i najlakše. Takav je križ. Takav je Gospodin. Takva je ljubav!

Kana – Učinite što vam kaže!

Pozvani smo ponovno uzeti Evanđelje kako bismo razumjeli život. U njemu saznajemo koja je prava misija Blažene Djevice, naše Gospe, misija tako vidljiva u Kani Galilejskoj u vrijeme nevolje kada tiho kaže, kao da blago zapovijeda ono što odjekuje stoljećima: “Učinite sve što vam kaže!” To je ona! Uvijek na Njega upućuje. Pitamo se: što znači “učinite što vam kaže”? U evanđeljima “učiniti” ono što On kaže, znači: “Ljubi Boga svoga… i bližnjega svoga kao sebe.” (Mt 22,37-39) Ljubav je središte svega! I Evanđelja i svemira!

-To znači: “Idi i ne griješi više.” (Iv 8,11) Prekidaj s grijehom!

-To znači: “Uzmite i jedite… ovo je tijelo moje.” (Mt 26,26) On je to ozbiljno mislio! Pretvorba kruha i vina na oltaru za svrhu ima pretvorbu osoba oko oltara: iz sebičnih u darovatelje, iz bolesnih u zdrave, iz mrtvih u žive! Ne biti isti!

-To znači: “Opraštajte.” (Mt 18,22) I vama će biti tako. Vaša mjera praštanja i za vas vrijedi!

-To znači: “Tko hoće biti prvi, neka bude poslužitelj svima.” Veličina je u služenju i poniznosti!

-To znači: “Uzmi svoj križ i slijedi me. (Mt 16,24) Prihvati ono što je teško i što ne možeš promijeniti jer prihvaćanje uništava sve frustracije.

-To znači: Pođite po svem svijetu.” (Mt 28,19). Nemoj šutjeti. Iziđi vani. Budi jasan i svet.

-To znači: “Ne bojte se.” (Mt 10,26/28,10). Kad imate Krista, nemate strah!

Stoga dragi prijatelji, braćo i sestre, ponesimo njen poziv i njenu ljubav sa sobom doma, domu svome, kako bi život imao više ljubavi, a po ljubavi sav smisao. Samo po njoj ćemo znati što činiti i kako živjeti! Kaže Krist: “Po ovome će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.” (Iv 13, 35)

Ostavljam vas s pitanjem; kakvo je stanje vaše ljubavi? Ta, stanje ljubavi jest stanje duše!

Ova obljetnica neka bude naš polazak na put do nje i konačno do Njega. Samo tada razumjet ćemo puninu mira i veličinu beskonačnoga i veličinu smisla” - zaključio je svoju bogatu i misaonu propovjed fra Jozo Grbeš.

Kad je Isus sišao s gore, pohrli za njim silan svijet. I gle, pristupi neki gubavac, pokloni mu se do zemlje i reče: »Gospodine, ako hoćeš, možeš me očistiti.«

Isus pruži ruku i dotakne ga se govoreći: »Hoću, očisti se!« I odmah se očisti od gube. Kaže mu Isus: »Pazi, nikomu ne kazuj, nego idi pokaži se svećeniku i prinesi dar što ga propisa Mojsije, njima za svjedočanstvo.«

Svećenik: vlč. Petar Mlakar.

(S crkvenim odobrenjem)

Zadnjih dana pred obljetnicu u Međugorje je također pristizalo sve više hodočasnika – pješaka koji su dolazili pojedinačno, obiteljski ili organizirano. Brdo ukazanja je po cijele dane i noći bilo ispunjeno molitvom, pjesmom i sabranom tišinom. Ono što su svi oni koji su bili tamo otvorena srca mogli sa sobom ponijeti, bio je osjećaj dubokog mira.

Zapravo, zajednička nakana skoro svih molitava, kao i hodočasničkih Hodnji (Hodnja mira od Ljubuškog do Međugorja i 7. Zavjetno hodočašće Kraljici Mira – hod od Čitluka do Međugorja) bile su s nakanom molitve za mir, mir u našim srcima, našim obiteljima, našim državama i cijelome svijetu.

Također ova je devetnica kao i sve molitve bila istovremeno i zahvala za 45 godina Gospine prisutnosti, zato je svaku večer sveta misa započinjala pjesmom „Došli smo ti Majko draga, a završavala je molitvom „Veliča“ koju su molili vidioci Marija i Ivan.

Osim večernje devetnice na Brdu ukazanja, župa je također organizirala svakoga dana u 16,00 sati od 15. – 23. lipnja, molitvu krunice na Brdu ukazanja.

Posebna devetnica je bila u sklopu večernjeg molitvenog programa, a započela je 16. lipnja i odvijala se ovim rasporedom:

Prvog dana Devetnice Kraljici Mira za 45. obljetnicu Gospinih ukazanja u Međugorju svetu misu je predslavio fra Jure Barišić, nekadašnji župni vikar u Međugorju, a sada župnik i gvardijan u Širokom Brijegu. Krunica prije mise su predmolili župljani iz Miletine i fra Karlo Lovrić.

Drugog dana Devetnice, krunicu su predmolili župljani iz Vionice i fra Josip Marija Katalinić, a večernji molitveni program potom se, kao i svaku večer nastavio svetom misom koju je predslavio Hrvoje Miletić, nekadašnji župni vikar u Međugorju,a danas župnik u župi sv. Petra i Pavla u Kočerinu u koncelebraciji sa 71 svećenikom.

Trećeg dana devetnice krunicu su predmolili članovi Trećeg franjevačkog reda iz župe Međugorje zajedno sa svojim duhovnim asistentom, međugorskim župnikom fra Zvonimirom Pavičićem, a na misi je pjevao zbor Franjevačke mladeži iz Međugorja. Uz koncelebraciju 66 svećenika, svetu misu predslavio je fra Bože Milić, koji je bio na službi u Međugorju, a danas je župnik i gvardijan u Tomislavgradu.

Četvrtog dana Devetnice svetu misu je predslavio fra Mario Knezović, župnik i gvardijan u Mostaru.

Krunicu su predmolili župljani iz Bijakovića i fra Karlo Lovrić, a na misi je koncelebriralo 77 svećenika, a pjevao je Muški zbor Kraljica Mira.

Petog dana Devetnice krunicu su predmolili župljani iz Međugorja i fra Josip Marija Katalinić. Svetu misu predslavio je fra Ivica Vrbić, koji već godinama djeluje kao misionar u Boliviji, koncelebriralo je 67 svećenika, a pjevao je zbor sestara franjevki.

Šestog dana devetnice, u nedjelju, krunicu su predmolili fra Josip Marija Katalinić sa štićenicima iz Majčina sela i zajednice Milosrdni Otac, a svetu misu, uz koncelebraciju 93 svećenika, predslavio je međugorski župni vikar fra Karlo Lovrić.

Sedmog dana devetnice, u ponedjeljak, krunicu je predmolio fra Karlo Lovrić i župljaniiz Šurmanaca, a svetu misu je predslavio fra Ljubo Kurtović, župnik u Tihaljini.

Osmog dana devetnice, u utorak, krunicu su predmolili međugorski framaši i njihov duhovni asistent fra Marin Mikulić, a nakon toga, kao i svaku večer, uslijedila je sveta misa koju je predslavio fra Andrija Majić, tajnik Hercegovačke franjevačke provincije.

Devetog dana devetnice, na uočnicu Gospinih ukazanja, krunicu su predmolili članovi Humanitarne udruge ‘Marijine ruke’ i fra Zvonimir Pavičić. Na misi je pjevao župni zbor Kraljica Mira, a koncelebriralo je 259 svećenika. Svetu misu na vanjskom oltaru crkve sv. Jakova predslavio je fra Miljenko Šteko, gvardijan Međunarodnog zavoda Antonianum u Rimu.

Nakon večernje svete mise na uočnicu 45. obljetnice Gospinih ukazanja, uslijedilo je zajedničko jednosatno klanjanje Isusu u Presvetom oltarskom sakramentu, koje se nastavilo u tišini do 6 sati ujutro.

DAN 45. OBLJETNICE

Na sam dan obljetnice prva sveta misa na hrvatskom jeziku bila je u šest sati, te zatim u 7, 8, 9 i u 11 sati.

Svečano misno slavlje započelo je u 19 sati procesijom sa Gospinim kipom na rubu vanjskog oltara.

Svetu misu predslavio je provincijal Hercegovačke franjevačke provincije fra Jozo Grbeš uz suslavlje mnoštva svećenika i uz pratnju doista velikog broja hodočasnika. Kadrovi fotoaparata i kamere hvatali su prekrasne primjere ljudi okupljenih oko oltara, oko molitve i zahvale Onoj koja je ovdje 45. godina kako bi nas vodila k Isusu. I to je fra Jozo u svojoj bogatoj propovijedi upravo istaknuo: „Međugorje je mjesto susretas Kristom koji je središte svega.

On je susret svih ostalih susreta!“ Fra Jozo pozvao je svu Gospinu djecu da ne prestaju hodati – jer Međugorje je prepuno hoda, penjanja, hodnji... ali hodu koji ima smisao jer se zna cilj – a to je Bog. I da ne prestanemo biti tražitelji mira i ljubavi, jer „stanje naše ljubavi je stanje naše duše! ...

Ova obljetnica neka bude naš polazak na put prema Njoj i u konačnosti prema Njemu, jer samo tada razumijet ćemo veličinu Smisla!“ – pozvao je sve okupljene fra Jozo Grbeš na kraju
svoje propovijedi.

A to je uistinu i poruka svima nama na kraju ovih bogatih dana, ne prestati hodati s Gospom i tražiti Onoga koji jedini u nama može učiniti sve novo!

Paula Tomić / medjugorje-info.com

Gospina poruka preko Marije Pavlović-Lunetti, 25.06.2026."

"„Draga djeco! Radujte se sa mnom jer mi Svevišnji dozvoli da sam s vama, da vas vodim Njemu, koji je Put, Istina i Život."

(S crkvenim odobrenjem)

Po dolasku u Međugorje, hodočasnici su na koljenima molili ispred crkve, donoseći pred Gospu svoje osobne nakane, zahvale, zavjete i životne poteškoće. Bio je to prizor poniznosti i vjere, ali i nastavak dugogodišnje duhovne povezanosti Rame i Međugorja.

Hodočasnici iz Rame već godinama dolaze Kraljici mira, a na put kreću s različitim osobnim pričama, molitvama i zahvalama. Za mnoge od njih hodočašće nije samo fizički napor, nego zavjetni hod u kojem se molitvom, odricanjem i zajedništvom pripremaju za susret s Gospom u Međugorju.

Posebna povezanost Rame i Međugorja vidljiva je i u činjenici da se hodočasti i u suprotnom smjeru. Iz Međugorja vjernici također dolaze u Ramu, gdje je postavljen kip Gospe jednak onome iz Međugorja, što dodatno svjedoči o duhovnoj vezi ova dva marijanska mjesta.

Dolazak Ramskih hodočasnika i njihova molitva ispred crkve u Međugorju bili su jedan od upečatljivih trenutaka ovogodišnje obljetnice, u kojoj se vjera još jednom pokazala kroz hod, tišinu, žrtvu i ustrajnost.

Sva hodočašća započela su istim činom – minutom šutnje za sve žrtve ratova, održanom istodobno u svim zemljama sudionicama. Hodočasnici su pritom nosili posebno izrađenu hodočasničku putovnicu s Deklaracijom načela i porukom: „Camino traje. Ultreia, Ukrajino. Europa je uz tebe.“

Inicijativu je organizirala Camino Europa Compostela (CEC), europska federacija 31 nacionalne udruge Camino de Santiago koja okuplja više od 50 tisuća članova diljem Europe, uz podršku Europskog instituta za kulturne rute Vijeća Europe.

Posebno značenje ovogodišnjoj inicijativi dala je činjenica što jedna od Camino ruta prolazi i kroz Ukrajinu – Camino Podolico. Osim Hrvatske, „Camino za mir“ održan je u Belgiji, Bosni i Hecegovini, Bugarskoj, Finskoj, Francuskoj, Njemačkoj, Italiji, Litvi, Malti, Nizozemskoj, Poljskoj, Portugalu, Slovačkoj, Sloveniji, Španjolskoj i Ukrajini, navodi se na mrežnoj stranici Camino Europa Compostela.

Njemački su biskupi zatražili da se „u iznimnim okolnostima ovlaštenom vjerniku laiku dopusti propovijedati umjesto homilije tijekom euharistijskog slavlja“.

Iako je Dikasterij izrazio razumijevanje za pastoralne razloge koji su potaknuli taj zahtjev, naglasio je kako se od norme ne može odstupiti putem indulta jer rezervacija homilije za svećenika ili đakona nije tek disciplinska odredba, već proizlazi iz same naravi liturgije. U dokumentu se ističe kako je homilija, koja čini sastavni dio Službe riječi, unutarnje povezana s navještajem Evanđelja te predstavlja vršenje službe podučavanja (munus docendi) povjerene zaređenim službenicima po sakramentu svetoga reda.

Dodaje se kako je naviještanje Božje riječi unutar liturgijskog slavlja neodvojivo od poslanja primljenog sakramentalnim ređenjem te od jedinstva koje u euharistijskom slavlju povezuje Riječ i Sakrament. U pismu se također naglašava važnost trajne formacije zaređenih službenika kako bi homilija u punini ostvarivala svoju pastoralnu i duhovnu djelotvornost.

U zaključku Dikasterij podsjeća kako aktualna crkvena disciplina već predviđa brojne oblike naviještanja Božje riječi i propovijedanja koji se mogu povjeriti vjernicima laicima izvan homilije i izvan euharistijskog slavlja, u skladu s kanonskim pravom i odgovarajućom naravi tih različitih oblika navještaja Evanđelja.

Kako prenosi KTA, podnošenje zahtjeva za takav indult bio je jedan od brojnih zaključaka Sinodskoga puta Katoličke crkve u Njemačkoj. Peta sinodska skupština prihvatila je zahtjev velikom većinom glasova, 10. ožujka 2023. godine. Njemačka biskupska konferencija naknadno je zatražila indult u Rimu.

Svečano euharistijsko slavlje predvodio je vlč. Domagoj Lacković, župnik brodske župe Svete Obitelji, a čija obitelj potječe iz Bickog Sela. Uz njega su misu slavili župnik vlč. Sagbohan Leon Noudeviwa i nekadašnji župnik vlč. Mato Knežević, župnik u Gradištu. Misno slavlje pjesmom su animirali članovi KUD-a Biđani.

U homiliji je vlč. Lacković promišljao o liku sv. Ivana Krstitelja koji za sebe nije govorio da je velik, nego se nazivao tek „glasom koji viče u pustinji.“ Istaknuo je kako Ivanov život nije bio usmjeren na njega samoga, nego na Krista kojemu je pripravljao put. Povezujući tu poruku sa suvremenim vremenom obilježenim mnoštvom glasova i informacija, pozvao je okupljene da se zapitaju kakav glas oni sami postaju u svojim obiteljima, susjedstvima i društvu: prenose li riječ mira, nade i istine ili doprinose buci, podjelama i osudama. Posebno se osvrnuo na značenje same kapelice, nazvavši je „glasom u Bickom Selu“ koji već dvjesto godina svojim postojanjem svjedoči Božju blizinu. Podsjetio je kako su je preci gradili ne samo za sebe nego i za buduće naraštaje te postavio pitanje što današnja generacija ostavlja onima koji dolaze poslije nje. Na kraju je zaključio kako će najljepša zahvalnost precima biti upravo očuvanje vjere zbog koje je kapelica i podignuta, prenosi Tiskovni ured Đakovačko-osječke nadbiskupije.

Ova jednostavna, ali iznimno vrijedna gesta privukla je pozornost prolaznika, a fotografiju prizora portalu Vrisak.info poslala je čitateljica. Na fotografiji se mogu vidjeti boce pića uredno složene uz put, spremne da osvježe one koji su se odlučili na pješačenje prema Međugorju.

Ipak, ono što je posebno dirnulo mnoge nije bila samo okrjepa, nego poruka ostavljena ispod nje. Na papiru je ispisano:

„ZA UMORNE NOGE I RADOSNO SRCE
…jer ostalo je još 26 000 koraka
vjere i ustrajnosti…“

Ispod poruke nalazi se i zanimljiv dodatak:

„CIJENA: 1 x SLAVA OCU“

U nekoliko jednostavnih rečenica sažeta je sama bit hodočašća, žrtva, ustrajnost, vjera i međusobna briga. Umjesto novca, domaćini su za ponuđenu okrjepu „zatražili“ tek jednu molitvu, podsjećajući kako se najveće vrijednosti često ne mogu mjeriti materijalnim stvarima.

Ovakvi prizori iz godine u godinu svjedoče o posebnom duhu zajedništva koji prati hodočasničke dane u Hercegovini. Mještani mjesta kroz koja prolaze hodočasnici često im nude vodu, hranu, riječ podrške ili jednostavan osmijeh, svjesni napora koji stoji iza desetaka prijeđenih kilometara.

Gesta iz Buhova tako je postala simbol onoga što hodočašće u Međugorje predstavlja mnogim vjernicima, put vjere koji se ne prolazi sam, nego uz pomoć i dobrotu ljudi koje susreću na tom putu. U vremenu kada svakodnevicu često obilježavaju negativne vijesti, prizor nekoliko boca vode i poruka ispisana od srca pokazao je kako mala djela pažnje mogu ostaviti najveći dojam.

Za mnoge hodočasnike koji su tijekom noći prolazili kroz Buhovo, ova okrjepa nije bila samo predah za umorne noge, nego i dodatni poticaj da s radošću nastave posljednjih 26.000 koraka vjere i ustrajnosti prema Međugorju.

vrisak.info

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima. Mnogi će me u onaj dan pitati: ‘Gospodine, Gospodine! Nismo li mi u tvoje ime prorokovali, u tvoje ime đavle izgonili, u tvoje ime mnoga čudesa činili?’

Tada ću mu kazati: ‘Nikad vas nisam poznavao! Nosite se od mene, vi bezakonici!’ Stoga, tko god sluša ove moje riječi i izvršava ih, bit će kao mudar čovjek koji sagradi kuću na stijeni. Zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću, ali ona ne pada. Jer — utemeljena je na stijeni.

Naprotiv, tko god sluša ove moje riječi, a ne vrši ih, bit će kao lud čovjek koji sagradi kuću na pijesku. Zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću i ona se sruši. I bijaše to ruševina velika.« Kad Isus završi ove svoje besjede, mnoštvo osta zaneseno njegovim naukom. Ta učio ih kao onaj koji ima vlast, a ne kao njihovi pismoznanci.

Svećenik: fra Mate Kolak.

Brdo ukazanja bilo je prepuno Gospine djece! Molitva i pjesma odzvanjali su u mraku! Vidjelica Marija vodila je okupljene kroz razmatranja krunice. Uvodna molitva glasila je ovako:

„Draga majko Marijo ovdje smo da ti zahvalimo za tvoju prisutnost i tvoju ljubav. Ovdje smo pronašli odmor, istekli su iz dubine srca sve tjeskobe i nemiri koji su nas godinama opterećivali. I zato je ovo sveta zemlja.

Najdraža majko, Kraljice Mira, dolazimo pred tebe na ovaj zadnji dan novene sa srcima punim zahvalnosti. Hvala ti za majčinsku ljubav, beskrajno strpljenje i vodstvo. Danas slušamo tvoj glas kako nas zove: Draga djeco, danas vas pozivam na mir. Došla sam ovdje kao Kraljica Mira i želim vas obogatiti majčinskim mirom. Živite mir u svojim srcima i obiteljima. Životom svojim budite svjedoci mog mira, jer vi ste moje ruke ispružene u ovom nemirnom svijetu. Hvala vam što ste se odazvali na moj poziv.

Ljubav Majke i sina ovdje se diše, u svakom kamenu brušenom bosim koracima. I večeras se molimo da naša srca budu otvorena za primitak mira i ljubavi od našeg Oca i naše Blažene Majke.

Draga majko, čeznemo za tvojom svetom ljubavlju da nas večeras opet zagrli, nevidljiva ali prisutna. Čeznemo da se sklonimo pod tvoj plašt, Majko draga. Koliko smo zaista blagoslovljeni što smo ovdje, s obzirom na to koliko nas je Bog utisnuo u svoje srce i koliko je Sebe utisnuo u naša srca ovih dana!

Koliko si srca otvorila Majko Sveta i koliko milosti si nam svima dala u ovih 45 godina? Hvala ti Majko draga; hvala ti Kraljice Mira.“

Gospino ukazanje dogodilo se nakon krunice, oko 23 sata, i u tom trenutku Brdo je zašutjelo. Sva srca su bila fokusirana na Njezinu prisutnost!

Marija je nakon završetka ukazanja podijelila svoj izvještaj o ukazanju: "Za vrijeme ukazanja, kad je Gospa došla, Gospa je bila posebno vesela.

Ja sam joj prikazala u ime svih nas, naše molitve, našu pokoru, naše postove, na njezine nakane.

Gospa nas je dugo gledala, ispružila ruke i dugo, dugo molila nad nama.

U jednom momentu, kad sam Gospi rekla da zagovara pred svojim Sinom Isusom za mir u našim srcima, za mir u našim obiteljima, za mir u čitavom svijetu, Gospa je ponovno ispružila ruke i molila nad nama, sad kraće."

I na kraju Gospa je dala poruku:

"Draga djeco, zahvaljujem vam na svakoj vašoj pokori, molitvi koju ste prikazali na moje nakane. I nećete se pokajati ni vi, ni vaša djeca, ni djeca vaše djece."

I u tom momentu Gospa je ispružila treći put ruke, i radosno je napravila znak križa i rekla:

"Idite u miru, draga djeco moja."

I Gospa je otišla u nebo. - kazala je vidjelica Marija devetog dana Devetnice Kraljici Mira na Brdu ukazanja!

Podsjetimo i kako je u nedjelju 21. lipnja, Gospa preko Marije Pavlović – Lunetti pozvala sve da ova tri dana do 45. Obljetnice „provedemo u razmišljanju, u molitvi, zahvali i postu! Da ova tri dana budu tri dana molitve, zahvale Bogu na svemu što nam Bog daje preko Nje!“

Gospina poruka preko Marije Pavlović-Lunetti, 24.6.2026."

"Draga djeco, zahvaljujem vam na svakoj vašoj pokori, molitvi koju ste prikazali na moje nakane. I nećete se pokajati ni vi, ni vaša djeca, ni djeca vaše djece."""

Ivica Šego, predsjednik Udruge Zavjet Gospi, kazao je:„Razmišljali smo koja bi bila glavna nakana. I obzirom da u svijetu imamo ratova, da je nestabilna situacija i jednostavno glavna nakana je molitva za mir u svijetu i mir u našim srcima. I Gospa nas poziva na molitvu na tu nakanu.“

Sudionici hodočašća ističu kako su ovi trenuci hoda, zajedništva, molitve i pjesme uistinu trenuci velike milosti i mira!{gallery}odrzano-7-zavjetno-hodocasce-gospi-pod-geslom-mir-mir-i-samo-mir{/gallery}

On dolazi iz Osijeka, ona iz Gospića, a upravo je Međugorje bilo mjesto na kojem je odlučio postaviti pitanje koje mijenja život.

“Na mjestu koje nosi posebnu snagu i mir, odlučio je postaviti pitanje koje mijenja život, a njezin ‘da’ bilo je najljepši vrh koji je tog dana osvojio”, navedeno je u objavi.

Fotografija nastala na Podbrdu prikazuje emotivan trenutak nakon prosidbe, a objava je izazvala brojne pozitivne reakcije i čestitke.

U poruci objavljenoj uz fotografiju paru su poželjeni ljubav, vjera i Božji blagoslov u godinama koje dolaze.

Po dolasku pred međugorsku župnu crkvu, okupljenim hodočasnicima blagoslov s Presvetim Oltarskim Sakramentom udijelio je fra Antonio Primorac, župni vikar u Međugorju, nakon kratkog klanjanja.

Hodočašće je započelo u 6 sati ispred Franjevačkog samostana sv. Ante na Humcu. Od ranih jutarnjih sati mnoštvo hodočasnika iz različitih krajeva svijeta okupilo se u molitvi, zahvalnosti i zajedničkoj nakani za mir. Sudionici su se potom uputili prema Međugorju, nastavljajući tradiciju koja već više od tri desetljeća okuplja vjernike oko poruke mira.

Kao i prethodnih godina, župljani Međugorja dočekali su hodočasnike ispred svojih obiteljskih domova, nudeći im osvježenje i znak gostoprimstva na putu prema crkvi sv. Jakova.

Fra Zvonimir Pavičić kazao je kako je Hodnja protekla lijepo, mirno uz molitvu i pjesmu. Hod je bio žustar i staložen, tako da se relativno brzo stiglo do crkve u Međugorju. Istaknuo je kako ova Hodnja nije nikakav protest, niti demonstracija, nego žrtva koju podnosimo moleći Boga za mir. Molimo ga da nam udijeli mir, najprije u našim srcima, našim obiteljima, našim zemljama i cijelome svijetu.

Osvrnuvši se na svojih 9 godina služenja u Međugorju, od kojih je četiri godine u službi župnika, kazao je kako gledajući sve ono što se u Međugorju događa, shvaća kako puno toga nadmašuje njihove ljudske, organizacijske sposobnosti i da je zbog toga svjestan kako sve ovo ne vode ljudi, nego doista Gospa i Bog.

Dolazak i susreti sa hodočasnicima koji su u Međugorju ili koje sreće po svijetu dokaz su kako vjera nije mrtva, kako ima ljudi koji su spremni umrijeti i živjeti za Krista i to svijetu daje nadu u bolju budućnost. Također, susreti sa živom vjerom hodočasnika su poticaj i injekcije ohrabrenja i za same franjevce u župi.

Istaknuo je kako je za njega plod Međugorja taj što ovdje ljudi spoznaju Boga kao svojega Oca, Gospu kao svoju majku, i onda kad se dogodi iskustvo ljubavi, događa se i molitva srca koja mijenja čovjeka i sve oko njega!

Iz povijesti: Kako je nastala Hodnja mira?"

"Hodnja mira je molitveni hod od Humca do Međugorja, nastao 1992. godine."

Elizabeti se navršilo vrijeme da rodi. I porodi sina. Kad su njezini susjedi i rođaci čuli da joj Gospodin obilno iskaza dobrotu, radovahu se s njome. Osmoga se dana okupe da obrežu dječaka. Htjedoše ga prozvati imenom njegova oca – Zaharija, no mati se njegova usprotivi: »Nipošto, nego zvat će se Ivan!«

Rekoše joj na to: »Ta nikoga nema od tvoje rodbine koji bi se tako zvao.« Tada znakovima upitaju oca kojim ga imenom želi prozvati. On zaiska pločicu i napisa »Ivan mu je ime!«

Svi se začude, a njemu se umah otvoriše usta i jezik te progovori blagoslivljajući Boga. Strah obuze sve njihove susjede, a po svem su se Gorju judejskom razglašavali svi ti događaji. I koji su god čuli, razmišljahu o tome pitajući se: »Što li će biti od ovoga djeteta?« Uistinu, ruka Gospodnja bijaše s njime. Dječak je međutim rastao i duhom jačao. Boravio je u pustinji sve do dana svoga javnog nastupa pred Izraelom.

Svećenik: vlč. Karlo Špoljarić.

Brdo ukazanja bilo je prepuno Gospine djece! Molitva i pjesma odzvanjali su u mraku! Vidioci Ivan i Marija vodili su okupljene kroz razmatranja Otajstava svjetla. Bili su to uistinu duboki molitveni trenuci.

Meditacije o svakom otajstvu su bile lijepe. Primjerice, evo meditacije za prvo otajstvo, Isusovo krštenje na Jordanu: Molimo se srcem ispunjenim zahvalnošću za dar našeg krštenja, moleći za Njegovu ljubav kako bismo živjeli kao Njegova ljubljena djeca. Gospa je rekla: "Draga djeco, danas vas pozivam da se otvorite Božjoj bezgraničnoj ljubavi. Volim vas majčinskom ljubavlju i želim vas sve voditi na izvor žive vode, da vam duše budu ispunjene radošću i mirom.“

Gospino ukazanje dogodilo se odmah nakon krunice, oko 23 sata, i u tom trenutku Brdo je zašutjelo. Sva srca su bila fokusirana na Njezinu prisutnost!

Marija je nakon završetka ukazanja podijelila svoj izvještaj o ukazanju:

"Za vrijeme ukazanja, kad je Gospa došla, Gospi smo preporučili sve nas ovdje prisutne i sve one koji su bili duhovno povezani s nama.

Na poseban način molili smo za sve bolesne u duši i u tijelu.

Gospu smo molili za sve ljude koji su s nama povezani preko molitve ovih devet dana i na kraju smo pitali Gospu da zagovara pred svojim Sinom Isusom za mir u našim srcima, za mir u našim obiteljima i za mir u čitavom svijetu.

Gospa je ispružila ruke i dugo molila na svom majčinskom jeziku, na aramejskom, i na kraju sve nas je pozdravila i rekla : 'U isto vrijeme, na istome mjestu'. Napravila je znak križa, sve nas je blagoslovila svojim majčinskim blagoslovom.

Sada ćemo zamoliti svećenike i našeg dragog biskupa koji je ovdje s nama da nas blagoslovi Isusovim blagoslovom."

Nakon blagoslova biskupa Marija je dodala:

"Zaboravila sam reći da je Gospa večeras bila radosna." - kazala je vidjelica Marija osmog dana Devetnice Kraljici Mira na Brdu ukazanja!

Podsjetimo i kako je u nedjelju 21. lipnja, Gospa preko Marije Pavlović – Lunetti pozvala ve da ova tri dana do 45. Obljetnice „provedemo u razmišljanju, u molitvi, zahvali i postu! Da ova tri dana budu tri dana molitve, zahvale Bogu na svemu što nam Bog daje preko Nje!“

Molitva devetnice na Brdu ukazanja sa vidjelicom Marijom Pavlović – Lunetti nastavlja se svaku večer u 22,00 sata kod Gospina kipa na Brdu ukazanja do 24. 6., uočnice 45. godišnjice Gospinih ukazanja i njezinih poziva na mir!

Prijenos molitve uživo prate Mary TV, Maria Vision i Radiopostaja Mir Međugorje na svojim mrežnim stranicama.

Gospina poruka preko Marije Pavlović-Lunetti, 23.6.2026."

I na kraju sve nas je pozdravila i rekla: "U isto vrijeme, na istom mjestu." Napravila je znak križa, sve nas je blagoslovila svojim majčinskim blagoslovom. Gospa je večeras bila radosna!" - kazala je vidjelica Marija osmog dana Devetnice Kraljici Mira na Brdu ukazanja!""

Nakon nekoliko prijeđenih kilometara hodočasnik iz Imotskog shvatio je da više ne može nastaviti. Zbog žuljeva i bolnih stopala svaki daljnji korak bio mu je iznimno težak. Iako ga ranije nije poznavao, hodočasnik iz Gruda nije ga želio ostaviti samog te mu je pokušavao pomoći.

“Kažu, mnogi su prolazili pokraj njih, ali malo tko je stao”, napisala je Marinović Musa. Njezina majka odlučila je stati i pomoći iscrpljenom hodočasniku.

Povezla ga je automobilom do crkve, dok je hodočasnik iz Gruda nastavio pješice prema Međugorju. Na rastanku joj je, kako se navodi u objavi, hodočasnik zahvalio od srca i uputio blagoslov. Ova priča, iako naizgled jednostavna, pokazuje koliko mala gesta može značiti čovjeku u trenutku kada mu je pomoć najpotrebnija.

Kako je istaknula autorica objave, u vremenu kada se često prolazi jedni pored drugih bez riječi, ovakvi primjeri podsjećaju na važnost ljudskosti, razumijevanja i spremnosti da se stane kada nekome treba pomoć.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

Simoni je veći dio života proveo pod pritiskom komunističkog režima Envera Hoxhe. Preživio je dvije smrtne presude, 18 godina prisilnog rada i zatvorska mučenja, a nakon izlaska iz zatvora bio je prisiljen raditi u kanalizacijskom sustavu u Skadru.

Unatoč zabranama i nadzoru, nastavio je potajno obavljati svećeničku službu, krstiti vjernike i služiti mise. Papa Franjo imenovao ga je kardinalom 2016. godine, istaknuvši njegovo svjedočanstvo vjere i vjernost Crkvi.

Životno svjedočanstvo kardinala Simoni Troshania - primjer živog mučenika"

"Proveo je u zatvoru radeći teške poslove jer nije htio zatajiti Krista i njegovu Crkvu."

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

Potaknuta vjerom i željom za ozdravljenjem, Diana je doputovala u Međugorje kako bi sudjelovala u molitvenom programu i nazočila ukazanju. Fra Ljubičić navodi kako je tijekom molitve osjetila promjenu te je, prema vlastitom svjedočenju, ponovno mogla vidjeti.

Nakon ukazanja samostalno je ustala te se vratila u crkvu gdje je upravo započinjala sveta misa. Sljedećeg dana prepješačila je put do Brda ukazanja kako bi zahvalila Gospi za, kako je vjerovala, primljeno ozdravljenje.

Po povratku u Italiju liječnici su ponovno pregledali njezinu medicinsku dokumentaciju i zdravstveno stanje. Prema riječima fra Ljubičića, u postupku je analizirano više od stotinu medicinskih dokumenata, a skupina stručnjaka proučavala je slučaj i uspoređivala ranije nalaze s novim zdravstvenim stanjem pacijentice.

Fra Ljubičić ističe kako Diana Basile i danas živi aktivnim životom te njezin slučaj ostaje jedno od najpoznatijih svjedočanstava o ozdravljenju povezanih s Međugorjem.

„Put iz Osijeka doveo ih je na Brdo ukazanja, mjesto na kojem je ljubav dobila novu snagu i novo obećanje“, navodi se u objavi fotografa koji je diskretno pratio i dokumentirao prosidbu.

View this post on Instagram

A post shared by Karlo Photography 📷 (@karloo_photo)

Emotivni prizori oduševili su brojne pratitelje na društvenim mrežama, a fotografije su u kratkom vremenu prikupile velik broj reakcija i čestitki.

Mnogi su istaknuli kako je upravo Međugorje, poznato po duhovnosti i posebnoj atmosferi, idealno mjesto za ovakve životne trenutke. Brdo ukazanja već desetljećima privlači hodočasnike iz cijelog svijeta, a osim molitve i duhovne obnove, nerijetko postaje i kulisa važnih životnih događaja poput zaruka, vjenčanja i obiteljskih proslava.

Zaručnicima želimo mnogo sreće, ljubavi i blagoslova na zajedničkom životnom putu.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Ne dajte svetinje psima! Niti svoga biserja bacajte pred svinje da ga ne pogaze nogama pa se okrenu i rastrgaju vas. Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima. To je, doista, Zakon i Proroci.

Uđite na uska vrata! Jer široka su vrata i prostran put koji vodi u propast i mnogo ih je koji njime idu. O kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u Život i malo ih je koji ga nalaze!«

Svećenik: vlč. Dario Levanić.

Na početku programa sve prisutne je pozdravio međugorski župnik fra Zvonimir Pavičić koji je zahvalio svim autorima projekta i podsjetio kako se na kraju večeri donacije prikupljaju za „Majčino selo“ - dar fra Slavka Barbarića župi Međugorje i svima onima koji su štićenici tog programa”.

Uistinu bogat i dinamičan film, sa lijepo posloženim dokumentarnim i duhovnim cjelinama, učinio je da je 70 min trajanja filma, uistinu brzo prošlo. Film je donio dubok uvid u fra Slavkovu misiju i vizionarske projekte poput Majčina sela, Mladifesta, Fonda prijatelja talenata i udruge „Milosrdni otac“. Kroz arhivske zapise i svjedočanstva subraće, suradnika i hodočasnika, film otkriva dosad neispričane detalje iz njegova života. Poseban povijesni ekskluzivitet je prvi javno prikazani razgovor fra Slavka s tadašnjim kardinalom Josephom Ratzingerom (kasnijim papom Benediktom XVI.) o međugorskim ukazanjima.

Doista je šteta što su predstavljanje autora ovog projekta organizatori ostavili tek iza projekcije filma, kada je većina hodočasnika već napustila svoja mjesta, pa nisu mogli poslušati njihove izjave i dojmove i odati im dostojnu zahvalu.

Podsjetimo kako scenarij i režiju potpisuje Zdenko Jurilj, a organizatori su Ivica Karačić i Mario Mijatović. Film je nastao u suradnji molitvene grupe „Gospa Majka moja“ i udruge „Zavjet Gospi“, u koprodukciji IC Mir Međugorje i RTV Herceg-Bosne, dok je izvršni producent Kadar iz Širokog Brijega.

Svi su se složili kako ova projekcija nije kraj ovog putovanja, nego početak istraživanja lika i djela fra Slavka Barbarića, a nakon premijere u Međugorju planirana su prikazivanja filma u brojnim gradovima Bosne i Hercegovine, Hrvatske te drugim zemljama svijeta.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

Molitva krunice na Brdu ukazanja započela je i ovaj put u 22 sata. Posebnost ove večeri je u tome što su molitvu vodili zajedno i vidjelica Marija Pavlović – Lunetti kao i vidioc Ivan Dragičević. Nakon radosnih otajstava krunice sa razmatranjima na engleskom, talijanskom, španjolskom i poljskom jeziku i molitve „Salve Regina, u 23 sata imali su zajedničko ukazanje, iza kojega je vidioc Ivan s prisutnima podijelio ono što su doživjeli:

„Sve vas još jedan put pozdravljam, dragi svećenici, dragi prijatelji u Kristu. Evo, želim ukratko svima vama približiti i malo opisati ono najvažnije iz ovoga današnjega susreta zajedno s Gospom.

Teško je opisati sve iz susreta, teško je naći riječi da se može riječima zemaljskim reći sve, ali evo koristim ove riječi koje ja imam da svima vama kažem ono najvažnije.

I danas je Majka došla k nama radosna i vesela i sve nas pozdravlja svojim majčinskim pozdravom:

'Hvaljen Isus, draga djeco moja.'

Nakon toga podiže pogled na sve nas, uistinu s toliko radosti na njezinom licu, u njezinim očima.

Ispruža ruke i na svom aramejskom jeziku moli nad svima nama jedno duže vrijeme.

Posebno moli ovdje nad vama prisutnim svećenicima i vama bolesnima.

Nakon toga Gospa nastavlja dalje ispruženih ruku moliti nad ovom župom koju je na poseban način izabrala, također jedno duže vrijeme.

Nakon toga udjeljuje svoj majčinski blagoslov svima nama i blagoslivlja sve ono što ste donijeli za blagoslov.

Preporučio sam sve vas, vaše potrebe, vaše obitelji, sve ono što ste donijeli u svom srcu, a Gospa najbolje poznaje naša srca i prikazuje svome Sinu za sve nas naše potrebe.

Nakon toga Gospa i dalje nastavlja posebno moliti za mir.

I u toj molitvi Gospa odlazi u znaku svjetlosti i križa sa pozdravom:

'Idite u miru, draga djeco moja.' Evo toliko. Hvala." – posvjedočio je Ivan o svom večerašnjem iskustvu.

Nakon molitve Gospinih litanija i molitve Pod obranu se tvoju utječemo, prisutni su svećenici udjelili svoj blagoslov i sve je završilo s pjesmom.

Podsjetimo i kako je u nedjelju 21. lipnja, Gospa preko Marije Pavlović – Lunetti pozvala ve da ova tri dana do 45. Obljetnice „provedemo u razmišljanju, u molitvi, zahvali i postu! Da ova tri dana budu tri dana molitve, zahvale Bogu na svemu što nam Bog daje preko Nje!“

Molitva devetnice na Brdu ukazanja sa vidjelicom Marijom Pavlović – Lunetti nastavlja se svaku večer u 22,00 sata kod Gospina kipa na Brdu ukazanja do 24. 6., uočnice 45. godišnjice Gospinih ukazanja i njezinih poziva na mir!

Prijenos molitve uživo prate Mary TV, Maria Vision i Radiopostaja Mir Međugorje na svojim mrežnim stranicama.

Gospina poruka preko Ivana Dragičevića, 22.6.2026."

"'Idite u miru, draga djeco moja.'"

Fra Joseph pripada franjevačkoj Kustodiji sv. Antuna Padovanskog( Malezija-Singapur-Brunej) koja je službeno osnovana u Singapuru u svibnju 1991., ovisna o australskoj provinciji Duha Svetoga.

Fra Josephu je ovo četvrto hodočašće u Međugorje. Došao je s grupom od 40 hodočasnika iz Singapura i Malezije u četvrtak 18. lipnja i ostali su u Međugorju do 20. lipnja, te su avionom nastavili dalje u sklopu njihova hodočašća po Balkanskim zemljama (BiH, Rumunjska, Bugarska, Makedonija, Albanija i Crna Gora).

Fra Joseph svjedoči kako su hodočasnici najviše bili dirnuti iskustvom molitve na međugorskim brdima: Brdu ukazanja i Križevcu, koja su za njega osobno jedinstveno povezana sa župnom crkvom. Jer svo iskustvo Gospe i Boga u Međugorju dolazi s Brda.

Penjanje, žrtva, biti gore na vrhu kod križa ili Gospina kipa - sve dolazi iz tog izazova penjanja na brdo koje je za većinu njih bilo izazovno, ali su se svi silno željeli uspeti. I to ih je podučilo ustrajnosti, postojanosti i dalo im je snage i hrabrosti da se vrate na mjesta gdje žive, gdje susreću svakodnevne poteškoće i izazove.

Penjanje na ova Brda, dalo im je svojevrsnu unutrašnju duhovnu poduku: treba biti ustrajan i postojan u svim iskušenjima života ma kakva ona bila, jer Bog i Gospa hodaju s nama – zaključio je fra Joseph.

Paula Tomić - medjugorje-info.com

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

Opet su sva otajstva bila na različite Gospine nakane, vezane za zadatak koji je bio toga dana (da nas Bog nauči ljubiti i proslavljati ga po Marijinu primjeru), određenu njezinu poruku i kratko razmatranje uz nju. Iza molitve krunice i završne molitve „Salve Regina“, Marija je započela molitvu 7 Očenaša za ukazanje, ali se Gospa brzo pojavila.

Vidjelica Marija zatim je prenijela kako se odvio večerašnji susret s Gospom:

"Za vrijeme ukazanja kad je Gospa došla večeras, kao uvijek Gospa kaže "Hvaljen Isus" i mi odgovorimo uvijek "Hvaljen bio Isus i Marija" i Gospa se nasmije. Tako je i večeras naš susret počeo s osmijehom. Gospa je ostala u tišini i ja sam počela preporučiti Gospi sve nas, sve naše nakane, sve ljude koji su se preporučili u naše molitve i sve one koji su duhovno s nama povezani u molitvi. Na poseban način molila sam za bolesne u duši i u tijelu. Molili smo za mir, kao i svaki dan. Za vrijeme ukazanja pitamo Gospe da zagovara pred svojim Sinom Isusom za mir u našim srcima, za mir u našim obiteljima i za mir u čitavom svijetu. Gospa je ispružila ruke i sve nas je gledala i molila na svom majčinskom jeziku jedno duže vrijeme. I rekla je na kraju da ova tri dana provedemo u razmišljanju, u molitvi, zahvali i postu! Da ova tri dana budu tri dana molitve, zahvale Bogu na svemu što nam Bog daje preko Nje! I na kraju Gospa nas je sve blagoslovila znakom križa i rekla je: "Idite u miru, draga djeco moja".

I rekla mi je da ćemo se vidjeti sutra u isto vrijeme na istom mjestu i Gospa je otišla u Nebo!" - kazala je vidjelica Marija šestog dana Devetnice Kraljici Mira na Brdu ukazanja! Na kraju su prisutni svećenici udjelili prisutnima svoj blagoslov i sve je završilo s pjesmom.

Molitva devetnice na Brdu ukazanja sa vidjelicom Marijom Pavlović – Lunetti nastavlja se svaku večer u 22,00 sata kod Gospina kipa na Brdu ukazanja do 24. 6., uočnice 45. godišnjice Gospinih ukazanja i njezinih poziva na mir!

Prijenos molitve uživo prate Mary TV, Maria Vision i Radiopostaja Mir Međugorje na svojim mrežnim stranicama.

Gospina poruka preko Marije Pavlović-Lunetti, 21.6.2026."

"I rekla je na kraju da ova tri dana provedemo u razmišljanju, u molitvi, zahvali i postu! Da ova tri dana budu tri dana molitve, zahvale Bogu na svemu što nam Bog daje preko Nje!""

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Ne sudite da ne budete suđeni! Jer sudom kojim sudite bit ćete suđeni. I mjerom kojom mjerite mjerit će vam se.

Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svomu ne opažaš? Ili kako možeš reći bratu svomu: ‘De da ti izvadim trun iz oka’, a eto brvna u oku tvom? Licemjere, izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš onda dobro vidjeti izvaditi trun iz oka bratova!«

Svećenik: pater Ivan Dominik Iličić.

Sama tehnika nije dovoljna za naviještanje evanđelja

Papa Lav je, nadovezujući se na svoju nedavno objavljenu encikliku, podsjetio da nije moguće svjedočiti nešto što nismo osobno iskusili, samo na temelju onoga što smo čuli.

Snaga apostolata se, naime, izvan tehnika i sredstava, temelji na djelovanju Duha Svetoga u nama i na autentičnosti našeg odgovora.

Svjedočiti i tamo gdje nas ne shvaćaju ili ne prihvaćaju

Papa se potom osvrnuo na integraciju vjere i života. Svjedočanstvo je neizbježan plod stalne njege temeljene na odnosu s Bogom. To nas sve više čini ljudima čvrste i svjesne vjere – istaknuo je – te tako vjerodostojnim i slobodnim apostolima, muškarcima i ženama sposobnima odražavati svjetlo evanđelja u svakom okruženju i u svakoj situaciji u životu, kao i svjedočiti o njemu i tamo gdje se njegova vrijednost ne shvaća ili ne prihvaća. Pritom je dodao:

Ne smijemo misliti da je „kontemplacija“ neko isključivo iskustvo, rezervirano za neke svece ili redovnike i pustinjake. Svi to možemo činiti, nastojeći izdvojiti, usred obveza svakodnevnoga života, trenutke tišine u kojima možemo biti u tišini pred Bogom.

Odgovoriti ljubavlju

Na kraju, papa Lav XIV. se prisjetio teškog života prvih kršćanskih zajednica te citirao riječi svojega prethodnika pape Franje iz apostolske pobudnice Evangelii Gaudium. Tako je potaknuo da na mržnju odgovorimo ljubavlju, na oholost blagošću, a na obeshrabrenost ustrajnošću, tamo gdje se Evanđelje čini 'nezgodno'. Davna neprijateljstva i progoni – primijetio je – i danas se ponovno pojavljuju na raznim mjestima: kada se suočimo s iskušenjem da se obeshrabrimo i dopustimo da nas svlada umor ili strah, rješenje je uvijek isto. Potrebno je – objasnio je – da svoju vjeru i svoje poslanje ukorijenimo u intenzivnom odnosu s Njim.

To nam daje snagu da ne odustanemo i da nastavimo svima, u svakoj okolnosti, prenositi Njegovu poruku nade, ljubavi i mira. Svijetu je to toliko potrebno!

U homiliji nadbiskup Kutleša istaknuo je da „danas stojimo pred otajstvom dara Kristova svećeništva. Ova katedrala ispunjena je molitvom Crkve, zahvalnošću vaših obitelji, radošću Božjega naroda i tihim strahopoštovanjem pred tim darom koji nadilazi čovjeka.“

Ređenicima je rekao da primaju sveti red prezbiterata u vremenu koje nije jednostavno. „Mnogi više ne slušaju Božji glas, svetinje se često promatraju površno, a svećenička služba trpi udare izvana i iznutra. No, upravo zato, danas vaš poziv zvuči još dragocjenije. Bog vas ne zove jer je vrijeme lako, nego zato što ostaje vjeran svome narodu.“

Nadbiskup Kutleša, tumačeći naviještenu Božju riječ, naglasio je da „možda upravo strahota grijeha najjasnije otkriva veličinu dara i odgovornost službe koju danas primate. Kada svećenik izgubi nutarnju vjernost, ne ranjava samo sebe: ranjava povjerenje naroda, baca sjenu na lice Crkve i otežava drugima put prema Bogu. Zato je svetost svećenikova života mnogo više od osobne pobožnosti; ona postaje svjedočanstvo koje drugima olakšava povjerovati da je Bog doista blizu.“

„Svećenički je poziv uzvišen, ali čovjek ostaje krhak. Zato svećenik ne može živjeti od vanjštine i forme, nego od trajnog zajedništva s Gospodinom koji jedini čuva poziv živim. Potrebna je poniznost koja svaki dan traži milost, obraćenje i vjernost. Moguće je biti blizu svetim stvarima, a da srce polako otupi. Upravo zato Crkva danas moli da u vama milost bude jača od slabosti“, poručio je nadbiskup Kutleša.

Nadbiskup je istaknuo kako je Božja čežnja vjerni svećenik. “To je Božje traženje kroz naraštaje. Ne briljantan svećenik, ne moćan, ne popularan, nego vjeran. Onaj koji će raditi po Božjemu srcu i po Božjoj želji. Onaj čiji će spomen biti trajan jer je izgrađen na svetosti, ne na privilegijama. Znamo da Božje obećanje svoje puno ostvarenje nalazi u Kristu, Vječnome Svećeniku. U njemu svećeništvo nije teret samodostatnosti, nego dar sudioništva u njegovoj ljubavi, poslušnosti i predanju Ocu.”

Na kraju homilije nadbiskup Kutleša kazao je ređenicima: „Vaš će se život oblikovati između opomene i obećanja, između krhkosti koju nosite i milosti koja vam je darovana. Ali vaš put nije unaprijed određen. Ne određuje ga prošlost. Ne određuju ga okolnosti. Ne određuju ga ni vaši strahovi. Određuje ga vaš odgovor. I taj odgovor nećete dati samo danas. Davat ćete ga svaki dan. Svaki dan ćete birati: kompromis ili vjernost, rutinu ili odnos, šutnju ili hrabrost, sebe ili Boga. I možda nitko neće vidjeti te izbore. Možda neće biti prepoznati. Možda neće biti nagrađeni. Ali oni će oblikovati vaše srce. A vaše će srce oblikovati vašu službu. Vaša će pak služba oblikovati živote drugih.“

„Danas, u tišini svoga srca, izgovorite riječi koje nisu samo molitva, nego odluka: „Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša.“ I kada dođu dani umora, ponovite ih. I kada dođu dani sumnje, ponovite ih. I kada dođu dani radosti, ne zaboravite ih. Ako budete tako živjeli, vaš život neće biti samo služba. Bit će odgovor. Bit će svjetlo. Bit će nada. Jer Onaj koji vas danas poziva, ostaje vjeran. Krist, vječni Veliki Svećenik, koji vas je danas suobličio svojemu svećeništvu, neće prestati dovršavati u vama ono što je započeo. Zato se ne uzdajte u vlastitu snagu, nego u njegovu milost. Jer njegova vjernost traje danas, sutra i uvijeke“, zaključio je mons. Kutleša.

Nakon homilije uslijedili su obredi svećeničkog ređenja, a na kraju misnog slavlja mladomisnici su udijelili mladomisnički blagoslov okupljenim vjernicima.

Liturgijsko pjevanje predvodio je Zbor bogoslova Nadbiskupskoga bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu pod ravnanjem maestra Dražena Kurilovčana i uz orguljašku pratnju prof. Nevena Kraljića.

Sveti red prezbiterata primili su:

za Zagrebačku nadbiskupiju: vlč. Jurica KLANFAR, vlč. Mato ZIRDUM;

za Hrvatsku franjevačku provinciju svetih Ćirila i Metoda: fra Andrej JOZIĆ, OFM;

za Hrvatsku salezijansku provinciju svetog Ivana Bosca: don Karlo ĆUK, SDB, don Luka GRGATOVIĆ, SDB, don Hrvoje KOLAK, SDB, don Neven PEJIĆ, SDB, don Josip SOLDO, SDB;

za Hrvatsku pokrajinu Družbe Isusove: p. Tomislav BARUN, SJ;

za Hrvatsku delegaturu Družbe misionara Krvi Kristove: p. Sebastian SLOVIĆ, CPPS.

Molitvene nakane bile su povezane sa zadaćom od četvrtog dana, a to je molitva za naše posvećenje, za preobrazbu naše svakodnevice i za pripremanje naših srca na vječni život.

Još jedna zanimljivost koju smo saznali je da je talijanski prevoditelj i mladić koji cijelo vrijeme stoji uz Mariju i pomaže joj, jest njezin najmlađi, četvrti sin Giovanni Marija Lunetti.

I ovaj se puta oko 23 sata stiglo do najave petoga radosnog otajstva, nakon koje je vidjelica Marija zamolila sve da kleknu i započnu molitvu petog otajstva kao pripremu za ukazanje.

Ipak, nakon otajstva i molitve Salve Regina, započela je još molitvu 7 Očenaša za ukazanje i tada se Gospa pojavila. Nakon molitve „Veliča“ Marija je i ovaj put podijelila ono što se dogodilo za vrijeme ukazanja:

"Za vrijeme ukazanja, kad je Gospa došla, ja sam Gospi preporučila sve nas, sve naše nakane i sve ono što imamo u srcu, sve ljude koji su se nama preporučili u molitve i koji su s nama sjedinjeni u molitvi. Na poseban način Gospi sam preporučila i zamolila da zagovara pred svojim Sinom Isusom za mir u našim srcima, za mir u našim obiteljima i za mir u čitavom svijetu. Gospa je ispružila ruke i dugo molila nad nama! Molila je i večeras na svom majčinskom jeziku, tako da ja nisam razumjela ni jedne riječi. I na kraju Gospa nas je sve blagoslovila znakom križa i rekla: "Idite u miru, draga djeco moja. Vidimo se sutra u isto vrijeme na istom mjestu!"

Večeras je tako izgledalo da je Gospa „zaboravila” nam dati zadaću, pa sam je upitala ima li nam jednu riječ reći večeras? Gospa je se nasmijala i rekla je: "Ljubite Boga i slavite Boga svim srcem vašim!" - kazala je vidjelica Marija četvrtog dana Devetnice Kraljici Mira na Brdu ukazanja!

Ove večeri pomoćni biskup Harkovsko-zaporiške biskupije iz Ukrajine mons. Jan Sobilom nije bio prisutan, nego je uz Mariju stajao o. Nikola Tandara, svećenik monfortanac koji služi Gospodinu kao misionar u Poljskoj, zajedno sa svim prisutnim svećenicima, udijelio je svoj blagoslov svim okupljenima.

Molitva devetnice na Brdu ukazanja sa vidjelicom Marijom Pavlović – Lunetti nastavlja se svaku večer u 22,00 sata kod Gospina kipa na Brdu ukazanja do 24. 6., uočnice 45. godišnjice Gospinih ukazanja i njezinih poziva na mir!

Prijenos molitve uživo prate Mary TV, Maria Vision i Radiopostaja Mir Međugorje na svojim mrežnim stranicama.

Gospina poruka preko Marije Pavlović-Lunetti, 20.6.2026."

"Gospa je se nasmijala i rekla je: "Ljubite Boga i slavite Boga svim srcem vašim!""

U ono vrijeme: Reče Isus svojim apostolima: »Ne bojte se ljudi. Ta ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće doznati. Što vam govorim u tami, recite na svjetlu; i što na uho čujete, propovijedajte na krovovima. Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu.

Ne prodaju li se dva vrapca za novčić? Pa ipak ni jedan od njih ne pada na zemlju bez Oca vašega. A vama su i vlasi na glavi sve izbrojene. Ne bojte se dakle! Vrijedniji ste nego mnogo vrabaca. Tko god se, dakle, prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima.«

Trajni đakon: Vjekoslav Uvalić.

U srijedu je svetkovina Rođenja svetog Ivana Krstitelja, ujedno i Uočnica. Svete mise u župnoj crkvi su u 8, 11 i 19 sati. Nakon večernje svete Mise uslijedit će zajedničko jednosatno klanjanje Isusu u Presvetom Oltarskom sakramentu, koje će se nastaviti u tišini do 6 sati ujutro. Taj dan od 6 sati ujutro je i tradicionalna Hodnja mira od Humca do Međugorja.

Na blagdan sv. Ivana Krstitelja posljednjih 35 godina od franjevačkog samostana na Humcu (Ljubuški) do međugorske župne crkve održava se pokornička molitva za mir nazvana Hodnja mira. Hodnja mira se redovito odvija već od 1992. godine na inicijativu njemačkog hodočasnika i zaljubljenika u Međugorje Huberta Liebherra koji je davne 1992. sa skupinom od nekoliko stotina hodočasnika krenuo na molitveni hod moleći za mir u tada ratom pogođenoj Hrvatskoj i BiH.

Polazak ispred župne crkve sv. Antuna Padovanskog na Humcu kod Ljubuškog predviđen je 24. lipnja u 6:00 sati.

Iz povijesti: Kako je nastala Hodnja mira?"

"Hodnja mira je molitveni hod od Humca do Međugorja, nastao 1992. godine."

Otac Gabrić je uza svu svoju pobožnost i apostolat nalazio vremena da se mladima približi na način koji je njima drag i blizak, SPORT. Volio je odbojku i rado igrao, jer je ona bila u njegovo vrijeme dopuštena da se igra. Mlade je poticao da se bave i sportom. U mjesecu smo kad je već počelo svjetsko nogometno prvenstvo, „najvažnija sporedna stvar na svijetu“. Dok ovo budemo čitali, naša hrvatska reprezentacija će već odigrati jednu utakmicu. Dok ovo pišem, nadam se i dobrom ishodu.

Pri kraju svoga života o. Ante je pisao iz Marija Polija o svojim nogometašima: „O njima vam već dugo nisam pisao. Davno - bit će gotovo 50 godina, kad sam vam opisao glasovitu utakmicu basantskih klubova... To su bila sretna vremena. Igralo se, dakako, bez kopački, pa se, više udaralo po nogama, nego po lopti, ali ranjenih nikada nije bilo Nakon utakmice i pobjednici i pobijeđeni bratski bi podijelili nešto pržene riže i pjevajući otišli u svoja sela.

No, sada se i u nas sport pomodernio. Sportska obuća, sportske košulje i u gradovima i po selima. Pa čak i u Maria Polliju i u malom selu Đišu Polliju. Naši mladići dobili su prave pravcate kopačke od glasovite tvornice 'Bata'. Bio je to velik dan za njih kad su uz pljesak gledalaca izašli na igralište u tim finim kopačkama. Samo muka i nevolja: naviknuti su da igraju bosi pa im je u kopačkama bilo teško trčati. Nekoliko ih se i spotaknulo. Bilo je smijeha, osobito kod djece. Dakle, za sada ne šaljemo naš klub na utakmicu s Hajdukom i Dinamom... i s našom metkovskom Naronom...

Bili svi mi, dragi štovatelji o. Ante, sretni u navijanju za našu reprezentaciju, ali ne zaboravimo na svoju pobožnost prema Srcu Isusovu i na molitve za proglašenje blaženim oca Ante i na svoju velikodušnost za Zakladu o. Ante Gabrić (ZOAG)!

Vicepostulator, p. Mirko Nikolić, D.I.

PRVI DAN

Pohodio nas je otac nadbiskup

Pohodio nas je otac Nadbiskup upravo nakon godinu dana otka­ko mi je pred malom daščarom dao blagoslov da započnem ovu novu misijsku postaju .»Maria Polly — Marijino selo«.

Neki su se bojali i pitali: kako će to ići? Započeti bez ičega?! Bez ičega?! Blagoslov oca Nadbiskupa, vaša srca, vaša ljubav, vaše uzdignute ruke u molitvi: sve je to lebdjelo preda mnom. Ja sam znao da nisam sam i da neću ostati sam. I nisam se prevario! Bili ste uza me čitavu ovu godinu dana, bili ste uza me svaki dan. Dokaz je ovo novo »Marijino selo — Maria Polly« — plod vaše ljubavi, vaše velikodušnosti. Ova krasna crkva, svećenički stan, stan za katehiste, samostan za sedam sestara, sirotište za 50 bolesne dječice, dispanzer-bolnica, kamo na dan dođe i do tisuću bolesnika.

Kad je otac Nadbiskup sve to ugledao, bio je sretan, bio je ganut. I daščara je još stajala tamo uz put. Sa smiješkom je na nju gledao... A ja mu rekoh da se nije bilo lako oprostiti od tog kutića gdje sam živio u miru i s miševima, i sa zmijama, i sa žabama, i s ostalim rodom iz Noine barke. I vjerujte mi — bilo mi je teško!

Uz nove zgrade Natpastiru su činila još veće veselje ona nova lica, predstavnici dvadeset novih sela. Lani ih je bilo tek pet: do­dijeljena od prijašnje župe Bošonti.

Vijencima, ljubljenju ruku, doticanju nogu — po bengalskom običaju — nije bilo ni konca ni kraja.

S Nadbiskupom su došli oci Roy i Lobo. Došli su iz Bošontija da pomognu i kod ispovijedanja i kod krizme. I sam Nadbiskup je sjeo u ispovjedaonicu.

Crkva je krasno urešena. Nova crkva s kipom Malog Praškog Isusa i slikom naše drage Gospe Sinjske. To je dar moga rođaka fra Nikole Gabrića iz Sinja. Ovo je Marijanska godina u Hrvatskoj, pa se i mi želimo sjediniti s domovinom.

Ja sam već od jutra u ispovjedaonici. Tu su mnoga sela pa je teško sve svršiti. Stoga su mi pomogli ispovijedati i sam Nadbiskup i oci Roy i Lobo. Svatko želi srediti račune s Bogom, životvorno se ujediniti i u dolasku Duha Svetoga po sakramentu svete potvrde i u euharistijskoj žrtvi.

Sestre i katehisti raspoređuju selo po selo. Mlado i staro, sve u istom žaru iščekuje dolazak Duha Svetoga.

U krasnoj propovijedi otac Nadbiskup potiče sve da budu vjerni Isusu i svetoj Crkvi, vjerni do smrti, i to ne samo riječima, nego djelima, svetim životom; da budu pravi apostoli, živi temeljni ka­men te nove župe. I da nikad ne zaborave nebesku Majku Mariju. Ova župa nosi Njezino ime. I kako je Ona bila prisutna kod prvih Duhova u Jeruzalemskoj Crkvi, tako neka bude i tu prisutna danas i svakog dana njihova života.

Bilo je blizu stotinu krizmanika. Moli se, pjeva se. Bubnjevi su tu, dakako, i cimbale. I čudo se Duhova obnavlja. To je plod vaših molitava, vaših žrtava, vaše ljubavi.

U »molitvi puka« na prikazanje sjetili smo se i svih vas, svih vaših nakana. To je sjećanje kod Njegova oltara, sjećanje koje će odsad zauvijek ostati kao veza naše zajedničke ljubavi k Isusu i k neumrlim dušama.

Poslije svete mise bilo je slavlje i radost pred crkvom. Koja li radost osobito za našu novu braću i sestre iz udaljenih sela!

Već je podne. Naši vrijedni kuhari Khitiš, Šudhir i Budhu pri­pravili su rižu. Sve je priprosto, no od srca: nešto riže, »gura« (pal­mina šećera) i čašica mlijeka i  puno dobre volje, pa su svi bili sretni i zadovoljni. Tanjura tu nema; jede se s listova banana. Ni za kašike se ne treba brinuti; pet prstiju je kao pet kašika!!!

I kako slava ne može biti bez predstave, navečer su davali »Biđoe Mukut - Pobjednička kruna« iz života prvih kršćanskih mučenika.

Ponoć je već bila prošla, kad su se s pozornice čuli zadnji povici pobjede: »Đoe Đišu Kristo! — Slava Isusu Kristu!«

Svi smo bili ponešto umorni, no sretni i presretni. Nećemo tako lako zaboraviti taj sretni dan.

Vaš o. Ante

(Članak poslan za Glasnik Srca Isusova i Marijina.)

Maria Polly, 14. ožujka 1976.

MOLITVA

za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.

Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.

Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…

Po Kristu Gospodinu našemu.

Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

DRUGI DAN
Niz rijeku Ganges

I niz Ganges, i uz Ganges, i kroz njega i preko njega... Kojih stotinu milja u nekoliko dana. Toliko sam toga doživio, da zbilja ne znam gdje bih počeo. Za danas barem nekoliko vijesti.

Kako sam već pisao, mnoge se obitelji javljaju za svetu vjeru. Valjalo je od sela do sela: pohoditi ih, obodriti, poučiti. Bilo je na­porno. Kad sam blagoslivljao zadnju kuću u Piprekhaliu nakon šest dana neprestanog putovanja, od umora se više nisam mogao držati na nogama. No srce nije bilo umorno. Dapače, osjećao sam se tako sretan!

Počeo sam na sjevernoj strani Bošontija u selu Doš Nomber. Ostavio sam misijsku postaju oko 2 sata popodne. Kroz duboko blato na lađicu, te preko Gangesa. Odatle pješke kojih 12 kilometara po žarkom suncu. Žeđa se počela osjećati. U jednom selu donijeli nam vode. Slana i zamazana. Čujem da i kolera hara u ovim krajevima. »Ante, pamet u glavu!« rekoh sam sebi. Zavrtih dva, tri puta jezik u ustima, te u nadi da ću predvečer negdje dobiti čašu vode, na­stavio sam put. Krajevi su kao pustinja. Ovo su prije bile džungle. I sada je zemlja slana, pa jedva što rodi. U selo smo prispjeli pred­večer. No vode nije bilo. Kuhar je za mene pripravio nešto čaja. To je trebao biti čaj, no uistinu bila je vruća voda mirišući malo po čaju, dosta po blatu i ribama, što su ih u istom loncu sinoć kuhali.

Okrijepljen tim »ljekovitim« čajem, uputio sam se kroz selo, da pohodim ljude i da im blagoslovim kuće. To je uvijek bila prva stvar. Oni to jako vole. Nadasve cijene svećenički blagoslov. Svi bi poklekli i zajedno izmolili nekoliko Zdravo Marija. Slijedile bi mo­litve za blagoslov kuća i onda sveta voda. Tu ja nisam škrt: uvijek ih dobro poškropim... Svete vode barem ima dosta. Bolesnici bi i djeca dobili još i poseban blagoslov i posebne - sličice. Da samo znate kako su mi dobro došle sve božićne razglednice, medaljice, krunice i križići, što ste mi ih poslali.

Nakon toga bi počeo »razgovor ugodni«. Tu bih toliko toga sa­znao: poteškoće, veselje i radost, molbe i pritužbe. Koji put na dugo i široko, baš po bengalskom običaju. No sve treba strpljivo saslušati, razviditi i konačno suditi.

I tako od kuće do kuće. Lijepo je davati blagoslov, sreću, radost. Protestanti i hindu pogani me zaustavljaju. I oni bi željeli primiti blagoslov i sličicu. Ovo su obično prvi koraci k obraćenju.

Na ovom 6-dnevnom putovanju mnoge su obitelji bile osvojene za Presveto Srce Isusovo. Neka se i nadalje širi Njegovo kraljevstvo!

Iz Doš Nombora pošli smo po suhim i raspucanim poljima put Kumrokhalia. Popodnevno je sunce pripalilo. Ja opet zaokrećem je­zik, da zaboravim na žeđu. Sluga i ja gledamo naokolo ne bismo li gdje opazili kokonat stablo, da dobijemo vodu kokonat oraha. No koliko nas je oko daleko nosilo nismo mogli ništa opaziti. Toga dana od jutra do večeri ni kapi vode. No ipak moram priznati, imao sam nešto drugo. Neka plemenita duša iz Amerike poslala je nedavno paket bombona. Baš me lijepo osvježilo.

U Kumrokhaliju bilo je mnogo posla. Selo veliko. Kuće sam po­hađao do u kasnu noć. Ima nade da će kojih dvadesetak kuća pri­grliti našu svetu vjeru. Molite se za njih!

Naprijed u Piprekhali. Opet preko rijeke. Najprije kroz duboko blato na lađicu. Perem si u rijeci noge. Kad smo bili u sredini, lađar me upozori: »Oče, ovdje smo vidjeli krokodila!« Baš je mu­drac! Da mi je to barem prije rekao. No Anđeo Čuvar me je do­bro čuvao. Nego, o tome slijedeći puta ...

Vaš o. Ante

»Tamo gdje palme cvatu«, br. 21.

MOLITVA

za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.

Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.

Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…

Po Kristu Gospodinu našemu.

Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

TREĆI DAN
Prvi petak u Maria Polliju

Prvi petak sad je ovdje u Maria Polliju već pravi blagdan. I počne već vrlo rano, u četiri sata ujutro, a kadšto bude i ranije. Vjernici dolaze s malim petrolejkama iz udaljenih sela: iz Bamonpukura, Das Numbera, Chunchure, Piprekhalija, Fulbarija. Skupina iz sela Fulbarija (Cvjetno selo) kao da je najrevnija. Oni se od kuće upute nakon ponoći moleći putem krunicu. Ovih zimskih mjeseci drhtali su, jer je uistinu bilo hladno, a na njima je bilo tek tanko indijsko odijelo. Iako ja rano ustajem, oko 4 sata ujutro, oni su i mene katkada pretekli i čućeći čekali su pred zatvorenim crkvenim vratima. Najteže je u kišno doba: nekoliko sati hodati po tim skliskim, blatnim stazama, često prokisnuti do kože, i onda tako prokisao ostati preko čitave svete mise.

Prva je sveta misa za naše selo Maria Polli, za školsku djecu i za stanovnike sela koji mogu rano doći u šest sati. U osam je sati druga sveta misa za sela Bamonpukur, Dos Number i Piprekhali. Treća je misa u podne za izaslanike najudaljenijih sela. Toga dana, naime, održava se sijelo svih sela zajedno: molitva, pouka te vijesti iz pojedinih sela. Nakon toga je sveta misa. Mnogi izaslanici sela i seoski glavari još su katekumeni, pripravljaju se za krštenje.

Prije svake mise valja koji sat u ispovjedaonicu. To je dan pomirenja, dan sjedinjenja srdaca, Srca Božjega i srca Njegova stvora, čovjeka. To je dan tako svet, tako drag svima nama. Potežak je to dan, jedva se uhvati časak odmora, jer nakon treće mise i kratka doručka počinju razgovori s poglavarima sela. I to traje sve do navečer, do večernjeg blagoslova i posvete Srcu Isusovu.

Potežak je to dan, no ujedno tako sretan dan. I ne osjeća se umor. Kako su istinite Njegove riječi: »Vi svi, koji ste umorni i opterećeni, dođite k meni i ja ću vas odmoriti!« I reče da će blagosloviti rad svećenika koji budu širili pobožnost prema Njegovu Srcu. Rukama mogu pipati taj Njegov blagoslov. Kroza svih ovih 40 godina svojega svećeničkog života i rada i kako bih bio siromašan bez toga blagoslova, bez blagoslova prvih petaka Srca Isusova.

Srce Isusovo, u Tebe se uzdam! Srce Isusovo, dođi Kraljevstvo Tvoje i u Bengaliji i u dragoj domovini Hrvatskoj i u čitavu svijetu!

Vaš o. Ante

Maria Polli, ožujak 1984.

(Članak poslan za Mali Koncil.)

MOLITVA

za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.

Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.

Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…

Po Kristu Gospodinu našemu.

Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

ČETVRTI  DAN
Širom svijeta

Zadnje pismo u »Palmama« bilo je »Kroz domovinu«, a sada evo »Širom svijeta«. Nadam se da slijedeće neće biti »Put mjeseca«. ... Deder se, Ante moj, iza toliko lutanja, opet smiri u svome Morapaju!

Evo me, hvala Bogu, natrag u mojoj dragoj Bengaliji. Kako da vam opišem svoju radost, kad sam dolje iza palma, uz mali kanal, opet ugledao Morapai, kad sam vidio opet nasmijana lica mojih malih »lopova« i čuo njihov gromki »Đoe Đišu! Hvaljen Isus!« Sreća 30 godina kao da se obnovila, srce se pomladilo.

Izručio sam im vaše pozdrave, vaš blagoslov. Kako su bili sret­ni kad su čuli o vašoj ljubavi, velikodušnosti i pomoći.

Ne znam s koje bih strane počeo, koga bih više pohvalio, o če­mu bih govorio. Oni sretni dani provedeni u rodnome mi Metkoviću kod mojih milih i dragih. Pohodi župa, sjemeništa, novicijata, ško­la... Sve je to još kao san.

Rastanak u Metkoviću: Od groba dragih mi pokojnih roditelja, gore na groblju svetog Ivana, zagrljaji i poljupci s braćom i sestra­ma i tu i na Aerodromu u Splitu, i s braćom svećenicima i svim ostalim prijateljima. Za mnoge od nas možda i zadnji zagrljaj. Žrtva! No kako slatka žrtva: za Isusa, za duše.

Onda preko Španjolske: Sretni časovi provedeni s dragom obi­telju gospodina Petra i gospođe Marije Dicca, te ostalih prijatelja naše misije. Koja ljubav, koje mladenačko raspoloženje, iako je on prekoračio osamdesetu! Njemu kao da godine vraćaju mladost...

U New Yorku me dočekala ona duša od čovjeka - iako Slavo­nac! otac Nikolić. Ja njemu uvijek velim da je tako dobar te svi misle da je Dalmatinac!

On je krasno uredio program puta po Americi. Svugdje lijep doček, svugdje veliko zanimanje među našim narodom za misije. A da o našim dragim svećenicima i časnim sestrama i ne govorim. To su duše po Božjem Srcu, pune revnosti. Pazili su na mene kao na svog rođenog brata. Svima od srca hvala! Neću ni kušati spomi­njati pojedince ni u Americi, ni u Kanadi, New Zealandu i u Austra­liji. U ovom kratkom listiću ne bi ni imena stala. Daj, Bože, zdra­vlja, pa ću ja to sve skititi u jednoj knjižici - te sretne i drage uspomene.

Za zdravlje mnogi me pitaju. Neretvanska se žaba skoro »uto­pila« u velikom Chicaškom jezeru. Valjalo je i u bolnicu. No, sada opet pliva Ante po barama Gangesove delte. I sada još bolje pliva. Lakši je: izvadili su mu bubrežne kamenčiće ...

Posla još kad bi dvojica ili trojica došla, bilo bi dosta za sva­koga. Dođite! Uz župne poslove, briga za škole po selima i za pre­hranu djece. Lani ih je bilo 15.000, ove godine 20.500 u 140 škola.

Budite i nadalje uza me svojim molitvama, svojom ljubavlju i pomoći! Zajednički ćemo naprijed u ovom svetom poslu.

Sve vas puno, puno pozdravlja i voli Vaš

o. Ante Gabrić, Dl

»Tamo gdje palme cvatu«, br. 54.

Morapai, 1970.

MOLITVA

za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.

Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.

Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…

Po Kristu Gospodinu našemu.

Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

PETI DAN
Pohodio sam Morapai

Nakon šest godina eto me opet u dragom mojem i vašem Morapaju, mjestu za koje ste vi toliko učinili i molitvama i darovima. Sad je tamo mladi dijecezanski svećenik, otac Lobo. Imaju devetnicu za svetkovinu Srca Isusova, a i dobra sestra Helen ima zlatni jubilej redovništva, pa su me, eto, zamolili da dođem da tom zgodom propovijedam.

Od Magrahata vozim se u maloj lađici onim istim kanalom kojim sam toliko puta prije putovao. Sve isto, samo su palme uzrasle, visoke, krasne. I palme, i ona dječica uz kanal i u Josipovoj, i u Patrikovoj, i u Matorovoj kolibi. Jedva ih i prepozna još.

Pohod Isusu u crkvi, Lurdskoj Gospi, pozdrav ocu Lobu i oca Pradhatu, te pohod bolesnome našem kuharu, imenjaku Antuni. Godine su tu, a i bolest. Više od 30 godina vjerno je služio, uistinu vjerno, tolikim misionarima. Ona njegova glasovita juha. Po njemu je dobila i ime »Antonir sup — Autunova juha«. I juha i onaj njegov nenadmašivi osmijeh. Pa ako je katkad slučajno možda bilo i više soli i manje papra, osmijeh Antunov sve je to tako krasno smiješao da su ljudi i iz grada Kalkute dolazili da okuse tu »čudo-juhu«. I najmlađi »makovci« ne bi se opirali. Plakali bi za juhom, a ne protiv juhe.

Uistinu ugodni razgovor. Drage uspomene sretnih dana. S ljubavlju se on sjeća svih naših već pokojnih otaca: Vizjaka, Sedeja, Ehrlicha, Demšara, te belgijskih patara koji su kroz te godine služili u Morapaju.

Onda pozdrav jubilarki, zlatnoj jubilarki zlatna srca, dobroj sestri Heleni. Davno je ona ostavila svoj Ranchi u Chotanagpuru i došla u Bengaliju da tu služi Isusu i dušama. Tada je bilo malo zvanja u Bengaliji. I služila je vjerno, i još uvijek služi. Ona ne broji godine, ne boji se posla. Kad ne može u sela, poučava katekizam, pomaže u bolnici i  dakako, u vrtu. Svako stablo, svaki cvijet, svaku travu ona poznaje. Koliko li ih je ona sama posadila!

Dobra sestro Heleno, hvala vam na daru vašeg života, vaše ljubavi našoj  misiji u Morapaju!  Molite se za svoje mlađe  sestre da i one mognu revno i vjerno služiti Isusu i dušama  i do zlatnog i do vječnog jubileja.

Pobožnost devetnice Srcu Isusovu bile su vrlo lijepo posjećene, iako je kišno doba, pa je valjalo do crkve po blatu i po kiši. No ljubav prema Srcu Isusovu sve je tu učinila lakim.

Sjetite se u molitvama i Morapaja i čitave naše misije. Recite od srca: Srce Isusovo, dođi kraljevstvo Tvoje i u Bengaliji i u dragoj  domovini nam Hrvatskoj!

Vaš o. Ante

Maria Polli, kolovoz 1981.

(članak objavljen u Malom Koncilu, listopad 1981.)

MOLITVA

za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.

Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.

Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…

Po Kristu Gospodinu našemu.

Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

ŠESTI DAN
Sutradan nakon 70. rođendana

Dug je bio sedamdeseti rođendan: sve do ponoći bilo je posla. No još duži bio je idući dan. Prvi petak u mjesecu, prekrasan dan za novu godinu života. Koliko će ih još biti? To nije važno. Koliko god ih bilo, glavno je da budu svi Njegovi, dani u Njegovu Srcu.

Prvi je petak pravi blagdan u našoj župi već od rana jutra. Treba ustati već prije četiri sata. Prva sela već dolaze za svetu ispovijed. Vjernici iz Sela Fulbarija čekaju pred crkvom. U ruci su im mali lampaši. Zaogrnuti su u ono nešto malo robe. I tu su noći u ovo doba godine dosta hladne. Počele su ispovijedi. Prvo gong-zvono zvoni u pet sati. U šest sati prva je sveta misa, u osam i pol druga, a u podne treća. Tog dana bilo je više od 200 svetih pričesti.

U deset sati je sastanak glavara sela. Najprije je propovijed, zatim zadnje vijesti i problemi pojedinih sela, te međusobno upoznavanje novopridošlica, pa oda program za pohod selima za idući mjesec, poruke sestara o njihovu radu. Pune ruke posla. Nakon svete mise svi dobiju malo čaja i pržene riže. Korizma je, svi postimo. Mnogi ni to nisu uzeli. U dva sata je bio križni put, a nakon njega napokon će malo založiti.

Onda slijedi težak posao. Svako selo dolazi mi na kratki razgovor. A odmor? Na prvi se petak na odmor i ne misli, kao da ga i ne treba. Čitav taj dan predivni je odmor. Srce Isusovo uistinu je vjerno svojim obećanjima da će posebno blagosloviti sve one koji ga štuju i ljube. To mi svi osjetimo svakog prvog petka.

U pet sati poslijepodne otišao sam s katehistom Abiranom u selo Ađgoru. Zbog svoje poduže odsutnosti prije Božića neka sela nisam mogao pohoditi. Baš sada vlada dosta velika bijeda pa su stanovnici mnogih sela pošli u druge krajeve tražeći zaposlenje. Kapelica je lijepo očišćena, no u oluji je stradala, pa će je biti potrebno popraviti.

Za njih veoma vrlo znači svećenikov pohod njihovu selu. No bilo je i nekih problema. Ljudi smo, svi griješimo. Teško se uvijek sa svima slagati. Tako je i tu dobri naš Bušudeb htio malo na svoju stranu, no sve se lijepo sredilo i on je preuzeo dužnost da popravi kapelicu.

Pohodio sam i bolesnike. Majka malog Ðugola trpi od nekakva tumora na licu. Odmah smo uredili sa sestrama i one će je uzeti u bolnicu. Uz njegu tijela i duša će dobiti svoje. Bolesnica se pripravlja za sveto krštenje. Preporučujem vam je u molitve.

Bila je već noć kad smo se vratili u misijsku postaju, krasna zvjezdana noć. Mir i tišina. Zadnji pohod Presvetom, molitva, i, Ante moj, poèni s pismima dragim prijateljima i dobročiniteljima. I tako eto teku sretni dani i noći za Isusa i za duše...

Vaš o.  Ante

Maria Polli, ožujak 1985.

(Za Glasnik Srca Isusova i Marijina.)

MOLITVA

za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.

Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.

Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…

Po Kristu Gospodinu našemu.

Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

SEDMI DAN
Oblaci nad rijekom Gangesom

Već je, eto, sedmi dan kako s Bengalskoga mora dolaze tamni, crni, oblaci, kao kakve aveti. To je ciklonska oluja. Navijestili su je, no da će se nakon 2 do 3 dana sve smiriti. Međutim, iz dana u dan bivalo je sve gore. Pljusak za pljuskom 72 sata bez prestanka. I našli su se i sela i grad Kalkuta pod vodom. Kolibe zidane od blata ruše se jedna za drugom. U gradu Kalkuti trebalo je oko 500 tisuća ljudi premjestiti u sigurnije predjele grada. I škole i bolnice su prepune, čak je i crkve trebalo otvoriti.

U Indiji su poplave svake godine. Golema je to zemlja, pa su i klimatske prilike različite: tropske monsunske kiše, ciklonske oluje dođu i prođu, no ovogodišnje što je nezapamćeno  kao da neće prestati.

Prve izbjeglice došle su nam iz južnog Kumrokhalija s prokislom dječicom u naručju, s loncima na glavi i s nešto mokrih dronjaka što su mogli spasiti. Neki su bili i ranjeni. Na njih je pao krov njihove kolibe. Bili su preplašeni, gladni i bolesni. To je muslimansko selo. Smjestili smo ih u školi, časne sestre pregledaju bolesnike, a i kuhaju za te ljude, jer su u selu sva ognjišta pod vodom.

Imali smo nešto starih odijela, pa smo dječicu odmah pre-obukli. Stariji su morali čekati. Seoski glavari, narodni poslanik svi dolaze k nama. Tu je komunistička vlada u Bengaliji, no poštuje naš rad. Sami kažu: Trebat će vremena dok naša državna pomoć stigne ovamo. Tako je i bilo. Tih prvih dana učinili smo koliko god smo mogli. Kolika je to bila pomoć i utjeha tim bijednicima.

Noću bdijemo. Kao Jobovi izaslanici počeli su nam iz udaljenih sela dolaziti ljudi. Donose nam sve žalosnije vijesti. Svi se boje najgorega. Nasipi na rukavcima rijeke Gangesa počeli su na mnogim mjestima pucati. A voda je u njima slana, morska voda. U ovo godišnje doba najveće su godišnje plime. Najveća je opasnost u Pakhiralskom kanalu. I baš ondje nasip je popustio nakon ponoći. Te sam noći bdio. Odjednom se začula vika, zapomaganje. Nasip je na Gangesu popustio, čuje se na stotine grla.

Viče i mlado i staro. Upalili smo svjetla i uzesmo u ruke košare, motike i lopate u ruke pa pohrlismo prema rijeci. Mnogi nisu jeli već nekoliko dana. No radi se o životu i smrti. Blato, granje i slama prebacuju se iz ruku u ruke do mjesta gdje treba nekako začepiti nasip i popraviti ga. Svi su pokisli, zablaćeni i izmoreni. No posao treba završiti do početka nove plime. I hvala dragome Bogu, nasip je bio popravljen na vrijeme. Znao sam da će svi biti izmoreni i izgladnjeli pa sam donio nešto keksa. To smo čuvali za krajnje potrebe. I upravo nam je danas dobro došlo. Blagoslovio sam kekse i te dobre ljude i, dakako, nasip na Gangesu. A nisam, dragi prijatelji, zaboravio ni vas.

Molite se za nas, blagoslovite nas da ovu kušnju možemo junački podnijeti — junačka i skrušena srca. Onima koji Boga ljube sve se okreće na dobro. Uvjeren sam da će i ovi dani donijeti blagoslov u živote svih nas. I nas i vas, da se još više i revnije žrtvujemo za sve one kojima su potrebne naša ljubav i pomoć.

Srce Isusovo, u Tebe se uzdamo!

Mnogo vas sve voli, uz blagoslov i preporuku u molitve

vaš o. Ante

Maria Polli, listopad 1986.

MOLITVA

za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.

Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.

Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…

Po Kristu Gospodinu našemu.

Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

OSMI DAN

TRAGIČNA SMRT MALE NIRMOLE

Bošonti, 1. rujna 1940.

Prije dva mjeseca išla je jednog jutra šestogodišnja djevojčica Nirmola kupiti granje u prašumi. Već je sakupila prilično toga, pa se spremala na povratak kući. No, odjednom joj se krv sledeni u žilama, udovi ukoče, a male očice kao da su htjele iskočiti. Pred njom je stajao orijaški tigar promatrajući je i podmuklo režeći. Kitnjastim repom nemirno je tukao o zemlju.

Nirmoli ispade granje iz ruku. Noge joj dršću kao dva tanka pruta, ona kao drven stup stoji nepomično nasred puta. Tigar za­skoči, jednim zamahom je smota poda se, uhvati preko prsiju odijelo i kao lagano pero odnese na jedan ravan busen pokraj puta.

Za nekoliko časova djevojčica se osvijesti i pokuša ne bi li po­bjegla. No, čim se podiže, tigar je udari teškom šapom i djevojčica pade nemoćna na busen. Zvijer sjedi i mirno promatra svoju malu žrtvu. Repom neprestano udara po zemlji. Od vremena do vremena nemirne se oči okreću sad prema busenu, sad prema polju, sad opet prema prašumi, kao da ništa ne mari za svoj plijen, no sve zato, da bi djevojčica mislila da ne mari za nju, te nastojala pobjeći. No čim bi nevino dijete pokušalo dići se i pobjeći, eto već teške tigrove šape na leđima. Svaki pokušaj bijega bio je nemoguć. Kao što se mačka igra s mišem, tako se tigar igrao s djevojčicom.

Nedaleko je u polju neki čovjek kosio rižu. Opazi kako se tigar igra nečim bijelim. Oprezno se došulja bliže i na svoje zaprepaštenje opazi kako se kćerka njegova susjeda uzalud nastoji spasiti iz tigro­vih pandža. Htio je nasrnuti na zvijer, no odmah uvidi da bi bilo ludo upuštati se u borbu. Stoga otrča u selo i ispriča ljudima što je vidio u šumi. No, na žalost, u selu nisu imali ni jedne puške. Ali odvažni ljudi, među njima otac jadne djevojčice, odmah uhvate za sjekire i u trku prema prašumi, da spase nevinu žrtvu.

Kad ih djevojčica opazi, iskra nade sijevne u njezinim prepla­šenim očicama. Tigar je uz nju i nemirno tuče repom o zemlju. Di­jete opet pokuša spasiti se. Skoči na noge i pojuri prema polju. No, krvožedna je zvijer već za njom. Jedan udarac snažnom šapom i djevojčica se sruši na zemlju. Tigar je podiže oprezno i postavi na staro mjesto na busenu.

Kada ljudi, a osobito otac, opaze očajni položaj djeteta, nisu znali što bi učinili. Ne usude se nasrnuti na tigra, jer bi ih sve mo­gao razderati svojim strašnim šapama. Zato počnu vikati iz svega grla, da preplaše zvijer. To je bila velika pogrješka. Opazivši tigar da mu je plijen u opasnosti, uhvati djevojčicu za vrat, te joj šatre glavu. Ko uvenuli šumski cvijet ležala je nevina žrtva krvoločnog tigra na zemlji.

 Oče, oče moj, spasi me! — bio je zadnji glas nevine žrtve, orumenjene vlastitom krvlju.

Urođenici kao ludi polete prema tigru vitlajući svojim oštrim sjekirama. Nekoliko orijaških skokova i tigra nestane u šumi...

Tijelo male žrtve, okićeno prašumskim cvijećem odnesoše u selo ...

Dragi moji mali misionari i misionarke, ovaj me događaj male Nirmole silno ganuo. Osobito njezine zadnje riječi: »Oče, oče moj, spasi me!« Sa suzama u očima pišem vam ove retke, vama, našim najvjernijim pomagačima. Koliko ima malih Nirmola, koje u svojim pandžama drži drugi tigar — pakleni duh. I one dozivlju u pomoć: »Oče, oče moj, spasi me!« Tko će ih spasiti?

Naša je lozinka: »Bengalija Kristu!« A kako? Po našim molitva­ma, žrtvama i svladavanjima. Tako će Bengalija najprije biti spa­šena i u njoj tolike male Nirmole.

Sve dobro, što je učinjeno u misiji, mi dugujemo vama, vašim dnevnim molitvama, vašim šaptajima malom Isusu, dok je nazočan u vašem srcu iza svete pričesti. Mi vam se misionari od srca zahva­ljujemo na svemu tomu.

Dragi mali misionari i misionarke, neka je za danas dosta. Pi­šem vam ove retke na putu u Kalkutu. Umoran sam, jer sam skoro čitavu noć morao raditi.

Šaljem vam pozdrav po bengalsku »ljubeći vam lotosove noge«. Molite se i žrtvujte za misije! Pomolite se i za dušu male Nirmole — Ciste! Dragi Spasitelj je umro i za nju.

Nastojte da mala četa Lige naraste u veliku vojsku! Isus je naš Vođa, za Njim, spasimo Bengaliju!

Bengalijo, mi te ljubimo, mi se za te žrtvujemo. Bengalija Kri­stu!

Vaš sam brat u Isusu

Ante Gabrić, Di

»Tamo gdje palme cvatu«, br. 3.

MOLITVA

za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.

Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.

Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…

Po Kristu Gospodinu našemu.

Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

DEVETI DAN
BUDITE APOSTOLI ISUSOVA SRCA!

Predragi naši mladomisnici!

Ponoć je već prošla. Komarči zuje i grizu. Stotine kukaca pravi akrobacije oko malog stolnog svjetla. To je znak da će naskoro po­četi monsunske kiše. Ove godine ih željno iščekujemo. Takve se vrućine i suše ne sjećaju ni najstariji ljudi. Mnogo dana je već iz­nad 40 stupnjeva C u hladu. Ja sam se sinoć vratio s puta ispržen i ispečen. Sjeo sam pred misijsku postaju. San mi ne dolazi na oči, i zbog prevelikog umora, a i zbog toga što je stigla pošta iz domo­vine. Tolika draga pisma čekala su na stolu! Toliko čestitaka, mo­litava, žrtava, dobrih vijesti! Osobito sretna vijest o vašem ređenju.

Pozdravlja vas i grli vaš brat svećenik iz daleke Bengalije. I želi vam sve dobro od Vječnog Svećenika — najveće dobro da bi­ste bili svećenici po Njegovu Srcu, u Njegovu Srcu, Probodenom Srcu, Kalvarijskom Srcu — žrtvujući se potpuno za Njega i za duše.

Vjerujte mi, nema veće sreće od toga! Koliko li sam puta to u životu iskusio. Eto, i jučer nakon ove, po ljudsku govoreći, teške nedjelje — od 3 sata ujutro pa, evo, do poslije ponoći: tri sela, tri mise, ispovijedi, krštenja, pohodi bolesnika, blagoslov dviju kape­lica — kroz blato sred nesnosne sparine, a u nekim selima nema već ni pitke vode ... Ruke uistinu dršću od umora, no srce, srce je pre­puno sreće i radosti. To je radost što Mu možemo nešto uzvratiti za Njegov kalvarijski dar.

Divan je naš svećenički život! Kako je ono rekao lijepo naš dragi Petar Barbarie: »Za svećeničko zvanje dao bih i stotinu ži­vota!«

U lipnju je vaše ređenje, u mjesecu Srca Isusova. Budite apo­stoli toga Srca! Isus je nama svećenicima obećao poseban blagoslov da ćemo preko Njegova Srca predobiti ljudska srca, osobito srca mladeži, pa će onda biti i zvanja. To sam iskusio u našoj maloj basantskoj župi. Preko 500 ljudi sudjeluje u pobožnosti devet prvih petaka. I Isus je izabrao mnoge mladiće i djevojke za svoju službu. Jedan je već svećenik, pet ih je u bogosloviji, jedan u isusovačkom novicijatu, jedanaest ih je kod »Misionarske braće ljubavi«, a još će ih pet naskoro tamo stupiti, 21 sestra nalazi se u raznim redov­ničkim družbama.

I ja i svi ti budući svećenici, redovnici i redovnice Basantija molimo vas za vaš mladomisnički blagoslov. Dajte nam žar svog •'mladomisničkog srca! A i mi ćemo se svi za vas moliti i jedan dan 'postiti.

Oprostite da vam se posebno nisam mogao javiti. Vjerujte mi, ne stižem na sve. Jutros mi opet valja na put. Htio sam se posebno javiti i bogoslovima i sjemeništarcima i našim dobrim novacima i novakinjama širom domovine, ali muka je i nevolja što tu u Ben- galiji dan i noć traju tek 24 sata.

Jedan je sat poslije ponoći. Kod vas je oko 7 sati naveče. Pišu mi »Misionarke svakog dana« — ona junačka skupina kod Bazilike Srca Isusova — da će tamo biti prikazana posebna misa u 7 sati za Antu i Basanti! Dakle, misa se baš sada služi. Koja li utjeha mi­sliti da smo ujedinjeni u molitvi, kalvarijskoj molitvi i žrtvi! Pa, eto, tu svetu misu i sve svoje molitve i žrtve prikazujem za vas.

Kličući vam još jednom:

»Salvete sacerdotes Christi« na slavu svete Crkve i drage nam domovine!

Vaš sam brat svećenik u Srcu Božanskom

o. Ante

Basanti, Sv. Ante, 13. lipnja 1972.

(Pismo je upravljeno devetorici isusovačkih mladomisnika, koji su redeni u Zagrebu 25. lipnja 1972. u katedrali s drugim redenicima.)

MOLITVA

za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.

Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.

Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…

Po Kristu Gospodinu našemu.

Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

Završna  riječ

devet dana hodili smo zajedno stazama oca Ante Gabrića. Kroz njegova pisma prošli smo bengalskim selima, hodali po blatu i poplavljenim poljima, plovili rijekom Gangesom, ulazili u kolibe siromaha, slušali pjesmu i molitvu njegovih vjernika te promatrali kako se u najtežim životnim okolnostima rađa nada.

Ovih dana otkrili smo da je tajna života oca Ante bila jednostavna – potpuno predanje Srcu Isusovu. Iz toga Srca crpio je snagu za svaku žrtvu, za svaki prijeđeni kilometar, za svaku kap znoja, za svaku neprospavanu noć i za svako pruženo dobro djelo. Zato je mogao biti sretan i onda kada je bio umoran, siromašan ili suočen s nevoljama.

U njegovim pismima ne susrećemo čovjeka koji govori o sebi, nego čovjeka koji uvijek govori o drugima: o djeci, bolesnicima, siromasima, katekumena, sestrama, katehistima, dobročiniteljima i svima kojima je bio poslan. Njegov život bio je trajni odgovor na Isusove riječi: „Što god učiniste jednomu od moje najmanje braće, meni učiniste.“

Posebno nas je kroz ovu devetnicu vodio njegov vapaj: „Srce Isusovo, dođi kraljevstvo Tvoje!“ To nije bila samo molitva nego program njegova života. Želio je da Isus vlada u svakom srcu, u svakoj obitelji, u svakom selu i u svakom narodu.

Danas, na završetku ove devetnice, zapitajmo se: što nam otac Ante ostavlja? Ostavlja nam primjer vjere koja se živi djelima. Ostavlja nam poziv da budemo apostoli Srca Isusova u svojim obiteljima, školama, župama i radnim mjestima. Ostavlja nam poruku da nikada ne prođemo ravnodušno pokraj čovjeka u potrebi.

Zahvalimo Gospodinu za dar života sluge Božjega oca Ante Gabrića. Zahvalimo za sve molitve, žrtve i ljubav koje je posijao među ljudima. Molimo da njegovo djelo i dalje živi kroz nas, da nastavimo pomagati misije, podupirati naše misionare i širiti ljubav Srca Isusova gdje god živimo.

Slugo Božji oče Ante Gabriću, moli za nas!

Amen.

 Zahvaljujemo svima koji su sudjelovali u ovoj devetnici.

 Slijedeću devetnicu započinjemo 20. srpnja

 Svako vam dobro i Božji blagoslov!

 ©Autor devetnice: Zaklada Otac Ante Gabrić (© ZOAG)
  Zabranjeno kopiranje sadržaja bez suglasnosti autora

POČNIMO ISPOČETKA

Svi znamo kako je čovjek nestalan i kako se brzo gasi žar ili iskra koja ga je jednom potakla da izabere neki poziv ili neki izbor u životu. Zato se često kaže da se s vremena na vrijeme trebamo podsjetiti tog izvora, tog prvotnog žara, kako u braku, tako i u posvećenom pozivu ili u životu neke redovničke zajednice. Ove godine 2026. kad slavimo 800 godina od preminuća sv. Franje Asiškoga, podsjetimo se kako je i on svojoj braći često govorio: "Braćo, započnimo ispočetka, jer dosad nismo ništa napravili!“ Ove riječi nemaju negativan prizvuk odustajanja, već su snažna poruka poniznosti, obraćenja i poticaj na ustrajnost. Franjo je bio svjestan da je na duhovnom putu uvijek potrebno vraćati se na sami početak i obnavljati svoj žar.

E pa nekako mi se čini da bi Gospa, nakon ovih 45 godina predavanja u 'Gospinoj školi života i ljubavi', iste ove riječi mogla uputiti i nama: „Draga djeco, započnimo ispočetka, jer dosad nismo ništa napravili!“

Svjesni ove važnosti povratka na izvore, i fratri ove župe kao moto svih službenih duhovnih obnova u župi za ovu 2026. godinu, 45. godinu Gospinih ukazanja, odabrali su geslo koje ide baš u ovom smjeru: ”Ad fontem! Na izvor!”

IZVOR: GOSPINO MAJČINSTVO

Ako se baš želimo vratiti na sam početak ukazanja, onda je to bio onaj Ivandan 24. lipnja 1981. god. Spomenutog dana, oko 18 sati djeca: Ivanka Ivanković, Mirjana Dragićević, Vicka Ivanković, Ivan Dragićević, Ivan Ivanković i Milka Pavlović vidjeli su na predjelu zvanom Podbrdo (na brdu Crnica) divnu, mladu ženu s djetetom u naručju. Taj put im ona nije ništa rekla, nego je samo rukom davala znak da joj se približe. Ali oni, iznenađeni i prestrašeni, nisu joj ipak pristupili bliže, iako su odmah pomislili da je to Gospa.

Što nam dakle poručuje taj prvi susret djece i Gospe? Meni on najviše progovara o Gospinom bivstvu koji se svih ovih godina proteže kroz njezine poruke i njezino djelovanje: a to je ljubav i briga jedne Majke za svoju djecu.
Važno je naglasiti kako se Gospa taj prvi put nije ukazala sama, nego s djetetom Isusom u naručju, ističući svoje majčinstvo. Iz psihologije znamo kako se majčinska ljubav s pravom smatra najsličnijom Božanskoj ljubavi jer je bezuvjetna, nesebična i opraštajuća. Kao što majka bez ikakvih uvjeta stavlja dobrobit svog djeteta ispred vlastite, tako i Božja ljubav prema čovjeku nudi duboku utjehu, milost i trajnu prisutnost. Ova se usporedba najčešće temelji na nekoliko ključnih poveznica:
Bezuvjetnost: Majčinska ljubav ne traži zasluge. Dijete je voljeno jednostavno zato što postoji, što odražava temeljnu ideju bezuvjetne Božje ljubavi (često opisivane grčkim pojmom agape).

Nesebičnost i žrtva: Od začeća, preko odgoja pa kroz cijeli život, majka je spremna na nebrojene žrtve kako bi zaštitila i usmjerila svoje dijete. Ta potpuna predanost preslika je Stvoriteljeve brige za čovjeka.

Utjeha i iscjeljenje: Majka je prva koja pruža sigurnost i utjehu kada je dijete u strahu ili boli. U teološkom smislu, Bog se često opisuje kao onaj koji tješi poput majke.

Milost i opraštanje: Bez obzira na djetetove pogreške ili lutanje, majčinsko srce u pravilu uvijek pronalazi prostor za oprost i novi početak, baš kao što se opisuje i Božje beskrajno milosrđe.

Gospa nas ovdje u Međugorju želi učiti o ovakvoj ljubavi, želi nam biti primjer ovakve ljubavi i želi nam, po milostima datim od Svevišnjega, pomoći da i naša srca postanu sposobna ljubiti onako kako ljubi Njezino Srce. U Međugorju se stoga vodi bitka za ljubav, bitka za vječnost svakoga od njezine djece: jer, jednoga dana kad umremo, pred Bogom ćemo, kao našu nebesku plaću, našu ulaznicu za Raj, naći samo ono što smo dali drugima! Gospa se zbog toga ovdje brine i 45 godina dolazi k nama kako bi nas ponovno osposobila za Vječnost.

GOSPA NAS VODI ISUSU KOJI LIJEČI RANJENA SRCA

Čovjek je biće koje imitira i uči oponašajući. Zato su za čovjekov rast i razvoj najvažniji primjeri koje u životu susreće kao i modeli koje želi imitirati. Svijet zloga to zna, zato iskorištava ovu ljudsku sposobnost dajući mu krive modele i primjere koji ga vuku ka izvanjskom, sebičnom, potrošačkom načinu života, u kojem nakon konzumacije sve postaje bezvrijedno, pa i on sam kad prestane imati kupovnu moć. Pred čovjeka se stavljaju užitak, novac i moć kao preduvjeti sreće, a zdravlje i savršenstvo kao ciljevi do kojih bezuvjetno treba stići ne obazirući se na potrebe ili iskorištavanje drugih u postizanju vlastitih sebičnih ciljeva.
Sv. Pavao lijepo je prorokovao za ova vremena: „Jer doći će vrijeme kad ljudi neće podnositi zdrava nauka, nego će sebi po vlastitim požudama nagomilavati učitelje kako im godi ušima; od istine će uho odvraćati, a bajkama se priklanjati.“ (2 Tim 4, 1)
Svojim dolaskom sa djetetom Isusom u naručju, svojom majčinskom pojavom Gospa nam pokazuje jedini istiniti zakon samoostvarenja ovdje na zemlji i u vječnosti– a to je nesebično darivanje drugima, sebedarje, polaganje svog života za sreću drugog, onako kako je i Isus rekao svojim učenicima, a na kraju i učinio: "Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje".(Iv 15, 13)

Mi vjerujemo kako je čovjek stvoren u savršenom skladu s Bogom i prirodom, ali je zbog pada u grijeh njegova narav postala ranjiva, sklona zlu, bolu i prolaznosti. Naše srce je ranjeno grijesima, emocionalnim i duhovnim ranama. Teško nam je ljubiti sebe, druge a ponajviše Boga. Gospa vidi ovu našu nemoć. I zato njezina gesta kojom poziva djecu – vidioce da joj se približe, znači poziv svima nama, cijelom ljudskom rodu da pristupi bliže Onome koji jedino može liječiti srca ranjena – njezinom Sinu, Isusu Kristu.

Zato se za Međugorje kaže: „Po Mariji k Isusu!“. Jer Ona ne vodi sebi, Ona nas preko njezinih glavnih poruka (tzv. pet kamenova): poziva na svakodnevnu molitvu krunice, poziva na življenje sakramentalnog života (svakodnevne svete mise i česte ispovijedi), poziva na post, poziva na čitanja Božje riječi i poziva na činjenja dobrih dijela, zapravo želi privući k Isusu koji će svojom silom kojom može sve obnoviti, izliječiti i naša srca i učiniti ih sličnima svome srcu. Srcu koje je tako ljubilo svijet da je dalo svoj život kao otkupninu za mnoge.

Sigurno nije slučajno da su Gospina ukazanja započela baš u mjesecu lipnju, mjesecu koje je posvećeno Presvetom Srcu Isusovu! Tako Isusovo srce i Gospina Majčinska ljubav ostaju izvor na koji se trebamo iznova vraćati kako bi im postajali sve sličniji i sve više postajali ljudi sposobni za ljubav; Gospina djeca, u ovom svijetu 'odraslih' koju su zaboravili što znači biti blaga i ponizna srca.

S druge strane, samo ljudi 'blaga i ponizna srca', imaju u sebi i stvaraju oko sebe ozračje mira zbog kojeg je Kraljica Mira i došla k nama. Stoga, Kraljice Mira, i dalje moli za nas!

Paula Tomić / Glasnik Mira, lipanj 2026.

I ovoga puta sa molitvom, pjesmom i razmatranjima oko 23.08 minuta stiglo se tek do najave petog žalosnog otajstva. Tada je vidjelica Marija pozvala:

„Sad ćemo u ovoj desetici moliti Gospu za ukazanje, za sve vas!“

Nakon nekoliko Zdravo Marija, dogodilo se ukazanje, nakon kojeg je vidjelica Marija izmolila molitvu „Veliča“ i završila molitvu pete desetice žalosnih otajstava. Nakon molitve „Salve Regina“, Marija je i ovaj put podijelila ono što se dogodilo za vrijeme ukazanja:

"Za vrijeme ukazanja, kad je Gospa došla, ja sam Gospi preporučila sve nas, sve naše nakane, sve ono što imamo u srcu i ljude koji su nam se preporučili u molitve, a nisu mogli biti s nama, ali su duhovno povezani s nama. Gospa je molila nad nama i mi smo je zamolili da zagovara pred svojim Sinom Isusom za mir u našim srcima, za mir u našim obiteljima i mir u čitavom svijetu, na poseban način tamo gdje je rat! Gospa je ispružila ruke, sve nas je gledala i molila nad nama. I večeras dala nam je zadaću: da nas je tijekom ovih svih godina pozivala i da nas poziva na svetost! Rekla nam je da je naš život ovdje na zemlji prolazan i da ostavimo trag naše prisutnosti i da razmišljamo i da se pripremamo za život vječni! Na kraju je Gospa ispružila ruke i znakom križa sve nas je blagoslovila i otišla u Nebo i rekla: Sutra u isto vrijeme, na istome mjestu!"

- kazala je vidjelica Marija četvrtog dana Devetnice Kraljici Mira na Brdu ukazanja! - kazala je vidjelica Marija četvrtog dana Devetnice Kraljici Mira na Brdu ukazanja! Na kraju su prisutni svećenici zajedno s biskupom, mons. Janom Sobilom, pomoćnim biskupom Harkovsko-zaporiške biskupije iz Ukrajine, udjelili su svoj blagoslov svim okupljenima.

Molitva devetnice na Brdu ukazanja sa vidjelicom Marijom Pavlović – Lunetti nastavlja se svaku večer u 22,00 sata kod Gospina kipa na Brdu ukazanja do 24. 6., uočnice 45. godišnjice Gospinih ukazanja i njezinih poziva na mir! Prijenos molitve uživo prate Mary TV, Maria Vision i Radiopostaja Mir Međugorje na svojim mrežnim stranicama.

Gospina poruka preko Marije Pavlović-Lunetti, 19.6.2026."

"I večeras dala nam je zadaću: da nas je tijekom ovih svih godina pozivala i da nas poziva na svetost! Rekla nam je da je naš život ovdje na zemlji prolazan i da ostavimo trag naše prisutnosti i da razmišljamo i da se pripremamo za život vječni!"