U ono vrijeme: Istupiše farizeji i počeše raspravljati s Isusom. Iskušavajući ga, zatraže od njega znak s neba. On uzdahnu iz sve duše i reče: »Zašto ovaj naraštaj traži znak? Zaista, kažem vam, ovome se naraštaju neće dati znak.«

Tada ih ostavi, ponovno uđe u lađu pa otiđe prijeko.

Svećenik: fr Luka Madunić.

Živimo u svijetu rastrganom i podijeljenom ratovima i nasiljem. Mnogi naši sugrađani su tjeskobni i dezorijentirani. Međunarodni poredak je ugrožen. U takvoj situaciji Europa mora ponovno otkriti svoju dušu kako bi cijelome svijetu mogla pružiti svoj nezamjenjiv doprinos općem dobru, stoji u zajedničkom priopćenju kojim predsjednici europskih biskupskih konferencija žele proširiti poziv koji je uputio papa Lav XIV. na završetku Jubileja, odnosno da vrijeme koje dolazi može biti početak nade.

S povijesnog gledišta, naveli su biskupi, nakon helenističke i rimske civilizacije, kršćanstvo je bilo jedno od temeljnih stupova našeg kontinenta, oblikujući lice Europe koja je humanistička, solidarna i otvorena prema svijetu. U današnjem je kontekstu društvo pluralističko, obilježeno jezičnim različitostima, regionalnim kulturnim razlikama i brojnim religijskim i duhovnim tradicijama. Premda je kršćana manje, primijetili su biskupi, to ih ne sprječava da se, s hrabrošću i ustrajnošću, vrate temeljima svoje nade. Kako bi se to postiglo, potrebno je slijediti tragove otaca utemeljitelja Europe koja je nastala nakon razornog Drugog svjetskog rata, u kojem su milijuni ljudi stradali iz rasnih, vjerskih i identitetskih razloga, te je stoga postala jasna hitnost izgradnje novog svijeta. Mnogi katolički laici tada su zamislili Europu kao zajednički dom i posvetili se razvoju novog međunarodnog okvira, osobito kroz osnivanje Ujedinjenih naroda, s ciljem da se utemelji pomireno društvo koje bi moglo postati stup slobode, jednakosti i mira.

Biskupi su nadalje istaknuli da oci utemeljitelji Europe – Robert Schuman, Konrad Adenauer i Alcide De Gasperi, nadahnuti svojom kršćanskom vjerom, nisu bili naivni sanjari, nego graditelji veličanstvene, premda krhke građevine. Budući da su voljeli Krista, voljeli su i čovječanstvo te su se zalagali da ga ujedine – više je puta isticao sveti Ivan Pavao II., prisjećajući se uloge kršćana u izgradnji Europe.

Upravo je tragedija ubojstava Drugoga svjetskog rata upozorila generaciju utemeljitelja Europe na opasnost totalitarnih režima koji se hrane nacionalizmom kako bi ostvarili hegemonijske ciljeve, čiji je ishod jedino rat. Alcide De Gasperi tvrdio je da ako ujedinjena Europa nije nastala protiv domovina, nego protiv nacionalizama koji su ih uništavali, tada Europa ne smije biti svedena na gospodarsko i financijsko tržište, jer bi to značilo izdaju početne vizije njezinih očeva utemeljitelja, stoji također u priopćenju biskupa. Izražavaju stoga nadu da će Europa uvijek birati nadnacionalno rješavanje sukoba kroz odgovarajuće mehanizme i saveze. Morat će uvijek biti spremna na obnovu dijaloga, čak i u slučaju sukoba, te se zalagati za pomirenje i mir.

Europa je, poručili su biskupi, pozvana tražiti saveze koji bi polagali temelje za autentičnu solidarnost među narodima. Unatoč tomu što su se Europljani ponovno približili jedni drugima, osobito nakon početka rata u Ukrajini, Europa je još uvijek potrebna svijetu. To je hitnost koju kršćani moraju prisvojiti kako bi se, gdje god se nalazili, odlučno zalagali za njezinu budućnost s istom živom sviješću kakvu su imali oci utemeljitelji. U ime svoje vjere, kršćani su pozvani dijeliti sa svim stanovnicima europskog kontinenta svoju nadu u univerzalno bratstvo, zaključili su biskupi, prenio je Vatican News.

Akcija za Bosnu i Hercegovinu započela je na svetkovinu Velike Gospe prošle godine, a završena je na blagdan Gospe Lurdske, čime je cijeli pothvat dobio snažnu duhovnu dimenziju i duboko marijansko obilježje. Taj vremenski okvir dodatno je naglasio molitveni karakter inicijative, koja je od samoga početka bila prožeta pouzdanjem u Božju providnost i zagovor Blažene Djevice Marije.

Posebno je bilo je upravo na blagdan Stepinčeva, kada su dva kipa sv. Mihaela postavljena u Odžaku i Žepču.

U Župi Odžak sudionike projekta srdačno je dočekao prečasni Ilija Orkić koji je približio bogatu povijest i pastoralno djelovanje župne zajednice. Istaknuo je važnost ovakvih duhovnih inicijativa za učvršćivanje vjere i nade među vjernicima toga kraja.

Slično ozračje zajedništva i radosti vladalo je i u Župi Žepče gdje je domaćin bio prečasni Predrag Stojčević. U toplom i bratskom susretu predstavio je pastoralni rad i izazove s kojima se župa susreće, naglasivši koliko je snažan simbol sv. Mihaela kao zaštitnika i branitelja u duhovnim borbama svakodnevice.

Preostali, ujedno i posljednji kip, postavljen je na blagdan Gospe Lurdske u Donjem Brišniku, u Župi Bukovica pokraj Tomislavgrada. Ondje je domaćin bio župnik fra Stipe Marković koji je goste upoznao sa životom i djelovanjem župne zajednice, istaknuvši radost i zahvalnost zbog dolaska kipa sv. Mihaela u njihovu sredinu, duvanjski kraj, posebice u ozračju 1100. obljetnice hrvatskog kraljevstva.

Time je simbolično zatvoren krug – od Velike Gospe do Gospe Lurdske – od početka do dovršetka projekta koji je ujedinio brojne vjernike, Hrvate s obje strane granice.

Posebne zahvale upućene su Ivanu Juriću, voditelju projekta za Bosnu i Hercegovinu, koji je u zajedništvu i velikom predanju, zajedno s braćom iz pokreta Marijinih ratnika, uspješno priveo kraju ovu akciju. Njegova predanost i ustrajnost bile su snažan oslonac cijelom timu tijekom provedbe projekta.

Valja istaknuti i nesebičan doprinos vozača Romalda Skračića, koji je svih četrnaest kipova preuzeo, utovario u riječkoj luci te ih, unatoč brojnim izazovima i poteškoćama na putu, sigurno i odgovorno dovezao do njihovih konačnih odredišta u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini.

Nakon postavljanja kipova, tamo gdje to još nije napravljeno, slijede izrada postolja kao i svečani blagoslovi, koji će dodatno okupiti vjernike i učvrstiti duhovnu dimenziju ovog projekta.

Ovaj projekt ostaje trajni znak zajedništva, vjernosti kršćanskoj baštini i pouzdanja u zagovor sv. Mihaela Arkanđela. Četrnaest kipova, raspoređenih u sedam mjesta u Hrvatskoj i sedam u Bosni i Hercegovini, trajno će podsjećati na snagu vjere hrvatskoga naroda kroz četrnaest stoljeća njegove kršćanske prisutnosti.

Organizatori zahvaljuju svim župnicima, vjernicima, dobročiniteljima i suradnicima koji su sudjelovali u ovom blagoslovljenom projektu – na slavu Božju i uz zagovor sv. Mihaela arkanđela.

Govoreći o tom starom zakonu koji svoje pravo ispunjenje nalazi jedino u Kristovoj ljubavi, Sveti Otac je nastavio komentirati Isusov govor na gori nakon navještaja blaženstava. Objasnio da je to poziv da uđemo u novost Kraljevstva Božjega koji nam odmah otkriva pravi smisao propisa sadržanih u Mojsijevu zakonu: oni ne postoje kako bi zadovoljili neku izvanjsku religijsku potrebu ili učinili da se osjećamo pravedni pred Bogom, nego da nas uvedu u odnos s njim i s braćom. Dakle, više nije riječ samo o čistoj savjesti, nego o većoj pravednosti koja nas obvezuje na ljubav – rekao je rimski biskup te dodao:

Ispunjenje zakona upravo je ljubav koja ostvaruje njegovo duboko značenje i njegov konačni cilj. Riječ je o stjecanju pravednosti veće od pravednosti pismoznanaca i farizeja; pravednosti koja se ne ograničava na vršenje zapovijedi, nego nas otvara ljubavi i obvezuje da živimo u njoj.

Prepoznati zahtjev ljubavi

Petrov nasljednik je istaknuo da je to novost koja iznenađuje, ali ne niječe prošlost; naprotiv, govori nam da je zakon, koji je dan Mojsiju i prorocima, samo put kojim počinjemo upoznavati Boga i njegov plan za povijest. Dolaskom Krista ulazimo u novi odnos, kao Očeva djeca, kao braća među sobom. Pa što onda znači poštovati zakon? Primjeri koje nam Evanđelje nudi brojni su i konkretni, a prije svega se odnose na svakodnevni život, na ljude koje volimo, na neprijatelje, protivnike i na naše ponašanje – objasnio je Papa te dodao:

Isus nas uči da je prava pravednost ljubav i da u svakoj zapovijedi u zakonu moramo prepoznati zahtjev ljubavi. Doista, nije dovoljno fizički ne ubiti neku osobu ako je potom ubijam riječima ili ne poštujem njezino dostojanstvo. Isto tako, nije dovoljno formalno biti vjeran supružniku i ne počiniti preljub ako u tom odnosu nedostaju uzajamna nježnost, slušanje, poštovanje, briga o njoj ili njemu te zajednički hod u zajedničkom životnom projektu.

Božja logika

Dok od Marije zaziva potrebnu pomoć kako bismo ušli u logiku Kraljevstva Božjega i u potpunosti razumjeli tu revoluciju ljubavi, papa Lav XIV. je zaključio:

Evanđelje nam pruža to dragocjeno učenje: nije dovoljna minimalna pravednost, nego je potrebna velika ljubav koja je moguća zahvaljujući Božjoj snazi.

Trodnevni program započeo je svetom misom koju je predvodio fra Ante Vučković. U homiliji je pozvao sudionike na nutarnju otvorenost, na hrabrost da pred Boga iznesu svoje čežnje, strahove i razočaranja. U kasnijem predavanju naglasio je poruku „Effata“ – otvori se. Otvori se Božjoj milosti, otvori se drugome čovjeku, otvori se istini o sebi. Ljubav, istaknuo je, nije tek osjećaj koji dolazi i prolazi, nego odluka koja uključuje zrelost, odgovornost i darivanje.

U duhovnom dijelu programa sudjelovao je i fra Mate Kolak, čiji je duhoviti pristup ljubavi i odnosima unio vedrinu i opuštenost među sudionike. Kroz humor i jednostavne životne primjere podsjetio je da Bog djeluje i kroz naše nesavršenosti te da put prema braku započinje iskrenošću i zahvalnošću za sadašnji trenutak.

Posebnu su pozornost izazvala izlaganja dr. Gudrun Kugler iz Austrije, koja je govorila o mudrom i odgovornom izboru bračnoga druga, naglašavajući važnost karaktera, zajedničkih vrijednosti i vjernosti vlastitom pozivu. Njezin suprug dr. Martin Kugler održao je radionice o komunikaciji i predstavljanju sebe, svjedočeći iskustvom vlastitoga braka. Psihoterapeutkinja Maja Jakšić govorila je o emocionalnoj zrelosti i iscjeljenju rana koje često nesvjesno unosimo u odnose.

Sudionici su svjedočili da ih je iznenadila dubina programa i broj ljudi koji dijele iste vrijednosti. „Nisam očekivala ovoliko ljudi ni ovakvu ozbiljnost pristupa“, rekla je Ivana (41). Jure (27) iz Slovenije priznaje da će mu trebati „barem tri mjeseca da procesuiram sve što sam čuo“.

Međunarodni Speed Date bio je izazov, ali i prilika za hrabrost i izlazak iz zone komfora. „Sporazumijevali smo se rukama i nogama“, kroz smijeh kaže Dario (34) iz Gospića, svjedočeći da jezik nije prepreka kada postoji iskrena želja za susretom.

Uz duhovni i edukativni dio, susret je obilježila i radost zajedništva. Valentinovo je proslavljeno uz pub kviz, večernje druženje i bečki valcer u ponoć, u ozračju koje je podsjetilo da kršćanska radost proizlazi iz susreta i zajedništva.

Summit su organizirali Tomislav Belavić iz Katoličke udruge Prilika za susret i Vlatka Kalinić, osnivačica platforme katSus.org, u suradnji s obitelji Kugler iz Austrije, osnivačima kathtreff.org, koja već godinama organizira slične susrete u zemljama njemačkoga govornog područja. Njihova je zajednička vizija bila stvoriti prostor u kojem se vjera, razboritost i stvarna prilika za upoznavanje susreću u jedinstvenom iskustvu.

Organizatori poručuju da je ovo prvi međunarodni susret ove vrste u Hrvatskoj, ali ne i posljednji. Mnogi sudionici vraćaju se kući s novim prijateljstvima, ohrabrenjem i sviješću da vrijeme čekanja nije praznina, nego prostor u kojem Bog priprema srce za dar ljubavi.

Na početku misnog slavlja svećenici su u procesiji ušli u crkvu, a prvi su oltaru prišli članovi franjevačke mladeži koji su nosili upaljene svijeće te su ih, došavši pred oltar, rasporedili oblikujući Tau – prepoznatljivi franjevački simbol nasljedovanja Krista i vjernosti evanđelju. Na svojim su majicama mladi nosili slike ubijenih mučenika čime su na snažan i dirljiv način posvjedočili trajno sjećanje na njihovu žrtvu.

Svetu misu predslavio je fra Jozo Grbeš, provincijal Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja Blažene Djevice Marije, uz koncelebraciju dvadesetak svećenika i sudjelovanje brojnih vjernika. U prigodnoj homiliji fra Mario Knezović, gvardijan franjevačkog samostana i župnik župe sv. Petra i Pavla, govorio je o značenju mučeništva i vjernosti evanđelju, istaknuvši kako žrtva mostarskih fratara ostaje trajni poticaj na ustrajnost u vjeri i svjedočenju istine, unatoč povijesnim nepravdama i stradanjima.

„Njihova krv nije prolivena uzalud. Ona je trajni poticaj da ostanemo postojani u dobru,“ poručio je fra Mario, naglasivši kako sjećanje na pobijene fratre nije tek povijesni čin, nego živa opomena i poziv na odgovornost u sadašnjem vremenu.

Fra Jozo Grbeš zahvalio je svima na sudjelovanju, podsjetivši na važnost zajedništva i očuvanja identiteta. Istaknuo je kako su mostarski fratri svojim životom i smrću ostavili dubok trag u povijesti hercegovačkih franjevaca i cjelokupnog hrvatskoga naroda.

Obljetnica je i ove godine okupila brojne vjernike koji su zajedničkom molitvom i sudjelovanjem u euharistijskom slavlju odali počast ubijenim fratrima, izražavajući nadu da će njihova žrtva i dalje biti nadahnuće za život u istini, vjeri i ljubavi.

Svečana procesija prema katedrali Presvetoga Srca Isusova krenula je iz Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa. U njoj su sudjelovali svi svećenici, biskupi i nadbiskupi, kao i predstavnici Ministarstva obrane i Oružanih snaga BiH.

Na početku misnog slavlja nadbiskup Vukšić pozdravio je sve prisutne, kardinala Puljića, apostolskog nuncija nadbiskupa Francisa Assisija Chullikatta, nadbiskupe, biskupe, provincijale i svećenike iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Slovenije, Srbije, Crne Gore, Makedonije, Italije, Austrije, Albanije i Slovačke. „Pozdravljam i dragu rodbinu i prijatelje mons. Mire, vjernike iz Busovače gdje je on rođen, predstavnike drugih vjerskih zajednica i državnih vlasti, posebice Ministarstva obrane i Oružanih snaga Bosne i Hercegovine te predstavnike diplomatskoga zbora i snaga NATO-a i EUFOR-a. Radujemo se vašemu dolasku.“

„Dragi mons. Miro, došli smo s tobom sudjelovati u molitvi i posvjedočiti, da ti želimo biti podrška u tvom budućem služenju narodu milosrdnoga Gospodina. Njega molimo, da nas sve nastavi podržavati u onomu što smo činili dobro i da nam oprosti slabosti, kako bismo mogli biti na slavu Boga i dobro svih njegovih stvorenja,“ rekao je u uvodnom obraćanju vrhbosanski nadbiskup te je iskazao sućut za stradale ovog tjedna u prometnoj nesreći u glavnom gradu BiH.

Prvo čitanje je pročitao general bojnik Tomo Kolenda, psalam je otpjevao Siniša Markanović, dok je drugo čitanje pročitala satnica Tea Papić. Evanđelje je proglasio fra Robert Bašić.

Nakon naviještenih liturgijskih čitanja uslijedilo je uvodni dio ređenja, predstavljanje izabranika te je nuncij Chulikatt pročitao Apostolski nalog pape Lava XIV. o imenovanju mons. Mire Relote za vojnog biskupa u BiH.

Pratitelji mons. Mire Relote, koje izabire sam ređenik, bili su fra Petar Karajica, ravnatelj Kruha sv. Ante i don Žarko Relota, predstojnik ureda Zadarske nadbiskupije za pastoral obitelji i župnik rođenja BDM u Privlaci.

Na početku propovijedi biskup zareditelj nadbiskup Vukšić je rekao: „Radujemo se što je naša pokrajinska Crkva dobila novoga biskupa, koji će danas, po primanju svetoga reda biti pridružen dugom nizu nasljednika apostolâ, koje je Isus poslao da kroza sva vremena u narodu Božjemu nastavljaju djelo Krista, vječnoga Pastira naroda Božjega.“ Potom se propovjednik zadržao na tumačenju liturgijskih čitanja tog dana.

„Red biskupa je u Crkvi naslijedio kolegij apostola u učiteljstvu i pastirskoj upravi. Štoviše, u biskupskom redu, čijem podjeljivanju ćemo svjedočiti, apostolski zbor neprestano traje (usp. CD 4). Pri tomu, služba apostolstva uvijek je jednaka: Navješćivati ljudima da je Bog s njima i da im je blizu kraljevstvo Božje. To znači da čovjek treba rasti u onomu što je već dobro, da mu je žurno potrebno obraćenje od lošega i primjena Božjih pravila, kako bi u svom životu prispio ‘do jedinstva vjere i spoznaje Sina Božjega, do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove’ (Ef 4,13)“, istaknuo je vrhbosanski nadbiskup.

Dodao je da je biskup poslan biti svjedok nade primjerom vlastitoga života čvrsto ukorijenjenog u Bogu i potpuno predanoga službi Crkvi. „Pri tomu on zna, da je Kristovo evanđelje iznad svake službe u Crkvi. Ono svima njima ravna i svaku usmjerava. U tu svrhu, zadaća biskupa je navješćivati cjelovito evanđelje, odnosno izlagati čitav misterij Krista i vječno blaženstvo, i pozivati ljude da žive u skladu s pravilima evanđelja. Istovremeno, njihovo je poslanje svojim životom pokazivati i riječima tumačiti volju Božju, da treba poštivati svaku ljudsku osobu i njezinu slobodu, pogotovo čovjekov život, obitelj, njezino jedinstvo i čvrstoću, rađanje i odgoj djece; da svatko treba aktivno doprinositi zajednici i izgrađivati društvenu slogu; da se ljudima mora osigurati uvjete za dostojan život, pravedno vrednovati rad, omogućiti odmor te podržavati prosvjetu, umjetnost i tehnička dostignuća; isto tako, ovisno o okolnostima, liječiti siromaštvo i osmišljavati blagostanje“, poručio je.

Mons. Vukšić je rekao da svjedočenje nade ima mnogo područja, sredstava i načina. „A u vremenu kad se množe pojedinci i sustavi što neodgovornim ponašanjem i teškim riječima kradu nadu ljudima, siju strah, izbjegavaju dijalog, ne potiču gospodarski razvitak, ili kad otežavaju poštivanje prava čovjeka i naroda, kad većinska skupina zlorabi zakon protiv dostojanstva manjinske zajednice te se, zbog svega toga, odgađa izgradnja pravednoga društva, mora se u ime Božje dobrim primjerom pokazivati što je volja Božja i kako bi trebalo biti te radi toga i javno podizati glas. To je jedna od moralnih obveza svih crkvenih službenika, a posebice biskupa i dio je njegova poslanja.“

Naglasio je da kršćanski navjestitelj svoju službu vrši radi slave Boga i poštivanja čovjeka. „Dapače, ta uloga svjetionika, posebice u razdobljima moralnoga mraka, poseban je Božji blagoslov i privilegij navjestitelja evanđelja koji ga, dok trpi za Božju stvar, pretvara u svjedoka nade za ljude.“

Vrhbosanski nadbiskup rekao je da je služba vojnoga biskupa obilježena potrebom izravne suradnje s odgovornima u državnim ustanovama, osobito radi izgradnje i jačanja pravednoga mira. „Taj mir nikako nije samo odsutnost sukoba, nego je autentičan i djelotvoran ako je, nadahnut i vođen pravilima Božjeg mira, utemeljen na uzajamnom oprostu i pomirenju, društvenoj pravdi i solidarnosti te na dobrim odnosima među ljudima, narodima i državama. I upravo u skladu s tim poslanjem, naš novi biskup za geslo svoje službe izabrao je riječi: Sluga Božjega mira koje su inspirirane molitvom svetoga Franje Asiškog. Taj mir je Božji dar i zadatak povjeren da ga šire koji žive evanđelje s poniznošću, krotkošću i u duhu bratstva. Geslo tako sažima duhovni i pastoralni program te poručuje, da je biskupska služba usmjerena na izgradnju mira, pomirenja i jedinstva među ljudima“, naglasio je.

„Na kraju, riječima apostola Pavla, koje je uputio svetom biskupu Timoteju (usp. 1 Tim 4,12-16), želimo ti, dragi Miro, Božji blagoslov da u budućem služenju budeš uzor u riječi, vladanju, ljubavi, vjeri i čistoći. Njeguj milosni dar koji ti je dan polaganjem ruku prisutne braće biskupa“, zaključio je na kraju propovijedi mons. Vukšić.

Uslijedio je nastavak obreda biskupskog ređenja kojeg je predvodio nadbiskup Vukšić: obećanja izbornika, litanijska prošnja, polaganje ruku biskupa zareditelja, suzareditelja i ostalih prisutnih biskupa, posvetna molitva ređenja te mazanje glave i predaja evanđelistara i znamenja.

Nakon toga se katedralom prolomio dugotrajni pljesak, a biskupi su biskupu Reloti uputili cjelov mira čime se nadasve ističe jedinstvo Katoličke crkve.

Na kraju misnog slavlja pozdravne riječi uputili su apostolski nuncij u BiH nadbiskup Francis A. Chullikatt, uime biskupa predsjednik HBK-a zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša, uime Franjevačke provincije Bosne Srebrene, redovnika i redovnica provincijal fra Zdravko Dadić, uime klera Vojnog ordinarijata generalni vikar Vojnog ordinarijata u BiH mons. Željko Čuturić te uime Ministarstva obrane zamjenik ministra obrane BiH Slaven Galić.

Nuncij Chullikatt u pozdravu je zahvalio bivšem vojnom biskupu te je istaknuo: „Poziv na biskupsku službu, a osobito na služenje povjereno Vojnom ordinariju, smješta se u osjetljiv ljudski i povijesni kontekst koji traži razlučivanje, blizinu i jasno svjedočanstvo Evanđelja, ondje gdje su u pitanju dostojanstvo osobe i nastojanje oko mira. U tom obzoru osobitom snagom blista biskupsko geslo koje ste izabrali: Servus Dei Pacis – Sluga Božjeg mira“, istaknuo je.

„Biti sluga mira znači preuzeti zahtjevno i nadasve suvremeno poslanje: naviještati i graditi mir koji se ne nameće, nego predlaže; mir koji nastaje iz nutarnjeg obraćenja, dozrijeva u istini i stvara pomirenje. Prisutnost Crkve uz one koji su pozvani jamčiti sigurnost snažno podsjeća da se istinski mir ne temelji na suprotstavljanju, nego na pravdi i pravednosti, prosvijetljenima moralnom savješću, osjećajem etičke odgovornosti i poštovanjem nepovredivoga dostojanstva svake osobe“, rekao je apostolski nuncij u BiH.

Nadbiskup Kutleša je rekao da „današnji čin nadilazi osobni trenutak i biografiju jednog čovjeka. On je duboko crkveni događaj.“

Govoreći o biskupskoj službi, zagrebački nadbiskup je protumačio: „Biskup nije samoprozvani vođa, ni neovisni djelatnik, nego čovjek Crkve, poslan od Crkve i za Crkvu. Kao vojni ordinarij Vi niste pozvani stajati izvan stvarnosti svijeta kojemu ste poslani, nego biti pastir usred njega, među vojnicima i njihovim obiteljima. U prostorima vojne službe, odgovornosti, ranjivosti i moralnih dilema Vaše poslanje bit će trajno i prisutno, ne kao prolazna riječ, nego kao pastirska prisutnost i blizina. Ta blizina traži duboku ukorijenjenost u evanđelju i trajnu budnost duha.“

Nadalje je pojasnio: „Biskup koji prestane učiti, koji se zadovolji površnošću i ponavljanjem, polako prestaje biti pastir. Pastirska služba traži trajno produbljivanje, kako intelektualno, duhovno i ljudsko. Ona istodobno traži i jasno razlučivanje bitnoga. Opasnost svake odgovorne službe jest raspršenost. Mnoštvo obveza, zahtjeva i očekivanja može zasjeniti ono što je središnje u biskupskoj službi. No biskup je pozvan čuvati ono presudno: evanđelje, sakramente, savjest čovjeka i nepovredivo dostojanstvo osobe.“

Mons. Kutleša poručio je novom biskupu: „Uime braće biskupa obećavam Vam bratsku blizinu i molitvu, a Vi osnaženi Duhom Svetim hrabro kročite putem koji Vam je povjeren na spasenje Vaše osobno i onih kojima ste poslani.“ Dodao je da mons. Reloti uime biskupa daruje križ s hrvatskim pleterom, lanac i prsten. „Križ neka vas uvijek podsjeća da je pastirska vlast nerazdvojiva od darivanja samoga sebe. Lanac neka bude znak Vaše trajne povezanosti s Kristom i njegovom Crkvom kojoj ste služitelj, a ne gospodar. Prsten nosite kao znak vjernosti zaručnici Kristovoj kojoj se bez pridržaja darujte. Neka Vas ovi znakovi prate u svakodnevnici Vaše službe i budu tihi, ali snažni podsjetnik komu pripadate i komu služite“, zaključio je zagrebački nadbiskup.

Provincijal Dadić je u govoru posebno istaknuo da je to biskupsko ređenje fra Mire za vojnog biskupa u BiH za Provinciju Bosnu Srebrenu poseban znak Božje blizine i povjerenja Crkve. „Iz bratstva Bosne Srebrene, koje stoljećima dijeli sudbinu ovoga naroda i ovih prostora, Gospodin danas šalje jednoga brata u novu i zahtjevnu službu Crkvi i društvu. Dragi brate Miro, u franjevačkom si Redu učio hoditi putem poniznosti, blizine čovjeku i služenja miru. Vjerujemo da ćeš upravo u tomu duhu vršiti svoje biskupsko poslanje – među vojnicima i svima koji su pozvani čuvati mir, često u teškim i osjetljivim okolnostima. Neka te u svemu vodi Krist, Knez mira, a franjevački pozdrav ‘Mir i dobro’ neka bude pečat tvoga služenja, kao što i tvoje geslo poručuje; Servus Dei Pacis! Ovaj svijet treba ljude koji će biti; Sluge Božjeg mira! Uime Provincije zahvalio je Svetom Ocu na povjerenju iskazanom subratu, svima onima koji su ovaj dan pratili molitvom i djelom te pripadnicima Oružanih snaga i sigurnosnih službi BiH. Riječi zahvale je uputio i bivšem vojnom biskupu mons. Vukšiću.

„Dragi brate fra Miro, Bosna Srebrena ostaje uz tebe. Pratit ćemo te molitvom i bratskom blizinom, da u svome poslanju uvijek ostaneš čovjek evanđelja, brat među ljudima i pastir otvorena srca“, rekao je provincijal Dadić.

Mons. Čuturić je uime svih djelatnika u Vojnom ordinarijatu i svih vojnih kapelana OS BiH u obraćanju zahvalio prvom vojnom biskupu u BiH i vrhbosanskom nadbiskupu Vukšiću na 15 godina vođenja Vojne biskupije. Potom je rekao, u osvrtu na izjavu jedne vjernice u Zagrebu poslije tamošnjeg, nedavnog, biskupskog ređenja: „Biskupe Miro, Vaš budući rad u složenim institucijama kao što su MO i OS BiH, nažalost, tražit će od Vas da ponekad budete i ‘birokrata’, ali s druge strane pružit će Vam veliko polje pastirskog rada s povjerenim Vam vjernicima u Ministarstvu obrane i Oružanim snagama BiH. Neka Vas u Vašem budućem radu prati Božji blagoslov i zagovor sv. Franje“, poručio je mons. Čuturić.

U govoru zamjenik ministra obrane Slaven Galić je rekao da se s ponosom prisjeća službe mons. Tome Vukšića te je dodao: „Fra Miro, neka Vaš rad bude znak prisutnosti Božje pažnje, poticaj na dobro i inspiracija svima koji traže smjernice, podršku i ohrabrenje u svakodnevnom životu. Neka nam ovo slavlje biskupskog ređenja bude spomen-čin, ali i ohrabrenje. Ohrabrenje da i u suvremenom dobu, unatoč nemirima i nejasnoćama, ostanemo postojani u vjeri, povezani u zajedništvu i odgovorni u služenju. Neka nam na tom putu biskupska služba mons. Relote bude znak nade, duhovne snage i pouzdan oslonac svima kojima je povjeren.“

Na kraju pozdravnih govora okupljenim se obratio i vojni ordinarij mons. Miro Relota. „S dubokom zahvalnošću i poniznošću srca stojim pred vama u ovom svetom prostoru sarajevske katedrale, svjestan veličine dara koji mi je danas povjeren i odgovornosti službe na koju me Gospodin poziva. Posebno pozdravljam pripadnike vojske – vaše prisustvo danas duboko me veseli, jer služba koju primam ima posebno poslanje među vama: biti pastir, duhovni oslonac i pratilac onima koji su pozvani služiti miru i sigurnosti našega naroda“, istaknuo je.

Potom je uputio riječi zahvale počevši od pape Lava XIV. do svih prisutnih na slavlju. „Draga braćo i sestre, svoju biskupsku službu želim živjeti kao služenje – u poniznosti, blizini svakom čovjeku i vjernosti Evanđelju. Posebno ću nastojati biti blizu pripadnicima Oružanih snaga, pružajući im duhovnu podršku, ohrabrenje i molitvu u njihovoj časnoj službi za mir i sigurnost. Molim vas: pratite me svojom molitvom, kako bih, oslonjen na Božju milost, bio dobar pastir povjerenom mi stadu. Na kraju, još jednom – hvala svima vama koji ste danas ovdje. Neka nas sve prati zagovor Blažene Djevice Marije, svetoga Franje Asiškoga, blaženog Alojzije Stepinca i blaženog Jakova iz Bitetta, a Gospodin neka dovrši u nama djelo koje je započeo.“

Nakon završnih govora otpjevan je himan „Tebe Boga hvalimo“, dok je novozaređeni biskup, u pratnji biskupa suzareditelja, prolazio katedralom i svima udijelio blagoslov. Poslije završnog blagoslova okupljeni su još jednim pljeskom ispratili mons. Relotu i sve ostale biskupe.

Ceremonijar misnog slavlja je bio vlč. Ivan Rako. Asistirali su bogoslovi Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa i bogoslovi Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Liturgijsko pjevanje je vodio Zbor Magnificat pod dirigentskim ravnanjem mr. art. fra Emanuela Josića. Solisti su bili Jovana Pavlović, Veronika Kolak, Zana Staniškovska, Siniša Markanović, Josip Katavić i Edi Ćefo. Na orguljama je svirao Marko Spajić, trube Benjamin Drijenčić i Edita Strnad.

Misno slavlje su izravno prenosili Radiotelevizija Herceg-Bosna, Laudato TV, Radio Mir Međugorje, Radio Marije BiH te pojedine lokalne radio i televizijske postaje, izvijestila je KTA.

Čuli ste da je rečeno starima: Ne ubij! Tko ubije, bit će podvrgnut sudu. A ja vam kažem: Svaki koji se srdi na brata svoga, bit će podvrgnut sudu. A tko bratu rekne ‘Glupane!’, bit će podvrgnut Vijeću. A tko reče: ‘Luđače!’, bit će podvrgnut ognju paklenomu. Ako dakle prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar. Nagodi se brzo s protivnikom dok si još s njim na putu, da te protivnik ne preda sucu, a sudac tamničaru, pa da te ne bace u tamnicu. Zaista, kažem ti, nećeš izići odande dok ne isplatiš do posljednjeg novčića. Čuli ste da je rečeno: Ne čini preljuba! A ja vam kažem: Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu. Ako te desno oko sablažnjava, iskopaj ga i baci od sebe. Ta bolje je da ti propadne jedan od udova, nego da ti cijelo tijelo bude bačeno u pakao. Ako te desnica tvoja sablažnjava, odsijeci je i baci od sebe. Ta bolje je da ti propadne jedan od udova, nego da ti cijelo tijelo ode u pakao. Rečeno je također: Tko otpusti svoju ženu, neka joj dade otpusnicu. A ja vam kažem: Tko god otpusti svoju ženu – osim zbog bludništva – navodi je na preljub i tko se god otpuštenom oženi, čini preljub. Čuli ste još da je rečeno starima: Ne zaklinji se krivo, nego izvrši Gospodinu svoje zakletve. A ja vam kažem: Ne kunite se nikako! Ni nebom jer je prijestolje Božje. Ni zemljom jer je podnožje njegovim nogama. Ni Jeruzalemom jer grad je Kralja velikoga! Ni svojom se glavom ne zaklinji jer ni jedne vlasi ne možeš učiniti bijelom ili crnom. Vaša riječ neka bude: ‘Da, da, – ne, ne!’ Što je više od toga, od Zloga je.

Svećenik: fra Jure Josipović

Opisali su kontinuirano uskraćivanje zakonskih prava dalitskim kršćanima kao „neizravni oblik diskriminacije.“ Ograničenja manjinskih prava oslabila su „demokratsku strukturu našeg društva“. Vlada mora osigurati „da nijedan građanin ne bude uskraćen za temeljna prava na jednakost i slobodu“.

Istovremeno, uz pozivanje na Ustav, biskupi su pozvali kršćane da daju „zrelo, puno nade i vjerodostojno javno svjedočenje“. Umjesto povlačenja vjernici bi trebali „donositi nadu i promicati jedinstvo“. Kršćanski život znači biti legalist, graditi mir i braniti ljudska prava.

Što se tiče mladih koji se bore s nezaposlenošću, migracijama i društvenim napetostima, biskupi potiču veće društveno angažiranje, uključujući politički angažman. U ozračju polarizacije Crkva želi i dalje biti usredotočena na dijalog, pomirenje i solidarnost sa žrtvama.

U Indiji ima više od 23 milijuna katolika i oni čine oko dva posto ukupnog stanovništva. Katolici čine najveću kršćansku zajednicu u najmnogoljudnijoj zemlji na svijetu kojom dominiraju hindusi. Katolička crkva u Indiji ima tri obreda: latinski, siromalabarski i siromalankarski.

Osiguranje bazilike je objasnilo zašto se vjernici moraju registrirati: "Zbog ograničenog broja sjedala obvezna je i besplatna rezervacija kako bi se osigurali nesmetan dolazak i pristup bazilici, u skladu sa sigurnosnim propisima."

Prijenos tijela sv. Franje iz kripte u Donju crkvu bazilike održat će se u subotu 21. veljače u 16:00 sati. Tada će franjevci također slaviti svečanu Večernju. Liturgiju će predvoditi kardinal Ángel Fernández Artime, papinski legat za papinske bazilike u Assisiju. Događaj će prenositi talijanska javna televizija RAI 1.

Posmrtni ostaci svetog Franje bit će vraćeni u kriptu u nedjelju navečer 22. ožujka. Tom obredu prethodit će svečana sveta misa u 17:00 sati koju će predslaviti predsjednik Talijanske biskupske konferencije kardinal Matteo Zuppi iz Bologne.

Dodajmo da će kroz to vrijeme Gornja bazilika ugostiti koncerte koje će izvesti The Schola Cantorum - London Oratory School, Knoxville Catholic High School Singers of Tennessee, Music Band of the Pontifikical Basilica of St. Francis of Assisi i Florence Chamber Orchestra.

Nakon smrti svetog Franje njegovo tijelo pokopano je ispod glavnog oltara novoizgrađene bazilike i bilo je gotovo nedostupno. Godine 1818. ostaci su ponovno otkriveni. Znanstvena istraživanja iz 1819. godine potvrdila su njihov identitet. Tijekom godina i dalje su bili proučavani i konzervirani.

U 20. i 21. stoljeću grob je otvoren dvaput: prvi put 1978. te potom 2015. godine. Svaki je put iznova potvrđeno uvjerenje da je tijelo sveca snažan znak ljubavi koja ga je pokretala. Pokazalo se da je riječ o tijelu čovjeka iscrpljenog bolešću i ranama Kristovim koje je nosio tijekom posljednje dvije godine života, svjedočeći o življenju Evanđelja do samoga kraja.

Papa Lav XIV. proglasio je ovu godinu posebnim jubilejskim razdobljem posvećenim svetom Franji Asiškom u trajanju od 10. siječnja ove do 10. siječnja 2027. godine. Vjernici diljem svijeta mogu zadobiti potpuni oprost pod uobičajenim uvjetima, posjetom bilo kojoj franjevačkoj crkvi — ili bilo kojem mjestu bogoštovlja u svijetu posvećenom svetom Franji.

(kta)

S pokalom i pjesmom srebrni svećenici uputili su se na večeru i zapjevali “Ako ne znaš šta je bilo”. Pogledajte video.

@dontomolukac Ovako slave hrvati! 🇭🇷🥈⚽️✝️💪🏽 #fyp #fyp❤️ #priest ♬ original sound - dontomislavlukac

Onih se dana opet skupio silan svijet. Budući da nisu imali što jesti, dozva Isus učenike pa im reče: »Žao mi je naroda jer su već tri dana uza me i nemaju što jesti. Ako ih otpravim gladne njihovim kućama, klonut će putem. A neki su od njih došli iz daleka.« Učenici mu odgovore: »Otkuda bi ih tko ovdje u pustinji mogao nahraniti kruhom?«

On ih zapita: »Koliko kruhova imate?« Oni odgovore: »Sedam.« Nato zapovjedi mnoštvu da posjeda po zemlji. I uze sedam kruhova, zahvali, razlomi i davaše svojim učenicima da posluže. I poslužiše mnoštvu.

A imali su i malo ribica. Blagoslovi i njih te reče da i to posluže. I jeli su i nasitili se. A od preteklih ulomaka odniješe sedam košara. Bilo je oko četiri tisuće ljudi. Tada ih otpusti, a sam sa svojim učenicima odmah uđe u lađu i ode u kraj dalmanutski.

Svećenik: vlč. Petar Mlakar.

Unutar križa je planirana kapela klanjanja koja će se nalaziti na mjestu križanja dviju greda na visini iznad 130 metara. Osim toga, spomenik će biti vidljiv i noću kroz zrake svjetlosti, crvene i plave pruge koje simboliziraju krv i vodu, aludirajući na Isusovo raspeće i vizije svete Faustine Kowalske (1905-1938.).

Prema nadbiskupiji cilj projekta je promicanje duhovne obnove stanovništva i jačanje vjere. Križ je također zamišljen kao kulturna i turistička znamenitost koja će potaknuti i gospodarski razvoj regije. Zgrada će postati dio cjeline koja uključuje još i crkvu te Pastoralni centar. Nadolazeće obljetnice 500. godina od ukazanja Gospe Guadalupske (2031.) i 2000. obljetnica Kristove smrti i uskrsnuća, dvije godine kasnije, spominju se kao konkretni povodi za izgradnju ''Križa milosrđa''.

Papa podsjeća da svaki put obraćenja započinje onda kada dopustimo da nas dohvati Riječ i kada je prihvatimo s poniznom raspoloživošću duha: "Postoji povezanost između dara Božje riječi, prostora gostoprimstva koji joj pružamo i preobrazbe koju ona ostvaruje. Zato korizmeni hod postaje povoljna prigoda da poslušamo glas Božji i obnovimo odluku o nasljedovanju Krista, hodeći s Njime prema Jeruzalemu, gdje se ispunja otajstvo Njegove muke, smrti i uskrsnuća."

Slušati Riječ i vapaj onih koji trpe

Sveti Otac dodaje da ove godine želi, prije svega, skrenuti pozornost na važnost davanja prostora Riječi kroz slušanje: "Spremnost za slušanje prvi je znak kojim se očituje želja za ulaskom u odnos s drugim. Slušanje Riječi u liturgiji odgaja za istinitije slušanje stvarnosti: među mnogim glasovima koji prolaze našim osobnim i društvenim životom, Sveto pismo nas osposobljava da prepoznamo onaj koji se uzdiže iz patnje i nepravde, kako ne bi ostao bez odgovora."

Post nas pripravlja za prihvaćanje Božje riječi

Papa Lav XIV. potom povezuje slušanje i post te ističe: "Ako je korizma vrijeme slušanja, post je konkretna praksa koja nas pripravlja za prihvaćanje Božje riječi. Uzdržavanje od hrane drevna je i nezamjenjiva asketska vježba na putu obraćenja. Upravo zato što uključuje tijelo, jasnije pokazuje čega smo 'gladni' i što smatramo bitnim za svoje uzdržavanje. Post služi razlučivanju i uređenju 'apetita', održavanju budnima gladi i žeđi za pravednošću, oduzimajući joj rezignaciju i poučavajući je da postane molitva i odgovornost prema bližnjemu."

Post u vjeri i poniznosti

Ponovno spominjući sv. Augustina koji, s duhovnom profinjenošću, naznačuje napetost između sadašnjeg vremena i budućeg ispunjenja koja prožima to čuvanje srca, Papa nastavlja: "Post, shvaćen u tom smislu, omogućuje nam ne samo disciplinirati želju, očistiti je i učiniti slobodnijom, nego je i proširiti, tako da se usmjeri prema Bogu i orijentira na djelovanje u dobru. Ipak, kako bi post sačuvao svoju evanđeosku istinu i izbjegao napast oholosti srca, mora se uvijek živjeti u vjeri i poniznosti i biti ukorijenjen u zajedništvu s Gospodinom. Kao vidljivi znak našega nutarnjeg nastojanja da se, uz potporu milosti, udaljimo od grijeha i zla, post mora uključivati i druge oblike odricanja usmjerene k tomu da steknemo umjereniji stil života, jer 'samo strogost čini kršćanski život snažnim i autentičnim'".

Razoružati govor; odreći se oštrih riječi

Rimski prvosvećenik zato poziva sve na jedan vrlo konkretan i često podcijenjen oblik posta, a to je uzdržavanje od riječi koje pogađaju i ranjavaju našega bližnjega. "Počnimo razoružavati govor, odričući se oštrih riječi, brzih osuda, kleveta i ogovaranja onih koji su odsutni i ne mogu se braniti. Naprotiv, nastojmo naučiti odmjeravati riječi i njegovati ljubaznost: u obitelji, među prijateljima, na radnim mjestima, na društvenim mrežama, u političkim raspravama, u medijima, u kršćanskim zajednicama. Tada će mnoge riječi mržnje ustupiti mjesto riječima nade i mira."

U zajednici, u zajedničkom hodu

Na kraju Papa ponavlja da korizma ističe zajedničarsku dimenziju slušanja Riječi i prakticiranja posta: "Zato su i naše župe, obitelji, crkvene skupine i redovničke zajednice pozvane u korizmi ostvariti zajednički hod, u kojem slušanje Božje riječi, kao i vapaja siromašnih i zemlje, postaje oblik zajedničkoga života, a post podupire stvarno pokajanje".

"Predragi, zamolimo za milost korizme koja će naše uho učiniti pažljivijim za Boga i za posljednje. Zamolimo za snagu posta koji će zahvatiti i jezik, kako bi se smanjile riječi koje ranjavaju, a povećao prostor za glas drugoga. I zauzmimo se da naše zajednice postanu mjesta u kojima vapaj onih koji trpe nalazi prihvaćanje, a slušanje rađa putove oslobođenja, čineći nas spremnijima i revnijima u prinosu izgradnji civilizacije ljubavi", zaključuje Sveti Otac, zazivajući na sve Božji blagoslov.

Zavjete u Družbi Sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog položila je 13. kolovoza 2023. godine. Radila je kao novinarka i bila suradnica na Hrvatskom katoličkom radiju, Radio Mariji i na portalu Mreže Riječi. Radila je kao pravnica u Domu za žene i djecu – žrtve nasilja u obitelji „Sv. Ana“ u Rijeci. Do odlaska u Vatikan je vodila Tranzitni punkt za migrante u Rijeci.

Od 2023. radi u Dikasteriju za komunikacije te je doktorandica društvenih znanosti na Collegium Maximumu Papinskog sveučilišta Gregoriana u Rimu.

Reprezentacija je tijekom prvenstva pokazala borbenost i sportski duh, a plasman u finale velik je uspjeh za hrvatski tim. Drugo mjesto na europskoj razini potvrda je predanog rada, truda i timske povezanosti. Brojni vjernici i pratitelji na društvenim mrežama uputili su čestitke reprezentaciji, ističući kako su dostojno i ponosno predstavljali Hrvatsku.

Uz sportski rezultat, upravo zajedništvo i pozitivna atmosfera ono su što je obilježilo njihov nastup – kako na terenu, tako i nakon posljednjeg sučevog zvižduka. Srebro s Europskog prvenstva tako će, osim po sportskom uspjehu, ostati zapamćeno i po radosnom slavlju koje je pokazalo snagu zajedništva i ponosa na hrvatske boje.

View this post on Instagram

A post shared by Don Tomislav Lukač (@dontomislavlukac)

View this post on Instagram

A post shared by Don Tomislav Lukač (@dontomislavlukac)

Tema konferencije: Krist je Kralj.

Program konferencije preuzmite ovdje.

Plenarno izlaganje će održati nabiskup San Francisca Salvatore Cordileone (SAD), koji je zaslužio pažnju svjetske javnosti zabranivši 2022. godine primanje svete pričesti Nancy Pelosi, tadašnjoj predsjednici Kongresa SAD-a, kao političarki koja se predano zalaže za pobačaj. Drugi govornici su biskup Robert Mutsaerts (Nizozemska), David Rodríguez, mag. teol. iz Fatima Centra (SAD), p. Hrvoje Juko, SJ (Hrvatska), John-Henry Westen, urednik LifeSite-a (Kanada) i prof. dr. sc. don Josip Mužić, pročelnik katedre filozofije na KBF-u u Splitu (Hrvatska).

Kotizacija za konferenciju iznosi 120€ (100€ za svećenike, časne, umirovljenike i studente).

MolimoVas da kotizaciju uplatite na sljedeći račun:

Apologetska udruga blaženi Ivan Merz

IBAN HR8523400091110376905 (BIC: PBZG HR 2X)

U opis plaćanja upišite: „kotizacija 26“. Ukoliko uplaćujete za drugu osobu, nakon „kotizacija 26“ dodajte puno ime osobe za koju uplaćujete.

Nakon uplate molimo Vas da nam se javite isključivo na adresu:

[email protected]

Nakon provjere vaše uplate primit ćete potvrdu o akreditaciji.

Brojmjesta je ograničen (150) te ukoliko ste zainteresirani za sudjelovanje na konferenciji molimo vas da što prije uplatite kotizaciju, a najkasnije do 16. veljače 2026. (ukoliko se kvota ranije popuni mi ćemo staviti obavijest na našem portalu: https://katolik.hr/ ).

Nadamo se susretu i druženju s vama kao i duhovnom obogaćenju na predstojećoj konferenciji.

Mir i dobro.

Davor Dijanović

Predsjednik Apologetske udruge bl. Ivan Merz

U ono vrijeme: Vrati se Isus iz krajeva tirskih pa preko Sidona dođe Galilejskom moru, u krajeve dekapolske. Donesu mu nekoga gluhog mucavca pa ga zamole da stavi na nj ruku. On ga uzme nasamo od mnoštva, utisne svoje prste u njegove uši, zatim pljune i dotakne se njegova jezika. Upravi pogled u nebo, uzdahne i kaže mu: »Effata!« — to će reći: »Otvori se!«

I odmah mu se otvoriše uši i razdriješi spona jezika te stade govoriti razgovijetno. A Isus im zabrani da nikome ne kazuju. No što im je on više branio, oni su to više razglašavali i preko svake mjere zadivljeni govorili: »Dobro je sve učinio! Gluhima daje čuti, nijemima govoriti.«

Svećenik: fra Mate Kolak.

"Draga braćo i sestre, u našem svijetu i u našem narodu stara je izreka kad želimo nekome dobro, kad želimo da netko bude bolji, mi imamo običaj reći, neka mu Bog prosvijetli pamet. I toliko mudrosti ima u riječima tih naših starijih. Neka mu Bog prosvijetli pamet. I ja to danas u istinu želim i vama i sebi. Da uvijek, Gospodine, svjetlo bude prisutno u našim životima. Nama grijeh stvara tamo, grijeh gasi svjetlo.

Nekad se čovjek toliko prepusti grijehu da ne vidi više koji je pravi put. I tako je potrebna Božja milost i Božja intervencija u naš život da bismo vidjeli koji je Kristov put, koji je pravi put. Vi dobro znate kad nešto tražite u mraku, ne vidite ništa. I dovoljan je samo mali plamen, samo mali plamen je dovoljan da vi već vidite gdje ste, da se možete orijentirati i naći izlaz iz te prostorije, a zamislite što tek može Krist koji je svjetlo svijeta, koji nam je darovan na prosvjetljenje svih naroda.

Nekako to često spominjem, tako su mi dragi obredi Velike Subote, gdje je crkva u tami, u mraku, i ulazi svećenik s uskrsnom svijećom i pjeva svjetlo Kristovo i nakon toga se pale svijeće. I od tog jednog malog plamena, uskrsne svijeće, cijela crkva bude osvijetljena. Sve vaše svijeće budu zapaljene. I tu vidimo kolika je snaga pa makar i najmanjeg plamena.

Mi često za sebe kažemo, pa što ja mogu učiniti? Što ja mogu promijeniti? Ne mislimo da smo mi sposobni nešto puno napraviti. Ali svaki put kad mi dođe ta misao, sjetim se tog jednog jedinog plamena uskrsne svijeće, koji zapali sve naše svijeće i crkva bude cijela osvijetljena.

Svaki put kad činimo dobro, mi palimo svjetlo u životima naših bližnjih. Svaki put kad se odlučimo za Kristov zakon, mi osvijetlimo put nekome. I nema ništa ljepše nego kad s nekim provodiš vrijeme i taj netko ti da drugačiji pogled na tu stvarnost koja te mučila. Isto kao da ti osvijetli taj put. I ako je to čovjek kadar, (3:20) zamislite što tek može Krist napraviti u našem životu.

Danas je također dan posvećenog života, kada na poseban način zahvaljujemo i molimo za sve one koji su odlučili izbliže slijediti Krista po primjeru Evanđelja, nasljedovati Evanđelja. Sada slušam zbor i to tako lijepo zvuči, skladno. Četveroglasje savršeno i kad netko nešto dobro radi, to izgleda lagano i uopće ne razmišljamo da treba vremena da se ti glasovi nauče. Treba naučiti četiri različita glasa i onda treba sve to zajedno spojiti. I toliko je vremena, truda i muke da to zvuči skladno i mi kad to čujemo čini nam se jednostavno. Zašto? Zato što znaju to raditi.

Vi imate neke ljude koji su proživjeli toliko muka u životu, toliko patnje, križeva, ali ti na njima to ne vidiš. I neka ti ljudi izgledaju pozitivnije od nas koji kao sve imamo i nije nam ništa. Neki ljudi ne kukaju, neki ljudi se ne žale, iako bi mogli. A puno nas i kuka i žali se, a nemamo razloga.
I ne znam je li vam nekad netko rekao, kako je tebi lako živjeti. Pa lako je tebi. Zašto nam to kažu? To ti kaže netko kome ti izgledaš kao da laganije živiš od njega, kao da ti je lakši život.

Ne znači da je tebi lakši život, nego znaš živjeti. Znaš se nositi s problemima i sa svim situacijama koje te zadese u tvom životu. Ne vučeš sam svoj križ, nego zazivaš Božju pomoć. Naslonim svoj križ na Božji križ. Naslonim svoje patnje na Kristove patnje. I onda to ide. I zato možda ti životi izgledaju lakši. Ali nisu oni lakši, nego ti ljudi znaju živjeti. Živjeti s Kristom, a ne biti solo igrači. I upravo to želim povezati s posvećenim životom. Posvećen život nije nešto atraktivno, nešto što zabljesne na trenutak. To je nešto što se živi iz dana u dan.

Vi kad imate, na primjer, Sakrament Vjenčanja, svi se sredimo, svi prekrasno izgledamo, mladenka, mladoženja, bend, večera, fotografi, i taj dan sve izgleda prekrasno, imamo uspomenu. Ali život nije to. Život počinje tek u svakodnevici. I tako je potrebno znati naučiti svoju svakodnevicu i radovati se i plakati s Kristom, zahvaljivati i moliti zajedno s Kristom.

Znati ponijeti svoj križ, ali znati i zahvaliti. Da u istinu moj dan počne u ime Oca i Sina i da moj dan završi također s Kristom. To je taj posvećeni život i treba moliti za ljude koji su se odazvali na Boži poziv. Vas ovdje ima iz različitih župa i ako nema duhovnih zvanja u našim župama, to je očito znak da se ne moli dovoljno. To je znak da se treba više moliti, da Gospodin pošalje radnike na svoju njivu.

I kao što nam u životu treba primjer, treba nam netko u koga ćemo se uzdati, nekako tu možemo vidjeti te posvećene osobe. Kad nam bude teško, kad budemo se pitali možda je li ovo sve ima smisla, kako je teško živjeti evanđelje, kad vidimo redovnika ili redovnicu, da nam dođe u pamet oni su svoj cijeli život dali Kristu. Ako mogu oni cijeli život, pa mogu onda i ja. I to su ti svjetionici, ti putokazi, upravo to svjetlo o kojem danas pričamo, koje nas vodi naprijed, a svima nama najveći putokaz i najveći svjetionik je Isus Krist. I uvijek je potrebno uzdati se i gledati u njega.

Ima onaj psalam, gledajte u Gospodina i razveselite se. Ako budemo gledali u sami sebe, često ćemo se razočarati. Ali ako budemo gledali u Gospodina, on će nam donijeti u istinu veselje, donijeT će nam smisao, jer jedini on to može. Sunce svijetli svima, tako i naš Krist svijetli svima. Sunce ne svijetli jedino onima koji se skriju od njega, koji sami odbijaju sunčevu svjetlost. Tako isto s nama.

Nemojmo dopustiti da se sakrivamo od Krista, nego donesimo mu sve svoje tame, sve svoje grijehe, sve svoje nečistoće, da nas u istinu obasja svojim svjetlom, da očisti sve ono što nije njega dostojno i da u istinu njegovo svjetlo pobjedi svaku tamu u našim životima. Tako neka bude. Amen."

U ozračju molitve i sabranosti, slavlje sakramenta ženidbe proteklo je dostojanstveno i svečano, podsjećajući kako je brak više od svečanog čina, on je savez ljubavi, vjernosti i zajedničkog oslanjanja na Boga.

View this post on Instagram

A post shared by Dara FILMS (@dario_pehar_films)

Dirljive prizore zabilježio je Dario Pehar Films, čiji je objektiv uhvatio iskrene emocije mladenaca i atmosferu ispunjenu vjerom i ljubavlju. Ovaj emotivni trenutak još jednom je pokazao koliko su vjera i molitva snažno utkane u život hercegovačkih obitelji te koliko duhovna glazba može dotaknuti ljudsko srce u najvažnijim trenucima života.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

Ipak, cijela ova nesreća, bila je prilika za Rafaelu da se susretne s vjerom i Bogom. Naime, do tada se zvala Samira i pripadala je muslimanskoj vjeroispovijesti, odnosno nije vjerovala u ništa, kako sada kaže. Sinovljeva nesreća, susret s ljudima koji mole i u njoj samoj su izazvali želju za obraćenjem i pripadanjem Crkvi. Tako je na veliku subotu 23. 4. 2011. ona primila sve sakramente inicijacije, a suprug Darko je primio pričest i krizmu.

Danas Rafaela svjedoči, kako joj je sinovljeva nesreća zapravo blagoslov, jer je preko nje Bog spasio i Ninu i cijelu njezinu obitelj, otkrio im se kao Bog ljubavi i života i kao Onaj koji svako zlo može preobraziti u dobro!

Emisiju uređuje i vodi Paula Tomić.

U ono vrijeme: Usta Isus i otiđe u kraj tirski. I uđe u neku kuću. Htio je da nitko ne sazna, ali se nije mogao sakriti, nego odmah doču žena koje kćerkica imaše duha nečistoga. Ona dođe i pade mu pred noge. A žena bijaše Grkinja, Sirofeničanka rodom. I moljaše ga da joj iz kćeri istjera zloduha.

A on joj govoraše: »Pusti da se prije nasite djeca! Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima.«

A ona će mu: »Da, Gospodine! Ali i psići ispod stola jedu od mrvica dječjih.« Reče joj: »Zbog te riječi idi, izišao je iz tvoje kćeri zloduh.« I ode kući te nađe dijete gdje leži na postelji, a zloduh je bio izišao.

Svećenik: vlč. Petar Mlakar.

Prema crkvenim izvješćima, od 2015. godine oteto je više od 200 katoličkih svećenika, od kojih je većina kasnije oslobođena, no neki su ubijeni ili su umrli od posljedica zatočeništva. Unatoč povremenim oslobađanjima talaca, više svećenika i dalje se nalazi u zatočeništvu, a pojedini su tijekom godina otimani i više puta, što pokazuje trajnu ranjivost klera u toj regiji. Slični napadi događali su se i ranije: svećenici su otimani iz župnih kuća, vjernici iz crkava, a cijele zajednice ostajale su pogođene nasiljem i nesigurnošću.

Poziv na molitvu i solidarnost

Crkveni poglavari redovito pozivaju vjernike na molitvu za otete, za žrtve nasilja i za mir u Nigeriji, ističući da progon kršćana predstavlja i širi izazov vjerske slobode i ljudskog dostojanstva. U svjetlu novih tragedija, Crkva ponovno podsjeća da je molitva, solidarnost i zauzimanje za pravdu put kojim vjernici odgovaraju na nasilje – čuvajući nadu i vjeru usred teških kušnji.

U pojedinim medijskim izvješćima i komentarima spominje se da se počinitelj identificirao kao transrodna osoba, dok su policijski opisi u ranoj fazi istrage govorili o ženskoj osobi pronađenoj među poginulima. Službene vlasti zasad nisu objavile sve pojedinosti o identitetu ni motivu, naglašavajući da je istraga još u tijeku.

Poziv na molitvu i mir

Tragedije poput ove ponovno otvaraju bolna pitanja nasilja, duševnog zdravlja i ranjivosti mladih, ali i pozivaju vjernike na molitvu za žrtve, njihove obitelji te cijelo društvo. U trenucima tame kršćanska poruka podsjeća da život svakog čovjeka ima neprocjenjivu vrijednost te da su suosjećanje, molitva i zauzimanje za dobro putovi koji vode prema istinskom miru.

Odvjetnica Georgianne Walker, rođena 1975. u South Bendu (Indiana), podvrgnuta je operaciji abdomena u prosincu 2024., nakon čega je razvila tešku infekciju donjeg dijela trbuha s jakim bolovima i dugotrajnim liječenjem antibioticima. Iako su se simptomi postupno smanjivali, kirurška rana ostala je otvorena, upaljena i nezacijeljena. Unatoč stalnom liječničkom nadzoru tijekom deset mjeseci nije bilo poboljšanja, pa je bila planirana nova operacija uklanjanja upaljenog tkiva. U rujnu 2025. posjetio ju je libanonski prijatelj koji je i sam ranije doživio ozdravljenje po zagovoru sv. Šarbela te joj donio ulje povezano sa svetčevim relikvijama, potaknuvši je na molitvu i pomazanje rane. Korištenje blagoslovljenog ulja duboko je ukorijenjeno u istočnoj kršćanskoj tradiciji te se i danas prakticira u samostanu sv. Marona u Annayi, gdje redovnici blagoslivljaju ulje relikvijama sv. Šarbela i dijele ga vjernicima koji mole za ozdravljenje. Nakon molitve i pomazanja rana je potpuno zacijelila, zbog čega zakazana operacija više nije bila potrebna, a ozdravljenje je službeno zabilježeno 17. siječnja.

Neobjašnjiv oporavak u Libanonu

Drugo čudo odnosi se na Rachu Charbel, rođenu 1987. u planinskom gradu Jezzineu na jugu Libanona. Nakon snažnih bolova u leđima hospitalizirana je 1. listopada 2025., a magnetska rezonancija pokazala je tumor na kralježnici (meningiom) duljine 2,3 cm. U noći 6. siječnja položila je ruku na sliku sv. Šarbela iznad kreveta i molila za ozdravljenje. Sljedećeg jutra, pri ponovljenom MRI-ju, liječnici su otkrili neočekivan nalaz — tumor je potpuno nestao.

Svetac čiji zagovor nadilazi granice

Sv. Šarbel poznat je po brojnim čudesnim ozdravljenjima pripisanim njegovu zagovoru, a njegova pobožnost nadilazi granice država, kultura pa i religija, privlačeći vjernike diljem svijeta. Od samotnjačke pustinje libanonskih planina do bolničkih soba širom svijeta, svjedočanstva o njegovu zagovoru nastavljaju buditi nadu, vjeru i povjerenje u Božje djelovanje u životima ljudi.

Vratimo se njihovu apostolskom djelu – kako je poticao sveti Ivan Pavao II. – u izgradnji novog jedinstva europskoga kontinenta, kako bismo nadvladali vjerske i političke napetosti, podjele i neprijateljstva.

Molitva za bolesnike

Sveti Otac se osvrnuo i na današnji Svjetski dan bolesnika, pa je pri dolasku u Dvoranu Pavla VI. zapalio svijeću pred kipom Gospe Lurdske, na dan kada Crkva slavi njezin spomendan:

Nakon audijencije uputit ću se do spilje Gospe Lurdske u Vatikanskim vrtovima i zapaliti svijeću kao znak molitve za sve bolesnike, kojih se danas, na Svjetski dan bolesnika, spominjemo s posebnom ljubavlju.

Poziv na solidarnost za Kolumbiju

Rimski biskup je u pozdravima na španjolskom jeziku podsjetio da se ovogodišnja proslava Svjetskog dana bolesnika na poseban način održava na njemu vrlo dragom mjestu, u Svetištu Naše Gospe od Mira u biskupiji Chiclayo, ističući da se duhovno pridružuje toj proslavi. Podsjetimo da je Sveti Otac tom prilikom u Peru poslao svog posebnog izaslanika kardinala Michaela Czernyja, prefekta Dikasterija za promicanje cjelovitoga ljudskog razvoja. Potom je Mariji povjerio bolesnike i njihove obitelji:

Pod njezinu zaštitu povjeravam također žrtve i sve osobe pogođene teškim poplavama u Kolumbiji, dok potičem cijelu zajednicu da djelima milosrđa i molitvom podupire pogođene obitelji.

Petrov nasljednik je u pozdravu na talijanskom jeziku Gospi Lurdskoj također povjerio mlade, bolesnike i mladence kako bi kod Boga zagovarala za njih i isprosila im milosti koje će ih podupirati na njihovom putu.

Korizma je vrijeme molitve

Sljedeće srijede započinje korizmeno vrijeme – rekao je papa Lav XIV. u pozdravu na engleskom jeziku te opisao to razdoblje kao vrijeme potrebno za produbljivanje našega poznavanja i naše ljubavi prema Gospodinu, za preispitivanje naših srca i naših života, kao i za ponovno usmjeravanje našega pogleda na Isusa i njegovu ljubav prema nama. Stoga je zaključio:

Neka ovi dani molitve, posta i djela milosrđa budu izvor snage dok se svakodnevno trudimo uzeti svoj križ i slijediti Krista.

Vatican News

Ovaj nas vrlo lijep dan podsjeća na blizinu Marije, naše Majke, koja nas uvijek prati i toliko nas uči što znače patnja, ljubav i predanje života u ruke Gospodnje.

Papa Lav XIV. se tim riječima obratio skupini bolesnika koji su ga danas, 11. veljače, dočekali pred spiljom Gospe Lurdske u Vatikanskim vrtovima, kamo se uputio nakon današnje opće audijencije. Zapalio je svijeću pred kipom Gospe Lurdske kao znak molitve za sve bolesnike kojih se danas - kako je rekao tijekom audijencije - na Svjetski dan bolesnika, spominjemo s posebnom ljubavlju. Stoga je rekao okupljenima:

Na današnji dan bolesnika želimo moliti u zajedništvu sa svima koji trpe u svijetu. Molimo za vas. Od srca vam zahvaljujem što ste uložili trud da dođete i budete s nama u ovom trenutku molitve, ovdje pred našom Majkom Marijom, Gospom Lurdskom, na njezin liturgijski spomendan.

Blagoslov za liječnike, medicinske sestre i njegovatelje

Prije zajedničke molitve Zdravomarije i blagoslova prisutnih, Sveti je Otac dodao:

Molimo također Božji blagoslov za vas, za sve bolesnike na današnji dan i uvijek, te za sve zdravstvene djelatnike – liječnike, medicinske sestre i mnoge osobe koje su nam blizu, osobito u najtežim trenucima.

Koncelebrirali su zagrebački nadbiskup u miru kardinal Josip Bozanić, apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj nadbiskup Giorgio Lingua, splitsko-makarski nadbiskup Zdenko Križić, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, zadarski nadbiskup u miru Želimir Puljić, sisački biskup Vlado Košić, bjelovarsko-križevački biskup Vjekoslav Huzjak, vojni ordinarij Jure Bogdan, varaždinski biskup Bože Radoš, porečki i pulski biskup Ivan Štironja, subotički biskup Ferenc Fazekas, gospićko-senjski biskup Marko Medo, vojni ordinarij u miru Juraj Jezerinac, požeški biskup u miru Antun Škvorčević, zagrebački pomoćni biskupi Ivan Šaško, Mijo Gorski, Marko Kovač i Vlado Razum, redovnički provincijali te brojni okupljeni svećenici.

Na početku misnog slavlja nadbiskup Kutleša rekao je kako nakon nekoliko godina u kojima se ovaj blagdan slavio ispred potresom ranjene katedrale, „večeras ponovno stojimo u našoj prvostolnici, još uvijek nedovršenoj, ali ponovno otvorenoj molitvi, euharistiji i nadi. Ova katedrala obilježena ranama vremena, kao snažan znak Crkve koja se neprestano obnavlja ne samo u svojim bogoslužnim građevinama, nego ponajprije u srcima vjernika. Prošlih smo godina slavili na trgu svjedočeći da Crkvu ne čine zidovi, nego živa vjera naroda okupljena oko svojih pastira.“

Dodao je „da smo okupljeni uz grob [bl. Alojzija Stepinca], svjesni da se ne prisjećamo samo jedne povijesne osobe, nego se izlažemo svjedočanstvu koje i danas ispituje našu vjernost, našu savjest i našu odgovornost. Blaženi Alojzije ostaje znak Crkve koja ne traži lakše nego vjernije putove, ne prilagodbu nego istinu, ne moć nego služenje.“

Tumačeći naviješteno evanđelje nadbiskup Kutleša u homiliji je rekao kako sudnica predstavlja „prostor ljudske savjesti. Ondje su stajali Isus i Baraba: Nevinost i nasilje, Istina i pragmatizam, vjernost Ocu i prilagodba mnoštvu. Ondje se nije odlučivalo samo o sudbini jednoga Čovjeka, nego o smjeru povijesti. No, to nije tek prizor iz prošlosti. To je trajna scena svakoga vremena, svakoga naroda i svakoga čovjeka. Pred Pilatom stoji i današnji svijet. Pred Pilatom stoji i naše društvo. Pred Pilatom stoji i Hrvatska. A iznad svega, pred Pilatom stoji naša osobna savjest.“

Istaknuo je kako je bl. Alojzije znao da se povijest naroda lomi „u unutarnjem svetištu čovjeka. Ondje gdje nitko drugi ne ulazi osim Boga. Ondje gdje se rađa ili izdaje istina. Ondje gdje čovjek odlučuje hoće li biti slobodan ili se prilagoditi bučnomu mnoštvu.“

Poručio je da savjest „nije subjektivni osjećaj ni privatno mišljenje, nego mjesto susreta s Istinom. Zato vrijedi temeljno pravilo koje blaženi Alojzije potvrđuje svojim životom: tko je vjeran savjesti, ostaje slobodan i kada je izvana pritvoren; a tko savjest izda, ostaje zarobljen i kada mu se čini da vlada.“

Nadbiskup Kutleša rekao je kako pred Pilatom stoje dvije logike života; dvije stvarnosti među kojima nema neutralnoga prostora.

„Prva je stvarnost tiha i postojana Hrvatska, koja nosi u sebi klicu dobra. To je Hrvatska poštenih ljudi koji ne dospijevaju na naslovnice, ali na svojim leđima nose breme društva. To je Hrvatska ljudi koji rade savjesno i pošteno, ‘krvavo se znojeći’ (usp. Lk 22,44) jer nisu pristali prodati savjest za napredovanje, položaj ili dodatnu korist. Njih se često gura na rub, zaobilazi ih se, omalovažava ili ismijava kao ‘naivne’ jer se ne uklapaju u mentalitet rečenice: ‘Svi to rade.’ A upravo su ti ljudi – nevidljivi, strpljivi i ustrajni – najveći kapital hrvatskoga društva“, istaknuo je.

„Druga je stvarnost Hrvatska ranjena grijehom. Poput Barabe, ona bira kratkoročnu korist umjesto istine. To je Hrvatska u kojoj se ideali zamjenjuju pogodnostima, u kojoj se čovjeka mjeri isključivo kroz profit, utjecaj i moć, a zakon se ne doživljava kao služba općem dobru, nego kao sredstvo osobnoga interesa. U toj se Hrvatskoj prešućuje istina, zlo se opravdava, nepravda normalizira, razara se zajedničko dobro, a savjest se uspavljuje ispraznim opravdanjima. U toj se Hrvatskoj grijeh više ne doživljava kao rana, nego kao normalnost; a odgovornost kao teret koji treba izbjeći. Ona nije nužno zla u namjeri, ali je opasna u navici jer naviknuti se na zlo znači prestati ga prepoznavati“, upozorio je zagrebački nadbiskup.

Dodao je kako Evanđelje pita kakvu Hrvatsku gradimo te „koga danas puštam na slobodu u vlastitome srcu? Barabu svojih kompromisa ili Krista svoje savjesti?“.

Nadbiskup je istaknuo i likove Pilata i Heroda kao one „koji su možda najopasniji jer su nam često najsličniji. Oni ne viču, ne traže otvoreno zlo, ne nose nož ni okove. Njihovo oružje je drukčije – ravnodušnost, ironija i bijeg od odgovornosti.“

Protumačio je kako evanđelje govori kako su postali prijatelji. „Pragmatizam i cinizam, relativizam i poruga, vrlo se lako ujedinjuju kada im to odgovara. Tako nastaju savezi bez istine, koalicije bez savjesti i politike bez moralnoga kompasa“, rekao je nadbiskup, primijetivši: „Koliko je puta i hrvatsko društvo palo u tu zamku! Prestali smo se zanimati za opće dobro, prestali moliti za one koji odlučuju, prestali vjerovati da su mogući savjesni političari, ljudi koji će u javni prostor unijeti istinu, žrtvu i odgovornost. Vjernik se ne smije povući iz društva pod izlikom razočaranja. Povlačenje savjesti ne donosi mir. Ono ostavlja prostor nepravdi. Šutnja pred zlom ne čuva čistoću istine. Ona je slabi.“

Istaknuo je kako bl. Alojzije nije bio Pilat, „nije prao ruke. Nije birao mir po cijenu istine. Kad je savjest progovorila, znao je da je istina skuplja od kompromisa, a vjernost Bogu važnija od svake pogodbe s moćnima, ideologijama ili strahom. U vremenu u kojem se lako postaje Herod – ciničan, ili Pilat – pragmatičan, kardinal Stepinac nas podsjeća da katolik smije biti samo jedno: čovjek savjesti. I da bez takvih ljudi nijedan narod ne može ostati slobodan.“

Poručio je da je „blaženi Alojzije Stepinac ostavio nam baštinu nepokolebljive i čiste savjesti. Njegova snaga nikada nije bila u položaju, strategiji ili moći, nego u nutarnjoj slobodi čovjeka koji stoji pred Bogom. Nadbiskup Stepinac znao je ono temeljno: da se čovjek može izvana prisiliti, zatvoriti, poniziti, ali da se savjest ne smije predati jer tada se gubi sve.“

Zagrebački nadbiskup istaknuo je kako „savjest koja se ne odgaja istinom lako se uspava. A uspavana savjest ne viče. Ne protestira. Ne opire se. Ona se prilagođava i želi kompromise. Takva savjest s vremenom postaje sudionik zla, ne zato što želi zlo, nego zato što mu dopušta da se dogodi. Blaženi Alojzije to je jasno vidio i zato je upozoravao da je najveća opasnost za narod gubitak moralnoga osjećaja, a ne vanjski progon.“

Mons. Kutleša pojasnio je da „u životu kardinala Stepinca savjest nikada nije bila odvojena od Krista. On nije slijedio savjest protiv vjere, nego savjest oblikovanu vjerom. Zato njegova vjernost savjesti nije bila tvrdoglavost. Bila je poslušnost Bogu. Nije bila prkos. Bila je poniznost pred Istinom. I upravo tu leži ključna poruka za naše vrijeme: vjernost savjesti uvijek je plod vjernosti Kristu, čak i onda, a možda osobito onda, kada vodi putem križa.“

Dodao je kako „narod koji izgubi savjest, izgubit će i smjer; a narod koji sačuva savjest ima budućnost, makar prolazio putem križa.“

Nadbiskup je primijetio da se „nerijetko čini da je Hrvatska razapeta između ideala i stvarnosti, između onoga što je mogla biti i onoga što jest“.

„Neki imaju dojam da leži u grobu razočaranja: iscrpljena dugim prijeporima, umorna od nepravdi, osiromašena iseljavanjem, ranjena nepovjerenjem“, rekao je mons. Kutleša i pojasnio kako kršćanska vjera jasno poručuje da kršćanin poznaje tišinu groba, ali ne pristaje na beznađe.

„Kao što mladica probija tvrdu i ispucalu koru zemlje, tako i danas u Hrvatskoj niče život. Ne uvijek ondje gdje bismo ga očekivali, ne bučno i spektakularno, nego tiho i postojano. Niče u ljudima savjesti koji ostaju vjerni dobru bez pljeska; u onima koji se žrtvuju za obitelj, bolesne, starije, siromašne; u mladima koji unatoč svemu biraju ostati u svojoj domovini; u molitvi skrivenoj od očiju javnosti, ali dragocjenoj pred Bogom“, pojasnio je.

Na kraju, zagrebački nadbiskup istaknuo je poruku blaženoga Alojzija Stepinca hrvatskome društvu koja „danas zvuči snažno i bolno istinito: narod ne propada zbog progona, nego zbog izdaje savjesti. Blaženi je Alojzije cijelim svojim životom svjedočio istinu da je savjest temelj svakoga ljudskog dostojanstva. Čovjek koji pogazi svoju savjest, pogazio je samoga sebe.“

Poručio je da samo narod koji stoji uz Istinu može ostati slobodan. „Samo Hrvatska koja čuje Kristov poziv: ‘Probudi se ti što spavaš, jer te nisam za to stvorio da ležiš vezan u podzemlju. Ustani od mrtvih. Ja sam život mrtvima. Ustani, djelo ruku mojih!’ – samo takva Hrvatska može uistinu živjeti”, zaključio je nadbiskup Kutleša.

Na kraju misnoga slavlja nadbiskup Kutleša je na grobu blaženoga Alojzija Stepinca predmolio molitvu za njegovo proglašenje svetim.

Liturgijsko pjevanje na misnom slavlju predvodio je Zbor bogoslova Nadbiskupskoga bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu pod ravnanjem maestra Dražena Kurilovčana i uz orguljašku pratnju prof. Nevena Kraljića.

Njihova verzija već prikuplja pozitivne reakcije pratitelja, koji u komentarima ističu toplinu i iskrenost izvedbe.

Video možete pogledati u nastavku.

View this post on Instagram

A post shared by Darija Stanković (@ramljakdarija)

U ono vrijeme: Isus ponovno dozove mnoštvo i stane govoriti: »Poslušajte me svi i razumijte! Ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može ga onečistiti, nego što iz čovjeka izlazi — to ga onečišćuje. Tko ima uši da čuje, neka čuje!«

I kad od mnoštva uđe u kuću, upitaše ga učenici za prispodobu. I reče im: »Tako? Ni vi ne razumijete? Ne shvaćate li da čovjeka ne može onečistiti što u nj ulazi jer mu ne ulazi u srce, nego u utrobu te u zahod izlazi?« Tako on očisti sva jela.

Još dometnu: »Što iz čovjeka izlazi, to onečišćuje čovjeka. Ta iznutra, iz srca čovječjega izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka.«

Svećenik: vlč. Marko Torbar.

Blagoslov za Crkvu u SAD-u

„Sljedeći korak u procesu je proslava beatifikacije, u kojoj će Fulton Sheen biti proglašen blaženim“, rekao je mons. Tylka i dodao: „Nadbiskup Sheen bio je jedan od najvećih glasova evangelizacije u Crkvi i svijetu u 20. stoljeću. Dugo sam se divio njegovoj cjeloživotnoj predanosti služenju Crkvi kao svećenik, ukorijenjenoj u njegovoj dubokoj odanosti Blaženoj Djevici i euharistiji.“

„Dok je prolazio kroz različite faze svog života, njegova sposobnost dijeljenja evanđelja i istinskog povezivanja s ljudima privukla je bezbrojne duše u susret s Isusom – susret koji je preobrazio ne samo njegov život, nego, što je još važnije, živote onih koje je dotaknuo… U kasnijim godinama, posebno kroz svoj rad za misije, nadbiskup Sheen pomogao nam je prepoznati da je Crkva poslana svim ljudima. Podsjetio nas je da smo kao članovi Crkve pozvani služiti svima, posebno onima kojima je najpotrebnije i onima koji žude čuti i iskusiti evanđelje, gdje god se nalazili u svijetu“, rekao je biskup Louis, prenosi nedjelja.ba.

Zahvalio je zatim Svetoj Stolici, biskupima, svećenstvu i laicima na suradnji i molitvama koje su dovele do Sheenove beatifikacije, koja će biti „poseban blagoslov za Crkvu u Sjedinjenim Državama, gdje je bio snažan evangelizator na radiju, televiziji i u osobnim nastupima“.

Biskupija Peoria surađuje s Dikasterijem za kauze svetaca u Vatikanu kako bi utvrdila detalje za nadolazeću beatifikaciju.

Fulton Sheen

Peter John Sheen rođen je u El Pasu, Illinois, 8. svibnja 1895., a zvao se „Fulton“ u čast djevojačkog prezimena svoje majke. Za svećenika Biskupije Peoria zaređen je 20. rujna 1919., a 11. lipnja 1951. posvećen za pomoćnog biskupa Nadbiskupije New York te na toj dužnosti ostao do 1966. Zatim je imenovan biskupom Rochestera, New York, sve do umirovljenja 1969. u dobi od 74 godine. Preminuo je uslijed srčanih komplikacija 9. prosinca 1979.

Mons. Tylka je prethodno nazvao Sheena „pionirom“ zbog njegove televizijske emisije Život je vrijedan življenja, nagrađene Emmyjem. Emisija se emitirala na televiziji od 1952. do 1957., raspravljajući o moralu i katoličanstvu.

Sheen je „dosegnuo milijune ljudi zbog [emisije]. Bio je toliko ispred svog vremena u toj stvarnosti koju danas uzimamo zdravo za gotovo“, ustvrdio je biskup Louis.

Put do beatifikacije

Iako će sluga Božji Sheen biti beatificiran, proces koji je doveo do toga obilježen je mnogim izazovima i kašnjenjima.

Postupak za proglašenje blaženim otvoren je 2002. pod vodstvom Peorijske biskupije, i od tada je nazivan „slugom Božjim“. Papa Benedikt XVI. proglasio ga je „časnim“ u lipnju 2012.

Odbor medicinskih stručnjaka koji su savjetovali tadašnju Kongregaciju za kauze svetaca jednoglasno je 6. ožujka 2014. odobrio navodno čudo koje se pripisuje njegovu zagovoru. Roditelji mrtvorođenčeta, Jamesa Fultona, molili su Sheenov zagovor i njihov je sin čudesno oživio.

Sedmeročlana teološka komisija koja je djelovala pri kongregaciji jednoglasno se 17. lipnja 2014. složila s nalazom medicinskog tima.

U rujnu 2014. Sheenov postupak je obustavljen zbog spora oko vlasništva nad njegovim posmrtnim ostacima. Suspenzija je objavljena „sa žalošću“ u izjavi tadašnjeg biskupa Peorije Daniela R. Jenkyja, predsjednika Zaklade nadbiskupa Fultona J. Sheena.

Objašnjavajući kako je Sveta Stolica „očekivala da će posmrtni ostaci časnog sluge Božjega Sheena biti preneseni u Peoriu gdje će se obaviti službeni pregled i uzeti relikvije prvoga stupnja“, u izjavi je kazano kako je Nadbiskupija New Yorka odbila zahtjev biskupa Jenkyja za premještanje tijela u Peoriu. Konačno, u ožujku 2019., žalbeni sud New Yorka jednoglasno je presudio da se Sheenovi zemni ostaci mogu prenijeti u katedralu Sv. Marije u Peoriji. Sljedećeg lipnja to je i učinjeno – nakon tri godine parnice, što je pomoglo u otvaranju puta za napredak nadbiskupova kauze svetosti.

Papa Franjo odobrio je čudo pripisano Sheenovu zagovoru 5. srpnja 2019. te se beatifikacija trebala obaviti 21. prosinca 2019., ali je doživjela kašnjenje.

Biskup Salvatore Matano iz Rochestera navodno je zatražio odgodu zbog zabrinutosti da bi sluga Božji Sheen mogao biti spominjan u završnom izvješću tekuće istrage o seksualnom zlostavljanju koje su počinili svećenici u New Yorku.

Situacija je kasnije razjašnjena te je navedeno kako odgoda nije bila povezana s tvrdnjom iz 2007. da je Sheen svjedočio i prikrivao čin seksualnog zlostavljanja od strane svećenstva. Biskupija Peoria izdala je priopćenje u kojem se navodi kako je „definitivno dokazano da je [Sheen] bio uzor kršćanskog ponašanja i uzor vodstva u Crkvi. Ni u jednom trenutku njegov krepostan život nije doveden u pitanje.“

Biskupija je navela kako će beatifikacija biti odgođena da bi se moglo dati više vremena za ispitivanje Sheenova života. Nadalje je odgodu nazvala „nesretnom“, jer se „i dalje izvještava o mnogim čudima Sheenovim zagovorom.“

Unatoč odgodama, zagovornici beatifikacije nastavili su raditi na unapređenju kauze. U svibnju 2025. mons. Tylka ponovio je svoju namjeru da se zalaže za proces beatifikacije kod pape Leona XIV.

Svećenici iz BiH bili su smješteni u skupinu A te su kao drugoplasirani prošli u četvrtfinale. Prethodno su pobijedili: Austriju (3:0), Ukrajinu (4:0) i Kosovo (6:1) dok su poraženi od domaćina Poljske (1:0).

U četvrtfinalnoj utakmici pobjedili su Mađarsku rezultatom 4:0 te su tako izborili završnicu Europskog prvenstva i borbu za odličja. U polufinale su se plasirale još momčadi Poljske, Hrvatske i Portugala. Reprezentacija BiH igrat će protiv Hrvatske, a Poljska protiv Portugala.

Završnica se igra u četvrtak, 12. veljače, nakon čega će uslijediti svečana ceremonija zatvaranja Europskog prvenstva.

Svećeničku reprezentaciju BiH čine: Josip Tomas, Mario Jelić, Vladimir Pranjić, Ljubo Zadrić, Ivica Tomas, Nikica Tomas, Nikola Pejčin, Dražen Kustura, Stjepan Didak, Josip Papak, Ivan Tučić, Jure Šekerija i Jure Perić, a izbornik je Mato Neretljak.

U dosadašnjih 17 natjecanja Reprezentacija svećenika BiH osam puta je osvojila brončanu medalju te tri puta srebrenu, izvijestila je Nedjelja.

Prvoga dana natjecanja, u utorak, Hrvatska je u skupini igrala protiv Portugala, Malte i Slovenije. Pobijedila je Sloveniju 3:0 i Maltu 11:1, dok je od Portugala poražena 1:0.

Kao drugoplasirana momčad u skupini, hrvatska reprezentacija u četvrtfinalu je pobijedila Slovačku 3:2.

U polufinale su se plasirale još momčadi Bosne i Hercegovine, Poljske i Portugala. Reprezentacija Hrvatske igrat će protiv BiH, a Poljska protiv Portugala.

Završnica se igra u četvrtak, 12. veljače, nakon čega će uslijediti svečana ceremonija zatvaranja Europskog prvenstva, javlja IKA.

Zagrebačka katedrala, 10. veljače 2026. godine

Savjest pred Kristom – Hrvatska pred odlukom (Lk 23,1-25)

Draga braćo i sestre u Kristu!

Odlomak iz Lukina evanđelja (Lk 23,1-25) koji smo večeras čuli ne vodi nas na mirno i pobožno mjesto, nego nas uvodi u dramu razlučivanja, u sudnicu povijesti, pred Pilata. To mjesto nije bilo samo prostor rimske vlasti, nego prostor ljudske savjesti. Ondje su stajali Isus i Baraba: Nevinost i nasilje, Istina i pragmatizam, vjernost Ocu i prilagodba mnoštvu. Ondje se nije odlučivalo samo o sudbini jednoga Čovjeka, nego o smjeru povijesti.

No, to nije tek prizor iz prošlosti. To je trajna scena svakoga vremena, svakoga naroda i svakoga čovjeka. Pred Pilatom stoji i današnji svijet. Pred Pilatom stoji i naše društvo. Pred Pilatom stoji i Hrvatska. A iznad svega, pred Pilatom stoji naša osobna savjest.

Zato na današnji blagdan blaženoga Alojzija Stepinca ovo Evanđelje ne možemo slušati s ravnodušnošću. Ono se postavlja kao pitanje koje probada srce: za koga se odlučujemo? Za Isusa ili Barabu? Koju Hrvatsku želimo slobodnu, onu koja se ravna po istini ili onu koja traži lakši put? Koju savjest branimo, budnu ili uspavanu?

Blaženi Alojzije duboko je razumio ovu evanđeosku dramu. Znao je da se povijest naroda ne lomi prvotno u saboru, sudnicama i uredima, nego u unutarnjem svetištu čovjeka. Ondje gdje nitko drugi ne ulazi osim Boga. Ondje gdje se rađa ili izdaje istina. Ondje gdje čovjek odlučuje hoće li biti slobodan ili se prilagoditi bučnomu mnoštvu.

Crkva tu istinu jasno izriče: „savjest je najskrovitija jezgra i svetište čovjekovo, gdje je on sam s Bogom, čiji glas odzvanja u njegovoj nutrini“ (KKC 1776). To nije subjektivni osjećaj ni privatno mišljenje, nego mjesto susreta s Istinom. Zato vrijedi temeljno pravilo koje blaženi Alojzije potvrđuje svojim životom: tko je vjeran savjesti, ostaje slobodan i kada je izvana pritvoren; a tko savjest izda, ostaje zarobljen i kada mu se čini da vlada.

U tome svjetlu današnje Evanđelje i Stepinčevo svjedočanstvo nisu samo spomen, nego ispit savjesti kako Crkve tako i cijeloga hrvatskog društva. Pilatovo pitanje: „Koga hoćete da vam pustim: Barabu ili Isusa, koji se zove Krist? (Mt 27,16) nije nestalo. Samo je promijenilo lica, okolnosti i riječi. I još uvijek čeka odgovor.

1. Dvije Hrvatske pred Isusom
Pred Pilatom ne stoje samo dvije osobe, nego dvije logike života. Jedna je tiha, nenametljiva i postojana; druga glasna, zahtjevna i zavodljiva. Evanđelje nam time poručuje da smo u svakom vremenu naočigled Krista stavljeni pred izbor između dviju stvarnosti među kojima nema neutralnoga prostora.

Prva je stvarnost tiha i postojana Hrvatska, koja nosi u sebi klicu dobra. To je Hrvatska poštenih ljudi koji ne dospijevaju na naslovnice, ali na svojim leđima nose breme društva. To su liječnici kojima je bolesnik važniji od zarade; odgojitelji i učitelji koji ne poučavaju samo znanju nego i vrlinama; radnici koji rade predano i marljivo; vojnici i policajci koji hrabro štite red i sigurnost; svećenici, redovnici i redovnice koji ostaju vjerni svome pozivu; majke i očevi koji se žrtvuju i s ljubavlju odgajaju djecu.

To je Hrvatska ljudi koji rade savjesno i pošteno, „krvavo se znojeći“ (usp. Lk 22,44), jer nisu pristali prodati savjest za napredovanje, položaj ili dodatnu korist. Njih se često gura na rub, zaobilazi ih se, omalovažava ili ismijava kao „naivne“ jer se ne uklapaju u mentalitet rečenice: „Svi to rade.“ A upravo su ti ljudi – nevidljivi, strpljivi i ustrajni – najveći kapital hrvatskoga društva.

Druga je stvarnost Hrvatska ranjena grijehom. Poput Barabe, ona bira kratkoročnu korist umjesto istine. To je Hrvatska u kojoj se ideali zamjenjuju pogodnostima, u kojoj se čovjeka mjeri isključivo kroz profit, utjecaj i moć, a zakon se ne doživljava kao služba općem dobru, nego kao sredstvo osobnoga interesa. U toj se Hrvatskoj prešućuje istina, zlo se opravdava, nepravda normalizira, razara se zajedničko dobro, a savjest se uspavljuje ispraznim opravdanjima: „Nisam ja jedini“, „Takav je sustav“, „Moram se snaći“.

U toj se Hrvatskoj grijeh više ne doživljava kao rana, nego kao normalnost; a odgovornost kao teret koji treba izbjeći. Ona nije nužno zla u namjeri, ali je opasna u navici jer naviknuti se na zlo znači prestati ga prepoznavati.

No, Evanđelje nas ne pušta da ostanemo promatrači. Ono ne pita apstraktno kojoj Hrvatskoj pripadamo i kakvu Hrvatsku gradimo, niti dopušta da se sakrijemo iza kolektiva. Pitanje je osobno, bolno i spasonosno: koga danas puštam na slobodu u vlastitome srcu? Barabu svojih kompromisa ili Krista svoje savjesti?

Blaženi Alojzije Stepinac pokazuje da se ta odluka ne donosi jednom zauvijek, nego svakodnevno. I da o toj tihoj, često nevidljivoj odluci ovisi ne samo svetost pojedinca, nego i budućnost naroda.

2. Iskušenje pranja ruku
Uz Isusa i Barabu, evanđelje po Luki pred nas stavlja još dva lika koji su možda najopasniji jer su nam često najsličniji: Pilata i Heroda (usp. Lk 23,7-12). Oni ne viču, ne traže otvoreno zlo, ne nose nož ni okove. Njihovo oružje je drukčije – ravnodušnost, ironija i bijeg od odgovornosti.

Pilatovska savjest vidi nepravdu, prepoznaje istinu, ali ne želi platiti njezinu cijenu. Zato pere ruke. To je savjest koja se skriva iza rečenica koje zvuče razumno i umirujuće: „Nisam ja kriv.“ „Što ja tu mogu?“ „Neka odluče drugi.“ „Važno je sačuvati mir.“

Ali evanđelje je neumoljivo: pranje ruku nije neutralnost, nego sudioništvo. Pilat nije osudio Isusa zato što nije znao istinu. Osudio ga je zato što mu je istina bila preskupa.

Herod, s druge strane, ne pere ruke, on se ruga (usp. Lk 23,11). Istina mu je zanimljiva, ali neobvezujuća. Traži čudo, zabavu, spektakl. Kad ga ne dobije, ismijava Isusa i šalje ga natrag. Herod je lik koji se igra vrijednostima, ironizira savjest i pretvara ozbiljna pitanja u predmet šale ili cinizma.

I evanđelje otkriva s bolnom jasnoćom: Pilat i Herod postaju prijatelji (usp. Lk 23,12). Pragmatizam i cinizam, relativizam i poruga, vrlo se lako ujedinjuju kada im to odgovara. Tako nastaju savezi bez istine, koalicije bez savjesti i politike bez moralnoga kompasa.

Koliko je puta i hrvatsko društvo palo u tu zamku! Umorni od prijepora, iscrpljeni skandalima, razočarani neispunjenim obećanjima, mnogi su se povukli u privatnost. Prestali smo se zanimati za opće dobro, prestali moliti za one koji odlučuju, prestali vjerovati da su mogući savjesni političari, ljudi koji će u javni prostor unijeti istinu, žrtvu i odgovornost.

A upravo je to, upozorava Crkva, jedna od najtežih zabluda našega vremena. Drugi vatikanski sabor jasno kaže: „Taj nesklad kod mnogih između vjere koju ispovijedaju i svakidašnjeg života treba ubrojiti među najteže zablude našeg vremena“ (GS, 43). Vjernik se ne smije povući iz društva pod izlikom razočaranja. Povlačenje savjesti ne donosi mir. Ono ostavlja prostor nepravdi. Šutnja pred zlom ne čuva čistoću istine. Ona je slabi.

Zato je svjedočanstvo blaženoga Alojzija Stepinca tako snažno i tako aktualno. Blaženi Alojzije nije bio Pilat. Nije prao ruke. Nije birao mir po cijenu istine. Kad je savjest progovorila, znao je da je istina skuplja od kompromisa, a vjernost Bogu važnija od svake pogodbe s moćnima, ideologijama ili strahom.

U vremenu u kojem se lako postaje Herod – ciničan, ili Pilat – pragmatičan, kardinal Stepinac nas podsjeća da katolik smije biti samo jedno: čovjek savjesti. I da bez takvih ljudi nijedan narod ne može ostati slobodan.

3. Savjest – Stepinčeva baština i ispit našega vremena
Blaženi Alojzije Stepinac ostavio nam je baštinu koja nadilazi povijesne okolnosti i političke prijepore: baštinu nepokolebljive i čiste savjesti. Njegova snaga nikada nije bila u položaju, strategiji ili moći, nego u nutarnjoj slobodi čovjeka koji stoji pred Bogom. Nadbiskup Stepinac znao je ono temeljno: da se čovjek može izvana prisiliti, zatvoriti, poniziti, ali da se savjest ne smije predati jer tada se gubi sve.

U trenucima kada su ideologije, s lijeva i s desna, tražile šutnju, relativizaciju ili suglasnost nadbiskup Stepinac izabrao je govoriti istinu. Ne glasno, ne huškački, ne iz mržnje, nego mirno, jasno i odlučno. Njegov govor nije bio politički pamflet, nego moralni sud oblikovan Evanđeljem. Upravo zato bio je opasan svima koji su htjeli savjest podrediti političkome sustavu.

Crkva uči da savjest nije proizvoljan osjećaj, nego razumski sud kojim čovjek prepoznaje moralnu vrijednost čina koji namjerava učiniti ili je već učinio. Zato Katekizam Katoličke Crkve naglašava da savjest mora biti ispravno odgojena, a čovjek ima ozbiljnu dužnost slijediti njezin sud (KKC, 1783-1785). Ispravna savjest ne nastaje sama od sebe; ona se odgaja molitvom, slušanjem Božje riječi, naukom Crkve i spremnošću na obraćenje.

Savjest koja se ne odgaja istinom lako se uspava. A uspavana savjest ne viče. Ne protestira. Ne opire se. Ona se prilagođava i želi kompromise. Takva savjest s vremenom postaje sudionik zla, ne zato što želi zlo, nego zato što mu dopušta da se dogodi. Blaženi Alojzije to je jasno vidio i zato je upozoravao da je najveća opasnost za narod gubitak moralnoga osjećaja, a ne vanjski progon.

U životu kardinala Stepinca savjest nikada nije bila odvojena od Krista. On nije slijedio savjest protiv vjere, nego savjest oblikovanu vjerom. Zato njegova vjernost savjesti nije bila tvrdoglavost. Bila je poslušnost Bogu. Nije bila prkos. Bila je poniznost pred Istinom. I upravo tu leži ključna poruka za naše vrijeme: vjernost savjesti uvijek je plod vjernosti Kristu, čak i onda, a možda osobito onda, kada vodi putem križa.

Današnje društvo često savjetuje suprotno: prilagodi se, ne istupaj, čuvaj mir, misli na sebe. Blaženi Alojzije nam, međutim, ostavlja drukčiju logiku Evanđelja: mir bez istine nije mir, a sigurnost bez savjesti nije sloboda. Njegova baština danas nije tek povijesni spomen, nego ispit: imamo li hrabrosti odgajati savjest, slijediti je i braniti, i onda kada nas to nešto košta?

U tome ispitu ne odlučuje se samo o našoj osobnoj vjerodostojnosti, nego i o moralnoj budućnosti hrvatskoga društva. Narod koji izgubi savjest, izgubit će i smjer; a narod koji sačuva savjest, ima budućnost, makar prolazio putem križa.

4. Hrvatska u grobu i nada uskrsnuća
Nerijetko se čini da je Hrvatska razapeta između ideala i stvarnosti, između onoga što je mogla biti i onoga što jest. Neki imaju dojam da leži u grobu razočaranja: iscrpljena dugim prijeporima, umorna od nepravdi, osiromašena iseljavanjem, ranjena nepovjerenjem. Poput učenika na putu u Emaus koračaju pognute glave govoreći: „A mi se nadasmo…“ (Lk 24,21). Lađe su, čini se, potonule; snovi o pravednome društvu, o poštenome radu, o budućnosti djece izgledaju kao uspomene iz neke druge povijesti.

Ali kršćanska vjera ovdje jasno poručuje da se kršćanin ne zaustavlja na Velikoj suboti. On poznaje tišinu groba, ali ne pristaje na beznađe. Zna da grob nije posljednja riječ povijesti, nego mjesto s kojega Bog započinje nešto novo.

Zato čitamo u Drevnoj homiliji na Veliku subotu: „Probudi se ti što spavaš! Ustani od mrtvih, jer te Krist rasvjetljuje! Ja sam Bog tvoj, a radi tebe sam postao tvoj sin. Radi tebe i radi ovih koji su tvoji potomci sada govorim i zapovijedam svima što su okovani: Iziđite! A onima što su u tami: Nek vas Svjetlo obasja! A usnulima: Ustanite! A tebi zapovijedam: Probudi se ti što spavaš, jer te nisam za to stvorio da ležiš vezan u podzemlju. Ustani od mrtvih. Ja sam život mrtvima. Ustani, djelo ruku mojih! Ustani, sliko i priliko moja. Stvoren si sličan meni. Ustani, iziđimo odavde!“ (Časoslov, sv. II, 359-360).

Mi vjerujemo u Uskrsloga Krista. Vjerujemo da život ima posljednju riječ, a ne smrt; da istina nije poražena ni kada je utišana; da žrtva nije uzaludna ni kada se čini zaboravljenom. Uskrs ne briše rane, on ih proslavlja. Ne poništava križ, nego mu daje smisao. Zato i narod koji prolazi kroz Veliki petak i Veliku subotu nije osuđen na propast, nego je pozvan na obraćenje nade.

Kao što mladica probija tvrdu i ispucalu koru zemlje, tako i danas u Hrvatskoj niče život. Ne uvijek ondje gdje bismo ga očekivali, ne bučno i spektakularno, nego tiho i postojano. Niče u ljudima savjesti koji ostaju vjerni dobru bez pljeska; u onima koji se žrtvuju za obitelj, bolesne, starije, siromašne; u mladima koji unatoč svemu biraju ostati u svojoj domovini; u molitvi skrivenoj od očiju javnosti, ali dragocjenoj pred Bogom.

Problem, dakle, nije u tome da život ne postoji. Problem je u tome što nam često ljuske ne padaju s očiju. Previše gledamo grob, a premalo tražimo Uskrsloga. Previše slušamo glasove beznađa, a premalo Božju riječ. Učenici iz Emausa nisu prepoznali Krista dok im nije protumačio Pisma i dok nije lomio kruh (usp. Lk 24,27-35). I nama je potreban isti put: povratak Evanđelju i lomljenju kruha, povratak istini i zajedništvu.

U tome svjetlu i svjedočanstvo blaženoga Alojzija Stepinca dobiva uskrsnu dimenziju. On je znao da se nada ne temelji na političkim prilikama, nego na Bogu koji je vjeran. Njegov život poručuje da narod koji prolazi kroz trpljenje nije napušten, ako ne napusti istinu.

Zato se ova dionica naše povijesti ne smije čitati pesimistično, nego kao poziv. Poziv da ponovno podignemo pogled. Da dopustimo Kristu da hodi s nama i onda kada ga ne prepoznajemo. Jer ondje gdje se savjest budi, ondje gdje se istina ljubi više od koristi, ondje gdje se ne odustaje od dobra, ondje uskrsnuće već započinje.

Draga braćo i sestre, današnje Evanđelje i svjedočanstvo blaženoga Alojzija Stepinca ne dopuštaju nam da ostanemo na sigurnoj udaljenosti promatrača. Ona nas stavljaju pred odluku. Ne kolektivnu i ne apstraktnu, ne onu koja se prebacuje na „sustav“, „politiku“ ili „okolnosti“, nego osobnu i neodgodivu: za koga se danas odlučujem, za Barabu ili za Isusa?

Jer narod se ne sastoji od apstraktnih struktura, nego od osoba. Hrvatska se ne odlučuje samo u saborima i uredima, nego u srcima ljudi. U savjesti liječnika pred bolesnikom. U savjesti suca pred presudom. U savjesti političara pred zakonom. U savjesti roditelja pred djecom. U savjesti vjernika pred Evanđeljem.

Ako izaberemo Krista, izabrat ćemo savjest koja govori istinu i kad boli, izabrat ćemo služenje umjesto iskorištavanja, žrtvu umjesto komoditeta, vjernost umjesto prilagodbe. Taj put nije lak i ne donosi brze plodove, ali donosi život. Ako pak izaberemo Barabu, dobit ćemo kratki mir, privid stabilnosti i trenutnu korist, ali iza toga ostaje bolna praznina, umor duše i raspad povjerenja bez kojega nijedan narod ne može opstati.

Poruka blaženoga Alojzija Stepinca hrvatskome društvu danas zvuči snažno i bolno istinito: narod ne propada zbog progona, nego zbog izdaje savjesti. Zato primjer njegova života ostaje trajno obilježen proročkim sjajem, a njegove riječi: „Ne može biti govora o ozdravljenju naroda, prije nego se opet vrate k Bogu i usklade svoje nazore s Božjim nazorima“ (Propovijed akademičarkama, 25. ožujka 1941.) i danas stoje pred nama kao mjerilo savjesti i put obnove. Blaženi je Alojzije cijelim svojim životom svjedočio istinu da je savjest temelj svakoga ljudskog dostojanstva. Čovjek koji pogazi svoju savjest, pogazio je samoga sebe. Do toga ne dovodi vika protiv istine, nego šutnja kada treba govoriti. Ne svladava ga snaga zla, nego povlačenje dobra.

Ali ista ta poruka nosi i neuništivu nadu: narod koji se vraća Kristu, koji oblikuje savjest po Evanđelju, ne može ostati u grobu. On snagom Uskrsnuća preobražava stvarnost. Ne negira rane društva, nego im daje smisao. On ne briše križ povijesti, nego mu daje budućnost. I zato se pred nama danas ne nalazi pitanje hoće li Hrvatska imati problema, nego hoće li imati ljude savjesti koji će ih nositi u Kristovu svjetlu.

Neka nas zagovor blaženoga Alojzija Stepinca osposobi za tu zrelost. Da u času odluke – osobne, profesionalne i društvene – ne peremo ruke, nego položimo srca pred Krista. Da ne biramo lakši, nego istiniti put. Samo narod koji stoji uz Istinu može ostati slobodan. Samo Hrvatska koja čuje Kristov poziv: „Probudi se ti što spavaš, jer te nisam za to stvorio da ležiš vezan u podzemlju. Ustani od mrtvih. Ja sam život mrtvima. Ustani, djelo ruku mojih!“ – samo takva Hrvatska može uistinu živjeti.

Reakcije na društvenim mrežama nisu izostale – objava se brzo širi, pristižu brojni lajkovi i komentari oduševljenih slušatelja koji ističu ljepotu izvedbe, čistoću zborskog pjevanja i dubinu emocije koju pjesma prenosi. Ovo, ujedno, nije prvi put da Glibo ostavlja snažan dojam na publiku.

Ranije je, u suradnji s Etno skupinom Čuvarice iz Rame, snimio obradu pjesme „Nepročitano pismo“, koja je također oduševila brojne slušatelje i naišla na izuzetno pozitivne reakcije.

U ono vrijeme: Skupe se oko Isusa farizeji i neki od pismoznanaca koji dođoše iz Jeruzalema. I opaze da neki njegovi učenici jedu kruh nečistih, to jest neopranih ruku. A farizeji i svi Židovi ne jedu ako prije temeljito ne operu ruke; drže se predaje starih. Niti s trga što jedu ako prije ne operu. Mnogo toga još ima što zbog predaje drže: pranje čaša, vrčeva i lonaca.

Zato farizeji i pismoznanci upitaju Isusa: »Zašto tvoji učenici ne postupaju po predaji starih, nego nečistih ruku blaguju?«

A on im reče: »Dobro prorokova Izaija o vama, licemjeri, kad napisa: Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene. Uzalud me štuju naučavajući nauke — uredbe ljudske. Napustili ste zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske.«

Još im govoraše: »Lijepo! Dokidate Božju zapovijed da biste sačuvali svoju predaju. Mojsije doista reče: Poštuj oca svoga i majku svoju: I: Tko prokune oca ili majku, smrću neka se kazni. A vi velite: ‘Rekne li tko ocu ili majci: Pomoć koja te od mene ide neka bude ‘korban’, to jest sveti dar, takvome više ne dopuštate ništa učiniti za oca ili majku. Tako dokidate riječ Božju svojom predajom, koju sami sebi predadoste. I još štošta tomu slično činite.«

Svećenik: p.Ivan Dominik Iličić.

Pa ako vodiš firmu, a radnici ti nisu plaćeni, plati mu prvo, a onda dadni u crkvu. Ako vodiš neke poslove koji jednostavno odvlače čovjeka od samoga sebe, pogotovo u neke veće ovisnosti, a daješ ovamo u crkvu i misliš da ćeš tako steći spasenje.

Mene kao čovjeka možeš zavarati, ali Njega nikada. Nemojmo zavaravati sami sebe. To su dvije krajnosti da uđemo u oholost svoje duše. Ne stoji bez razloga oholost prvi u nizu glavnih grijeha", rekao je fra Željko Tomić.

Objavu prenosimo u cijelosti:

Kakva je to sloboda koja vrijeđa tuđe temeljne vjerske istine?
“S tugom sam doživio objavu da se tzv. “ romantična komedija” Svadba prikazuje i u našem gradu”, počinje objava župe iz Novog Travnika.

U nastavku objašnjavaju zašto su kritični prema filmu.

“Film koji ovih dana “osvaja” publiku diljem regije na tužan, ružan i jadan način vrijeđa najveće i najvažnije vrijednosti jedne religije – konkretno kršćanstva, spominjući na vulgaran i blasfemičan način Boga i najvažnije stvarnosti i istine našega spasenja. Krv Kristova koja je prolivena za spasenje naših duša postaje predmet humora i zabave, a Bog predmet sprdancije i igre.”

Naglašavaju da je Crkva kroz povijest bila nositeljica i čuvarica umjetnosti uvijek poštujući slobodu umjetnosti pozivajući na odgovornost kao stvarnost slobode.

“Nažalost, danas postajemo svjedoci da je slobode previše, a odgovornosti malo ili je uopće nema”, zaključuju te se pitaju:

“Kakva je to sloboda koja vrijeđa tuđe temeljne vjerske istine? Gdje je odgovornost?”

U župi smatraju da je sloboda umjetničkog izražavanja važna i nužna za svako zdravo društvo jer umjetnost treba postavljati pitanja, poticati razmišljanje i govoriti o stvarnosti. Međutim, isto tako naglašavaju da sloboda ne isključuje odgovornost.

“Umjetnost koja svjesno vrijeđa ili banalizira vjerska uvjerenja velikog broja ljudi ne doprinosi dijalogu, nego produbljuje podjele”
“Umjetnost koja svjesno vrijeđa ili banalizira vjerska uvjerenja velikog broja ljudi ne doprinosi dijalogu, nego produbljuje podjele. Moguće je stvarati snažna, kritična i suvremena umjetnička djela bez psovki, vrijeđanja svetinja ili omalovažavanja tuđe vjere. Poštovanje prema vjerskim osjećajima ne znači cenzuru, nego kulturu u kojoj se sloboda izražavanja i međusobno uvažavanje ne isključuju, nego nadopunjuju.”

Zbog svega pozivaju vjernike na bojkot filma, a organizirali su i molitvu koja će prigodno biti usmjerena prema umjetnicima, glumcima i redateljima.

“Shodno tom blasfemičnom događaju naša župa će nakon mise u 16:00 sati (zavjetni dan Gospo Brze Pomoći) izložiti Presveti Oltarski Sakrament i crkva će ostati otvorena do ponoći kako bi došli i molili za sve umjetnike, glumce, redatelje i sve druge koji na ovaj i sličan način vrijeđaju vjerske slobode bilo koje religije, vjere ili osobe!”

Naoružani muškarci oteli su 11 osoba, među kojima i jednog svećenika, te ubili još tri osobe na području lokalne uprave Kajuru. Katolička nadbiskupija Kafanchan potvrdila je otmicu svećenika: riječ je o ocu Nathanielu Asuwayeu, župniku crkve Presvetog Trojstva u Karkuu, na području Kajurua. U priopćenju nadbiskupije stoji da se napad dogodio u njegovoj rezidenciji oko 3 sata u noći s petka na subotu, a tri su osobe poginule u onome što su svjedoci opisali kao upad terorističke skupine.

U još jednom napadu u obližnjem području tri su osobe poginule, a 38 ih je oteto, među kojima i lokalni imam te četiri člana njegove zajednice. U petak su, prema navodima, dvije osobe otete na cesti prema Marou, dok su u četvrtak napadači u istom mjestu uništili kuće, dok broj žrtava još nije poznat.

Ti nasilni događaji samo su nastavak niza poput onih koji su se početkom tjedna dogodili u saveznim državama Katsina, Kwara i Benue, s ukupno 47 žrtava, većinom ubijenih na tržnici Abande, u četvrti Mbaikyor, gdje su policajci pucali na trgovce i stanovnike. Tome je prethodio i dramatičan napad na selo Woro u saveznoj državi Kwara, u kojem je poginulo 175 ljudi. Nigerijski Crveni križ je proglasio taj slučaj kao najsmrtonosniji napad zabilježen ove godine u tom okrugu na granici sa saveznom državom Niger, području koje je sve više pogođeno oružanim upadima, otmicama i pljačkom stoke. Tijekom napada naoružane skupine zapalile su kuće i trgovine, opustošivši selo.

Nakon tih razornih napada, nigerijski predsjednik Bola Tinubu rasporedio je jedan bataljun upravo u saveznoj državi Kwara, gdje je vojska nedavno provodila operacije protiv napada koji su imali terorističke elemente. Nijedna skupina zasad nije preuzela odgovornost za brutalni napad, dok je državna vlada optužila 'terorističke ćelije', a predsjednik Tinubu odgovornost pripisao džihadistima Boko Harama. Prema riječima nigerijskog predsjednika, napad je bio usmjeren protiv stanovnika sela koji su odbili ideologiju džihadista. (kta)

"Bili smo prvaci 2024., a godinu kasnije brončani. Dvije godine zaredom osvajali smo medalje i ne bih želio ništa najavljivati, ali spremni smo ponovno za visoke dosege ovdje u Poljskoj. Nadam se da ćemo nastaviti kontinuitet koji su drugi sportaši već ostvarili ove godine, najprije brončani rukometaši, a potom i malonogometaši. Iskreno se nadam da ćemo neku medalju i mi iz Poljske donijeti u Hrvatsku", poručio je izbornik Žinić za HKR, a prenio je Bitno.net.

Velečasni Žinić kazao je da je svećenička reprezentacija sastavljena od svećenika iz svih hrvatskih regija. "Trenutačno, nažalost, nema nikoga iz Slavonije, ali ima nas sa sjevera Hrvatske, onih koji su na službi u Istri ili na jugu, primjerice u Splitu, zaista iz svih dijelova Lijepe naše. Naravno, glavni je kriterij da netko doista može i zna igrati nogomet, ali opet nas ima iz cijele domovine. Drago mi je da smo doista već ekipa koja pokazuje određeno zajedništvo i sigurno je da ćemo se ovoga tjedna na ovom prvenstvu boriti za dobar rezultat", izjavio je izbornik svećeničke reprezentacije.

'Dva plućna krila katoličke vjere'

Velečasni Žinić objasnio je i glavni smisao održavanja već 18. europskoga prvenstva u malom nogometu za katoličke svećenike. Pojasnio je da se nipošto ne bore samo za medalju te je istaknuo da je na Prvenstvu prisutno veliko zajedništvo katoličkih svećenika, uz grkokatoličke svećenike, koji predstavljaju dva plućna krila katoličke vjere, zapadno i istočno, a to je i određeni prioritet.

"Dio nas se već uglavnom i poznaje, pa razmjenjujemo i pastoralna iskustva i saznajemo više o prilikama u drugim zemljama što se tiče Crkve i pastoralnih iskustava, problema i izazova. S obzirom na to da smo tu i radi nogometa, naravno da svatko želi dati najbolje od sebe i postići određeni rezultat", zaključio je vlč. Žinić.

Povezanost Hrvatske s europskom mrežom Camino de Santiago seže više od 800 godina unatrag. Prvi pisani tragovi o hrvatskim hodočasnicima na putu prema Santiagu de Composteli zabilježeni su 1203. godine. Današnja mreža Camino ruta kroz Hrvatsku, kao službeni dio europske mreže Camino puteva, nastavlja tu povijesnu tradiciju, povezujući kulturnu baštinu i prirodne ljepote uz autentičnu lokalnu gostoljubivost. Od pokretanja projekta Camino Hrvatska u listopadu 2019. godine, više od 90.000 hodočasnika iz cijelog svijeta prošlo je hrvatskim dionicama ove rute.

Ovom nagradom posebno je istaknut hrvatski pristup razvoju Camina kao primjera razvojnog modela koji potiče održivi turizam, revitalizira manja mjesta te predstavlja sakralnu, kulturnu i prirodnu baštinu. U kontekstu rastućeg globalnog interesa za Camino doživljaj, Hrvatska se ovom nagradom pozicionira među vodeća europska odredišta koja baštinu razvijaju autentično i društveno odgovorno.

Nagrada Elías Valiña dodjeljuje se od 1996. godine za ukupne aktivnosti i postignuća u razdoblju od posljednjih pet godina. Ime nosi po svećeniku Elíasu Valiñi, pokretaču suvremene obnove Camino ruta i autoru danas prepoznatljivih žutih strelica, simbola Puta sv. Jakova.

Hrvatska Bratovština sv. Jakova službeni je hrvatski predstavnik u federaciji Camino Europa Compostela te član Nadbratovštine sv. Jakova, kao i nositelj projekta Camino Hrvatska – hrvatske mreže Puteva sv. Jakova.

U ono vrijeme: Pošto Isus i njegovi učenici doploviše na kraj, dođu u Genezaret i pristanu. Kad iziđu iz lađe, ljudi ga odmah prepoznaju pa oblete sav onaj kraj. I počnu donositi na nosilima bolesnike onamo gdje bi čuli da se on nalazi. I kamo bi god ulazio — u sela, u gradove, u zaseoke — po trgovima bi stavljali bolesnike i molili ga da se dotaknu makar skuta njegove haljine. I koji bi ga se god dotakli, ozdravljali bi.

Svećenik: fra Mate Kolak.

Istodobno se oblikuju planovi za papinska putovanja u druge dijelove svijeta. Predstavnici mjesnih Crkava u Africi izvijestili su da se nakon Uskrsa očekuje Papin posjet više zemalja na afričkom kontinentu. Među odredištima koja su lokalne crkvene i državne vlasti već potvrdile nalaze se Angola i Ekvatorijalna Gvineja, dok se Kamerun također spominje kao dio mogućeg itinerara.

U Južnoj Americi peruanski biskupi naveli su da će papa Lav XIV. kasnije ove godine posjetiti Peru, zemlju u kojoj je ranije obnašao biskupsku službu. Kao mogući termini spominju se studeni ili početak prosinca 2026.

Također se očekuje papinski posjet Španjolskoj ovoga ljeta, pri čemu su španjolske crkvene vlasti naznačile da bi Papa mogao posjetiti Madrid, Barcelonu i Kanarske otoke.

Inače, SAD su u više navrata bile odredište apostolskih putovanja rimskih prvosvećenika. Prvi papa koji je posjetio tu zemlju bio je papa Pavao VI., koji je u listopadu 1965. godine boravio u New Yorku te se obratio Općoj skupštini Ujedinjenih naroda, čime je započela tradicija papinskih posjeta SAD-u.

Najveći broj putovanja u Sjedinjene Američke Države ostvario je papa sv. Ivan Pavao II. Prvi posjet dogodio se u listopadu 1979. godine, kada je obišao više gradova, među kojima Boston, New York, Philadelphiju, Des Moines, Chicago i Washington, gdje se susreo s tadašnjim predsjednikom Jimmyjem Carterom. Uslijedili su posjeti 1987., 1993. i 1995. godine, kada je sudjelovao u obilježavanju 50. obljetnice Ujedinjenih naroda, kao i njegovo posljednje putovanje u SAD 1999. godine, kada je posjetio St. Louis u saveznoj državi Missouri.

Papa Benedikt XVI. posjetio je SAD u travnju 2008. godine. Tijekom toga apostolskog putovanja susreo se s tadašnjim predsjednikom Georgeom W. Bushom u Bijeloj kući, gdje je obilježio i svoj 81. rođendan. Boravio je u Washingtonu i New Yorku, a posebno se zadržao u molitvi na mjestu nekadašnjeg Svjetskog trgovačkog centra (Ground Zero), u spomen na žrtve terorističkih napada 11. rujna 2001. godine.

Posljednji papa koji je pohodio Sjedinjene Američke Države bio je papa Franjo, koji je ondje boravio od 22. do 27. rujna 2015. godine. Tijekom toga putovanja posjetio je Washington, gdje je kanonizirao Junípera Serru i održao govor pred oba doma Kongresa SAD-a, zatim New York, gdje se obratio Općoj skupštini Ujedinjenih naroda, te Philadelphiju, gdje je predvodio središnja događanja Osmoga svjetskog susreta obitelji.

Na pozornici mu se pridružio i Petar Buljan, frontmen grupe Božja pobjeda, s kojim je Thompson izveo pjesmu ”Nek pada”, dodatno naglasivši duhovnu dimenziju večeri. Koncert u Rijeci, gradu u kojem je, kako je sam istaknuo, rjeđe nastupao zbog različitih okolnosti, imao je i snažnu simboličnu težinu.

Već uoči početka koncerta osjetila se posebna atmosfera, a tijekom večeri dodatno je rasla uz izvođenje najpoznatijih Thompsonovih pjesama, prožetih emocijama, domoljubljem i zajedništvom.

Thompson: ”One etikete koje prišivaju nama – to nije točno, nismo mi fašisti, nacisti”

Na koncertu Marko Perković Thompson održao je snažan govor u kojemu je pozvao na zajedništvo mlade, očuvanje kršćanskih vrijednosti ali i na osudu totalitarnih režima – fašizma, nacizma i komunizma. Prije izvođenja pjesme Bojna Čavoglave, publika je tražila izvođenje pjesme ”Anica kninska kraljica”. Thompson se zatim zaustavio te poslao snažnu poruku.

”Pjevat ćemo i nju, pjevat ćemo i još neke pjesme iz 90. ih godina, i to zato što vi to želite. Vi mladi prepoznajete simbole iz Domovinskog rata. Vi mladi – vi ste naša snaga, sigurnost, vi ste naša uzdanica, ljepota. Ovo je prelijepo. I zato, srce me zaboli kad vidim kako pojedini političari i još neki pokušavaju prorijediti, razbiti to zajedništvo. Ali znaju oni, znamo i mi da temelj ove nove hrvatske države su Domovinski rat i sve ove ljepote o kojima smo večeras pjevali – naša snaga i naše zajedništvo. Nije bilo lako stvoriti ovu državu, i sad je vaša, posebno vas mladih ljudi, zato nemojte dopustiti da itko manipulira s vama, da vam je netko krade. Čuvajte je, za nju je prolivena krv. Pokušavaju je svrstati u neke druge asocijacije – jugoslavenske, komunističke, ali temelj joj je Domovinski rat. Ne dajmo to”, poručio je Thompson.

”Ne govorim to da bi produbljivao neke podjele i dodavao ulje na vatru. One etikete koje prišivaju nama – to nije točno, nismo mi fašisti, nacisti. Mi to osuđujemo kao i svi drugi dobri ljudi. To je zlo koje se dogodilo čovječanstvu i našem narodu. Ali i komunizam. Komunizam je učinio možda još veće zlo ovom narodu. Nemojmo stoga dopustiti da on uđe u te temelje o kojima pričamo! Ovaj narod je uvijek bio tolerantan, ovaj narod je kršćanski, katolički narod, narod koji zna opraštati i to opraštanje je njegova snaga. U opraštanju je snaga”, dodaje.

”I zato dragi prijatelji, jučer su nam lijepili etikete, ali ja im opraštam, posebno mladim ljudima, svaku ružnu riječ koju su izgovorili. U ime zajedništva opraštam, u ime zajedništva! Tako i vi mladi, u vama je snaga u još jednom dijelu. Vi mladi pozovite i druge mlade, u njima također ima ljubavi, Bog je u svakog čovjeka ugradio ljubav, i u njima ima domoljublja, ovog zajedništva o kojemu pričamo, ali ono je negdje začahureno, ne izlazi vani. Vi u ime tog zajedništva skupite snage i pozovite ih”, zaključio je Thompson.

Thompson: ”Žao mi je što više puta nisam bio u Rijeci, neke okolnosti su nas sputavale”

U obraćanju publici na početku Thompson je istaknuo važnost pripadnosti domovini i narodu, zajedništva te vrijednosti koje, kako kaže, već više od tri i pol desetljeća nastoji prenositi kroz svoju glazbu. Njegov govor, ispunjen emocijama i zahvalnošću publici, donosimo u cijelosti u nastavku:

”Puni smo dojmova od sinoć. Sinoć je bila prelijepa večer, toliko emocije, toliko osjećaja zbog pripadnosti svojoj domovini, svome narodu, toliko zajedništva… To je ono zbog čega se isplati trpjeti, živjeti i raditi. To su te naše vrijednosti o kojima pričamo, evo ja već 35 godina i, zahvaljujući vama, one su prepoznate u mojim pjesmama. Također vidim da će i večeras biti prelijepa večer puna emocije i zajedništva. Ali znate što, moram priznati, žao mi je što više puta nisam bio u Rijeci, ali eto neke okolnosti su nas sputavale. Ali prošlo je i to. Kad tad istina dođe na vidjelo”, kazao je Thompson.

Večer pjesme, molitve i snažnih poruka

Tisuće posjetitelja pjevale su zajedno stare i nove pjesme, a atmosfera je bila obilježena snažnim emotivnim nabojem i osjećajem zajedništva. Koncert je otvoren spektakularnim scenskim nastupom i poznatim domoljubnim pjesmama, dok je publika spontano zapjevala već u prvim trenucima večeri.

U svojim obraćanjima Thompson je istaknuo i da se njegovim obožavateljima često lijepe teške etikete, naglašavajući da ne pripada ideologijama koje mu se pripisuju. Istodobno, poruka o potrebi povratka vjeri ostala je središnja duhovna misao koncerta.

Poziv na duhovnu obnovu

Poruka da gradu i županiji „treba Isus“ može se čitati kao poziv na unutarnju obnovu čovjeka, povratak evanđeoskim vrijednostima i jačanje nade u vremenu nesigurnosti. Takvi pozivi nisu rijetkost u Thompsonovu javnom djelovanju, koje često povezuje vjeru, narodnu tradiciju i osobnu odgovornost. Sve to pokazuje da poruke koje se izgovaraju s pozornice ne ostaju samo glazbeni događaj, nego postaju i društveni i duhovni znak vremena. U vremenu podjela i nesigurnosti, riječi o potrebi Isusa mogu se shvatiti kao poziv na mir, pomirenje i vjeru koja povezuje. Za mnoge okupljene ta večer u Rijeci bila je više od koncerta, bila je podsjetnik da se istinska snaga naroda rađa iz duhovnih korijena i povjerenja u Boga.

Bez ikakvoga pokazivanja, bit ćemo tada poput grada na gori, ne samo vidljivoga, nego i privlačnoga i gostoljubivoga: grada Božjega u kojemu svatko, u konačnici, želi prebivati i pronaći mir.

Žeđ za pravednošću koja potiče milosrđe i mir

Radost koja nas može učiniti solju i svjetlom – objasnio je Papa – izvire iz načina života, iz načina na koji živimo na zemlji i zajedničkoga života koji blista u Isusu. To je novi duh njegovih djela i riječi.

Nakon susreta s njim, čini se bezukusno i sivo sve što se udaljava od njegovoga siromaštva duha, njegove blagosti i jednostavnosti srca, njegove gladi i žeđi za pravednošću, koji potiču milosrđe i mir kao snage preobrazbe i pomirenja,.

Konkretne geste prihvata koje zaustavljaju nepravdu

Papa Lav XIV. osvrnuo se i na riječi proroka Izaije u Prvom čitanju, kada navodi konkretne geste kojima se staje na kraj nepravdi: dijeljenje kruha s gladnima, primanje siromašnih i beskućnika u svoj dom, odijevanje onih koji su bez odjeće i nezanemarivanje bližnjih i vlastitih ukućana. Tad će naša svjetlost sinut’ poput zore da rastjera tamu i zacijeli rane, ističe Izaija.

Bog nas nikada neće odbaciti

Rane koje se otvaraju u srcu onih koji se odriču radosti, u soli koja gubi okus i koja, kaže Isus, „nije više ni za što, nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze“.

Koliko se ljudi - možda smo to i sami iskusili - osjeća bezvrijednima, pogrešnima. Kao da je njihova svjetlost skrivena. Isus nam, međutim, naviješta Boga koji nas nikada neće odbaciti, Oca koji čuva naše ime, našu jedinstvenost.

Geste otvorenosti prema drugima koje ponovno rasplamsavaju radost
Svaka rana, pa i ona najdublja, zacijelit će prihvaćanjem riječi blaženstva i povratkom na put evanđelja – napomenuo je Papa te dodao:

Naime, geste otvorenosti i pažnje prema drugima ponovno rasplamsavaju radost. Naravno, u svojoj jednostavnosti, one nas tjeraju da idemo protiv struje.

Napast je, naime, kao i kod Isusa, pokazivati i potvrđivati vlastiti identitet, ali time bi se izgubio okus koji svake nedjelje ponovno otkrivamo u razlomljenom Kruhu, a to je darovani život, ljubav koja ne stvara buku – rekao je na kraju Sveti Otac.

Zahvaljujući brzoj reakciji i zajedničkom angažmanu lokalne zajednice, kip je saniran i vraćen na svoje mjesto, čime je Gradina ponovno postala prostor molitve, tišine i duhovnog sabranja. Iz 1. čapljinske satnije HVIDR-a Čapljina potvrđeno je kako su radovi na obnovi uspješno završeni, uz zahvalu svima koji su na bilo koji način sudjelovali u ovom projektu.

Kip Blažene Djevice Marije postavljen je 1997. godine u spomen na Slavka Marića i njegov zavjet, te već gotovo tri desetljeća ima posebno značenje za župljane Čapljine i brojne hodočasnike. Nažalost, ovo nije prvi put da je bio meta vandalizma, no i ovoga puta zajedništvo i solidarnost pokazali su snagu lokalne zajednice.

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Vi ste sol zemlje. Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Nije više ni za što nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze.«

»Vi ste svjetlost svijeta. Ne može se sakriti grad što leži na gori. Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući. Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima.«

Svećenik: fra Jure Josipović.