Draga braćo i sestre!

Gospićko-senjska biskupija s ozbiljnom zabrinutošću prati informacije koje se posljednjih mjeseci iznose u javnosti o odlaganju otpada na području grada Gospića te o mogućim posljedicama za okoliš, zdravlje i sigurnost ljudi.

Kao mjesna Crkva čije je sjedište u Gospiću, osjećamo pastoralnu i moralnu odgovornost jasno se očitovati o pitanju koje neposredno zadire u dobrobit ljudi koji ovdje žive. Pritom ne želimo ulaziti u političke prijepore, stranačka nadmetanja niti u utvrđivanje pravne ili osobne odgovornosti, što pripada nadležnim državnim, pravosudnim i stručnim tijelima.

Naše polazište jest dostojanstvo svakoga čovjeka i zaštita života.

Gospić i Lika prostor su u kojemu živimo, radimo, podižemo obitelji i s kojim smo duboko povezani. To je kraj koji smo primili od prethodnih naraštaja i za koji smo odgovorni pred onima koji dolaze nakon nas. Šume, vode, izvori, krš, tlo i sva raznolikost života nisu samo prirodna dobra. Za vjernika su oni dar Stvoritelja, povjeren čovjeku na odgovorno upravljanje i čuvanje.

Zato pred ozbiljnošću problema onečišćenja okoliša na području Gospića ne možemo ostati ravnodušni. Crkva ne može šutjeti kada su u pitanju dostojanstvo čovjeka, zaštita života, opće dobro i odgovornost prema stvorenome svijetu i budućim naraštajima.

Naša je zadaća podsjetiti na ono što je dublje od pojedinačnih događaja: zemlja nam nije dana da bismo je neograničeno koristili, nego da bismo je odgovorno obrađivali i čuvali.

Čovjek – odgovorni čuvar stvorenoga

Na prvim stranicama Svetoga pisma Bog čovjeku povjerava zemlju „da je obrađuje i čuva“ (Post 2,15). Čovjek je pozvan stvarati, graditi, razvijati i svojim razumom i radom oplemenjivati svijet. U tome se očituje njegovo posebno dostojanstvo. Ali uz riječ obrađivati stoji i riječ čuvati.

Bog je jedini Stvoritelj, a čovjek je pozvan svojim razumom, slobodom i radom odgovorno surađivati s Božjim stvarateljskim djelom. Njegova vlast nad prirodom zato nije neograničena. On nije gospodar bez granica, nego odgovorni upravitelj darova koje je primio. Kada čovjek gradi, proizvodi i razvija, može biti suradnik dobra. Ali kada neodgovorno narušava cjelovitost stvorenoga, njegova sloboda više ne služi životu, nego mu nanosi štetu.

Briga za stvoreni svijet jest briga za čovjeka

Crkva ne odvaja brigu za prirodu od brige za čovjeka. Naprotiv, one su duboko povezane. Čovjek živi u stvorenome svijetu, od njega prima vodu, hranu i prostor za život. Zato onečišćenje tla, vode i zraka nije samo tehničko ili gospodarsko pitanje, nego može postati pitanje života, zdravlja, dostojanstva i budućnosti.

Papa Franjo u enciklici Laudato si’ upozorava upravo na tu povezanost. Ekološka kriza nije odvojena od krize čovjeka i društva. Posebno upozorava na kulturu odbacivanja, na mentalitet u kojemu se ono što više ne koristimo jednostavno odbacuje, kao da time prestaje i naša odgovornost. Zato je potrebno jasno reći otpad nije samo pitanje zbrinjavanja materijala.

Kada opasne tvari ugrožavaju tlo, vodu, biljni i životinjski svijet ili sigurnost prostora u kojem čovjek živi, tada govorimo o pitanju ljudskoga dostojanstva i općega dobra.

Kršćanska vjera nas uči da je svaki čovjek stvoren na sliku Božju. Stoga se prema prostoru u kojem čovjek živi ne možemo odnositi tako da posljedice svojih odluka prebacujemo na druge ili na one koji dolaze nakon nas. Čuvati vodu znači čuvati život.
Čuvati tlo znači čuvati budućnost. Čuvati prirodu znači poštovati dar koji smo primili od Boga.

„Sve stvorenje zajedno uzdiše“

Sveti Pavao piše: „Znamo doista: sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima sve do sada.“ (Rim 8,22)

Ove riječi možemo čuti kao poziv na obraćenje našega odnosa prema svijetu koji nam je povjeren. Kada je narušena cjelovitost prirode, kada je tlo opterećeno onečišćenjem, kada je ugrožena voda ili kada je uništen dio biljnoga svijeta, tada ne govorimo samo o materijalnoj šteti, govorimo o rani nanesenoj zajedničkom domu. Taj dom nije nešto izvan nas. U njemu živimo, u njemu odrastaju naša djeca i u njemu će živjeti oni koji dolaze nakon nas. Zato ne smijemo dopustiti da ravnodušnost postane normalno stanje niti da posljedice neodgovornosti postanu teret budućih naraštaja.

Posebna odgovornost prema zemlji krša

Lika je prostor iznimne prirodne ljepote, ali i osjetljivoga krškoga sustava. U njemu voda pronalazi putove koje čovjek često ne može vidjeti. Zato ono što se događa na površini ne mora ostati samo na površini. U takvom prostoru odgovornost prema okolišu poprima posebnu težinu. Potrebno je gledati dalje od onoga što je vidljivo danas i razmišljati o onome što može nastati sutra. Kršćanska mudrost zato ne pita samo: „Što se događa sada?“, nego i: „Što će se dogoditi ako ne djelujemo odgovorno?“ Odgovornost znači djelovati razborito, stručno i pravodobno kako bi se zaštitili čovjek, priroda i zajedničko dobro.

Dar koji smo primili i koji predajemo

Katekizam Katoličke Crkve podsjeća da čovjek treba poštovati cjelovitost stvorenja te da njegova vlast nad prirodom nije apsolutna. Ona je ograničena brigom za bližnjega, poštovanjem Božjega nauma i odgovornošću prema budućim naraštajima. Ovaj svijet smo od Boga dobili na dar, a dar koji smo primili od Boga treba prihvatiti sa zahvalnošću koristiti s mjerom i čuvati s odgovornošću. U tome se očituje i čovjekovo posebno poslanje. Čovjek svojim radom može oplemenjivati svijet. Može obrađivati zemlju, graditi, stvarati i razvijati. To je dobro i plemenito kada je usmjereno prema čovjekovu dostojanstvu i općem dobru. Ali upravo zato čovjek mora biti svjestan granica. Nije sve što možemo učiniti ujedno i ono što smijemo učiniti. Čovjek je stoga pozvan biti odgovorni čuvar stvorenoga svijeta. Način na koji se danas odnosimo prema prirodi govori i o tome kakvu budućnost želimo ostaviti iza sebe. Nije dovoljno pitati što nam zemlja može dati danas. Moramo se pitati i što ćemo ostaviti onima koji dolaze nakon nas. Hoće li naša djeca i unuci naslijediti prostor u kojem mogu živjeti dostojanstveno i sigurno? To nisu samo pitanja ekologije. To su pitanja savjesti i pravednosti.

Papa Franjo u Laudato si’ snažno podsjeća na našu odgovornost prema budućim naraštajima. Svijet nije naš isključivi posjed. Primili smo ga od onih koji su živjeli prije nas i dužni smo ga predati onima koji će živjeti poslije nas.

Ekološko obraćenje i zajednička odgovornost

Pred izazovima našega vremena potrebna nam je promjena srca i načina djelovanja. Potrebno nam je ono što papa Franjo naziva ekološkim obraćenjem: ponovno otkriti zahvalnost za stvoreni svijet, odbaciti kulturu odbacivanja i prihvatiti odgovornost za posljedice vlastitih odluka.

Ondje gdje je šteta učinjena, potrebno je učiniti sve što je moguće kako bi se ona zaustavila, sanirala i spriječilo njezino daljnje širenje. Kršćanska odgovornost nije samo u tome da ne činimo zlo. Ona nas poziva da činimo dobro, štitimo slabo, popravljamo ranjeno i čuvamo ono što nam je povjereno. Papa Franjo u Fratelli tutti podsjeća da smo povezani i da zajedničko dobro zahtijeva da ne ostajemo ravnodušni pred onim što ugrožava drugoga. Zato naš odgovor ne smije biti ravnodušnost, nego odgovornost; ne podjele, nego suradnja; ne odgađanje, nego odgovorno djelovanje.

Zaštita prirode jest čin ljubavi

Briga za stvoreni svijet u konačnici je pitanje ljubavi – prema Bogu koji je sve stvorio, prema čovjeku koji je stvoren na Božju sliku, prema zemlji koja nam je povjerena i prema djeci i mladima koji će nakon nas živjeti u ovome kraju. Zato očuvanje prirode nije protiv čovjeka. Ono je za čovjeka. I nije protiv razvoja. Ono poziva na razvoj koji poštuje život, dostojanstvo osobe, granice prirode i opće dobro. Kršćanin zna da stvorenje nije bez vrijednosti. Sve što postoji nosi trag Božje mudrosti i dobrote. Zato sa psalmistom možemo reći: „Gospodnja je zemlja i sve na njoj, svijet i svi koji na njemu žive.“ (Ps 24,1)

Ono što pripada Bogu primili smo na dar. Pozvani smo taj dar čuvati, odgovorno koristiti i predati budućim naraštajima. U tome se očituje i čovjekovo dostojanstvo: ne biti razarač stvorenoga svijeta, nego njegov odgovorni čuvar i suradnik u djelu koje mu je Bog povjerio.

„A povrh svega – ljubav!“

Kao pastir Gospićko-senjske biskupije želim izraziti blizinu svim ljudima koji su zabrinuti zbog stanja okoliša i budućnosti ovoga kraja. Naša Lika zaslužuje da prema njoj postupamo s poštovanjem, a Gospić da bude mjesto sigurnoga i dostojanstvenoga života, da povrh svega imamo ljubavi prema našoj okolini i čovjeku i njegovom dostojanstvu.

Ondje gdje je narušeno, treba obnavljati. Ondje gdje je ugroženo, treba štititi. Ondje gdje je učinjena šteta, treba tražiti put njezina popravljanja. Čovjek je pozvan surađivati sa Stvoriteljem, a ne suprotstavljati se djelu stvaranja. Dar koji smo primili od Boga primili smo s povjerenjem koje nam je Stvoritelj iskazao, pozivajući nas da budemo njegovi odgovorni suradnici u čuvanju, njegovanju i promicanju života i svega stvorenoga.

Zbog toga Gospićko-senjska biskupija jasno ističe:
život, zdravlje i sigurnost ljudi moraju biti iznad svakoga političkog, gospodarskog, poslovnog ili drugog parcijalnog interesa.

Svaka opravdana sumnja u moguću ugrozu zdravlja ljudi i okoliša mora biti stručno, neovisno i potpuno ispitana. Građani imaju pravo na istinite, pravodobne i transparentne informacije o stanju okoliša u kojem žive, vodi koju piju, zraku koji udišu i zemlji na kojoj podižu svoje obitelji.

Stoga pozivamo sva nadležna državna, lokalna i stručna tijela da, u okviru svojih ovlasti, bez odgađanja poduzmu sve potrebne mjere kako bi se potpuno utvrdilo stvarno stanje, uklonila svaka moguća opasnost te provela stručna i trajna sanacija svih lokacija za koje se utvrdi da su ugrožene nepropisnim odlaganjem otpada.

Istodobno pozivamo sve sudionike javnoga života da ovo pitanje ne koriste za političko nadmetanje i međusobne obračune. Zdravlje ljudi ne smije postati sredstvo političke borbe. Ono je opće dobro za koje svi snosimo odgovornost.

Naše očitovanje nije usmjereno protiv bilo koga. Ono je jasno zauzimanje za čovjeka, život, zdravlje, istinu, odgovornost i očuvanje našega zajedničkog doma.

Gospićko-senjska biskupija očekuje da se poduzme sve potrebno kako bi stanovnici Gospića i okolice mogli živjeti sigurno, bez opravdanoga straha za vlastito zdravlje i zdravlje budućih naraštaja.

Neka nam Bog Stvoritelj podari mudrost da prepoznamo vrijednost svega stvorenoga, hrabrost da zaštitimo ono što je ugroženo i odgovornost da ovaj kraj sačuvamo za naraštaje koji dolaze.

Neka nas zagovor Gospe od Krasna, zaštitnice naše Biskupije, prati u nastojanju da budemo odgovorni čuvari života i stvorenoga svijeta.

“Pronašli smo dokaze o pogrebnom krajoliku, uz manja područja zasađena vinovom lozom i maslinama, kao i pastoralno područje s povremenim tragovima ljudske aktivnosti”, izjavila je voditeljica istraživanja Francesca Romana Stasolla.

Preliminarno izvješće od 98 stranica, objavljeno 2025. godine u znanstvenom časopisu Liber Annuus, donosi rezultate završne faze iskopavanja. Otkrića se gotovo u potpunosti podudaraju s opisom mjesta pokopa iz Evanđelja po Ivanu, koje mjesto Isusova raspeća smješta u blizinu vrta, u kojem se nalazio i novi grob.

“A na mjestu gdje je bio raspet bijaše vrt, i u vrtu nov grob u koji još nitko nije bio položen. Ondje su, zbog židovske pripreme blagdana, položili Isusa jer je grob bio blizu” (Iv 19,41-42), stoji u Evanđelju.

Iskopavanja, doduše, ne identificiraju konkretno koji je grob Isusov, već pružaju arheološke dokaze o karakteru područja prije izgradnje kršćanskog svetišta, pokazujući da su na tom mjestu istovremeno postojali grobovi i obrađena zemlja.

Istraživanje je provodio tim s rimskog Sveučilišta Sapienza pod vodstvom Stasolle, u suradnji sa zajednicama odgovornima za baziliku, uključujući Pravoslavnu patrijaršiju, Kustodiju Svete zemlje i Armensku patrijaršiju. Istražena su područja sjevernog broda crkve i sjevernog dijela rotonde.

Posebno je značajno otkriće drva vinove loze na jednom od iskopanih lokaliteta, što upućuje na mogućnost da je loza uzgajana upravo na tom mjestu, dok je analiza peludi ukazala i na moguću prisutnost maslina.

„Stoga je, nakon savjetovanja i koordinacije s nadležnim tijelima, predstavnicima roditelja i jeruzalemskih škola, odlučeno obustaviti nastavu u školama na području grada Jeruzalema“, piše u priopćenju. Obustava je trebala početi 1. rujna i trajati „dok se ne izdaju i obnove potrebne dozvole za učitelje i ostalo osoblje, čime bi se osiguralo da se obrazovni proces može nastaviti sigurno i na odgovarajući način“.

Nakon aneksije istočnog Jeruzalema 1967., Palestinci koji žive na okupiranoj Zapadnoj obali moraju imati ulazne i radne dozvole da bi mogli ući u Jeruzalem. Međutim, izraelsko zakonodavstvo posljednjih godina dodatno otežava rad palestinskih učitelja.

U siječnju je izraelski parlament Kneset donio zakon kojim se prosvjetnim djelatnicima koji su stekli akademske titule na sveučilištima unutar Palestinske samouprave zabranjuje rad u izraelskim školama.

U ožujku je izraelsko Ministarstvo obrazovanja objavilo da za akademsku godinu 2026./2027. neće izdati radne dozvole za 171 palestinskog učitelja s prebivalištem na Zapadnoj obali.

Prema Zakladi papinskog prava Pomoć Crkvi u nevolji (ACN), većina kršćanskih škola osnovana je krajem 19. stoljeća te su u njima obrazovanje stjecali i kršćanski i muslimanski učenici. Te su škole, navodi ACN, „osnovane upravo radi promicanja kršćanskog obrazovanja te očuvanja vjere i kršćanske prisutnosti u Jeruzalemu“.

U priopćenju je Generalno tajništvo kustodije istaknulo da su kršćanske škole u Jeruzalemu već stotinama godina „sastavni dio identiteta grada te njegova kulturnog i društvenog tkiva“.

„Tijekom svoje povijesti naše su škole bile posvećene pružanju kvalitetnog i vrhunskog obrazovanja te odgoju naraštaja utemeljenih na znanju, vrijednostima, pripadnosti i odgovornosti“, navodi se u priopćenju.

„Odsutnost ovako velikog broja zaposlenika utječe na različite aspekte funkcioniranja škola, uključujući nastavu, administrativne poslove, zdravstvene službe, kao i poslove čišćenja te postupke povezane sa sigurnošću i zaštitom. Zbog toga nije moguće zajamčiti siguran i stabilan početak školske godine za naše učenike“, navelo je tajništvo.

Potvrđujući svoju predanost pravu učenika na obrazovanje, kršćanske škole u Jeruzalemu istaknule su da mjere kojima se učiteljima i ostalom osoblju onemogućuje rad narušavaju „stabilnost naših škola, otežavaju njihovu sposobnost ostvarivanja poslanja te negativno utječu na učenike, njihove obitelji, obrazovne djelatnike i društvo u cjelini“.

„Molimo i nadamo se da će ova kriza biti riješena što je prije moguće, da će takve mjere biti obustavljene i da se neće ponoviti u budućnosti, da bi se očuvala stabilnost naših obrazovnih ustanova, učenicima zajamčilo pravo na redovito i sigurno obrazovanje te našim školama omogućilo da nastave ostvarivati svoju obrazovnu i humanitarnu misiju“, piše u priopćenju, izvijestio je OSV News.

Nakon uvodnih riječi i molitve uslijedila je kateheza koju je vodio župnik u Klenovniku Dominik Cestar. Uvod u katehezu bila je igra slaganja fotografija sv. Karla Acutisa koje su na kraju činile jednu slagalicu.

„Svatko od vas dio je jedne ovakve slagalice koju nazivamo Crkva“, istaknuo je te potaknuo da u svojim životnim slagalicama u sredinu uvijek stave Boga, odnosno euharistiju oko koje se kao ministranti okupljaju dok poslužuju na misi. Kao primjer istaknuo je sv. Karla i njegov život u čijem središtu je bio euharistijski Krist. Govorio im je o čudima, a kao posebno mjesto čuda istaknuo je Ludbreg i Svetište Predragocjene Krvi Kristove. Poručio im je da se čudo događa pred njihovim očima kad se nalaze na misi, oko oltara. Potaknuo ih je da stave Krista u središte svog života koji će im pomoći slagati njihove životne slagalice u okvir s kojim će živjeti radosno i ispunjeno.

Nakon kateheze ministranti su sudjelovali u radionicama kojima je kroz igre i interaktivno sudjelovanje cilj bio približiti značaj sakramenata ispovijedi i euharistije te crkvenog zajedništva za rast u vjeri. Njima se željelo ohrabriti mlade u odlučnosti i ustrajnosti, konkretizirati apstraktne pojmove kao što je grijeh, obraćenje, padanje i dizanje, rast u vjeri i sl. Djeca i mladi potaknuti su doživjeti Crkvu kao prijateljsku zajednicu koja pomaže pojedincu te im prenijeti osjećaj pripadnosti i iskustvo važnosti u zajednici, liturgiji i (euharistijskoj) pobožnosti. Također ih se upoznalo s uzorom sv. Karla Acutisa kojega su pozvani nasljedovati.

Uoči mise ministranti i vjeroučenici mogli su pristupiti sakramentu pomirenja, a potom su sudjelovali u euharistijskom slavlju koje je predvodio varaždinski biskup Bože Radoš.

Biskup je u homiliji rekao da je Petar spoznao samog sebe zbog Isusove dobrote te je poručio kako je to poruka naviještenog evanđelja (Lk 5, 1-11). „Dok Petar govori da je loš čovjek, da Gospodin treba poći od njega, on mu jednostavno kaže: ‘Ne boj se!’ On ga ne odbacuje, nego ga poziva. To je važna poruka mladima. Bog ne očekuje da postanemo savršeni kako bi nas pozvao, nego se upravo u tom trenutku događa poziv – u našoj slabosti se stavljamo Bogu u ruke. Dragi ministranti, možda mislite da ni vi niste savršeni, da ima boljih, ali Gospodin je s nama ne zbog naše savršenosti, nego zbog naših slabosti“, poručio je biskup Radoš.

Prisjetio se i svog ministrantskog iskustva te je naglasio da je to iskustvo mnogima pomoglo da otkriju svoj duhovni poziv. „Dok smo blizu oltara, pažljivije slušajmo što nam Bog govori i gdje nas poziva. On poziva nas, svoje prijatelje, da se ostvarimo ili u duhovnom pozivu ili kao supružnici i roditelji“, potaknuo je.

Na kraju mise mons. Radoš blagoslovio je novopostavljeni kip sv. Karla Acutisa pokraj Zavjetne kapele Svetišta te poručio da će mladi dolaziti pred njegov kip kako bi se upoznali s njegovim životom i molili njegov zagovor da ih prati na životnom putu. Kip je postavljen u parku pokraj Svetišta pod pokroviteljstvom Grada Ludbrega, a izradio ga je umjetnik Vid Vučak.

Biskupijsko hodočašće ministranata i vjeroučenika Varaždinske biskupije u Svetište Predragocjene Krvi Kristove zaključeno je euharistijskim klanjanjem koje je vodio vlč. Cujzek. Nakon razmatranja pročitao je molitve koje su ministranti tijekom rada u radionicama slagali s papirića i oblikovali ih u rečenice, a koje su prikazane u klanjanju. Pjevanje je vodio dječji zbor iz župe Margečan, izvijestio je Ured za pastoral u medijima Varaždinske biskupije.

Predsjednica udruge Kristina Karajko pojasnila je potrebu i važnost izgradnje grobnice za nerođene. Obraćajući se okupljenima poručila je: „Ovo je mjesto molitve, tišine i poštovanja i ono nosi posebnu poruku ‘Svaki je ljudski život vrijedan, jedinstven i dostojan poštovanja’. Grobnica nije samo mjesto ukopa nego i znak zajedničke brige i poštovanja prema nerođenoj djeci i njihovim obiteljima. Vjerujemo da će mnogima postati mjesto na kojem će moći zastati i pomoliti se, zapaliti svijeću te u tišini povjeriti Bogu svoje boli i nade.“

Obitelj Klepo, Tomislav i Kristina projektirali su spomenik te predstavili njegovo značenje i simboliku. „Dvije su to kamene ploče koje simboliziraju oca i majku, a između tih ploča je praznina koja ima oblik djeteta i sugerira njegovu stvarnu prisutnost u životu roditelja i njihove obitelji. Dijete nije fizički prisutno ali je zauvijek promijenilo živote svojih roditelja. Spomenik govori o djeci koja nisu bila rođena ali su bila voljena i čije je postojanje zauvijek upisano u srce njihovih roditelja“, rekla je Kristina Klepo.

Nadbiskup Hranić se rado odazvao pozivu udruge „Betlehem“ da blagoslovi grobnicu te je također pozdravio inicijativu i zahvalio članovima Betlehema što promiču svijest o vrijednosti svakog začetog života.

„Betlehem“ je udruga za zaštitu svakog ljudskog života i nerođene djece. Ona je i građanska neprofitna udruga katoličkog svjetonazora kojoj je cilj molitvom i savjetom te na svaki drugi čovječan i kršćanski način pomoći da se djeca određena za pobačaj spase, a njihovi roditelji budu sretni. Udruga želi svjedočiti Božju ljubav prema svakom čovjeku te svojim zalaganjem na humanitarnom planu raditi u svim pitanjima dostojanstva i svetosti ljudskog života od začeća do prirodne smrti. Tako će grobnica za nerođene omogućiti svim roditeljima u gradu i okolici koji izgube dijete spontanim pobačajem dostojan pokop posmrtnih ostataka začetoga djeteta.

Blagoslovu Grobnice za nerođene su uz članove udruge „Betelehem“ i njihove obitelji te druge građane koji se zalažu za dostojanstvo svakog ljudskog bića od začeća do prirodne smrti nazočili i đakovački župnici: Alojz Kovaček, katedralni župnik i Nikola Kaurin, župnik Župe Dobrog Pastira.

Đakovo je uz Osijek, Slavonski Brod i Vinkovce još jedan grad Đakovačko-osječke nadbiskupije koji ima grobnicu za nerođene, navodi se u izvještaju iz Nadbiskupije.

U ono vrijeme: Rekoše Isusu farizeji i pismoznanci: »Učenici Ivanovi, a tako i farizejski, počesto poste i obavljaju molitve, tvoji pak jedu i piju.«

Reče im Isus: »Ne možete svatove prisiliti da poste dok je zaručnik s njima. Doći će već dani: kad im se ugrabi zaručnik, tada će postiti, u one dane!« A kazivao im je i prispodobu: »Nitko neće otparati krpe s novog odijela da je stavi na staro odijelo. Inače će i novo rasparati, a starom neće pristajati krpa s novoga.«

»I nitko ne ulijeva novo vino u stare mješine. Inače će novo vino proderati mješine pa će se i ono proliti i mješine će propasti. Nego, novo vino neka se ulijeva u nove mješine!« »I nitko pijuć staro, ne zaželi novoga. Ta veli se: ‘Valja staro!’«

Svećenik: vlč. Petar Mlakar.

Kako navode u pozivu, cilj formacije nije traženje "savršenih" ljudi, nego okupljanje onih koji su spremni raditi na sebi i svojoj vjeri.

"Marijin ratnik nije onaj koji se nikada ne boji, ne pada ili ne griješi. To je čovjek koji ustaje, ponovno kreće i svakoga dana želi biti bliže Kristu", poručili su iz zajednice.

Formacija je zamišljena kao višegodišnji duhovni put tijekom kojega sudionici, prema navodima organizatora, uče moliti, rasti u vjeri i boriti se protiv vlastitih slabosti.

Trogodišnji put formacije

Program se oslanja na primjer i učenje svetog Ljudevita Marije Grigniona de Montforta, francuskog svećenika i autora poznatog po marijanskoj duhovnosti.

U pozivu se navodi kako zainteresirani mogu započeti trogodišnji put formacije tijekom kojeg će učiti živjeti svoju posvetu Isusu po Mariji.

"Ne moraš znati sve. Samo napravi prvi korak", stoji u pozivu Marijinih ratnika Hercegovina.

Prvo okupljanje nove formacijske godine zakazano je za 3. rujna u 20 sati na Humcu u Ljubuškom.

Objavu je naslovio pitanjem: "Hercegovina puna Boga, a gdje je Bog u Hercegovini?"

"Živimo u kraju u kojem se čovjek lako prepozna kao vjernik. Križ je na zidu. Krunica je u ruci. Nedjeljom se ide na misu. Hodočasti se. Poste se petci, ne baš kao prije. Djeca se krste, pričešćuju i krizmaju. U obiteljima se govori o Bogu, Gospi i svetinjama. Imamo crkve, kapelice, procesije, zavjete i hodočašća.

Hercegovina je, barem na prvi pogled, puna Boga. Ali onda čovjek mora stati i postaviti jedno neugodno pitanje: Ako je Bog toliko prisutan među nama, gdje se vidi u našem životu?

Jer nije problem u tome što imamo križeve. Problem je ako križ nosimo oko vrata, a ne nosimo ga u svome ponašanju. Nije problem što molimo krunicu. Problem je ako nakon krunice sjednemo i počnemo ogovarati čovjeka kojega smo upravo vidjeli u crkvi. Nije problem što idemo na misu. Problem je ako s mise izađemo isti kakvi smo na nju ušli", napisao je fra Marin.

Potom se osvrnuo na, kako navodi, razdvajanje vjere od svakodnevnog života.

"Možemo li nedjeljom biti sat vremena na misi, a onda cijeli tjedan gaziti po ljudima? Odgovor: možemo, i to uspješno.

Ali tu počinje problem. Jer mi smo, čini mi se, nekako uspjeli razdvojiti vjeru od života. Kao da je vjera ono što radimo u crkvi, a život ono što radimo izvan nje.

U crkvi smo vjernici, a na poslu smo 'snalažljivi'. U politici smo 'realni'. U poslu smo 'sposobni'. Prema rodbini smo 'svoji'.

A Bog bi, izgleda, trebao razumjeti da se život tako mora voditi. Ne. Ne mora.

Ako sam kršćanin u crkvi, onda sam kršćanin i na poslu. Ako sam kršćanin pred oltarom, onda sam kršćanin i kada odlučujem hoću li nekoga prevariti. Ako sam kršćanin kada primam pričest, onda sam kršćanin i kada mi se otvori prilika da nekoga zakinem. Ako sam kršćanin kada govorim 'Bože pomozi', onda sam kršćanin i kada imam moć da drugome pomognem ili odmog­nem", naveo je.

Kao jedno od ključnih pitanja postavio je odnos prema ljudima od kojih ne očekujemo nikakvu korist.

"I zato nam se postavlja pitanje: Kako se ponašaš prema čovjeku koji ti ništa ne može dati? Tu se vidi prava vjera.

Ne kada daješ novac za nešto što će svi vidjeti. Nego kada pošteno platiš čovjeka koji je radio za tebe, iako znaš da bi ga mogao zakinuti, a možda to nitko nikada ne bi saznao.

Ne kada podmićuješ čovjeka koji ti može završiti posao. Nego kada odbiješ podmititi onoga koji ti ne može ništa završiti preko veze.

Ne kada tražiš 'svoga čovjeka' da ti otvori vrata koja drugima ostaju zatvorena. Nego kada prihvatiš da na red dođe onaj koji je sposobniji, čak i ako zbog toga ti izgubiš priliku.

Ne kada činiš dobro onome od koga očekuješ uslugu. Nego kada učiniš dobro čovjeku od kojega nećeš dobiti baš ništa zauzvrat.

Tu se vidi jesmo li stvarno vjernici. Jer lako je biti dobar prema čovjeku koji nam treba. Prava se vjera vidi onda kada pred sobom imamo čovjeka koji nam ne može ništa dati – a mi ga ipak odlučimo poštovati, ne zakinuti i ne poniziti."

Fra Marin se potom osvrnuo i na pojave koje su, kako smatra, postale gotovo normalizirane u društvu.

"Živimo u društvu u kojem se neke stvari više ni ne pokušavaju sakriti. Potezanje veze postalo je normalno. Podmetanje drugome postalo je dio igre. Potplaćivanje se ponekad opravdava rečenicom: 'Tako to svi rade.' Varati se zna nazvati snalaženjem. Zakidati drugoga zna se nazvati sposobnošću. Nepravdu prema drugome lako opravdamo kada je nama korisna.

A onda u nedjelju dođemo pred Boga. I molimo, pjevamo, pričestimo se. I opet u ponedjeljak nastavimo po starom. Svi smo grešni. Crkva nije zajednica savršenih ljudi. Crkva je zajednica ljudi koji su svjesni da trebaju obraćenje. Problem nastaje kada više ni ne želimo priznati da smo pogriješili."

Poseban dio objave posvetio je mladima, za koje smatra da ih odrasli često nepravedno prikazuju u negativnom svjetlu.

"I zato bih volio reći nešto što možda neće svima biti ugodno ni drago. To često puta kažem pa svi kažu da ja valjam gluposti. A to je: Ne mislim da su naši mladi toliko loši koliko ih mi odrasli često prikazujemo. Čak bih se usudio reći da su puno bolji i od svojih roditelja i odraslih ljudi.

U svome radu s mladima susreo sam mnoge koji su me upravo svojim pitanjima, iskrenošću i spremnošću da preispitaju sebe znali ugodno iznenaditi.

Vidim mlade koji žele raditi na sebi. Vidim mlade koji ne prihvaćaju olako rečenicu: 'Tako se to uvijek radilo.' Vidim mlade kojima nije normalno da se nešto mora završiti preko veze samo zato što se tako radilo prije njih. Vidim mlade koji teško prihvaćaju kada im se kaže da je normalno podmetnuti drugome da bi ti uspio. Vidim mlade koji žele biti bolji od onoga što su vidjeli. I to mi daje nadu.

Naravno, nisu svi mladi takvi. Kao što nisu ni svi odrasli loši. Ali moje je iskustvo da među mladima postoji nešto što ne bismo smjeli ugušiti: želja da se stvari preispitaju. A možda je upravo to ono što odraslima najviše nedostaje. Jer smo se navikli na veze, sređivanja, nepravdu, itd.

I onda mladome čovjeku koji pita zašto nešto nije pošteno kažemo da je naivan. Možda nije on naivan. Možda smo mi postali previše pokvareni da bismo još vjerovali kako se može živjeti pošteno. Možda nije problem što mladi ne žele prihvatiti naše obrasce. Možda je problem što smo im mi dali loše obrasce", istaknuo je.

Prema njegovim riječima, pitanje koje bi odrasli trebali postaviti nije samo kakva su djeca, nego kakav primjer sami ostavljaju.

"Zato bih volio da se prestanemo samo pitati: 'Kakva su nam djeca?' I da se počnemo pitati: Kakvi smo mi odrasli? Jer djeca i mladi gledaju. Gledaju kako razgovaramo, kako dobivamo posao, kako rješavamo probleme, jesmo li isti u crkvi i izvan crkve.

Jer mladi ne trebaju još jednu generaciju odraslih koji će im govoriti: 'Idi u crkvu.' Trebaju vidjeti odraslog čovjeka koji živi ono što govori. Ne trebaju im naši savršeni govori. Trebaju im naš primjer.

Ne trebaju roditelja koji im govori da ne smiju lagati, a onda pred njima laže. Ne trebaju oca koji govori o poštenju, a onda se hvali kako je nešto 'sredio'. Ne trebaju majku koja govori o ljubavi prema bližnjemu, a onda sat vremena ogovara. Ne trebaju odrasle koji im govore da budu dobri ljudi, a sami im pokazuju da u životu prolaze bezobrazni, lukavi i povezani. Mladi vrlo dobro vide razliku između vjere koju živimo i vjere o kojoj govorimo."

Na kraju objave ponovno se vratio na pitanje što zapravo znači živjeti vjeru.

"Mi u Hercegovini imamo puno vjerskih običaja, ali premalo obraćenja. Imamo puno riječi o Bogu, a premalo života po Bogu. Naučili smo kako se prekrižiti, ali još nismo naučili kako se odreći sebe.

Ako želim biti velik čovjek u Božjim očima, onda moram znati reći: 'Neću to učiniti. Iako mogu. Iako svi drugi rade. Iako bih mogao imati koristi. Neću, jer nije pošteno. Neću, jer nije kršćanski. Neću, jer Bog vidi.'

Eto gdje počinje Hercegovina puna Boga. Ne tamo gdje je najviše križeva, gdje se najglasnije govori o vjeri, gdje se najviše pokazuje tko smo. Nego tamo gdje jedan čovjek, kada ima priliku učiniti nepravdu i nitko ga ne bi uhvatio, ipak odluči učiniti ono što je ispravno.

Jer prava vjera počinje onda kada nas nitko ne gleda. A možda je upravo to pitanje koje bismo si svi trebali postaviti: Ako bi Bog danas pogledao samo moja djela, a ne moje riječi, bi li u meni prepoznao vjernika?", zaključio je fra Marin Mikulić.

U ono vrijeme: Dok se oko Isusa gurao narod da čuje riječ Božju, stajaše on pokraj Genezaretskog jezera. Spazi dvije lađe gdje stoje uz obalu; ribari bili izašli iz njih i ispirali mreže. Uđe u jednu od tih lađa; bila je Šimunova pa zamoli Šimuna da malo otisne od kraja. Sjedne te iz lađe poučavaše mnoštvo. Kada dovrši pouku, reče Šimunu: »Izvezi na pučinu i baci mreže za lov.«

Odgovori Šimun: »Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže.«

Učiniše tako te uhvatiše veoma mnogo riba; mreže im se gotovo razdirale. Mahnuše drugovima na drugoj lađi da im dođu pomoći. Oni dođoše i napuniše obje lađe, umalo im ne potonuše. Vidjevši to, Šimun Petar pade do nogu Isusovih govoreći: »Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!«

Zbog lovine riba što ih uloviše bijaše se zapanjio on i svi koji bijahu s njime, a tako i Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, drugovi Šimunovi. Isus reče Šimunu: »Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!« Oni izvukoše lađe na kopno, ostaviše sve i pođoše za njim.

Svećenik: fra Mate Kolak.

Na snimci se vide mladenci okruženi obitelji i prijateljima, a jedan od trenutaka svadbene proslave protekao je i u ozračju molitve, dajući cijelom događaju dodatnu duhovnu dimenziju.

Mjesto na kojemu su odlučili obilježiti početak zajedničkog života također nosi posebnu simboliku. Međugorje je već desetljećima mjesto u koje ljudi iz cijeloga svijeta dolaze tražeći mir, nadu i duhovnu snagu, pa je upravo ondje susret ukrajinske i hercegovačke tradicije dobio još snažnije značenje.

View this post on Instagram

A post shared by Hercegovačko Srce (@hercegovacko_srce)

Daleko od velikih riječi, prizor mladenaca pokazao je ono što je možda i najjednostavnija poruka svakog braka – da ljubav ne poznaje granice, jezike ni udaljenosti.

U vremenu u kojem vijesti iz Ukrajine već godinama najčešće donose slike rata, stradanja i razdvajanja, ova je priča ponudila sasvim drukčiju sliku: onu o zajedništvu, novom početku i dvoje ljudi koji su svoj životni put odlučili nastaviti zajedno.

A u Međugorju, mjestu koje milijuni povezuju s molitvom i vjerom, njihovo "da" tako nije spojilo samo dvoje ljudi, nego barem na jedan dan i dvije različite tradicije.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

Usred prizora razaranja upravo su ti mali predmeti ostali sačuvani.
Simbolika je snažna – anđeli kao znak Božje blizine i zaštite, a golubica kao jedan od najprepoznatljivijih biblijskih simbola mira, nade i novoga početka.
Za nekoga će to možda biti slučajnost. Za čovjeka koji je gledao kako mu vatra odnosi gotovo sve što je stvarao – ovaj prizor znači nešto mnogo više.

Iz pepela njegova doma ostala je poruka koja je snažno odjeknula i na društvenim mrežama: vatra može odnijeti materijalno, može uništiti ono što smo godinama gradili i čuvali, ali neke stvari ne može spaliti.
Vjeru. Nadu. I uvjerenje da ni nakon najvećeg gubitka čovjek nije ostavljen bez svjetla.

Za Branka i njegovu obitelj organizirana je i humanitarna pomoć, a poziv građanima da se uključe i pomognu objavila je na svom Facebook profilu urednica našeg portala Blanka Klasić.

Branko je hrvatski branitelj i invalid Domovinskog rata koji je u najtežim vremenima pomagao drugima, a danas pomoć treba njegova obitelj. U požaru su izgubili gotovo sve – dom, stvari, uspomene i automobil, a u posljednji trenutak uspjeli su pobjeći s djecom i psima.

Svi koji žele pomoći obitelji Braić mogu donirati na račun:

IBAN: HR8223600003246104379
Primatelj: Hanja Braić
Zagrebačka banka
SWIFT: ZABAHR2X
Svrha doznake: Donacija za štetu od požara

Kako je u svom pozivu napisala Blanka Klasić: „Ne možemo im vratiti ono što je vatra odnijela, ali im možemo pomoći da ponovno stanu na noge i izgrade novi dom.“

Svaka pomoć i svaka podjela njihovoj obitelji znače korak bliže novom početku. ❤️

Prvi dio priprema održan je u kapucinskom samostanu u Dubrovniku i u ramskom franjevačkom samostanu na Šćitu. U tom dijelu priprema kandidati su od iskusnijih redovnika i profesora mogli slušati predavanja posebno o trima evanđeoskim savjetima te o ostalim temama iz franjevačke duhovnosti.

Osim toga, u tom periodu posjetili su i samostan klarisa u Brestovskom, obišli rodno mjesto sv. Leopolda Mandića te se susreli s kotorskim biskupom Mladenom Vukšićem u Kotoru kao i dubrovačkim biskupom Rokom Glasnovićem. Posjetili su i samostane i pripadajuće muzeje u Fojnici, Gučoj Gori, Livnu i Tomislavgradu.

U drugom dijelu ovih priprema mladi franjevci sudjelovali su na duhovnim vježbama u karmelu sv. Ilije na Buškom Jezeru koje je vodio fra Domagoj Runje.

Voditelj priprema bio je magistar kapucinskih postnovaka fra Mišo (Miho) Biskup, objavljeno je na mrežnoj stranici Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića.

Kardinal, koji se opisao kao „žrtva klevete i blaćenja”, dobit će 100,000 američkih dolara odštete zbog povrede njegova prava na čast.

Odluku je donio prvostupanjski sud pokrajine Quebec (Superior Court of Quebec). Presuda, objavljena 31. kolovoza, ide u korist kardinala u tužbi za klevetu koju je podnio nakon što su optužbe za seksualno napastovanje ostale javne u kolovozu 2022. godine.

Sudac Martin Castonguay zaključio je da su optužbe bile neutemeljene te naložio Groleau da kardinalu isplati puni iznos koji je tražio.

U izjavi objavljenoj nakon presude kardinal Ouellet rekao je da će novac donirati „organizacijama koje se bore protiv seksualnog zlostavljanja koje su pretrpjeli autohtoni narodi u Kanadi”.

U izjavi je kardinal Ouellet izrazio zahvalnost što je „građanski pravosudni sustav moje zemlje prepoznao da su optužbe za seksualno napastovanje iznesene protiv mene bile lažne i formulirane uz ‘krajnju nepromišljenost koja je jednaka zloj namjeri’, te da je dotična osoba proglašena odgovornom za ‘pogrdne’ i klevetničke izjave izrečene protiv mene i naširoko proširene diljem svijeta”.

Kardinal Ouellet zahvalio je odvjetnicima iz ureda LCM Avocats, kao i brojnim svjedocima koji su svjedočili, jer su „pomogli Sudu utvrditi činjenice i osigurati da istina prevlada”.

Također je ponovno potvrdio svoju osobnu „predanost nastavku borbe unutar Crkve i društva protiv svakog oblika zlostavljanja, a osobito seksualnog zlostavljanja”, te rekao da bezrezervno podupire „utemeljene žrtve u njihovoj potrazi za restorativnom pravdom”.

Slučaj datira iz kolovoza 2022., kada se kardinalovo ime pojavilo u kolektivnoj tužbi protiv Corporation Archiépiscopale catholique romaine de Québec i rimokatoličkog nadbiskupa Quebeca, a koja se odnosila na navode o seksualnom zlostavljanju počinjenom tijekom više desetljeća.

Paméla Groleau, bivša pastoralna suradnica laikinja, optužila je kardinala za postupke koji su se navodno dogodili između 2008. i 2010. godine. Opisala je incidente neželjenog fizičkog kontakta koji su potom predstavljeni kao seksualni napadi.

Od samog početka kardinal Ouellet dosljedno je odbacivao optužbe, „čvrsto” negirajući da je „učinio bilo kakve neprimjerene geste” te opisujući i tumačenje i širenje tih optužbi kao „klevetničke”.

Također je rekao da će „aktivno” sudjelovati u svakoj građanskoj istrazi „kako bi se utvrdila istina i priznala moja nevinost”.

U prosincu iste godine kardinal je najavio pokretanje pravnog postupka protiv svoje tužiteljice kako bi obnovio svoju čast i ugled.

Papa Franjo također se 2022. godine uključio u slučaj, povjerivši preliminarnu istragu isusovcu ocu Jacquesu Servaisu. Po završetku istrage otac Servais izjavio je: „Ne postoje temelji za pokretanje istrage o seksualnom napastovanju osobe F. od strane kardinala M. Ouelleta.” Papa stoga nije odobrio pokretanje kanonske istrage protiv kardinala zbog nedostatka elemenata.

U presudi donesenoj 31. kolovoza, nakon suđenja održanog u Montrealu u ožujku 2026., Sud je utvrdio nedosljednosti u iskazu Groleau te doveo u pitanje njezinu vjerodostojnost i pouzdanost.

U odluci se također navodi da se „srž kolektivne tužbe temelji na iskustvima sedmero djece koja su bila žrtve pedofilnih članova klera tijekom mračnog razdoblja u povijesti Quebeca, kada je vjersko osoblje imalo kontrolu nad obrazovnim sustavom”.

„To je”, navodi se u presudi, „pogrda na koju se kardinal Ouellet žali: naime, činjenica da je u postupcima povezan s pedofilima u okviru kolektivne tužbe.”

Presudu su sa zahvalnošću primili umirovljeni prefekt Dikasterija za biskupe i njegovi odvjetnici, piše Vatican News.

U ono vrijeme: Usta Isus iz sinagoge i uđe u kuću Šimunovu. A Šimunovu je punicu mučila velika ognjica. I zamole ga za nju. On se nadvi nad nju, zaprijeti ognjici i ona je pusti. I odmah ustade i posluživaše im.

O zalazu sunca svi koji su imali bolesnike od raznih bolesti dovedoše ih k njemu. A on bi na svakoga od njih stavljao ruke i ozdravljao ih. A iz mnogih su izlazili i zlodusi vičući: »Ti si Sin Božji!«

On im se prijetio i nije im dao govoriti jer su znali da je on Krist. Kad osvanu dan, iziđe i pođe na samotno mjesto. I mnoštvo ga tražilo. Dođoše k njemu i zadržavahu ga da ne ode od njih. A on im reče: »I drugim gradovima treba da navješćujem evanđelje o kraljevstvu Božjem. Jer za to sam poslan.« I naučavaše po sinagogama judejskim.

Svećenik: fr. Vinko Vuković.

„Gospodaru Života,
Dao si nam dar vode,
izvor plodnosti, svježine i nade.
Ona taži žeđ, hrani zemlju i liječi rane.

Zahvaljujemo ti,
jer je ujedno simbol tvoje milosti i ljubavi
koja nas obnavlja krštenjem.
Danas te molimo da nas naučiš čuvati ju
sa zahvalnošću, pravdom i odgovornošću.

Oprosti nam što smo ju pretvorili u robu,
zaboravljajući da je to opći dar,
neograničeno pravo namijenjeno svoj tvojoj djeci.
S boli vidimo mnogu braću i sestre
koji oskudijevaju čistom vodom,
koji hodaju kilometrima da ju pronađu,
koji se razbolijevaju zbog njezine nestašice.

Neka nas Tvoj Duh učini hodočasnicima bitnoga,
sposobnima da živimo jednostavno,
potkazujući rasipanje i zagađenje,
braneći pravo svakog brata i sestre
da piju bez straha i bez nejednakosti.

Neka naša briga za vodu
bude znak ljubavi prema Stvoritelju
i predanost za živote siromaha,
odgajajući nove generacije da cijene
i štite Zemljine resurse.

Amen.“

Živa voda

Tema ovogodišnjeg obilježavanja Vremena stvorenoga je „Živa voda“ čime se podsjeća na sve veću oskudicu pitke vode i na nejednaku dostupnost.

Prema priopćenju koje prati nakanu, Papa poziva sve da se osobno uključe popravljanjem curenja, kraćim tuširanjem, zatvaranjem slavina koje se ne koriste i izbjegavanjem onečišćenja odvoda i rijeka.

Agencije Ujedinjenih naroda izvještavaju da oko 2.1 milijarde ljudi još uvijek nema pristup sigurno gospodarenoj pitkoj vodi, a 106 milijuna ljudi se oslanja isključivo na rijeke, jezera ili druge netretirane površinske vode.

Međunarodni ravnatelj Papine svjetske molitvene mreže o. Cristóbal Fones napominje da je voda jedna od najvećih životnih potreba.

„Ova molitvena nakana nas poziva da duboko razmislimo o stvorenju, da ga čuvamo i da Božjim očima pogledamo one koji danas moraju pješačiti kilometrima da bi došli do malo čiste vode te da ono što vidimo pretvorimo u konkretna djela koja pokazuju umjerenost, brigu i solidarnost“, poručuje. Dodao je da „nitko ne bi trebao živjeti bez vode i nitko ne bi trebao umrijeti zato što mu nedostaje vode.“

Video pogledajte na poveznici OVDJE

Približava se Peti nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji koji će se 19. i 20. rujna 2026. održati u Osijeku i Aljmašu. Nakon svega što smo posljednjih mjeseci činili u pripravi ovoga susreta, sada vam se kao domaćini želimo još jednom osobno obratiti i od srca vas pozvati da nam se pridružite i dođete k nama u Đakovačko-osječku nadbiskupiju, na obale Drave i Dunava, u naš Osijek i Aljmaš te budete sudionici ovoga lijepoga Susreta!

Kao nadbiskupija ima posebnu radost, ali i odgovornost biti domaćin ovoga važnoga događaja. Pripreme su u punom tijeku. Mnogi svećenici, redovnici i redovnice, djelatnici naših nadbiskupijskih ustanova, obitelji, volonteri i brojni drugi suradnici ulažu svoje vrijeme, trud i darove kako bismo vas mogli što ljepše i srdačnije dočekati. Želimo da sve bude dobro pripravljeno i da se svatko tko nam tih dana dođe u Osijek i Aljmaš osjeti prihvaćenim, dobrodošlim i radosno iščekivanim.

Geslo našega susreta – „U nadi budite radosni, u nevolji strpljivi, u molitvi postojani!“ (Rim 12,12) želi nas ohrabriti na našim obiteljskim putovima. Svaka obitelj nosi svoje radosti i svoje brige, svoje lijepe trenutke, ali i teškoće, kušnje i pitanje. Posebno želimo biti blizu obiteljima koje u svojoj sredini imaju osobu s invaliditetom. Želimo ih čuti, susresti, ohrabriti i zajedno s njima graditi Crkvu u kojoj svatko ima svoje mjesto i u kojoj se svaka osoba može osjećati prihvaćenom i potrebnom.

Na Susret su pozvane sve obitelji – iz naše Nadbiskupije, iz cijele Hrvatske, Bosne i Hercegovine i drugih zemalja. Pozivamo roditelje i djecu, bake i djedove, mlade bračne parove, članove obiteljskih zajednica, pokreta i udruga, a osobito obitelji koje žive iskustvo invaliditeta u svojoj sredini. Dobrodošli ste svi: i oni koji mogu cjelovito sudjelovati na Susretu oba dana – u subotu i nedjelju, kao i oni koji mogu sudjelovati samo u nedjelju.

Ovim vas putem još jednom radosno i od srca pozivamo te vas želimo obavijestiti kako su prijave i dalje otvorene. Rok za prijavu vjernika koji će na Susretu sudjelovati u cijelosti i trebaju smještaj u obiteljima domaćina produljen je do 7. rujna, dok se oni koji će nam se pridružiti samo u nedjelju trebaju prijaviti do 14. rujna 2026.

Sve informacije o programu i načinu prijave dostupne su na službenoj mrežnoj stranici Susreta: shko2026.hr.

Sve vas koji ste se već odlučili za dolazak na ovaj Susret pozivamo da i sami budete suorganizatori Susreta te svojom osobnom riječju, pozivom ili porukom potaknete nekoga iz Vaše obitelji, župne zajednice ili šire okoline da zajedno s Vama pođu na Susret. Ponekad je upravo jedna riječ ohrabrenja dovoljna da se netko odluči „ustati i poći“.

Važno nam je znati broj sudionika kako bismo sve mogli što bolje pripraviti – od liturgijskih vodiča i šalova za sudionike do zajedničkoga domjenka na kojemu želimo da svi budete našim gostima. Zato vas molimo da, ako dolazite i svojim osobnim automobilom ili vam nije potreban smještaj, ipak prijavite svoj dolazak, najkasnije do 14. rujna.

Kako vam je već i poznato, središnje euharistijsko slavlje bit će u nedjelju, 20. rujna u 10.00 sati u svetištu Gospe od Utočišta u Aljmašu, a prethodit će mu molitveni predprogram u 9.00 sati.

Drage obitelji, radosno vas očekujemo te vas još jednom iskreno i od srca pozivamo: dođite u Đakovačko-osječku nadbiskupiju, u naš Osijek i Aljmaš na Peti nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji! Dođite zajedno kao obitelj. Dođite sa svojom djecom. Dođite sa svojim unucima, roditeljima, djedovima i bakama, prijateljima ili župljanima! Dođite sa svojim radostima i teškoćama i budimo zajedno povezani u molitvi, druženju i prijateljstvu.

U radosnom iščekivanju susreta sve Vas srdačno pozdravljamo te Vas i Vaše obitelji preporučujemo zagovoru Gospe od Utočišta, moleći da nas svojim zagovorom okupi u zajedništvu vjere, nade i ljubavi.

vlč. Dario Hrga, kancelar

✠ Đuro Hranić, nadbiskup

„Mačeve će prekovati u plugove, a koplja u srpove“ (Iz 2, 4)
Draga braćo i sestre!

Naš Gospodin Isus Krist došao je da život imamo i da ga imamo u izobilju (usp. Iv 10, 10). Taj dar života nalazi se u samom srcu našega poslanja kao učenika i našega zajedničkog poziva na izgradnju civilizacije ljubavi. Dok obilježavamo ovaj Svjetski dan molitve za skrb o stvorenome svijetu, ponovno smo pozvani promatrati dar života i čuvati zemlju koja ga održava, jer su to opipljivi načini iskazivanja hvale našemu Stvoritelju.

Danas svjedočimo brojnim krizama i velikim ljudskim patnjama. Istodobno se čini da se narušavanje skladne ravnoteže stvorenoga svijeta ubrzava. Te pojave nisu međusobno nepovezane. One su jedan isti vapaj za ozdravljenjem i mirom koji se uzdiže iz ranjenoga svijeta.

Bog života, objavljen u Isusu Kristu, daruje nam mir koji svijet ne može dati: „Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem“ (Iv 14, 27). Taj mir nije ni površan ni prolazan; on izvire iz trajne Kristove ljubavi i njegove brige za svakoga čovjeka.

Pa ipak, to je obećanje mira u oštroj suprotnosti sa stvarnošću koju vidimo u mnogim dijelovima svijeta. Prorok Izaija govorio je o vremenu kada će narodi „mačeve prekovati u plugove“ (Iz 2, 4), preobražavajući ono što uništava život u ono što ga održava. Danas, međutim, prečesto svjedočimo upravo suprotnome: napori se i dalje usmjeravaju prema nasilju i ratu.

Rat ostavlja rane koje sežu daleko izvan bojnoga polja. Odnosi živote, razdire obitelji i prisiljava milijune ljudi da napuste svoje domove, produbljujući tako strah, nepravdu i podjele (usp. Gaudium et spes, 77-82). Rat nakon sebe ostavlja i društveno i ekološko razaranje čije posljedice traju naraštajima. Povrh toga, međuodnos oružanih sukoba i propadanja okoliša često stvara začarani krug koji uništava ekosustave, onečišćuje temeljne resurse poput zraka i vode te ugrožava sigurnost opskrbe hranom. Time se produbljuju siromaštvo i nejednakost te stvaraju nove društvene napetosti koje mogu pridonijeti nastanku novih sukoba.

Štoviše, rat stvara rane koje oštećuju cjelokupno tkivo života, nanoseći štetu ne samo pojedincima i zajednicama nego i široj mreži njihovih odnosa s cijelom ljudskom obitelji te njihovu skladu sa stvorenim svijetom. On razotkriva dublji neuspjeh da živimo kao oni koji su stvoreni na sliku i priliku Božju, da poštujemo život i skrbimo za zemlju koja nam je povjerena. To nije samo politički neuspjeh nego i moralni i duhovni. Ukorijenjen u izopačenim željama i zlouporabi ljudske slobode i moći, rat je protusvjedočanstvo Evanđelju mira.

Spomenute krize ne pozivaju samo na odgovornost nego i na obraćenje srca koje će donijeti plodove dublje vjernosti Bogu, međusobne ljubavi i poštovanja dara stvorenoga svijeta. Nesklad koji vidimo u svijetu – poput nasilja, nepravde i ekološkoga propadanja – nije jednostavno posljedica manjkavih sustava ili struktura; on je „simptom dublje podvojenosti ukorijenjene u samom čovjeku“ (Gaudium et spes, 10). Ljudsko je srce, naime, mjesto gdje se odvijaju najdublje borbe i gdje se očituje naše palo stanje. Ono nije samo sjedište osjećaja nego središte osobe – mjesto gdje se susreću razum, želja, volja i savjest. Upravo se ondje borimo s oprečnim težnjama u sebi: između ljubavi i ravnodušnosti, istine i obmane, pravde i nepravde (usp. Jak 1, 14-15). Stoga su rane rata i propadanje zemlje duboko povezani sa stanjem ljudskoga srca. Sukobi koji muče čovječanstvo na mnogo su načina vanjski izraz unutarnjega nesklada i podijeljenosti. Kad je srce izobličeno, trpe odnosi, a strukture koje gradimo počinju odražavati taj nered.

Papa Benedikt XVI. podsjetio nas je da se „vanjske pustinje množe u svijetu, jer su unutarnje pustinje postale tako prostrane“ (Homilija na misi svečanog početka petrovske službe, 24. travnja 2005.). To nas poziva prepoznati da je ono što je slomljeno oko nas na neki način slomljeno i u nama. Zato, želimo li graditi miroljubivo društvo, ne smijemo samo reformirati strukture nego moramo obnoviti i svoja srca. Duboko ukorijenjeni uzroci sukoba i iskorištavanja stvorenoga svijeta proizlaze iz etičke i kulturne krize, koja uključuje gubitak osjećaja za granice, želju za dominacijom, težnju za neposrednom dobiti i nesposobnost prepoznavanja dostojanstva koje je Bog podario svakom ljudskom biću.

Proročki poziv da se „mačevi prekuju u plugove“ (Iz 2, 4) stoga nije samo vizija za narode nego poziv svakom čovjeku. Poziva nas preobraziti ono što nanosi štetu u ono što služi životu. No ta se preobrazba ne može postići samo vanjskim promjenama. Ona, u suradnji s Božjom milošću, zahtijeva dublje osobno i zajedničko obraćenje – povratak Bogu, koji će dovesti naše želje u pravi red, izliječiti naše rane i pomoći nam rasti u kreposti.

Bez te nutarnje preobrazbe mir će ostati krhak i kratkotrajan. Ali ondje gdje se srca obnavljaju, počinju se otvarati nove mogućnosti. Ono što je korišteno za uništenje može se preusmjeriti prema životu, prema skrbi za siromašne, prehranjivanju gladnih i očuvanju stvorenoga svijeta. To je put istinskoga ekološkog obraćenja, u kojemu plodovi našega susreta s Isusom Kristom izlaze na vidjelo u našem odnosu sa svijetom koji nas okružuje (usp. Franjo, Laudato si’, 217). Mir, dakle, počinje u srcu i odatle se širi na naše odnose, naše zajednice i cijeli svijet.

Premda su izazovi koji stoje pred nama golemi, Bog nas ne ostavlja bez sredstava ozdravljenja i preobrazbe. Umjesto ratnoga oružja, Bog mira daje nam snagu liječiti, miriti i graditi civilizaciju ljubavi. Tako smo pozvani čuvati brojne „ekosustave“ koji su nam povjereni: ekosustave stvorenoga svijeta, ljudskih odnosa i samoga ljudskog srca.

Zamislimo svijet u kojem bi se snage koje se danas ulažu u rat usmjerile prema cjelovitom ljudskom razvoju, prevladavanju siromaštva, zaštiti ljudskoga dostojanstva i pomirenju podijeljenih naroda. Takva vizija odražava vjeru u dolazak Božjega kraljevstva.

Istinska sredstva za izgradnju mira nisu oružja uništenja, nego istina, dijalog, strpljivost, dobrota, pravda, milosrđe, razumijevanje, skrb i ljubav. Ona izviru iz srdaca oblikovanih Evanđeljem i poduprtih Božjom milošću. Samo ona imaju moć preobraziti pojedince, obnoviti zajednice i liječiti rane našega svijeta.

Draga braćo i sestre, put koji je pred nama jasan je, premda nije lak. Pozvani smo dopustiti da se naša srca obnove kako bismo mogli tražiti mir i skrbiti za stvoreni svijet. Sveto pismo govori nam: „A vrh svega, čuvaj svoje srce, jer iz njega izvire život“ (usp. Izr 4, 23).

Ako tu zadaću prihvatimo s poniznošću i vjerom, postat ćemo Božji suradnici u djelu obnove. Polako, ali sigurno, prijeći ćemo iz pustinje u vrt, iz podijeljenosti u zajedništvo i iz nasilja u mir.

Neka nam Gospodin podari hrabrost kročiti tim putem kako bi se u naše vrijeme mačevi doista prekovali u plugove, kako bi obećanje Evanđelja pustilo dublje korijenje u našem svijetu i kako bi Kristov mir zavladao nad svim stvorenjem.

Iz Vatikana, 15. kolovoza 2026., na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije.

LAV XIV.

Znam tko si: Svetac Božji. Čitanje svetog Evanđelja po Luki U ono vrijeme: Siđe Isus u Kafarnaum, grad galilejski. I naučavaše ih subotom te bijahu zaneseni njegovim naukom jer silna bijaše riječ njegova. A u sinagogi se zatekao čovjek s duhom nečistoga đavla.

On povika u sav glas: »Hej, što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine? Došao si da nas uništiš! Znam ja tko si ti: Svetac Božji.« Isus mu zaprijeti: »Umukni i iziđi iz njega!«

Nato đavao čovjeka obori u sredinu te iziđe iz njega ne naudiv mu ništa. I nasta opće zaprepaštenje te se među sobom razgovarahu: »Kakve li riječi! S vlašću i snagom zapovijeda nečistim dusima te izlaze!« I glas se o njemu širio po svim okolnim mjestima.

Svećenik: vlč. Dario Levanić.

"Bosi, korak po korak, popeli su se na Brdo ukazanja... bez cipela, ali s vjerom u ono što ih čeka", navedeno je u objavi.

Kako opisuje autor fotografija, djevojka nije znala da će se upravo toga dana njihovo "mi" pretvoriti u zaruke.

View this post on Instagram

A post shared by Karlo Photography 📷 (@karloo_photo)

"Bosa je hodala prema Gospi, ne sluteći da je na tom istom putu čeka odgovor na molitvu njezina srca. A na vrhu – prsten, suze i jedno veliko 'DA!'", stoji u objavi.

Poseban trenutak tako je ostao zabilježen na jednom od najpoznatijih hodočasničkih mjesta u Međugorju, a autor objave zaključio je kako ga ovakve priče uvijek iznova podsjete koliko je velika čast svjedočiti trenucima koji ljudima ostaju za cijeli život.

U ono vrijeme: Dođe Isus u Nazaret, gdje bijaše othranjen. Uđe po svom običaju na dan subotni u sinagogu te ustane čitati. Pružiše mu Knjigu proroka Izaije. On razvije knjigu i nađe mjesto gdje stoji napisano: Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje. Tada savi knjigu, vrati je poslužitelju i sjede. Oči sviju u sinagogi bijahu uprte u njega.

On im progovori: »Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.«

I svi su mu povlađivali i divili se milini riječi koje su tekle iz njegovih usta. Govorahu: »Nije li ovo sin Josipov?« A on im reče: »Zacijelo ćete mi reći onu prispodobu: Liječniče, izliječi sam sebe! Što smo čuli da se dogodilo u Kafarnaumu, učini i ovdje, u svom zavičaju.«

I nastavi: »Zaista, kažem vam, nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju. Uistinu, kažem vam, mnogo bijaše udovica u Izraelu u dane Ilijine kad se na tri godine i šest mjeseci zatvori nebo pa zavlada velika glad po svoj zemlji. I ni k jednoj od njih nije bio poslan Ilija doli k ženi udovici u Sarfati sidonskoj. I mnogo bijaše gubavaca u Izraelu za proroka Elizeja. I nijedan se od njih ne očisti doli Naaman Sirac.«

Čuvši to, svi se u sinagogi napune gnjeva, ustanu, izbace ga iz grada i odvedu na rub brijega na kojem je sagrađen njihov grad da ga strmoglave. No on prođe između njih i ode.

Svećenik: vlč. Dario Levanić.

Prema dosad javno objavljenim informacijama, don Josip Radić nije optužen ni za silovanje, ni za bludne radnje, ni za seksualno zlostavljanje djevojke, nego se kao drugookrivljenik tereti za neprijavljivanje počinjenoga kaznenog djela za koje tužiteljstvo smatra da je imao saznanja, dok se teška kaznena djela protiv mlade žene stavljaju na teret prvooptuženome Josipu Glasnoviću, a to nije nikakva nevažna pravna nijansa, nego presudna razlika koju bi svaki pošten prikaz ovoga slučaja morao jasno naglasiti.

Zadarska nadbiskupija objavila je 28. kolovoza da se protiv don Josipa pred državnim tijelima vodi kazneni postupak te da je pokrenut i izvansudski kazneni postupak prema kanonskom pravu radi utvrđivanja okolnosti relevantnih za njegov kanonski status i eventualnu odgovornost, uz zabranu javnog sudjelovanja u bogoslužju do završetka postupka.

Upravo riječi „utvrđivanje“ i „eventualna odgovornost“ smatram iznimno važnima, jer ako se odgovornost tek utvrđuje, onda ona još nije utvrđena, a mjera donesena dok traje postupak nije isto što i konačna presuda o nečijoj krivnji.

Ja poznajem jednog sasvim drugog don Josipa

Don Josipa Radića poznajem iz Polače i zato mi nitko ne može izbrisati ono što sam osobno vidjela i doživjela samo zato što se njegovo ime danas nalazi u kaznenom postupku, kao što mi nitko ne može oduzeti pravo da svjedočim o dobru koje sam vidjela vlastitim očima.

Poznajem svećenika kojemu nije bilo teško ostati satima ispovijedati dok su ljudi čekali, koji nije stvarao dojam nedodirljivoga crkvenog autoriteta kojemu običan čovjek teško može pristupiti, nego svećenika kojemu se moglo prići, zamoliti ga za razgovor i otvoriti mu ono što se možda godinama nije imalo hrabrosti izgovoriti pred nekim drugim.

Osobno je pomogao meni, ali i mnogim mojim prijateljima, a tijekom godina susretala sam ljude koji su o njemu govorili na vrlo sličan način, ne kao o nekakvoj medijskoj zvijezdi u kolaru, nego kao o svećeniku čije su ih riječi potaknule da ozbiljno pogledaju vlastiti život, vrate se ispovijedi, ponovno počnu moliti, promijene neke životne odluke ili se nakon godina udaljenosti ponovno približe Crkvi.

Znam ljude koji su odlazili k njemu noseći teret, a vraćali se s mirom, znam ljude koji su nakon njegovih nagovora počeli drukčije gledati vlastiti život i znam koliko je ljudi upravo u Polači tražilo ono što se ne može dobiti površnim razgovorom od nekoliko minuta, nego zahtijeva svećenika spremnog dati čovjeku svoje vrijeme.

Njegovi nagovori nisu ostajali unutar zidova Polače, nego su se godinama širili internetom i YouTubeom, gdje su pojedina njegova predavanja i nagovori ostvarivali desetke tisuća pregleda, dok su među vjernicima kružile njegove kateheze o ispovijedi, grijehu, smrti, obraćenju, molitvi i odgovornosti kršćanina.

Broj pregleda nikoga ne čini nevinim niti svetim, ali govori o dosegu jednoga svećenika, a još više od brojeva govore ljudi koji svjedoče da su upravo slušajući njegove nagovore mijenjali svoj odnos prema vjeri i vlastitom životu.

Plodovi njegova svećeništva nisu samo priča njegovih prijatelja

Posebno mi je važno što svjedočanstva o njegovu djelovanju nisu nastala sada, kao pokušaj obrane čovjeka koji se našao pod optužbom, nego postoje od ranije i zabilježena su čak i u službenim crkvenim izvorima.

U biografijama ređenika koje je objavljivala Riječka nadbiskupija mogu se pronaći konkretna svjedočanstva ljudi koji don Josipa Radića i zajednicu s kojom je djelovao povezuju s vlastitim obraćenjem, duhovnim sazrijevanjem i prepoznavanjem svećeničkog poziva, pri čemu jedan od njih izrijekom svjedoči da mu je don Josip svojim savjetima i molitvom jako puno pomogao da se odazove pozivu na svećeništvo.

Drugi životni putevi vode preko duhovnih obnova u Polači, susreta sa zajednicom i primjera života njezinih članova prema bogosloviji i svećeništvu, zbog čega mi je teško prihvatiti da se danas ponašamo kao da sve to nikada nije postojalo.

Koliko još postoji ljudi čije priče nikada neće završiti na internetu, koliko je ispovijedi nakon kojih je netko započeo novi život, koliko pomirenih obitelji, koliko povrataka Crkvi i koliko ljudi koji su prestali živjeti na jedan način i krenuli drugim putem, ne znam i vjerojatno nikada nećemo znati, jer najveći dio svećeničkog rada odvija se upravo ondje gdje nema kamera, novinara ni statistike.

Neke plodove, međutim, znamo i oni imaju imena, životne priče i svećeničke pozive, zbog čega odbijam dopustiti da se desetljeća jednoga svećeničkog života izbrišu jednim potezom samo zato što je protiv čovjeka podignuta optužnica.

Povijest Crkve uči nas da plodovi često dolaze zajedno s protivljenjem

Kao vjernica ne mogu zaboraviti ni ono čemu nas povijest Crkve neprestano uči, a to je da progon, nerazumijevanje, sumnjičenje i nepravedne optužbe nisu bili strani ni svećenicima ni ljudima koje danas častimo kao svece, pa su mnogi upravo u trenucima kada su njihovo djelovanje, propovijedanje ili duhovni utjecaj počeli donositi ozbiljne plodove nailazili na otpor ne samo izvan Crkve nego ponekad i unutar njezinih vlastitih struktura.

Dovoljno je prisjetiti se svetog Padre Pija, kojemu su crkvene vlasti u pojedinim razdobljima ograničavale javno vršenje službe, koji je bio podvrgnut istragama i koji je prošao kroz godine sumnjičenja i teških ograničenja, dok ga danas ista Crkva časti kao sveca.

Ne spominjem Padre Pija zato da bih don Josipa Radića uspoređivala sa svecem niti zato da bih iz povijesti nekog drugog čovjeka izvodila zaključak o njegovoj nevinosti, nego zato što povijest Crkve pokazuje koliko bismo morali biti oprezni prije nego što nečiju osudu javnosti počnemo doživljavati kao konačnu istinu.

Kršćanstvo nas, uostalom, od svojih početaka uči da postoji i duhovna borba, pa mi je kao vjernici nemoguće promatrati događaje u Crkvi kao da Zli ne postoji i kao da mu je svejedno vraćaju li se ljudi Bogu, pune li se ispovjedaonice, nastaju li obraćenja i rađaju li se svećenički pozivi.

Zli ne udara ondje gdje nema nikakva ploda, nego upravo ondje gdje prepoznaje da se nešto dobro događa, zbog čega nije neobično da upravo ondje gdje se ljudi približavaju Bogu nastaju kušnje, podjele, sumnje, protivljenja i udarci.

To nije dokaz da je svaka optužba protiv nekoga automatski lažna, kao što činjenica da je netko svećenik ne znači da ne može pogriješiti ili počiniti zlo, ali bilo bi jednako pogrešno kada bismo kao vjernici potpuno izbacili mogućnost duhovne borbe iz vlastitoga razumijevanja života Crkve.

Ako vjerujemo Evanđelju onda znamo da Zli ne mora uvijek čovjeka napasti otvoreno, jer mnogo je učinkovitije posijati sumnju, razdor, nepovjerenje i međusobno optuživanje, osobito među ljudima koji bi trebali biti povezani vjerom.

Upravo zato danas želim biti još opreznija prije nego što bacim kamen.

Zašto se ponašamo kao da je optužnica već presuda?

Najviše me uznemirava brzina kojom se čovjeka koji je godinama služio Crkvi može u nekoliko dana svesti na kazneni predmet, kao da sama činjenica da se nečije ime našlo u optužnici društvu automatski daje moralno pravo da ga proglasi krivim, prekriži njegov život i sve ono dobro što je učinio.

Ako sud jednoga dana utvrdi nečiju krivnju, o toj krivnji treba govoriti otvoreno i bez zataškavanja, osobito unutar Katoličke Crkve koja nakon svih bolnih iskustava iz prošlosti mora biti među prvima koje će zahtijevati zaštitu žrtava, odgovornost i istinu, ali dok presude nema, nemamo pravo ponašati se kao da je već donesena.

Posebno me smeta što se ime don Josipa Radića pojavljuje u neposrednoj blizini optužbi za silovanja, bludne radnje i prijetnje premda se ta kaznena djela ne stavljaju njemu na teret, jer takvo povezivanje u javnoj percepciji čovjeku može nanijeti štetu koju možda poslije neće moći ispraviti ni oslobađajuća presuda.

Čitatelju će možda ostati samo njegovo ime i riječ „silovanje“, dok objašnjenje da on za silovanje uopće nije optužen možda nikada neće pročitati, a upravo se protiv takvog javnog suđenja bunim.

Postoji i pitanje o kojem se unutar Crkve nerado govori

Ne želim prešutjeti ni drugu dimenziju ove priče samo zato što je neugodna, a to su unutarnji odnosi u Crkvi i tvrdnje koje se već dulje mogu čuti među dijelom vjernika i ljudi iz crkvenih krugova da je don Josip Radić svojim načinom djelovanja, utjecajem među vjernicima i duhovnim radom postao smetnja određenim interesnim krugovima unutar Katoličke Crkve.

Nemam dokument kojim bih tvrdnju da određena skupina djeluje protiv njega mogla predstaviti kao dokazanu činjenicu i zato neću imenovati ljude niti iznositi optužbe za koje nemam dokaz, ali isto tako neću se pretvarati da takve tvrdnje i takvo uvjerenje među ljudima ne postoje, kao što neću ignorirati one koji govore da problemi oko don Josipa nisu počeli jučer i da sadašnji događaji nisu prvi trenutak u kojemu se osjećalo da njegov položaj unutar pojedinih crkvenih struktura nije jednostavan.

Crkva je sveta po Kristu kojemu pripada, ali njezine zemaljske strukture vode ljudi, a ondje gdje postoje ljudi postoje različiti karakteri, sukobi, neslaganja, interesi, savezništva i borbe za utjecaj, zbog čega smatram potpuno legitimnim pitati postoji li u pozadini svega i širi kontekst koji javnosti trenutačno nije poznat.

Postavljanje takvoga pitanja za mene nije napad na Katoličku Crkvu, jer upravo kao katolkinja odbijam poistovjetiti Kristovu Crkvu sa svakom pojedinačnom odlukom, odnosom ili sukobom ljudi koji u određenom trenutku obnašaju neku crkvenu službu, budući da ljubav prema Crkvi ne znači zabranu postavljanja neugodnih pitanja, kao što poslušnost Crkvi nikada ne bi smjela značiti odricanje od razuma, savjesti i potrage za istinom.

Slučaj kardinala Pella morao bi nas naučiti oprezu

U ovakvim trenucima teško mi je ne sjetiti se kardinala Georgea Pella, koji je bio osuđen za seksualno zlostavljanje i proveo više od 400 dana u zatvoru dok je u očima velikoga dijela svjetske javnosti već bio definitivno obilježen kao seksualni zlostavljač, da bi australski Visoki sud 2020. jednoglasno ukinuo njegove osude zaključivši da su dokazi morali izazvati razumnu sumnju i da je postojala značajna mogućnost da je nevina osoba osuđena.

Kardinalu Pellu vraćena je sloboda, ali nitko mu nije mogao vratiti više od 400 dana njegova života, kao što mu nitko nije mogao vratiti ime u očima svakog čovjeka koji je pročitao naslov o njegovoj osudi, a nikada poslije nije pročitao vijest o tome da je najviši australski sud tu osudu jednoglasno ukinuo.

Upravo zato me plaši svaki slučaj u kojemu medijska presuda počinje puno prije sudske, jer kada jednom nečije ime trajno spojimo s najtežim mogućim zločinima, pravosuđe mu možda poslije može vratiti slobodu, ali javnost mu ne mora vratiti ugled.

Ne branim zločin, nego čovjekovo pravo da ne bude proglašen zločincem prije nego što mu je krivnja dokazana

Ne postoji ništa kršćansko u zataškavanju seksualnog nasilja, kao što nema ničega kršćanskog u napadu na osobu koja tvrdi da je žrtva, zbog čega mlada žena u središtu ovoga slučaja zaslužuje zaštitu, dostojanstvo, privatnost i ozbiljno ispitivanje svega što tvrdi da joj se dogodilo.

Ali zaštititi moguću žrtvu ne znači da moramo unaprijed osuditi svakoga čije se ime nalazi u istom sudskom spisu, pogotovo kada toj osobi nisu stavljena na teret ona kaznena djela s kojima je javnost počinje povezivati.

Upravo tu bez zadrške stajem u obranu don Josipa Radića, ne zato što tvrdim da znam sadržaj svakog iskaza i svakog dokaza koji će biti izveden pred sudom, nego zato što odbijam dopustiti da se čovjeka kojega poznajem javnosti predstavlja kao nešto za što nije optužen i da se njegova krivnja podrazumijeva prije nego što je dokazana.

Ako je pogriješio, neka se precizno utvrdi što je znao, kada je to znao, što je učinio ili propustio učiniti i kakva je njegova odgovornost prema zakonu, a ako nije kriv, željela bih vidjeti barem približno jednaku količinu naslovnica posvećenih njegovoj nevinosti kakvu danas dobiva sama činjenica da je optužen, jer se već sada moramo zapitati tko će mu vratiti ugled, službu, godine i ljude koji su se od njega udaljili ako čovjek kojega danas javno obilježavamo jednoga dana bude oslobođen.

Ja ga se danas neću odreći

Možda bi mi danas bilo najjednostavnije reći da ne želim imati ništa s ovom pričom dok sve ne završi, udaljiti se i sa sigurne udaljenosti čekati konačni ishod, ali upravo mi se takvo ponašanje čini duboko pogrešnim, jer čovjeku nije potrebna riječ podrške onda kada ga svi hvale, nego onda kada njegovo ime postane teret i kada se mnogi koji su mu jučer prilazili danas počnu ponašati kao da ga nikada nisu poznavali.

Ja don Josipa Radića poznajem i mogu svjedočiti o onome što sam sama vidjela, a vidjela sam izuzetno predanoga i dostupnog svećenika koji je pomagao ljudima, ispovijedao satima, razgovarao s onima kojima je razgovor bio potreban i ostavljao dubok trag u životima ljudi koji mu za to nisu mogli ponuditi ništa osim zahvalnosti.

Znam ljude kojima je pomogao, znam prijatelje kojima je bio oslonac, a postoje i javno zabilježena svjedočanstva ljudi koje je njegov pastoralni rad pratio sve do odluke da vlastiti život posvete svećeništvu, zbog čega mi nitko danas neće objasniti da sve ono što sam godinama gledala vlastitim očima mora prestati postojati zato što je protiv njega podignuta optužnica čiji navodi tek moraju biti dokazani.

Ne tražim privilegiju za svećenika kojega poznajem, ne tražim da ga se oslobodi zato što je nekome pomogao i ne tražim da se ijedna ozbiljna sumnja gurne pod tepih, nego upravo suprotno: tražim da se sve istraži, da se izvedu svi relevantni dokazi, da se ozbiljno sasluša osoba koja tvrdi da je žrtva, da se jednako ozbiljno čuje obrana i da se nakon toga odluka donese na temelju činjenica, a ne na temelju atmosfere stvorene izvan sudnice.

Do tada ću učiniti ono što smatram ljudskim i kršćanskim, a to znači da neću baciti kamen na čovjeka kojega poznajem samo zato što ih je oko mene već mnogo poletjelo.

Don Josipe, ako ove riječi ikada dođu do Vas, želim da znate da postoje ljudi koji nisu zaboravili sve one sate koje ste dali drugima, ispovijedi koje nitko nikada neće prebrojiti, razgovore za koje neće postojati novinski zapis, ljude kojima ste pomogli da se vrate vjeri i one koji su zahvaljujući Vašim riječima počeli drukčije gledati vlastiti život.

Postoje ljudi koji pamte plodove Vašega svećeništva i ja sam jedna od njih, zbog čega neću dopustiti da mi medijska buka oduzme pravo na vlastito iskustvo čovjeka kojega sam upoznala, jer moje iskustvo don Josipa Radića nije iskustvo čovjeka kakvoga bi netko mogao zamisliti čitajući samo današnje naslove, nego iskustvo svećenika koji je bio tu kada je ljudima trebao, koji je mnogima pomogao ponovno pronaći put prema Bogu i koji je svojim svećeništvom ostavio plodove koje nijedna naslovnica ne može jednostavno izbrisati.

Dok se ne utvrdi puna istina, neću donositi presudu koja pripada sudu, ali isto tako neću šutjeti dok je drugi donose unaprijed, jer ako kao kršćani doista vjerujemo u istinu, pravdu, duhovnu borbu i dostojanstvo svakoga čovjeka, onda upravo u ovakvim trenucima moramo imati hrabrosti živjeti ono što inače tako lako izgovaramo.

Marina Župan/Medjugorje-info.com

Teskera je svoje svjedočanstvo podijelio u podcastu "Sveti Josip", govoreći bez uljepšavanja o razdoblju prije obraćenja, susretu s Međugorjem, zatvoru, odvikavanju, molitvi, ljubavi prema krunici, zaručnici i životu koji danas pokušava graditi na potpuno drukčijim temeljima.

Prvi put u Međugorje došao je 2019. godine.

Prema njegovim riječima, sve je počelo jednog jutra kada je u sebi osjetio snažan poziv da jednostavno krene.

"Bio je to jedan uistinu poseban poziv koji ja nisam razumio, ali odazvao sam se. Rekao sam 'da', a nisam bio ni svjestan čemu sam rekao 'da'", prisjetio se Teskera.

Uzeo je ruksak i iz Knina prema Međugorju krenuo – pješice.

Iz Knina pješice prema Međugorju

Put nije bio nimalo jednostavan. Teskera kaže kako je pojedinim danima prelazio i oko 40 kilometara.

Nije, međutim, previše razmišljao o tome koliko kilometara ima pred sobom niti koliko će putovanje trajati.

"Hodao sam svaki dan možda po 40 kilometara. To je bio jedan zanos. Nisam uopće razmišljao koliko će trajati i koliko je zahtjevno", ispričao je.

U jednom trenutku bolovi i upale nogu postali su toliko jaki da je jedva mogao nastaviti. Ruksak je ostavio u jednom kafiću u Trilju, a put je nastavio praktički samo u kratkim hlačama, majici i s bocom vode.

Prisjetio se i ljudi koji su mu putem pomagali, davali mu hranu i pružali smještaj.

"Bog se brinuo za mene cijelim putem, za sve što mi je trebalo", rekao je.

Pred Imotskim je, kaže, ostao gotovo bez snage. Zbog upale nogu dio puta morao je prijeći autostopom, a nakon odmora ponovno bi nastavljao hodati.

Najvažnije mu je, kaže, bilo samo jedno – stići.

U Međugorje stigao sa 70 kuna

Kada je napokon došao u Međugorje, nije otišao odmoriti bolne noge.

Odložio je stvari i krenuo prema Podbrdu.

"Moja duša i srce vapili su i čeznuli za nečim više, što moje srce tada nije poznavalo", kazao je.

U Međugorju je ostao četiri ili pet dana. Na put je krenuo sa svega oko 70 kuna u džepu, ali tvrdi kako mu tijekom tih dana ništa potrebno nije nedostajalo.

Avanturizam mu, dodaje, nije bio stran. I prije obraćenja putovao je autostopom i pratio Hajduk na utakmicama.

No ono što je ranije, kako kaže, usmjeravao na pogrešne stvari, počeo je nakon Međugorja usmjeravati prema vjeri.

"Nisam imao nikakav strah. Ta upornost koju sam prije koristio u krivo sada se usmjerila za Boga. Talenti koji su bili u krivo služeni sada služe u pravom smjeru", rekao je.

"Bio sam dosta u svijetu droge i pod utjecajem marihuane"

Teskera pritom vrlo otvoreno govori o stanju u kojem je došao u Međugorje.

"Iskreno, ja sam tada bio dosta u svijetu droge, dosta pod utjecajem marihuane", kazao je.

Danas priznaje da tada nije ni razumio sve što mu Međugorje može ponuditi kroz ispovijed, misu i molitvu.

Vjeruje da je u toj prvoj fazi bilo dovoljno da jednostavno bude ondje.

"Ja vjerujem da me Bog doveo samo da budem prisutan tu i da upijem živo prisustvo Nebeske Majke", rekao je.

Istodobno, tvrdi, još je živio opterećen grijesima.

"Bio sam pod teškim grijesima. Nisam učinio životnu ispovijed, sigurno sam bio u smrtnim grijesima", iskreno svjedoči.

Ipak, odlazio je na misu i popeo se na Podbrdo.

Ondje se dogodio trenutak koji posebno pamti.

"Otišao sam na Podbrdo, isplakao svoju dušu i jednostavno predao čitavo svoje srce Majci", ispričao je.

Promjena, naglašava, nije došla preko noći.

Nakon toga počeo je postupno osvještavati ono što smatra grijesima iz prošlosti, ispovijedati se i mijenjati način života.

Kaže da je tek nakon četiri ili pet godina hoda u vjeri počeo u potpunosti prepoznavati plodove odluke donesene na početku.

Od starog života do zaručnice i odluke o životu u čistoći

Jedna od velikih promjena dogodila se i na privatnom planu.

Svoju današnju zaručnicu Mariju upoznao je u Sinju, tijekom volontiranja s osobama s poteškoćama. Oboje su bili zaduženi za istog štićenika.

Prvi susret nije odmah prerastao u ljubavnu priču.

Ponovno su se sreli upravo u Međugorju, tijekom dolaska s volonterima, a Teskera kaže da se na Podbrdu dogodio svojevrstan "klik".

Nakon povratka u Split počeli su se družiti, isprva prijateljski.

"Molili smo se i predavali sve Gospi u ruke, da nas ona vodi, da nas blagoslovi i da naša srca učini jedno za drugo", ispričao je.

Zajednička molitva i razgovor, tvrdi, postali su važan dio njihove veze.

"To je ono što nam je davalo i daje snagu da živimo čistoću, da svjedočimo čistoću i da idemo putem prema braku, da uđemo potpuno čisti u brak", rekao je.

Nadaju se, dodaje, da će jednog dana iste vrijednosti prenositi i svojoj djeci.

Krunice je počeo izrađivati nakon izlaska iz zatvora

U svjedočanstvu je otkrio i još jedan težak dio vlastite prošlosti.

Govoreći o tome kako je počeo ručno izrađivati krunice, naveo je da se to dogodilo nakon izlaska iz zatvora, tijekom boravka u Njemačkoj.

Ondje je prolazio kroz program u ustanovi u kojoj su mladi muškarci, nakon što su već bili izvan neposrednog utjecaja supstanci, prolazili psihološke i terapeutske programe te radnu terapiju.

Jednoga dana ugledao je zrnca i konopac, skinuo vlastitu krunicu i pokušao napraviti svoju.

U početku nije znao ni vezati čvorove.

"Ja sam ih samo motao koncem, palio upaljačem, ali mene je to poticalo da ustanem, krenem i naučim", kazao je.

Postupno je kupovao materijal, učio i usavršavao tehniku.

Kaže da bi istu krunicu znao više puta rasplesti i ponovno napraviti dok ne bi bio zadovoljan rezultatom.

Tijekom toga razvila se i posebna ljubav prema krunici.

"Krunica je najjače oružje protiv Sotone, a ja sam odlučio svoj život potpuno predati Isusu i Mariji i boriti se protiv zla", rekao je.

Danas u slobodno vrijeme izrađuje desetice krunice, cijele krunice i narukvice, a posebno ga, kaže, raduje kada ih nekome može darovati.

Pokrenuo vlastiti posao

Nakon povratka novom životu odlučio se i profesionalno osamostaliti.

Otvorio je obrt za uređivanje dvorišta i rad na otvorenom, posao kojim se ranije bavio i u Njemačkoj.

Kaže da voli prirodu i fizički rad jer mu omogućuju mir, vrijeme za molitvu i osjećaj slobode.

"Čitav život želio sam biti samostalan, želio sam nešto svoje, ne biti ovisan ni o kome", rekao je.

Danas posao vidi i kao dio pripreme za budući obiteljski život.

Želi, kaže, biti sposoban uzdržavati obitelj kada se oženi, ali i svojim radom ostaviti nešto dobro iza sebe.

Marijini ratnici i javna molitva u Kninu

Teskera je danas uključen i u formaciju Marijinih ratnika.

Kaže kako je u formaciji gotovo dvije godine, a nakon početnog razdoblja sa splitskom skupinom uključen je u pokretanje skupine u Kninu, gdje je preuzeo i ulogu voditelja.

U zajedništvu s drugim muškarcima vidi prostor za osobni rast, molitvu i preispitivanje odnosa prema drugima.

"Najbitnije je zajednička molitva, zajedničko druženje i zajedničko koračanje s Marijom prema Isusu", kazao je.

Govorio je i o počecima javne molitve krunice u Kninu.

Ideju je, kaže, dugo nosio u sebi, ali isprva nije očekivao da će upravo on biti osoba koja će je pokrenuti.

Nakon jedne mise zaključio je da mora napraviti prvi korak.

Uz blagoslov župnika skupina je počela izlaziti na trg i javno moliti krunicu.

Nakon godinu ili dvije uvidio je, kaže, da za daljnji razvoj nije dovoljno samo okupljanje, nego je potrebna formacija, struktura i određena pravila.

Tako je započela i skupina Marijinih ratnika u Kninu.

"Prijatelji su mi još u starom svijetu kriminala i droge"

Možda najsnažniji dio njegova svjedočanstva došao je pred kraj razgovora, kada mu je postavljeno pitanje što bi rekao ljudima koji misle da je za njih sve završeno i da se više ne mogu promijeniti.

Teskera se tada ponovno vratio vlastitoj prošlosti.

Kazao je da svojim životom želi svjedočiti kako promjena nije nemoguća.

"Kako je Bog učinio u mom životu, tako može učiniti čudo u svačijem životu", rekao je.

Posebnu poruku uputio je osobama koje se još uvijek bore s drogom, kriminalom i drugim problemima.

"Brate, sestro, ti koji ćeš gledati ili slušati, samo učini taj jedan korak. Odvaži se, ne boj se. Budi hrabar", poručio je.

Dodao je da se ljudi koji žele izaći iz takva života trebaju obratiti nekome kome vjeruju i zatražiti pomoć.

"Sam sam osobno uvijek na raspolaganju svakome, i svojim prijateljima i bližnjima koji su još ostali u tom nekom starom svijetu kriminala, droge ili bilo kojih problema. Uvijek postoji izlaz", rekao je.

Teskera pritom ne tvrdi da je put jednostavan.

"Nije lako, ali treba krenuti", zaključuje.

Za njega je taj prvi korak počeo 2019. godine, jednoga jutra u Kninu, s ruksakom na leđima i odlukom da pješice krene prema Međugorju.

Nije, kaže, tada znao kamo će ga taj put odvesti.

Danas tvrdi da je upravo ondje počeo njegov novi život.

U četvrtak, 17. rujna program Dana berbe grožđa sastojat će se od stretball turnira i stručnih predavanja za vinogradare i vinare, a sljedeći dan manifestacije rezerviran je za Susrete pod hrastom posvećene pjesniku Ivanu Tolju i promociji njegove knjige „Slova moja“, koji će se održati u Čerinu i za zabavu na Broćanskom trgu uz Davora Gopca i Psihomodo pop i Djecu iz podruma.

Središnji dio manifestacije, subota 19. rujna, započet će zanimljivim sportskim natjecanjima. Već tradicionalno dio Dana berbe grožđa su turnir u boćanju, međunarodni atletski miting „Bože Gagro“ i boksački turnir, koji će i ove godine privući u našu općini mnogobrojne natjecatelje i posjetitelje, a mnogobrojni posjetitelji očekuju se i na otvaranju manifestacije, kojem će prethoditi svečani mimohod ulicom kralja Tomislava do Broćanskog trga.

Na Broćanskom trgu posjetiteljima će se predstaviti kulturno-umjetnička društva i pjevačke skupine, dok će vinari posjetiteljima ponuditi svoja najbolja vina, uz bogatu gastronomsku ponudu. Za poseban ugođaj središnjeg dijela manifestacije pobrinut će se splitski pjevač Giuliano.

Završni dan manifestacije krasiti će Broćanska desetka, biciklistička tura broćanskim vinogradima i vinskim podrumima, art and wine te promocija HKUD Brotnjo, HKUD sv. Marko Vionica i Broćanskih bećara, kroz zanimljive nastupe, i završni koncert Željka Bebeka.

PROGRAM 71. DANA BERBE GROŽĐA – BROTNJO 2026

16. rujna 2026. (srijeda)
10:00 sati:
– Lutkarska predstava za djecu vrtića i igraonica, Lutkarsko kazalište Mostar, Velika dvorana KIC Čitluk,
Turistička zajednica Čitluk
17:00 sati:
– Međunarodni šahovski turnir Međugorje open standard 2026, Šahovski klub Brotnjo,
Sportski centar Međugorje
19:00 sati:
– Predstavljanje knjige „Brotnjo – zavičaj, običaji, sjećanja“ autori Jure Beljo i Veselko Sivrić, otvaranje izložbe slika „Duhovni prostori“, akademski slikar Tomislav Zovko, Ogranak Matice hrvatske Čitluk,
Velika dvorana KIC Čitluk

17. rujna 2025. (četvrtak)
17:00 sati:
Streetball turnir, HKK Brotnjo i ŽHKK Brotnjo ’94, Igralište na trgu Sv. Ivana Pavla II, Čitluk
19:00 sati:
– Stručna predavanja iz vinogradarstva i vinarstva profesora s Agronomskog i Prehrambeno-tehnološkog fakulteta Sveučilišta u Mostaru i Federalnog agromediteranskog zavoda,
Vinoteka Sivrić, Međugorje

18. rujna 2025. (petak)
19:00 sati:
– Susreti pod hrastom, Predstavljanje knjige „Slova moja“ autora Ivana Tolja, Ogranak matice hrvatske Čitluk,
Pastoralni centar Čerin
20:00 sati: Nastup predgrupe „Djeca iz podruma“
21:00 sat: Koncert Davora Gopca i grupe Psihomodo pop
(Broćanski trg Čitluk)

19. rujna 2025. (subota)
10:00 sati:
Boćarski turnir, Boćarski klub Hrvatski radiša
(Kamp, Tromeđa)
12:00 sati:
– Međunarodni atletski miting „Memorijal Bože Gagro“
(Gradski stadion Bare)
14:00 sati:
– Boksački turnir „Dani berbe grožđa 2026“ u sklopu 5. kola 1. lige Federacije BiH
(Gradska sportska dvorana)

18:00 sati:
-Svečani mimohod svih sudionika Manifestacije, Ulicom kralja Tomislava do Broćanskog trga
18:30 sati:
– Početak programa kulturno-umjetničkih društava, skupina i pojedinaca
19:30 sati:
– Svečano otvaranje 71. turističko – kulturno-gospodarstvene manifestacije „Dani berbe grožđa-Brotnjo 2026“
(Broćanski trg Čitluk)

21:00 sat:
– Koncert Giuliano
23:00 sati:
DJ(Broćanski trg Čitluk)

20. rujna 2025. (nedjelja)
08:00 sati:
– Broćanska desetka (atletska utrka 10 kilometara)
(Start Međugorje – cilj Broćanski trg Čitluk)
14:00 sati:
– Biciklistička tura (Start: Čitluk Broćanski trg – Hercegovačko selo Međugorje (osvježenje)–Cerno – Dragićina – Cilj: Vinarija Marijanović – Služanj)
17:00 sati:
– Art and wine
(Vinarija Marijanović – Služanj)
20:00 sati:
– HKUD Brotnjo, KUD Sv. Marko Vionica, Broćanski bećari
21:00 sati:
– Koncertna večer, Željko Bebek
(Broćanski trg Čitluk)

citluk.ba

Molitva na Podbrdu i Križevcu će biti u 14 sati, a klanjanje Isusu u Presvetom oltarskom sakramentu utorkom i četvrtkom u 19 sati, a subotom u 21 sat.

Molitveni program u Međugorju"

"Molitveni program u Međugorju"

Nakon utakmice nije skrivao koliko mu znači način na koji je završila njegova hajdučka priča.

"Bog je dobar. Molimo se prije svake utakmice. Bog nam je dao pobjedu", rekao je Pukštas.

U vremenu u kojem sportaši nakon velikih pobjeda najčešće govore o taktici, rezultatu i vlastitom učinku, 22-godišnji veznjak svoju je najveću europsku večer u dresu Hajduka stavio i u kontekst vjere.

Njegova izjava otkrila je i nešto što navijači s tribina ne mogu uvijek vidjeti – molitva je dio zajedničke pripreme Hajdukovih igrača prije utakmica. Za Pukštasa pobjeda tako nije bila samo posljedica nogometne kvalitete i borbe na terenu, nego trenutak za zahvalnost.

Posebnu težinu cijeloj priči daje činjenica da mu je susret protiv Rakówa bio posljednji u Hajdukovu dresu. Novi klub želio ga je ranije, no Pukštas je odlučio ostati uz momčad za utakmicu koja je mogla odrediti cijelu europsku sezonu splitskog kluba.

"Nisam mogao napustiti svoju braću", opisao je svoju odluku nakon utakmice.

Upravo su se zato u njegovu oproštaju spojile vrijednosti koje nadilaze sport: vjera, zahvalnost, zajedništvo, žrtva za druge i osjećaj pripadnosti.

Rasti u mudrosti i čovječnosti

Dragi učenici, poštovani roditelji, učitelji, nastavnici, profesori, vjeroučitelji i svi djelatnici u odgoju i obrazovanju!

Početak nove školske godine uvijek je novi prag. Učenici ponovno ulaze u svoje učionice, susreću prijatelje i nastavnike, primaju nove obveze i otvaraju knjige iz kojih će učiti o svijetu i čovjeku. Roditelji ih prate sa svojim nadama i brigama, a učitelji, nastavnici i profesori preuzimaju odgovornost za znanje i ljudski rast onih koji su im povjereni. Sve to pripada odrastanju. Škola je mjesto poučavanja, ali i prostor u kojem mladi čovjek postupno otkriva vlastite sposobnosti, granice i odgovornost prema drugima.

Evanđelist Luka zapisao je za Isusa da je „napredovao u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi“ (Lk 2,52). U tim je riječima sažeta slika cjelovitoga ljudskog rasta.

Znanje je dragocjeno i potrebno. Ono čovjeku treba pomoći da bude razboritiji, odgovorniji, pravedniji i spremniji činiti dobro. Zato se uspjeh škole ne može mjeriti samo ocjenama niti se odgoj može svesti na usvajanje gradiva. Škola ispunja svoje poslanje kada učenika uči misliti, pomaže mu oblikovati savjest, tražiti istinu i odgovorno odlučivati.

Dragi učenici, živite u vremenu u kojemu vam je gotovo sve dostupno brže nego prijašnjim naraštajima. Suvremena tehnologija i različiti oblici umjetne inteligencije mogu biti korisna pomoć u učenju, ali ne mogu preuzeti ono što pripada vašoj osobnoj odgovornosti. Papa Lav XIV. zato poziva da se mlade odgaja za razboritu uporabu tehnologije i umjetne inteligencije, „stavljajući osobu ispred algoritma“ (Lav XIV., Apostolsko pismo Crtati nove karte nade, 10.3). Nikakva tehnologija ne može umjesto vas prosuditi što je istinito, što je dobro i čemu vrijedi povjeriti svoj život. Zato učite razmišljati, postavljati pitanja, provjeravati ono što čujete i čitate te prihvaćati napor bez kojega nema istinskoga znanja.

Poštovani učitelji, nastavnici, profesori i vjeroučitelji, zahvaljujem vam za službu koju svakodnevno vršite, često daleko od javne pozornosti. Učenici će s vremenom zaboraviti mnogo toga što su naučili, ali će dugo pamtiti učitelja koji je prema njima bio pravedan, koji ih je znao ohrabriti i koji ih je poštovao i onda kada su pogriješili.

Posebno želim ohrabriti vjeroučitelje da mladima, uz poznavanje sadržaja vjere, pomognu otkrivati kako Evanđelje rasvjetljuje njihov stvarni život, njihove izbore, pitanja, odnose i budućnost.

Dragi roditelji, vama su djeca najprije povjerena i nitko vas u toj odgovornosti ne može zamijeniti. Škola vam može mnogo pomoći, Crkva vas može pratiti i podupirati, ali dom i obitelj ostaju prvo mjesto na kojemu dijete uči što znače ljubav, povjerenje, riječ koja obvezuje, oproštenje i odgovornost. Djeci je potrebna suradnja odraslih koji ih odgajaju i njihova zajednička briga za ono što je za njih dobro.

U Bosni i Hercegovini ta odgojna zadaća ima i posebno značenje. Našim mladima valja pomoći da upoznaju i vole svoje korijene, svoj narod, vjeru i kulturnu baštinu te da, sigurni u vlastitu pripadnost, budu sposobni graditi odgovoran i miran zajednički život.

Budućnost naše zemlje ovisit će i o tome hoće li svoje znanje staviti u službu drugih i općega dobra.

Na početku nove školske godine učenicima želim ustrajnost i radost u otkrivanju novoga, roditeljima mudrost i strpljenje, a učiteljima, nastavnicima, profesorima i vjeroučiteljima snagu da u svakom učeniku prepoznaju povjerenu im osobu, svjesni da njihova riječ može ostaviti trag koji traje mnogo dulje od jedne školske godine.

Neka Gospodin prati učenike na njihovu putu odrastanja, neka podupire roditelje u njihovoj odgovornosti i neka blagoslovi sve koji svoj život i znanje stavljaju u službu odgoja mladih. Želim da svi zajedno, svatko prema svojoj zadaći, rastemo „u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi“.

Sve vas srdačno pozdravljam i zazivam na vas Božji blagoslov!

Mostar, 28. kolovoza 2026.

na spomendan sv. Augustina biskupa i crkvenog naučitelja

✠ Petar Palić

mostarsko-duvanjski biskup
apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski
predsjednik Vijeća BK BiH za katehezu i novu evangelizaciju

Nakon više desetljeća na vanjskoj fasadi katedrale i zvonika kao i na otvorima i stolariji vidljivi su tragovi dotrajalosti, stoga je potrebno pristupiti temeljitoj obnovi.

U prvoj fazi planirani su obnova vanjske fasade katedrale, zamjena dotrajale stolarije, sanacija zvonika te konzervacija sačuvanog dijela temelja stare katedrale. U drugoj fazi predviđeni su ugradnja vitraja i klimatizacija.

Banjolučka biskupija koja je nakon ratno-poratnog progona i dugotrajnog iseljavanja suočena s velikim smanjenjem broja vjernika nije u mogućnosti sama financijski pratiti ovako opsežne radove. Prije posljednjega rata Biskupija je imala više od 120.000 vjernika dok ih danas ima nešto više od 23.000. Na području grada Banje Luke prije rata živjelo je više od 30.000 katolika, a danas ih ima nešto više od 1.000.

Prva banjolučka katedrala građena je od 1885. do 1887. godine, a bila je posvećena sv. Bonaventuri, biskupu i crkvenom naučitelju (1221.–1274.). Zbog izričitog zahtjeva tadašnjih austrougarskih vlasti nije smjela biti dulja od 18 niti šira od 9 metara pa svojim dimenzijama nikada nije u potpunosti odgovarala potrebama vjernika.

Takva je služila sve do razornog potresa koji je Banju Luku pogodio 27. listopada 1969. godine. Katedrala je tada teško oštećena te ju je bilo potrebno srušiti.

Na njezinu mjestu nova katedrala izgrađena je 1972. i 1973. godine prema projektu zagrebačkog arhitekta ing. Matasovića. Temeljna zamisao arhitektonskog rješenja bila je povezana s dvostrukom simbolikom šatora. U Starom zavjetu Božja prisutnost među ljudima prikazivana je slikom „šatora Božjega“, dok je nakon razornog potresa velik broj stanovnika bio prisiljen privremeno živjeti u šatorima. Prva misa u novoj katedrali slavljena je na Božić 1973. godine.

Katedralni zvonik, visok 42 metra, izgrađen je 1990. i 1991. godine. U njemu se nalazi pet zvona, težine 1.070, 745, 540, 315 i 250 kilograma. Godine 2001. rekonstruiran je krov te je dovršeno unutarnje uređenje katedrale.

Posebno mjesto u novijoj povijesti katedrale zauzima pohod pape Ivana Pavla II. koji je 22. lipnja 2003. godine posjetio katedralu i spomen-kapelicu bl. Ivana Merza prigodom njegova proglašenja blaženim. Sveti Otac tom je prigodom darovao kip uskrsloga Krista koji i danas stoji ispred katedrale.

Pomoć je moguće osobno predati rektoru katedrale ili u Ekonomatu Banjolučke biskupije, odnosno uplatiti na račun Banjolučke biskupije uz naznaku „Za obnovu katedrale“.

Banjolučka biskupija
Kralja Petra I. 80
78000 Banja Luka

INTESA SANPAOLO BANKA DD
Filijala Banja Luka

KM račun: 1549995000247427

Devizni račun:
IBAN: BA391549995000247427
SWIFT: UPBKBA22

U ono vrijeme: Herod bijaše dao uhititi Ivana i svezati ga u tamnici zbog Herodijade, žene brata svoga Filipa, kojom se bio oženio. Budući da je Ivan govorio Herodu: »Ne smiješ imati žene brata svojega!«

Herodijada ga mrzila i htjela ga ubiti, ali nije mogla jer se Herod bojao Ivana; znao je da je on čovjek pravedan i svet pa ga je štitio. I kad god bi ga slušao, uvelike bi se zbunio, a rado ga je slušao. l dođe zgodan dan kad Herod o svom rođendanu priredi gozbu svojim velikašima, časnicima i prvacima galilejskim. Uđe kći Herodijadina i zaplesa. Svidje se Herodu i sustolnicima. Kralj reče djevojci: »Zaišti od mene što god hoćeš i dat ću ti!«

I zakle joj se: »Što god zaišteš od mene, dat ću ti, pa bilo to i pol mojega kraljevstva.« Ona iziđe pa će svojoj materi: »Što da zaištem?« A ona će: »Glavu Ivana Krstitelja!«

I odmah žurno uđe kralju te zaište: »Hoću da mi odmah dadeš na pladnju glavu Ivana Krstitelja!« Ožalosti se kralj, ali zbog zakletve i sustolnika ne htjede je odbiti. Kralj odmah posla krvnika i naredi da donese glavu Ivanovu. On ode, odrubi mu glavu u tamnici, donese je na pladnju i dade je djevojci, a djevojka materi. Kad za to dočuše Ivanovi učenici, dođu i uzmu njegovo tijelo i polože ga u grob.

Svećenik: vlč. Rafael Villergas Castano.

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima ovu prispodobu: »Kraljevstvo će nebesko biti kao kad deset djevica uzeše svoje svjetiljke i iziđoše u susret zaručniku. Pet ih bijaše ludih, a pet mudrih. Lude uzeše svjetiljke, ali ne uzeše sa sobom ulja. Mudre pak zajedno sa svjetiljkama uzeše u posudama ulja.«

»Budući da je zaručnik okasnio, sve one zadrijemaše i pozaspaše. O ponoći nasta vika: ‘Evo zaručnika! Iziđite mu u susret!’ Tada ustadoše sve one djevice i urediše svoje svjetiljke. Lude tada rekoše mudrima: ‘Dajte nam od svoga ulja, gase nam se svjetiljke!’ Mudre im odgovore: ‘Nipošto! Ne bi doteklo nama i vama. Pođite radije k prodavačima i kupite!’

»Dok one odoše kupiti, dođe zaručnik: koje bijahu pripravne, uđoše s njim na svadbu i zatvore se vrata. Poslije dođu i ostale djevice pa stanu dozivati: ‘Gospodine! Gospodine! Otvori nam!’ A on im odgovori: ‘Zaista, kažem vam, ne poznam vas!’ Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa!«

Svećenik: vlč. Mato Zirdum.

Tomas navodi kako su ga roditelji odgojili u vjeri Jehovinih svjedoka, ali da je tijekom odrastanja imao težak odnos prema vjeri i slici Boga koju je tada imao.

„Krivu sam sliku dobio o Bogu. Bilo me je strah Boga koji kažnjava za malu sitnicu. Priznajem, ponekad se govorilo i o Bogu koji ljubi“, stoji u svjedočanstvu koje je objavio fra Petar Ljubičić.

Kako opisuje, u mladosti je čeznuo za „radošću i ljubavlju, srećom i mirom“, dok se istodobno osjećao pod velikim pritiskom.

„Bio sam pod pritiskom i osjećao veliki strah i potištenost. Tražio sam i psihijatrijsku pomoć“, naveo je Tomas.

U Međugorje stigao nakon što je pročitao knjižicu

Njegov prvi kontakt s Međugorjem, prema objavljenom svjedočanstvu, dogodio se nakon što je u jednom prospektu pronašao podatke o knjižici koja govori o međugorskim ukazanjima.

Knjižicu je naručio, a nakon čitanja, kako kaže, poželio je osobno doći u Hercegovinu.

„Dok sam ju čitao, osjećao sam snažnu čežnju otići onamo. Osam tjedana kasnije posjetio sam to mjesto“, ispričao je.

Tomas tvrdi kako je upravo tijekom boravka u Međugorju upoznao ljude čiji su odnos prema njemu i vjera ostavili snažan dojam.

„Tu sam našao ljude koji su se s velikom ljubavlju zauzeli za mene. Osjećao sam se sigurnim i doživio sam duboki mir srca“, navodi.

Posebno ističe susrete s vjernicima koje je upoznao tijekom boravka.

„Upoznao sam mnogo ljudi koji su svojom čvrstom vjerom na mene ostavili snažan dojam. Ljubav su crpili iz vjere. Upravo to je bilo ono što sam cijeli svoj život tražio.“

Nakon Međugorja primio krštenje i krizmu

U nastavku svjedočanstva Tomas Međugorje opisuje kao mjesto svojega obraćenja te navodi da se nakon tog iskustva u njemu probudila želja za krštenjem.

„U Međugorju sam napokon dobio odgovor na moja pitanja o Bibliji. U meni se probudila želja za krštenjem kako bih se približio Bogu“, ispričao je.

Nakon toga je, kako navodi, počeo pohađati vjersku pouku kako bi se pripremio za sakramente.

„U uskrsnoj sam noći primio sakrament krštenja i krizme“, stoji u svjedočanstvu.

Tomas danas vjeru opisuje kao „veliki dar i nezasluženu milost“, a navodi i kako više puta tjedno odlazi na svetu misu te redovito moli krunicu.

„Danas mi molitva krunice puno znači. Moleći je, nalazim duševni mir i radost“, poručio je, zaključujući svoje svjedočanstvo riječima: „Sretan sam.“

Kruše nebeski, kojega je posvetio Duh Sveti budi za nas otajstvena mana koja u sebi ima sve Rajske okuse. Kruše sveti koji si sabran iz bezbrojnih zrnaca pšenice skupljenih po poljima, saberi s četiri strane svijeta u tvoje kraljevstvo Katoličku Crkvu. Jaganjče Božji koji svojim žrtvovanim Tijelom hraniš vjernike, tvojom Krvlju zacrvenjuješ njihove usne kad piju iz tvoga kaleža, po milosti Presvetog Sakramenta oživi nas na zemlji kako bi jednog dana zaživjeli u tebi u Nebu. Amen.

Bl. kardinal Schuster

„Prije svega želim zahvaliti Bogu što me pozvao, izabrao i podupirao sve do ovoga trenutka“, rekla je tijekom svečanosti.

Aicha Canté potječe iz muslimanske obitelji iz Safima. Krštena je u župi Gospe od Milosti u Farimu, a sakrament potvrde primila je u župi sv. Ane u Mansoi. Nakon toga započela je redovničku formaciju, javlja pch24

Biskup Na Bissign u homiliji ju je potaknuo da svoj poziv promatra kao poslanje vjere i služenja Bogu i ljudima. Istaknuo je da odgovor na Božji poziv zahtijeva odlučnost, velikodušnost i spremnost na služenje. Kao uzor potpunog odgovora na Božji poziv naveo je Blaženu Djevicu Mariju.

Polaganje redovničkih zavjeta održano je pod geslom koje se pripisuje sv. Tereziji od Djeteta Isusa: „U srcu Crkve, svoje Majke, bit ću ljubav.“

Odluka mlade redovnice izazvala je i niz uvrjedljivih komentara i napada na društvenim mrežama, povezanih s njezinim podrijetlom i prelaskom na katoličku vjeru.

Nacionalna konfederacija islamske mladeži Gvineje Bisau osudila je govor mržnje i pozvala na poštovanje slobode savjesti i vjeroispovijesti.

Umjesto slanja cvijeća na pogreb, obitelj je prenijela pjevačičinu želju da svi koji žele počastiti njezino ime doniraju sredstva njezinoj zakladi Imagination Library. Tu je organizaciju osnovala još 1995. godine te je kroz nju do danas podijeljeno na milijune besplatnih knjiga djeci diljem svijeta, prenosi Novi Život.

Posebno dirljiv detalj o njezinim posljednjim željama otkrio je njezin nećak Bryan Seaver. Otkrio je kako mu je Dolly rekla da nakon cijelog života provedenog u teškim, svjetlucavim kostimima želji biti položena na počinak u „prekrasnom krevetu od mekog pamuka“.

Iza sveg glamura i glazbenog uspjeha stajala je duboka vjera za koju obitelj ističe da ju je nosila kroz život sve do doma u vječnosti. „Tuga je naša, ne njezina. Dolly je živjela u svjetlu i sada je u Isusovu naručju“, poručio je njezin nećak.

Raymond Arroyo: Borba oko tradicionalne latinske mise ne jenjava. Kardinal Arthur Roche rekao je u srpnju za The Tablet da papa Lav neće mijenjati Traditionis Custodes — dok je Summorum Pontificum bio Benediktova svojevrsna velikodušnost kojom je dopušteno slavljenje staroga tradicionalnog obreda kad god i gdje god se on slavio ili kad god ga je neki svećenik želio slaviti.

Nakon nedopuštenih biskupskih ređenja koje je SSPX [Bratstvo sv. Pija X.] izvršio prošlog mjeseca, bili ste među nekolicinom američkih biskupa koji su vjernicima u svojim biskupijama poručili da ne pohađaju mise SSPX-a, nego da umjesto toga idu na tradicionalnu latinsku misu koja je dostupna u njihovoj vlastitoj biskupiji. Budući da sve više biskupa uvodi dodatna ograničenja za tradicionalne latinske mise u svojim biskupijama, što bi vjernici trebali učiniti? I ne bi li ovo bila izvrsna prilika za zacjeljivanje onoga što mnogi nazivaju nepotrebnim raskolom?

Nadbiskup Paul Coakley: Pa, to je dilema s kojom se suočavaju mnogi ljudi privrženi tradicionalnoj latinskoj misi. Mi smo krenuli putem poticanja ljudi koji su joj toliko privrženi da posjete i sudjeluju na misi u našoj lokalnoj župi Bratstva sv. Petra. Imali smo — i još uvijek imamo — ovdje jednu kapelu koja nije u zajedništvu s nama, neovisnu kapelu u kojoj se, koliko vjerujem, još uvijek slavi tradicionalna latinska misa. Potaknuo sam ljude da više ne pohađaju tu kapelu ako su je prije pohađali, nego da posjete našu vlastitu župu, gdje mogu biti duhovno okrijepljeni.

Stoga mislim da će biskupi međusobno i unutar svojih biskupija razgovarati o tome. Primijetio sam da je jedna od biskupija u Teksasu upravo ovoga tjedna ublažila neka ograničenja kako bi tradicionalna latinska misa bila dostupnija, barem u toj biskupiji. Mislim da su to razgovori koji se odvijaju unutar samih biskupija, a svakako želimo voditi brigu o pastoralnim potrebama naših katolika koji su privrženi tradicionalnoj latinskoj misi.

Raymond Arroyo: Da, a tu je i mnogo mladih ljudi. U emisiji sam imao nadbiskupa Cordileonea koji je rekao da ne smatra da je Traditionis održiv, s obzirom na velik broj mladih ljudi i mladih obitelji koje privlači tradicionalna, drevna misa. Čini se, dakle, da ondje postoji evangelizacijska privlačnost i pitam se nije li ona proizvoljno sputavana?

Nadbiskup Paul Coakley: Da, moguće je. Nisam siguran da smo od ovog pontifikata čuli posljednju riječ o Traditionis Custodes. Mislim da je naš Sveti Otac — kardinal Roche je govorio, ali dok papa Leo ne progovori, nisam siguran da možemo sa sigurnošću znati kakav će biti put naprijed. Cijeli intervju pogledajte OVDJE

Osim vojnika, časnika i dočasnika te djelatnika Ministarstva obrane BiH, na misi su sudjelovali i generali: Tomo Kolenda i Zdravko Rezo kao i rodbina kandidata za službu akolite.

Uvodeći u misu biskup Relota je posvijestio da „slaveći ovu svetu euharistiju i mi postajemo dio ove svete žrtve i nade u uskrsnuće“ te pojasnio da je služba akolitata jedna je prvih crkvenih službi koja je vezana uz oltar i presvetu euharistiju.

Tu je misao nastavio i u propovijedi istaknuvši da je akolit „svjedok onoga što se događa na oltaru“ te da se svojim životom treba truditi kako bi bio i „svjedok Božje ljubavi u svijetu“.

Nakon homilije uslijedio je obred primanja u službu pri čemu je biskup novopostavljenom akoliti predao u ruke ciborij s hostijama, a generalni vikar mu na lijevo rame prikačio platneni znak službe.

Šutalo je prvi akolit Vojnog ordinarijata u BiH koji će služiti unutar svojega ordinarijata. Naime, služba akolita označava vjernika laika koji kroz poseban liturgijski obred prima zadaću pomaganja oko oltara, a naziv joj dolazi od grčke riječi za pratitelja ili pomoćnika. Šutalo će od sada imati ovlasti pričešćivati vjernike na misama kada je to potrebno, nositi Presveto bolesnima, starima i nemoćnima te izlagati Presveti Oltarski Sakrament na klanjanje.

Također, Šutalo je završio prvi ciklus formacije Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine koji je od siječnja do ožujka 2026. održan u prostorijama Vrhbosanskoga bogoslovnog sjemeništa i Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Sarajevu. Program formacije bio je podijeljen u četiri ključna modula: povijesno-pravni, biblijsko-teološki, liturgijsko-praktični i komunikacijsko-retorički modul. Uz naglašenu duhovnu pripremu, program je osposobio kandidata za vršenje službi u pastoralnom životu i djelovanju Vojnoga ordinarijata u Bosni i Hercegovini.

Nadalje, Šutalo je četiri godine uposlen u ured Vojnog ordinarijata pri Ministarstvu obrane BiH. Izvršava protokolarne stvari i redovito sudjeluje u organizaciji vojnih hodočašća u: Lourdes, Mariju Bistricu, Bobovac, itd. te susreta vojnih kapelana i službenih posjeta domaćih i vojnih izaslanstava. Također redovito šalje vijesti o radu događajima koji se tiču Vojnog ordinarijata u BiH katoličkim medijima, izvijestila je Nedjelja.

Br. Mateo, br. Tomislav i br. Marko svoj su „drugi novicijat“ proveli u Samostanu – duhovnom centru „Karmel sv. Ilije“ na Buškom jezeru u Bosni i Hercegovini. Njihov program trajao je od 1. do 21. kolovoza, a voditelj programa bio je o. Dario od Božje Dobrote. Uz iskustvo života u zajednici duhovnog centra, u tri tjedna su imali predavanja i diskusije koje je vodio o. Dario.

Program prvog tjedna na Buškom jezeru je obuhvaćao samospoznaju i ljudsku zrelost, drugi tjedan bio je posvećen tzv. „Uputama jednom redovniku“ sv. Ivana od Križa i propitivanju vjerničke zrelosti, dok su se u trećem tjednu bavili karmelićanskom karizmatskom zrelosti. U spletu osobne molitve, rada i predavanja, tijekom tri tjedna braća su zajedno čitala, a o. Dario dodatno tumačio Pravilo i Ustanove.

„Svu petoricu, kao i ostalu braću u formaciji, preporučamo u vaše molitve kako bi ustrajali u svom pozivu i vršili Božju volju“, objavljeno je na mrežnoj stranici karmel.hr.

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Bdijte dakle jer ne znate u koji dan Gospodin vaš dolazi. A ovo znajte: kad bi domaćin znao o kojoj straži kradljivac dolazi, bdio bi i ne bi dopustio potkopati kuće. Zato i vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi.«

»Tko li je onaj vjerni i razumni sluga što ga gospodar postavi nad svojim ukućanima da im izda hranu u pravo vrijeme? Blago onome sluzi što ga gospodar kada dođe nađe da tako radi! Zaista, kažem vam, postavit će ga nad svim imanjem svojim.«

»No, rekne li taj zli sluga u srcu: ‘Okasnit će gospodar moj’ pa stane tući sudrugove, jesti i piti s pijanicama, doći će gospodar toga sluge u dan u koji mu se ne nada i u čas u koji i ne sluti; rasjeći će ga i dodijeliti mu udes među licemjerima. Ondje će biti plač i škrgut zubi.«

Svećenik: fra Mate Kolak.

„Ovo je naše peto zavjetno hodočašće ‘Od Gospe do Gospe’. Kad smo prije punih pet godina krenuli, bilo nas je dvanaest, a narasli smo na nešto malo manje od 60 hodočasnika“, kazala je za međugorje-info Luca Bajkuša, jedna od organizatorica hodočašća.

Od Gospe do Gospe – od Međugorja do Rame

Naziv hodočašća nije slučajan. Put vjernike vodi od Međugorja prema Rami, a tijekom hoda zaustavljaju se na više mjesta gdje zajedno mole i slave svetu misu.

„Ako Bog da, 5. rujna ujutro u 5 sati ispred međugorske crkve polazimo za Ramu. Naše hodočašće zove se ‘Od Gospe do Gospe’ iz razloga što, kad pođemo iz Međugorja, prva naša zajednička molitva je na Širokom Brijegu, pred Širokobriješkom Gospom“, objašnjava Luca.

Nakon Širokog Brijega put se nastavlja prema Gospi Snježnoj.

„Tu je naša zajednička molitva, sveta misa i zajedništvo. Od Gospe Snježne nastavljamo do Dive Grabovčeve, a potom do našeg zavjetnog kipa koji smo postavili“, kaže Luca.

Posebno mjesto na hodočasničkom putu ima Podbor kod Rame, gdje se nalazi njihov zavjetni kip.

„To je identična replika međugorske Gospe koja se nalazi u Podboru. Tu treći dan završavamo naše hodočašće i idemo na uočnicu svete mise“, ističe Luca.

Pred zavjetnim kipom ponovno mole krunicu

Hodočašće se nastavlja i posljednjeg jutra. Hodočasnici iz Podbora ponovno kreću zajedno prema Šćitu, a put započinju molitvom.

„Četvrto jutro krećemo ispod bora, opet s našom krunicom pred našim zavjetnim kipom, sve do Šćita, gdje dolazimo oko pola jedanaest, prije samog slavlja svečane svete mise“, govori Luca.

Tako se završava njihov višednevni hod – od Kraljice Mira u Međugorju do Gospe Ramske na Šćitu.

Ono što je prije pet godina počelo kao zavjet dvanaestorice hodočasnika danas okuplja gotovo 60 ljudi. Iza svakog kilometra, kažu organizatori, stoje molitva, osobne nakane, zavjet i zajedništvo.

Važna molba vozačima

Budući da će ove godine na put krenuti velika skupina hodočasnika, organizatori posebno mole vozače za oprez na dionici od Međugorja prema Širokom Brijegu.

„Možda trebamo malo dati obavijest. Pošto nas je šezdeset, ipak je to velika grupa ljudi, da se malo pripazi na toj lokaciji od Međugorja do Širokog Brijega u subotu ujutro“, kazala je Luca.

Hodočasnici kreću već u 5 sati ujutro, pa organizatori mole sve sudionike u prometu za dodatni oprez, smanjenu brzinu i strpljenje prilikom susreta s hodočasničkom skupinom.

Peto zavjetno hodočašće „Od Gospe do Gospe“ tako će i ove godine biti hod molitve, zavjeta i zajedništva – od Međugorja do Rame, od Gospe do Gospe.

Neka Gospodin i Gospa sve hodočasnike prate na njihovu putu i sigurno ih dovedu do cilja.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

U ono vrijeme: Reče Isus: »Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Nalik ste na obijeljene grobove. Izvana izgledaju lijepi, a iznutra su puni mrtvačkih kostiju i svakojake nečistoće. Tako i vi izvana ljudima izgledate pravedni, a iznutra ste puni licemjerja i bezakonja.«

»Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Gradite grobnice prorocima i kitite spomenike pravednicima te govorite: ‘Da smo mi živjeli u dane otaca svojih, ne bismo bili njihovi sudionici u prolijevanju krvi proročke.’ Tako sami protiv sebe svjedočite da ste sinovi ubojica proroka. Dopunite samo mjeru otaca svojih!«

Svećenik: vlč. Matija Luketić.

(S crkvenim odobrenjem)

S druge strane psiholozi kažu kako je osjećaj ubrzanja vremena posljedica brzih promjena okolnosti u kojima se nalazimo, što stvara dojam o njegovom ubrzanju. Stalna promjena, osobito kad se ne vide ni razlozi ni svrha, vodi gubitku ravnoteže i osjećaju poljuljanosti u vremenu.

Neke teorije ubrzanja vremena navode kako prema G. Kavasilasu, istraživaču iz CERN-a, CERN-ovi eksperimenti pokazuju veće ubrzanje raspada atomskih čestica i elemenata nego što je to bio slučaj prije. Osim toga, fizičare zadivljuju podaci da se svemir širi i rasteže sve brže i brže umjesto da usporava.

Nadalje, navodi se kako se najtočnije brojanje sekundi kroz povijest vršilo brojanjem takozvanih Mississippi sekundi, gdje 10 Mississippi sekundi odgovara proteklih 10 sekundi stvarnog vremena. Međutim danas pokusi navodno pokazuju kako pri brojanju 10 Mississippi sekundi, prođe čak 12,5 sekundi stvarnog vremena.

Ipak, iako ima mnogo teorija o ubrzanju vremena, nitko ne može sa sigurnošću reći zašto je to tako, niti se može dati konkretan dokaz da takvo što postoji.

PROLAZNO LJUDSKO i NEPROLAZNO BOŽJE

Zašto ovo spominjem? Zato što Gospa u zadnjoj poruci kaže kako 'naša srca želi preko svoga majčinskoga srca predati srcu svoga Sina Isusa, da u nama vlada on, Uskrsli, i da će onda radost zavladati u nama i oko nas.' Ona dakle spominje Onoga koji je svojim uskrsnućem pobjedio vrijeme otkrivši nam postojanje jedne druge stvarnosti daleko superiornije od ove naše krhke, materijalne egzistencije. Otkrivanje te Uskrsle stvarnosti koja nas čeka i uranjanje u nju preko molitve i svetih sakramenata, postaje izvor radosti i nade. Možemo čak reći kako je cijela međugorska duhovnost (sat vremena molitve krunice prije večernje svete mise, penjanje po kamenju Brda ukazanja i Križevca do ciljeva na vrhu: Gospina kipa ili križa), zapravo svojevrsna terapija smirivanja, pražnjenja mozga od suvišnih misli, oslobađanja od toksina, produbljivanja disanja, kako bi se i tijelo uz duh smirilo i preko milosti molitve i sakramenta zaronilo iz vremena u vječnost uprisutnjenja i tako se osnaživalo za konačni prelazak u Onostrano.

Čovjek je biće vremena: prolazno, propadljivo, sa istekom roka trajanja. Za razliku od njega, Bog, čovjekov stvoritelj, prebiva u vječnom sada: u sadašnjosti koja nema početka, niti kraja, koja neprestano traje, prisutna i nepromjenljiva. I kako bi mi tako mali, prolazni i ograničeni, mogli spoznati veličinu neograničenog postojanja?

OGRANIČENO LJUDSKO I BEZGRANIČNO BOŽJE

"Svaki čovjek granice vlastitog vidokruga smatra granicama svijeta!“ – rekao je filozof A. Schopenhauer. I doista, svatko od nas može ići i shvatiti sebe i druge samo onoliko koliko doseže njegova spoznaja, njegov vidokrug. Danas se, na žalost, taj osobni vidokrug još dotatno smanjuje jer smo dopustili da nas različite tehnologije, ideologije, vlastite rane i grijesi dodatno ukalupe i suze u bolesnoj sebičnosti i požudi. Tako se još više sudaramo i ratujemo na našim granicama sa granicama drugih ljudi. I naši se mali, osobno granični ratovi, projiciraju i na velike međudržavne granice.

U zadnjoj poruci za svijet koju je Gospa dala preko Marije Pavlović – Lunetti, Ona jasno kaže „...tama i nemir vladaju u mnogim srcima...“ i „Sotona je jak i zavodi srca.“ Time želi reći kako sva zbrka i kaos polazi iz srca u kojem ne kraljuje Bog koji ga je stvorio za Život, nego Sotona, onaj koji ga želi ukrasti za propast.

Živimo u svijetu koji ohrabruje svakakva bolesna stanja i individualne istine, odnosno još više podebljava ove bolesne, osobne granice, sužava i iskrivljuje vidokruge. Lakše je opravdati svoju sebičnost i grijeh nekom dijagnozom ili novoizmišljenim znanstvenim pojmom, nego si priznati da se trebaš mijenjati, raditi na sebi i tražiti pomoć, najprije od Boga, a onda i od ljudi.
Kad Gospa kaže: „Stavite, dječice, Sveto pismo na vidljivo mjesto u vašoj obitelji i čitajte ga, da bi vam bilo poticaj na obraćenje i novi život“ – Ona nas želi pozvati na terapiju otvaranja univerzalnoj, vječnoj Istini koja je Bila, koja Jeste i koja će Biti; jučer, danas i sutra; koja nas uči gledati iznad vlastitih granica i vidokruga. Taj pogled može dati samo Ljubav, ona Ljubav koja se darovala na križu, jer s križa se vidi puno dalje i puno šire. I to je obraćenje: kad svoj ljudski, ograničeni pogled, pun osuda, negativnosti, sebičnosti i ograničenja, zamjeniš Isusovim pogledom koji sve vidi, sve razumije, sve pokriva, sve prihvaća, sve podnosi, svemu se nada, ništa ne osuđuje. S Isusovim pogledom otkrivamo kako smo svi isti pod kožom, kako su granice rastezljive i kako smo svi međusobno povezani. Tu povezanost cijelog svemira i prirode, nedavno su pokazale i snimke nastale prilikom trenutka čovjekova začeća.

SNIMLJENA „NULTA SEKUNDA“ U TRENUTKU STVARANJA NOVOG ŽIVOTA

Zahvaljujući novim preciznim instrumentima, znanstvenici su prvi put mogli promatrati što se događa u onom trenutku kada počinje novi život, baš onom trenutku kada spermij oplođuje jajnu stanicu. Ono što su vidjeli bilo je izvanredno, naime, odmah nakon oplodnje, jajnu stanicu prolaze biokemijski valovi koji se šire kao da je netko okrenuo nevidljivi prekidač. Vidjelo se kako ovo nije slučajna reakcija, nego savršeno koordiniran signal koji pokreće sve što će se dogoditi u sljedećim fazama razvoja. Za mnoge istraživače to predstavlja pravu "nultu sekundu" biološkog života. Ali postoji jedan detalj koji je posebno privukao pozornost znanstvenika. Ti se valovi ne šire nasumično. Slijede obrasce i ritmove koji podsjećaju na oblike koje nalazimo posvuda u prirodi: spirale, harmonijske strukture i matematičke obrasce slične onima koje opažamo u školjkama, biljkama, uraganima, pa čak i galaksijama. Život, dakle, od svog prvog trenutka, slijedi nevjerojatno složene i fascinantne organizacijske procese i koliko je izvanredno orkestrirano ono što je stoljećima ostalo nevidljivo. I možda je ovo najiznenađujući detalj: prije nego što srce, mozak ili lice uopće postoje, već postoji izvanredna simfonija signala koji rade na izgradnji ljudskog bića.
Mi koji vjerujemo, prepoznat ćemo u ovim biokemijskim valovima, tako precizno i harmonijski strukturiranim, onu Božansku iskru u čovjeku, onaj trag vječnosti koji je utisnut u naše duše kao i u sve živo što postoji na ovom svijetu. Ono Nepropadljivo, grijehom je zatvoreno u ovo propadljivo. Zato sv. Pavao i piše u poslanici Rimljanima kako „sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama. Doista, stvorenje sa svom žudnjom iščekujući ovo objavljenje sinova Božjih: stvorenje je uistinu podvrgnuto ispraznosti – ne po svojoj volji, nego zbog onoga koji ga podvrgnu – ali u nadi. Jer i stvorenje će se osloboditi robovanja pokvarljivosti da sudjeluje u slobodi i slavi djece Božje. Jer znamo: sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima sve do sada. Ali ne samo ono! I mi koji imamo prvine Duha, i mi u sebi uzdišemo iščekujući posinstvo, otkupljenje svoga tijela. Ta u nadi smo spašeni!“ (Rim 8, 18-24)

Gospa nas tako opet iznova ohrabruje da u ovim našim životnim, prirodnim, socijalnim, društvenim i političkim teškoćama, ne uzmičemo, ne bježimo, ne kukamo i ne plašimo se, nego da prepoznajemo da su to 'porođajne boli' kojima nas Vječna ljubav želi preoblikovati, nanovo roditi, izvući iz naših ljuštura prolaznosti i granica, rađajući nas za širine Kraljevstva Božjeg.
Tome nas uči Gospina škola u Međugorju. I zato prvi mi, Gospina djeca, trebamo biti nosioci te radosne vijesti i nade: svojim scima i životima unositi Beskonačnog u ovaj granicama omeđeni propadljivi svijet.

Paula Tomić / Glasnik Mira 8/2026.

Sestre su svoje djelovanje započele u Rangwiju, a poslije su se preselile u Kwamndolwu, na području grada Korogwea u regiji Tanga. Rangwi je pritom ostao matična kuća Družbe. Njihov je apostolat tijekom godina ponajprije bio usmjeren na odgoj i obrazovanje, od dječjih vrtića do visokih učilišta, kao i na katehezu i pastoral mladih.

Prepoznajući važnost suvremenih komunikacijskih sredstava, sestre su u srpnju 2024. u gradu Lushotu pokrenule Usambara Mountain TV (UMTV). Televizija objavljuje sadržaje namijenjene evangelizaciji i obrazovanju te potiče dijalog o pitanjima vjere i društva.

„Putem televizije i interneta možemo doprijeti do ljudi daleko izvan naših neposrednih zajednica. To osnažuje naše poslanje naviještanja evanđelja i poticanja ljudi, osobito mladih, da bolje upoznaju i više ljube Boga“, rekla je ravnateljica UMTV-a s. Paulina T. Mshana.

UMTV na televiziji, društvenim mrežama i YouTubeu emitira katehetske sadržaje, razmatranja o vjeri te emisije posvećene mladima i društvenim pitanjima. Dio programa nadahnut je i duhovnošću sv. Ivana Bosca. Sestre na taj način žele učiniti vidljivijima svoju karizmu i poslanje u medijskom okruženju koje sve snažnije oblikuje svakodnevni život.

Od pokretanja televizije njezini su sadržaji doprli do gledatelja u Tanzaniji i izvan nje, osobito do mladih koji ih prate putem interneta. S. Paulina istaknula je da se medijskim djelovanjem može doći i do zajednica u kojima sestre nisu fizički prisutne. Dodala je kako je zadovoljna što sudjeluje u tom radu unatoč mišljenju pojedinaca da je upravljanje kamerom posao namijenjen muškarcima.

U radu UMTV-a sudjeluju i drugi članovi Crkve. Kapucin br. Lucas Masasi istaknuo je važnost projekta u promicanju vjerskih sadržaja i obrazovanja. Pratio je njegov razvoj od jednostavnog kanala na YouTubeu do organiziranije televizijske platforme koja donosi sadržaje iz područja kulture, glazbe, duhovnosti i praktičnih životnih vještina.

Televizija se istodobno suočava s nedostatkom opreme i financijskih sredstava, nepouzdanim pristupom internetu te visokim cijenama digitalnih uređaja, zbog čega su njezini sadržaji dijelu stanovništva teže dostupni. Redovitost emitiranja otežavaju i prekidi opskrbe električnom energijom te nedostatak odgovarajućih pričuvnih sustava. U početku ni sve članice Družbe nisu prepoznavale važnost medija za evangelizaciju, zbog čega je bilo potrebno dodatno ih upoznavati s mogućnostima takva apostolata.

Unatoč teškoćama, sestre namjeravaju nastaviti razvijati televiziju kao prostor evangelizacije, obrazovanja i duhovne izgradnje. Posebno žele pomoći mladima da se digitalnim sredstvima koriste odgovorno te da u njima pronalaze sadržaje koji ih usmjeravaju prema vjeri i traženju smisla. Nadahnute Kristovim riječima da je žetva velika, a radnika malo, svoje poslanje nastavljaju ostvarivati putem televizije, društvenih mreža i obrazovnih sadržaja, izvijestio je Vatican News.

U propovijedi je istaknuo kako je svaka obnova zavjeta jedan novi „da“ koji svakoga dana govorimo Bogu i kako je taj „da“ svake godine dublji i jači od prošlogodišnjega.

Oslanjajući se na evanđelje dana koje je govorilo o dvjema zapovijedima ljubavi, kazao je kako se ne može ljubiti druge ako se prvo ne prihvati sebe. Da bismo drugima mogli darovati ljubav kojom nas Bog ljubi, prvo moramo njegovati osobnu molitvu i tako izgrađivati živi odnos sa živim Bogom, poručio je.

Zavjete u ruke vrhovne poglavarice družbe s. Darije Jovanović već treći put je položila juniorka s. Bernarda Gregurić.

U četvrtak 20. kolovoza upriličeno je primanje u novicijat i postulaturu. U novicijat, kanonsku godinu pripreme za polaganje prvih redovničkih zavjeta, ušle su dvije dotadašnje postulantice: Nikolina Ševo i Antonija Miličević. Četiri kandidatice ušle su u godinu postulature, a to su: Marija Pušić, Lea Breskovac, Anđela Boras i Veronika Višnjić.

Obred je započeo procesijom s križem i ulaznom pjesmom u samostanskoj crkvi Svete Marije od milosti. Časna majka Jovanović uputila je pozdrav budućim novakinjama, postulanticama, odgojiteljicama i svim nazočnim sestrama, a svečanost je započela večernjom molitvom časoslova.

Novakinje su na oltar položile svijeće kao simbol uskrslog Krista kojeg one žele kroz svoj svakodnevni redovnički život donositi drugima. Ovu „godinu kušnje“ novakinje će provesti u Stonu pod vodstvom odgojiteljice s. Finke Zrinušić.

Novi stupanj redovničke formacije u družbi započele su četiri postulantice koje će, potaknute primjerom sv. Franje, u sljedećoj godini imati priliku svakim danom sve više otkrivati ljepotu redovničkog života.

Na duhovnim vježbama sudjelovale su i sestre iz drugih samostana družbe, što je pojačalo sestrinsko zajedništvo, posebice kroz ove lijepe i ohrabrujuće događaje za cijelu zajednicu u jubilarnoj godini sv. Franje.

Sestre franjevke s Danača

U ono vrijeme: Reče Isus: »Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Namirujete desetinu od metvice i kopra i kima, a propuštate najvažnije u Zakonu: pravednost, milosrđe, vjernost.

Ovo je trebalo činiti, a ono ne propuštati. Slijepe vođe! Cijedite komarca, a gutate devu!« »Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Čistite čašu i zdjelu izvana, a iznutra su pune grabeža i pohlepe. Farizeju slijepi! Očisti najprije nutrinu čaše da joj i vanjština bude čista.«

Svećenik: vlč. Dario Levanić.

Djevojka, međutim, nije znala što njezin partner planira niti što ih čeka nakon uspona.

"Bosi su, korak po korak, penjali se na Brdo ukazanja, sve do mjesta gdje je čekao trenutak koji će pamtiti cijeli život", navedeno je u objavi.

Među kamenjem i u ozračju molitve uslijedilo je pitanje zbog kojeg je njihov dolazak u Međugorje dobio sasvim novo značenje.

View this post on Instagram

A post shared by Karlo Photography 📷 (@karloo_photo)

"Hoćeš li zauvijek sa mnom?", upitao ju je, zaprosivši je na Brdu ukazanja.

Fotografije objavljene na društvenim mrežama zabilježile su trenutke njihova uspona i prosidbe, a priča para koji je iz Austrije stigao u Međugorje privukla je veliku pozornost korisnika društvenih mreža.

Brdo ukazanja jedno je od najposjećenijih mjesta u Međugorju, na koje svakodnevno dolaze hodočasnici iz brojnih zemalja, a za ovaj je par uspon dobio i posebno osobno značenje – mjesto molitve postalo je i mjesto njihove prosidbe.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

Svečane zavjete položit će fra Luka Bešlić iz Župe Bezgrešnog začeća BDM u Posušju, fra Ante Leo Dodig iz Župe Uznesenja BDM u Seonici, fra Danijel Milićević iz Župe sv. Stjepana Prvomučenika u Čerinu, fra Robert Radić iz Župe sv. Mihovila Arkanđela u Drinovcima te fra Ante Vlašić iz Župe sv. Anastazije u Samoboru.

Polaganjem svečanih zavjeta petorica franjevaca postaju punopravni članovi Franjevačkog reda. Zavjetuju se da će tijekom cijeloga života živjeti u poslušnosti, bez vlasništva i u čistoći, prema Pravilu Reda manje braće i slijedeći primjer svetog Franje Asiškog.

„Našu braću preporučamo u vaše molitve“, navedeno je u najavi svečanosti.

"Nisam mogla normalno obavljati svoje svakodnevne dužnosti. To mi je stvaralo teret i nisam to mogla prihvatiti. Stalno sam pitala: 'Zašto, Gospodine, zašto meni?'", posvjedočila je.

Posebno se prisjetila 2016. godine i Mladifesta u Međugorju. Te godine nije mogla osobno otići u Međugorje pa je program pratila od kuće.

Tijekom jednog od svjedočanstava, kako je opisala, čula je svećenika koji je govorio o vlastitom životnom pozivu i načinu na koji ga je prepoznao upravo u Međugorju.

"Kad je rekao: 'I tebe Bog poziva', u srcu mi se dogodilo nešto vrlo snažno. Počela sam plakati. Te su me riječi toliko pogodile da se nisam mogla pomaknuti", ispričala je Rotim.

Nakon toga odlučila je nazvati slovenskog svećenika Srečka Goloba, od kojega je zatražila molitvu za svoje zdravlje i razgovor. Pritom mu, kako je naglasila, nije govorila o onome što je neposredno prije toga doživjela prateći program iz Međugorja.

Nakon razgovora svećenik joj je rekao da stavi ruku na srce, nakon čega je molio za nju.

"U jednom trenutku otvorio je oči i rekao: 'Marija, ti si dva puta imala poziv za redovnički život.' Tada sam počela plakati. Sve je stalo. Shvatila sam – to je to. Ja taj poziv prije nisam znala prepoznati", kazala je.

Taj trenutak, prema njezinim riječima, postao je prekretnica nakon koje je odlučila prihvatiti redovnički poziv.

U svjedočanstvu je posebno istaknula i ulogu svećenika koji su je pratili i pomagali joj tijekom života.

"Hvala Gospodinu na svećenicima. Oni su mi puno pomogli u životu i vodili me. Gospodin mi je preko njih progovorio i potvrdio poziv. Da njih nije bilo, iskreno ne znam što bi sa mnom bilo. Molimo za njih", poručila je časna sestra Marija Rotim.

U ono vrijeme: Filip nađe Natanaela i javi mu: »Našli smo onoga o kome je pisao Mojsije u Zakonu i Proroci: Isusa, sina Josipova, iz Nazareta.« Reče mu Natanael: »Iz Nazareta da može biti što dobro?«

Kaže mu Filip: »Dođi i vidi.« Kad Isus ugleda gdje Natanael dolazi k njemu, reče za njega: »Evo istinitog Izraelca u kojem nema prijevare!« Kaže mu Natanael: »Odakle me poznaješ?« Odgovori mu Isus: »Vidjeh te prije negoli te Filip pozva, dok si bio pod smokvom.«

Nato će mu Natanael: »Učitelju, ti si Sin Božji! Ti kralj si Izraelov!« Odgovori mu Isus: »Stoga što ti rekoh: ‘Vidjeh te pod smokvom’, vjeruješ. I više ćeš od toga vidjeti!« I nadoda: »Zaista, zaista, kažem vam: gledat ćete otvoreno nebo i anđele Božje gdje uzlaze i silaze nad Sina Čovječjega.«

Svećenik: vlč. Antun Nižetić.

"Mi, navijači Dinama iz Botnja, organiziramo humanitarnu akciju prikupljanja školskog pribora za djecu iz Majčina sela. Pozivamo sve navijače i simpatizere Dinama, kao i sve navijače ostalih klubova, te u konačnici sve ljude dobre volje, širokog srca i djecu, da nam se pridruže u srijedu od 20 do 21 sat ispred Cluba Passage. Prikupljamo školski pribor za djecu štićenike Majčina sela", poručili su organizatori.

Nakon završetka humanitarne akcije, od 21 sat organizirano je zajedničko gledanje utakmice četvrtog pretkola Lige prvaka između Vikinga i Dinama. Za posjetitelje će biti osigurani pizza i finger food.

Tijekom večeri bit će organizirana i premijerna prodaja ulaznica za "Plavu noć".

"Svi su dobrodošli. Naše malo njima može značiti mnogo", poručili su navijači Dinama.