U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Kad molite, ne blebećite kao pogani. Misle da će s mnoštva riječi biti uslišani. Ne nalikujte na njih. Ta zna vaš Otac što vam treba i prije negoli ga zaištete.

Vi, dakle, ovako molite: ‘Oče naš, koji jesi na nebesima! Sveti se ime tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji! Kruh naš svagdanji daj nam danas! I otpusti nam duge naše kako i mi otpustismo dužnicima svojim! I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od Zloga!’ Doista, ako vi otpustite ljudima njihove prijestupke, otpustit će i vama Otac vaš nebeski. Ako li vi ne otpustite ljudima, ni Otac vaš neće otpustiti vaših prijestupaka.«

Svećenik: fra Mate Kolak

Opet su sva otajstva bila na različite Gospine nakane, vezane za određenu njezinu poruku i kratko razmatranje uz nju. Zatim su se molile Gospine litanije i molitva Zdravo Kraljice. Vidjelica Marija vodila je molitvu za početak ukazanja koje se dogodilo oko 23 sata. Gospa je brzo došla i vidjelo se kako razgovara s vidjelicom. Nakon završne molitve „Veliča“, Marija je prenijela kako se odvio večerašnji susret:

"Večeras za vrijeme ukazanja, kad je Gospa došla ja sam njoj preporučila sve nas, sve naše nakane, sve ono što imamo u srcu i ljude koji su se preporučili u naše molitve. Na poseban način molila sam Gospu da zagovara pred svojim Sinom Isusom za mir u našim srcima, za mir u našim obiteljima i za mir u čitavom svijetu. Gospa je ispružila ruke i dugo molila nad nama. I večeras Gospa je molila na svom majčinskom jeziku, na aramejskom.

Na kraju Gospa nam je dala još jednu zadaću: da zahvaljujemo Bogu za život i s radošću štitimo život!

Na kraju Gospa nas je znakom križa blagoslovila!

Znači, zadaća je ta da budemo zadovoljni, da zahvaljujemo za sve ono što smo doživjeli u našem životu, za dar života i sve ono što nam je Bog dao za vrijeme našeg života!" - kazala je vidjelica Marija drugoga dana Devetnice Kraljici Mira na Brdu ukazanja! - objasnila je vidjelica Marija drugog dana Devetnice Kraljici Mira na Brdu ukazanja!

Na kraju su prisutni svećenici zajedno s biskupom, mons. Janom Sobilom, pomoćnim biskupom Harkovsko-zaporiške biskupije iz Ukrajine, udjelili su svoj blagoslov svim okupljenima.

Molitva devetnice na Brdu ukazanja sa vidjelicom Marijom Pavlović – Lunetti nastavlja se svaku večer u 22,00 sata kod Gospina kipa na Brdu ukazanja do 24. 6., uočnice 45. godišnjice Gospinih ukazanja i njezinih poziva na mir!

Prijenos molitve uživo prate Mary TV, Maria Vision i Radiopostaja Mir Međugorje na svojim mrežnim stranicama.

Gospina poruka preko Marije Pavlović-Lunetti, 17.6.2026."

"Na kraju Gospa nam je dala još jednu zadaću: da zahvaljujemo Bogu za život i s radošću štitimo život!"

Drugoga dana hodočasnička ruta ih je vodila kroz mjesta obilježena hrabrošću, žrtvom i krvlju hrvatskih branitelja: Aljmaš, Dalj, Borovo i Vukovar. Prolazeći tim prostorima hodočasnici su odavali počast svima koji su svoje živote položili za slobodu Hrvatske, moleći za mir, zajedništvo i blagoslov hrvatskoga naroda. Po dolasku u Vukovar, s pjesmom i molitvom su ušli u crkvu sv. Filipa i Jakova gdje je slavljena misa sa župljanima koji su imali priliku za čašćenje relikvija bl. Ivana Merza.

Koordinatorica hodočašća Terezija Klaić je za Hrvatski katolički radio podsjetila da je bratovština „Marijanski zavjet za Domovinu“ prvo hodočašće organizirala „još 2015. u želji da ujedini mlade i branitelje, kao i sav hrvatski narod u zavjetu za Domovinu, oprost, posvećenje hrvatskog naroda Blaženoj Djevici Mariji, svake godine u zajedništvu. Zato obilazimo Marijina svetišta i stratišta iz Domovinskog rata.“

Istaknula je da put traje 75 dana te da će hodočasnici prijeći više od 1700 kilometara. „Prolazi gotovo cijelom Hrvatskom, većinom biskupija i županija i jednim dijelom ulazi u Bosnu i Hercegovinu – kroz Posušje, Mostar, Međugorje – vraća se u Metković i onda završava u Dubrovniku“, rekla je Klaić.

Naglasila je da su na hodočašće pozvani svi vjernici, a posebno je uputila poziv mladima da se pridruže apostolu hrvatske mladeži bl. Ivanu Merzu. „Pozivamo sve vjernike da se priključe na jedan dan, dio dana ili više dana – koliko god je u njihovoj mogućnosti da hodaju ovaj hod – zavjet hrvatskog naroda našoj Blaženoj Djevici Mariji“, naglasila je.

„Na hodočašću nas u svih 75 mjesta kroz koja prolazimo dočekuju naši domaćini – župnici, predstavnici civilne vlasti, razne molitvene i duhovne zajednice, DVD-ovi i turističke zajednice. Dakle, u manjim sredinama okupi se cijelo mjesto u dočeku hodočasnika. Posebno je, kao što znamo iz prošlogodišnjeg iskustva, kad smo nosili moći bl. Alojzija Stepinca, kada dođu mještani na štovanje relikvija koje nosimo“, zaključila je Klaić.

Relikvije za ovogodišnje hodočašće ustupio je postulator kauze bl. Ivana Merza o. Božidar Nagy, a bratovština je za tu prigodu izradila poseban relikvijar.

Tijekom više od dva mjeseca hoda kroz mjesta diljem Hrvatske i BiH, hodočasnici će sudjelovati u molitvenim programima, misama, procesijama te pohodima spomen-obilježjima poginulim i nestalim hrvatskim braniteljima.

Informacije i prijavnica za hodočašće dostupne su na stranici Marijanskog zavjeta za Domovinu.

Dok se približava još jedna obljetnica prvih međugorskih ukazanja, teško je ne postaviti pitanje koje već desetljećima zaokuplja i vjernike i skeptike: zašto je Bog odabrao baš ovo malo hercegovačko mjesto, zašto se Gospa, prema svjedočanstvima vidjelaca, ukazuje toliko dugo i zašto Međugorje, unatoč svim osporavanjima, i dalje privlači milijune ljudi iz svih krajeva svijeta?

Možda se odgovor na ta pitanja ne nalazi samo u onome što se dogodilo u lipnju 1981. godine, nego u svemu onome što se događalo desetljećima prije toga, kao i u svemu onome što se događa danas, u vremenu koje je po mnogočemu drukčije od vremena komunizma, ali možda jednako gladno Boga.

Božja providnost vidljiva mnogo prije prvih ukazanja

Za mnoge vjernike priča o Međugorju nije započela 24. lipnja 1981. godine, nego mnogo ranije, u vremenu kada nitko nije mogao ni naslutiti što će se jednoga dana dogoditi na hercegovačkom kamenu.

Kada je tridesetih godina prošlog stoljeća započela gradnja župne crkve sv. Jakova, mnogi su se pitali zašto se u tako malom mjestu gradi tako velika crkva. Broj stanovnika bio je malen, potrebe tadašnje župe bile su neusporedivo skromnije od dimenzija građevine koja je nastajala, pa je mnogima cijeli pothvat izgledao pretjerano ambiciozan. Tek desetljećima kasnije postalo je jasno da ono što je tada izgledalo preveliko za jedno selo zapravo nije bilo dovoljno veliko za milijune hodočasnika koji će u godinama koje slijede dolaziti iz svih krajeva svijeta.

Vjernici upravo u toj činjenici vide jedan od onih tihih znakova Božje providnosti koja priprema velike događaje mnogo prije nego što ih čovjek može razumjeti. Kroz cijelu povijest spasenja Bog je djelovao na sličan način, pripremajući putove koje ljudi u tom trenutku nisu mogli vidjeti, a koji su tek kasnije dobivali svoje puno značenje. Kao što je Nazaret bio beznačajno mjesto prije nego što je postao poznat cijelome svijetu, kao što je Betlehem bio malo mjesto prije nego što je u njemu rođen Spasitelj, tako je i Međugorje desetljećima bilo tek jedno od brojnih hercegovačkih sela prije nego što je postalo jedno od najpoznatijih hodočasničkih odredišta suvremenoga svijeta.

Ukazanja u vrijeme kada se činilo da je komunizam pobijedio

Kada su 24. lipnja 1981. godine Ivanka Ivanković, Mirjana Dragićević, Vicka Ivanković, Ivan Dragićević, Marija Pavlović i Jakov Čolo posvjedočili da su na Podbrdu vidjeli Gospu, okolnosti nisu bile nimalo naklonjene takvom događaju.

Jugoslavija je tada još uvijek bila čvrsto oblikovana komunističkim sustavom koji je vjeru tolerirao samo dok nije izlazila izvan crkvenih zidova, dok je svako snažnije vjersko okupljanje izazivalo zabrinutost vlasti. Samo godinu dana nakon smrti Josipa Broza Tita činilo se kako je ideološki sustav dovoljno snažan da kontrolira sve procese u društvu, pa nitko nije mogao pretpostaviti da će upravo iz jednog hercegovačkog sela krenuti duhovni pokret koji će tijekom desetljeća zahvatiti cijeli svijet.

Vidioce su ispitivali liječnici, psihijatri, policija i različita državna tijela, dok su mediji pod kontrolom režima pokušavali cijeli fenomen prikazati kao dječju maštu ili kolektivnu zabludu. Međutim, ono što je mnoge iznenadilo bila je njihova dosljednost. Unatoč pritiscima, prijetnjama i pokušajima diskreditacije, njihova svjedočanstva ostajala su ista, a broj ljudi koji je dolazio u Međugorje rastao je iz dana u dan.

Danas, kada promatramo milijune hodočasnika koji su prošli kroz Međugorje, lako je zaboraviti koliko je hrabrosti bilo potrebno toj djeci da ostanu vjerni onome što su tvrdili da su vidjeli. U vremenu kada je sustav bio uvjeren kako može kontrolirati svaki važniji društveni proces, upravo su djeca postala glasnici poruke koja će nadživjeti državu, ideologiju i politički sustav koji su tada izgledali nepobjedivo.

Fra Jozo Zovko i prve žrtve međugorskog fenomena

Posebno mjesto u povijesti Međugorja zauzima fra Jozo Zovko, tadašnji međugorski župnik koji se neočekivano našao u središtu događaja koji će obilježiti njegov život.

Zanimljivo je da ni sam u početku nije nekritički prihvatio ono što su djeca govorila, nego je svemu pristupio s oprezom i odgovornošću. No kako je vrijeme prolazilo, postajao je sve uvjereniji da se pred njegovim očima događa nešto što nadilazi uobičajena ljudska objašnjenja, zbog čega je stao u obranu vidjelaca i njihova prava da svjedoče ono što su doživjeli.

Takav stav vrlo ga je brzo doveo u sukob s tadašnjim režimom koji ga je osudio na zatvorsku kaznu, vjerujući da će se pritiscima i zastrašivanjem zaustaviti širenje međugorske priče. Umjesto toga dogodilo se upravo suprotno. Što su progoni bili snažniji, to je interes ljudi rastao, pa su upravo pokušaji gušenja fenomena pridonijeli njegovu širenju daleko izvan granica tadašnje Jugoslavije.

Ni osporavanja unutar Crkve nisu zaustavila Međugorje

Osim progona od strane komunističkih vlasti, Međugorje je tijekom desetljeća prolazilo i kroz različita razdoblja propitivanja, rezervi i osporavanja unutar same Crkve. Mnogima je to bilo teško razumjeti, no upravo je oprez Crkve pokazao ozbiljnost pristupa fenomenu koji je od samoga početka privlačio golemu pozornost.

Tijekom desetljeća formirana su brojna povjerenstva, provedena istraživanja i saslušana svjedočanstva, a unatoč svim raspravama jedna činjenica ostala je nepromijenjena – milijuni ljudi nastavljali su dolaziti u Međugorje i svjedočiti o dubokim promjenama koje su ondje doživjeli.

Fra Slavko Barbarić i nastanak Mladifesta

Ako je fra Jozo Zovko obilježio prve godine međugorskih događaja, onda je pokojni fra Slavko Barbarić postao jedno od najprepoznatljivijih lica Međugorja tijekom desetljeća koja su slijedila.

Njegova predanost hodočasnicima, neumoran rad, duboka duhovnost i sposobnost da svakom čovjeku pristupi s ljubavlju ostavili su neizbrisiv trag na milijunima ljudi koji su kroz Međugorje prošli. Posebno mjesto u njegovu nasljeđu zauzima pokretanje Festivala mladih – Mladifesta 1989. godine, događaja koji je izrastao u jedan od najvećih katoličkih susreta mladih na svijetu.

Ono što je započelo kao skroman susret mladih ljudi željnih molitve i zajedništva danas okuplja desetke tisuća sudionika iz više od osamdeset zemalja svijeta. U vremenu kada se često govori da mladi napuštaju vjeru i da Crkva gubi dodir s novim generacijama, Mladifest svake godine iznova pokazuje koliko je takva tvrdnja površna.

Fra Slavko često je ponavljao kako Međugorje nije cilj nego putokaz prema Bogu, a upravo ta misao možda najbolje opisuje ono što je nastojao ostaviti iza sebe.

Čuda koja se ne mogu izmjeriti medicinskim nalazima

Iako su tijekom desetljeća zabilježena brojna svjedočanstva o fizičkim ozdravljenjima, najveća čuda Međugorja nikada nisu bila ona koja privlače naslovnice ili izazivaju senzaciju.

Najveće čudo Međugorja ne događa se na nebu nego u ljudskom srcu. Ono se događa kada čovjek nakon četrdeset godina ponovno pristupi ispovijedi, kada supružnici odustanu od rastave, kada netko pronađe snagu oprostiti nepravdu koju je nosio desetljećima ili kada osoba koja je izgubila svaki smisao ponovno pronađe razlog za život.

Upravo su ta obraćenja razlog zbog kojega se Međugorje već desetljećima naziva jednom od najvećih ispovjedaonica svijeta.

Od otvorenog komunizma do Europe koja zaboravlja Boga

Kada su započela međugorska ukazanja, protivnik vjere bio je lako prepoznatljiv. Komunistički sustav otvoreno je promicao ateizam, religiju smatrao ostatkom prošlosti i bio uvjeren da će gospodarski napredak, znanstveni razvoj i ideološki odgoj postupno učiniti Boga suvišnim.

Danas, četrdeset i pet godina poslije, Europa više ne zatvara svećenike, ne progoni hodočasnike i ne zabranjuje odlazak u crkvu, ali mnogi će se složiti kako se kršćanske vrijednosti sve češće potiskuju mnogo suptilnijim metodama. Umjesto otvorenih zabrana dolazi relativizam koji dovodi u pitanje postojanje objektivne istine, umjesto progona dolazi ismijavanje svega što je sveto, a umjesto službenog ateizma stvara se kultura u kojoj se čovjeka uvjerava da Boga može zadržati kao privatni osjećaj, ali ne i kao temelj osobnog i društvenog života.

Dok su nekada rušeni križevi, danas se traži da ih se ukloni kako ne bi nekoga vrijeđali. Dok su nekada ideologije otvoreno odbacivale Boga, danas ga se pokušava istisnuti iz javnog prostora pod krinkom neutralnosti. Dok su nekada napadane crkve, danas se mnogo češće napada sama ideja da postoje trajne vrijednosti, svetost života, važnost braka i obitelji, odgovornost prema budućim generacijama i istina koja ne ovisi o trenutnim društvenim trendovima.

„Došla sam ovdje da vas vodim Bogu“

Možda nijedna poruka ne sažima bit Međugorja bolje od riječi koje se već desetljećima prenose među hodočasnicima:

„Draga djeco, došla sam ovdje da vas vodim Bogu.“

U toj jednoj rečenici nalazi se odgovor na pitanje zašto Međugorje traje toliko dugo. Da je riječ o senzaciji, ona bi odavno nestala. Da je riječ o prolaznom oduševljenju, ono bi se ugasilo s vremenom. Međutim, kada je u središtu poruke Bog, tada poruka ne stari jer odgovara na najdublju čovjekovu potrebu.

Međugorje kao znak našega vremena

Možda upravo zato Međugorje traje već četrdeset i pet godina. Ne zato što Nebo nema što novo reći, nego zato što čovjek još uvijek nije prihvatio ono najvažnije. Ne zato što Gospa treba čovjeka, nego zato što čovjek, unatoč svim svojim dostignućima, i dalje treba Boga.

Možda će jednoga dana povjesničari raspravljati o političkim sustavima koji su dolazili i prolazili, o ideologijama koje su obećavale raj na zemlji, o moćnicima koji su vjerovali da mogu oblikovati budućnost bez Boga i o društvenim eksperimentima koji su mijenjali lice Europe. Ali dok su carevi, režimi i ideologije nestajali zajedno s vremenom koje ih je stvorilo, iz jednog malog hercegovačkog mjesta nastavila je dolaziti ista poruka:

„Draga djeco, došla sam ovdje da vas vodim Bogu.“

I možda upravo u tome leži najveća tajna Međugorja. Ne u tome što se dogodilo 1981. godine, ne u tome što traje već četrdeset i pet godina, pa čak ni u milijunima hodočasnika koji su prošli njegovim kamenitim putovima, nego u činjenici da, unatoč svim promjenama svijeta, i dalje podsjeća na istinu koju suvremeni čovjek najteže prihvaća – da bez Boga možemo izgraditi civilizaciju, ali ne i mir; možemo stvoriti bogatstvo, ali ne i smisao; možemo osvojiti svijet, ali pritom izgubiti vlastitu dušu.

Zato Međugorje ni nakon 45 godina nije priča o prošlosti. Ono je upozorenje sadašnjosti i poziv budućnosti.

Jer možda najveće pitanje našega vremena nije vjerujemo li još u Međugorje, nego vjerujemo li još da čovjek bez Boga može opstati.

M.Z/Medjugorje-info.com

Ruini je rođen 19. veljače 1931. u Sassuolu, u pokrajini Modena. Kardinalom ga je 1991. imenovao papa Ivan Pavao II., a iste godine preuzeo je i dvije važne službe: postao je generalni vikar za Rimsku biskupiju te predsjednik Talijanske biskupske konferencije.

Na čelu Talijanske biskupske konferencije ostao je do 2007. godine, dok je dužnost generalnog vikara za Rim obnašao do 2008. godine. U tom je razdoblju imao snažan utjecaj ne samo u crkvenim krugovima, nego i u javnom životu Italije, osobito u raspravama o društvenim, etičkim i političkim pitanjima.

Smatran je bliskim suradnikom pape Ivana Pavla II. i pape Benedikta XVI., a sudjelovao je i u konklavi 2005. godine, na kojoj je za papu izabran Benedikt XVI.

Za vjernike u Bosni i Hercegovini, osobito u Hercegovini, ime kardinala Ruinija posebno je važno zbog Međugorja. Ruini je bio predsjednik Međunarodne istražne komisije za Međugorje, koju je 2010. godine uspostavila Sveta Stolica kako bi proučila međugorski fenomen i pastoralne plodove povezane s ovim mjestom.

Komisija, koja se u javnosti najčešće spominjala upravo kao Ruinijeva komisija, radila je do 2014. godine. Njezini zaključci predani su tadašnjoj Kongregaciji za nauk vjere, a izvješće se godinama navodilo kao jedan od ključnih dokumenata u kasnijem vatikanskom pristupu Međugorju.

Prema ranije objavljenim informacijama o radu komisije, Ruinijevo povjerenstvo imalo je pozitivan stav prema prvim danima međugorskog fenomena, odnosno prvih sedam ukazanja, dok prema kasnijim događajima nije zauzelo jednako pozitivan i konačan stav.

Vatikan je kasnije dopustio javno štovanje i hodočašća u Međugorje, ali nije proglasio nadnaravnost ukazanja. Upravo zato Ruinijeva uloga i danas ostaje važan dio šire crkvene i javne rasprave o Međugorju.

Na kraju su prisutni svećenici i biskup udjelili svoj blagoslov svim okupljenima.

Molitva devetnice na Brdu ukazanja sa vidjelicom Marijom Pavlović – Lunetti nastavlja se svaku večer u 22,00 sata kod Gospina kipa na Brdu ukazanja do 24. 6., uočnice 45. godišnjice Gospinih ukazanja i njezinih poziva na mir!<a href="https://www.medjugorje-info.com/intervju/ljudi-medugorja-josip-sivric-moramo-vratiti-duhovnu-ulogu-oca-u-obitelji-da-otac-bude-onaj-koji-potice-i-poziva-na-molitvu"

Ti naprotiv, kada daješ milostinju — neka ti ne zna ljevica što čini desnica, da tvoja milostinja bude u skrovitosti.

I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti. Tako i kad molite, ne budite kao licemjeri. Vole moliti stojeći u sinagogama i na raskršću ulica da se pokažu ljudima.

Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti. I kad postite, ne budite smrknuti kao licemjeri. Izobličuju lica da pokažu ljudima kako poste.

Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti naprotiv, kad postiš, pomaži glavu i umij lice da ne zapaze ljudi kako postiš, nego Otac tvoj, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.«

Svećenik: fr. Luka Kvesić

"Za vrijeme ukazanja, kad je Gospa došla, ja sam Gospi preporučila sve nas, sve naše nakane, sve ono što imamo u srcu i ljude koji su se preporučili u naše molitve. Gospa nas je sve gledala, ispružila ruke nad nama i molila se dugo nad nama. Molila se na svom majčinskom, aramejskom jeziku. Onda nam je rekla ovako: da ima zadaću za nas - sutra da provedemo dan što više u molitvi, da nam dan bude molitva. I onda se je nasmijala, ispružila ruku i znakom križa blagoslovila nas i otišla u Nebo!"

U nastavku propovijedi osvrnuo se na način na koji vjernici pristupaju svetoj pričesti, ističući kako problem nije samo u vanjskom činu, nego u unutarnjem stavu čovjeka.

„Pogledajmo kako primamo svetu pričest“, rekao je, dodajući kako se ne protivi pričesti na ruku jer, kako je naglasio, ne želi biti protiv Crkve.

Ipak, upozorio je kako su, prema njegovim riječima, s takvim načinom pričešćivanja došli i brojni problemi jer su mnogi izgubili svijest o svetosti trenutka.

„Na pričest dođemo bez sabranosti, bez svijesti, dođemo u red kao da čekamo nešto u trgovini, bez pogleda na križ, bez molitve, bez svijesti da primamo Boga“, rekao je fra Marin.

Posebno je upozorio na nemar koji se može dogoditi prilikom pričešćivanja, navodeći kako se hostija ponekad uzima bez dovoljnog poštovanja.

„Pa nam onda ispadne hostija, ali nas to toliko ne pogađa, jer je svakako uzimamo kao bombon“, kazao je.

Govoreći o načinu primanja pričesti, fra Marin je istaknuo kako je, prema njegovu mišljenju, najdostojanstveniji oblik onaj koji je u Crkvi prisutan stoljećima.

„Ako pitate koji je način najbolji i koji je način dostojanstven da se pričesti, to je onaj koji je u Crkvi prisutan već stoljećima i nikada nije prekinut. A to je na usta“, rekao je.

Na kraju je vjernike pozvao da sami u savjesti promisle o vlastitom odnosu prema Euharistiji i načinu na koji pristupaju svetoj pričesti.

Nezamjenjiva potreba za blizinom
Riječi proroka Izaije "Tebe ja zaboraviti neću" (Iz 49,15) tema je koju je Papa izabrao za obilježavanje toga dana, za priliku da ponovno otkrijemo ne samo da je Crkva majka svih i da smo sinovi i kćeri Božji u svakoj dobi, nego i da prorokove riječi poprimaju oblik nježnoga i srdačnoga susreta, u dobu fragmentiranom i umnoženom vezama koje nudi digitalna kultura, dok ljudsko srce zadržava nezamjenjivu potrebu za blizinom.

Božja ljubav nikoga ne zaboravlja

Tu odjekuje glas Izaije, izvor utjehe i pouzdanja kao odgovor na izgubljenost onih koji imaju osjećaj da njihov život ne zanima nikoga i da su zapostavljeni ili koji primjećuju bolan osjećaj da su zaboravljeni, što je osjećaj koji dijeli mnogo ljudi, a među njima nemali broj starijih osoba.

Božja ljubav, koja nikoga ne zaboravlja, nudi se kao čin pravednosti i odgovor na anonimnost u kojoj se ljudski život prečesto izgubi. Čini se da je posebno nad živote brojnih starijih osoba bačen veo koji zamagljuje crte njihovih lica i obavija ih zaboravom.

To se događa kada usamljenost vlada u stanovima ili u staračkim domovima gdje jedinstvenost svake osobe ustupa mjesto broju kreveta ili dijagnosticiranoj bolesti.

Starije osobe nisu teret

Crkva – piše Papa – poznaje patnju svoje starije djece i dobro zna da se na njih prečesto gleda s predrasudama, da ih se smatra 'teretom'; i dok gospodarstvo usmjereno na profit oslabljuje obiteljske veze, brojne starije osobe njihova djeca napuštaju, jer su prisiljena migrirati ili, u nekim slučajevima, boriti se u ratu.

Međutim, ni u starosti ne prestajemo "biti sinovi i kćeri", a otkriće Božje nježnosti, za mnoge se događa tijekom života, katkada upravo u posljednjoj fazi života, također zbog toga što je sve češće moguće ostarjeti bez istinskoga iskustva vjere.

Poodmakla dob, u ovom slučaju, polazeći od pitanja koja se hitnije postavljaju u toj fazi života, može postati pravo vrijeme za početak ili nastavak duhovnog života.

Prihvatiti krhkost

Papa potiče da se ne sramimo krhkosti koja se pojavljuje i da shvatimo da svi, uvijek, trebamo jedni druge i da tražimo pažnju i brigu. Obraćajući se potom "novim ljudima" o kojima je govorio papa Franjo, pozivajući se na činjenicu da u ljudskoj povijesti broj starijih osoba nikada nije bio tako velik, papa Lav potiče starije osobe da razmisle o tomu koji bi mogao biti njihov poziv kada se čini da krhkost, pratiteljica čovjeka od samoga rođenja, počinje prevladavati.

Želim vam reći: ne bojte se krhkosti! Upravo ta slabost u sebi krije novi potencijal koji osvjetljava i druge etape života.

Pozvani na ponovno rođenje

Na taj način – objašnjava Papa – možemo kao kršćani živjeti starost: 'krhki', ali istodobno 'pozvani', ojačani mogućnošću „ponovnoga rođenja u starosti“.

Snaga koja može postati poticaj da ne pribjegavamo putovima arogancije i moći kako bismo osigurali ljudski suživot, nego putovima pomirenja i istinskoga mira.

View this post on Instagram

A post shared by Love Croatia (@volimhrvatsku)

Upravo je taj detalj izazvao brojne komentare pratitelja, koji su fotografiju masovno dijelili i komentirali. Uz objavu je stajao kratak opis: "Kraljice Hrvata!" Motiv Gospe od dronova ostao je jedan od najprepoznatljivijih prizora s Thompsonova koncerta na Hipodromu. Tijekom svjetlosnog spektakla iznad Zagreba dronovi su oblikovali vjerske simbole, među njima i lik Gospe, križ i anđele, što je izazvalo snažne reakcije publike i javnosti.

Za mnoge je riječ o još jednom simboličnom detalju vezanom uz kapetana hrvatske reprezentacije, koji je i ranije u javnosti isticao privrženost vjeri. Hrvatska reprezentacija nalazi se u SAD-u u sklopu Svjetskog prvenstva 2026., a Modrić i u 40. godini ostaje jedna od najvećih zvijezda Vatrenih.

DEVETNICA NA BRDU UKAZANJA U 16 SATI

U ponedjeljak 15. lipnja pa do srijede 23. lipnja moli se krunica na Brdu ukazanja svaki dan u 16 sati. Ovu molitvu krunice za sve one koji neće biti u Međugorju izravno ćemo prenositi na YouTube kanalima Informativnog centra Mir Međugorje.

DEVETNICA NA VEČERNJEM MOLITVENOM PROGRAMU

Molitva na večernjem molitvenom programu sastoji se od molitve krunice koja započinje u 18.00 sati, prije svete mise u 19,00 sati, u trajanju od 16. – 24. lipnja 2027.

Prvog dana Devetnice na večernjem molitvenom programu, u utorak 16. lipnja krunicu predmole župljani iz Miletine, dan kasnije župljani iz Vionice, a trećeg dana članovi Franjevačkog svjetovnog reda iz Međugorja. Četvrtog dana Devetnice u petak, 19. lipnja krunicu predmole župljani iz Bijakovića, a u subotu župljani iz Međugorja. U nedjelju krunicu predmole članovi Majčinog sela. U ponedjeljak, 22 lipnja krunicu će predmoliti župljani iz Šurmanca, a predzadnjeg dana Devetnice Kraljici Mira u utorak, 23. lipnja krunicu će predmoliti međugorski framaši. Posljednjeg dana Devetnice, na uočnicu Gospinih ukazanja u Međugorju krunicu će na vanjskom oltaru crkve svetog Jakova predvoditi članovi humanitarne udruge ‘Marijine ruke’ iz Međugorja.

DEVETNICA NA BRDU UKAZANJA SA VIDJELICOM MARIJOM PAVLOVIĆ – LUNETTI

Zadnjih nekoliko godina Gospa preko vidjelice Marije Pavlović – Lunetti poziva župljane i hodočasnike na još intenzivniju molitvu za mir u našim srcima i u svijetu. Tako je ove godine od utorka 16. lipnja do 24. lipnja, predviđena zajednička molitva svete krunice na Brdu ukazanja kod Gospina kipa sa početkom u 22,00 sata, a oko 23,00 sata molitvi će se pridružiti i sam vidjelica iščekujući Gospinu poruku. Prijenos uživo moći će se pratiti svaku večer preko MaryTV.

U ovoj prigodi, prisjetimo se što je vidjelica Marija poručila prije nekoliko godina na početku devetnice: „Evo ovdje, sa Brda ukazanja vas pozivam! Gospa nam priprema darove i milosti. Ona zagovara za nas. Imamo ovih dana (24. lipnja) HODNJU MIRA! Pa kako je nemir na sve strane, najprije u našim srcima, pa nemir u obiteljima! Najprije, nemamo nadu! Izgubili smo nadu. Gospa nam daje nadu i Ona je naša nada, Ona zagovara za nas, Ona je naša zaštita. Pa dođite!“

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja.

A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga Oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima.

Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam plaća? Zar to isto ne čine i carinici? I ako pozdravljate samo braću, što osobito činite? Zar to isto ne čine i pogani? Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!«

Svećenik: vlč. Dario Levanić.

Govoreći slikovito, fra Josip je kazao kako blagoslov upućen osobi koja prema nama pokazuje mržnju, prezir ili psovku može doći do te osobe i potaknuti promjenu.

"Kada mi blagoslivljamo svoga protivnika, slikovito rečeno, kao da izlazi neka sila, neka duhovna kugla, i ona ide prema toj osobi koja je prema nama pokazala mržnju, prezir ili psovku", rekao je fra Josip Ikić.

Dodao je kako, ako osoba kojoj je blagoslov upućen bude dobronamjerna, taj blagoslov može ući u nju i dovesti do promjene stava.

"Ona će primiti blagoslov, blagoslov će ući u nju i ona će se onda promijeniti. Možda će doći i reći: oprosti, pogriješio sam", poručio je.

Fra Josip je naglasio i kako, u slučaju da osoba ne prihvati blagoslov, on se, prema njegovim riječima, vraća onome koji ga je uputio te postaje svojevrsna duhovna zaštita.

"Ako ne, onda se taj blagoslov vraća od te osobe prema nama i onda je kao tampon zona između nas i te osobe", kazao je.

Vjernicima je poručio kako blagoslivljanje treba biti odgovor i onda kada se čovjek susretne s napadima, ružnim riječima ili neprijateljstvom.

"Ta osoba, ako nas bude proklinjala, napadala, gledala zlim očima, ne može nam ništa jer mi blagoslivljamo. Blagoslov štiti nas. Evo, to zapamtite, blagoslivljajte", poručio je fra Josip Ikić.

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Čuli ste da je rečeno: Oko za oko, zub za zub! A ja vam kažem: Ne opirite se Zlomu! Naprotiv, pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi.

Onome tko bi se htio s tobom parničiti da bi se domogao tvoje donje haljine prepusti i gornju. Ako te tko prisili jednu milju, pođi s njim dvije. Tko od tebe što zaište, podaj mu! I ne okreni se od onoga koji hoće da mu pozajmiš.«

Svećenik: pater Ivan Dominik Iličić.

Ove godine u organiziranom trčanju sudjelovalo je deset trkača, među kojima je bio i dugogodišnji član i prijatelj ekipe Smiljenko Vekić iz Drinovaca, član Atletskog kluba Puls Tomislavgrad.

Posebnu pozornost privukao je upravo Vekić, koji sa svojih 70 godina i dalje redovito sudjeluje u ovakvim sportskim i hodočasničkim izazovima, istaknuli su trkači za medjugorje-info.

Iako su pojedinci i ranijih godina samostalno trčali ovu dionicu, članovi ekipe Ljubuški Trči već treću godinu zaredom organizirano odlaze na ovo tradicionalno trčanje povodom svetkovine sv. Ante. Osim toga, njeguju i sličnu tradiciju povodom godišnjice međugorskih ukazanja, kada se na trkački put prema Međugorju kreće iz Tihaljine.

U ovogodišnjem trčanju sudjelovali su: Ante Tomić, Samir Sadiković, Vjekoslav Luburić, Marijan Luburić, Robert Hodžić, Velimir Bošnjak, Slaven Boban, Elvis Petrović, Tomislav Bošnjak i Smiljenko Vekić.

U ono vrijeme: Kad Isus ugleda mnoštvo, sažali mu se nad njim jer bijahu izmučeni i ophrvani kao ovce bez pastira.

Tada reče svojim učenicima: »Žetve je mnogo, a radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju.«

Dozva dvanaestoricu svojih učenika i dade im vlast nad nečistim dusima: da ih izgone i da liječe svaku bolest i svaku nemoć. A ovo su imena dvanaestorice apostola: prvi Šimun, zvani Petar, i Andrija, brat njegov; i Jakov, sin Zebedejev, i Ivan, brat njegov; Filip i Bartolomej; Toma i Matej carinik; Jakov Alfejev i Tadej; Šimun Kananaj i Juda Iškariotski, koji ga izda.

Tu dvanaestoricu posla Isus uputivši ih: »K poganima ne idite i ni u koji samarijski grad ne ulazite! Pođite radije k izgubljenim ovcama doma Izraelova! Putom propovijedajte: ’Približilo se kraljevstvo nebesko!’ Bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite, zloduhe izgonite! Besplatno primiste, besplatno dajte!«

Trajni Đakon: Vjekoslav Uvalić.

Na konferenciji za novinare hrvatski su reprezentativci otvoreno progovorili o tome što im znači duhovnost. Istaknuli su da je vjera izuzetno važna u njihovim životima jer im molitva pruža osjećaj da ih netko sluša i daje im golemu snagu.

Vjera za njih predstavlja put kroz život i slobodno se može reći da ona na okupu drži cijelu reprezentaciju. Među onima koji ponosno ističu svoje katoličke korijene je i najveća zvijezda Luka Modrić.

Za Hrvatsku je nogomet način života, a mnogi igrači dolaze iz skromnih sredina gdje je sport bio put do boljeg sutra. Ipak, usred sveg tog blještavila i pritiska, igrači ne zaboravljaju svoje prave prioritete. Kako svjedoče oni koji ih prate, u njihovim je srcima redoslijed jasan. Bog je uvijek na prvom mjestu, domovina na drugom, a nogomet tek na trećem.

Njihovo svjedočanstvo pokazuje da se istinski uspjeh ne mjeri samo peharima, već i snagom duha koju unose u svaku utakmicu, zaključuje EWTN u svom prilogu, prenosi novizivot.net. 

Video prilog pogledajte OVDJE

Na početku propovijedi biskup se osvrnuo na činjenicu da osam stoljeća nakon smrti svetoga Ante njegovo ime i danas okuplja mnoštvo vjernika diljem svijeta.

„Osam stoljeća prošlo je otkako je mladi franjevac iz Lisabona hodio prašnjavim cestama Italije i Francuske noseći Krista ljudima. Osam stoljeća, a ipak danas, kao i tada, narod se okuplja oko njegova imena. Crkve su pune. Kruh svetoga Ante dijeli se siromasima. Majke pred njegovim kipom šapću molitve za svoju djecu“, rekao je biskup, postavljajući pitanje što je tajna tako postojane ljubavi prema ovome svecu.

Odgovor je pronašao u biblijskim čitanjima blagdana koja, kako je rekao, „crtaju savršen portret svetoga Ante i pokazuju put kojim i današnji kršćanin treba ići“.

Glad za informacijama, a žeđ za smislom

Polazeći od riječi iz Knjige Mudrosti, biskup je upozorio na jednu od najvećih duhovnih kriza suvremenoga čovjeka – gubitak smisla usred obilja informacija.

„Imamo internet u džepu, znamo sve o svemu i svakome, a ne znamo zašto živimo. Mladi naraštaji utapaju se u moru podataka, a žeđaju za smislom“, istaknuo je.

Podsjetio je da je i sveti Ante kao mladić mogao izabrati put ljudskog uspjeha, ugleda i sigurnosti, ali je izabrao Krista kao jedino pravo blago.

„Informacija puni glavu; mudrost preobražava srce“, naglasio je biskup te dodao kako je svetac iz Padove razumio da se prava mudrost ne stječe ljudskim naporom, nego prima kao dar.

„Mudrost se ne može kupiti, ne može se osvojiti diplomom. Ona je dar Duha Svetoga koji se prima u tišini molitve, u susretu s Riječju Božjom i u Euharistiji.“

U vremenu u kojemu se znanje često poistovjećuje s mudrošću, mons. Palić podsjetio je da je sveti Ante postao naučitelj Crkve upravo zato što je njegovo znanje bilo prožeto molitvom i dubokim zajedništvom s Bogom.

Vjera koja ne slijedi duh vremena

Tumačeći odlomak iz Poslanice Efežanima, biskup je upozorio na opasnost duhovne nestabilnosti koja prijeti suvremenom čovjeku.

„Koliko vjetrova nauka puše oko nas. Koliko ideologija, koliko poluistina, koliko lažnih učitelja koji obećavaju duhovnost bez Krista, mir bez križa i ljubav bez istine“, rekao je.

U tom je kontekstu sv. Antu predstavio kao čovjeka duboke ljubavi prema istini, koji nije šutio ni onda kada ga nisu željeli slušati.

Podsjećajući na poznatu predaju o propovijedanju ribama, biskup je kazao da ta zgoda nosi trajnu poruku za Crkvu.

„Kada ljudska srca postanu tvrđa od ribljih, propovjednik ipak ne smije zašutjeti.“

Govoreći o izazovima današnjega vremena, upozorio je da se vjera ne smije pretvoriti u osobno mišljenje ili privatni osjećaj.

„U vremenu kada se vjera često svodi na 'ja vjerujem na svoj način', sveti Ante nas poziva na čvrstoću. Ne na fanatizam, nego na čvrstoću. Razlika je velika. Fanatik viče i mrzi; čovjek čvrste vjere voli i svjedoči.“

Biskup je podsjetio i na riječi Katekizma Katoličke Crkve koji poziva vjernike da vjeru „čuvaju, ispovijedaju, svjedoče i šire“, nazvavši ta četiri glagola „četiri stupa zdrave kršćanske pobožnosti“.

Svaki kršćanin je misionar

Središnji naglasak homilije bio je na Isusovu poslanju učenicima da naviještaju Evanđelje svemu svijetu. Mons. Palić istaknuo je kako ta zadaća ne pripada samo svećenicima i redovnicima, nego svakom kršteniku.

„Svatko od vas ima svoje područje misija. Majka u svojoj kuhinji. Otac na svome poslu. Učitelj u svom razredu. Mladi među svojim prijateljima. Bake i djedovi pred svojim unucima.“

Vjernike je pozvao da se čuvaju dviju opasnosti koje prijete duhovnom životu: religioznosti koja se svodi na prolazne osjećaje te formalizma bez osobnog odnosa s Bogom.

„Prva je duhovnost koja je samo emocija, samo lijepi osjećaj na proslavi, a sutra nestaje. Druga je suhoparna religioznost koja ispunjava obrede, ali srce ostaje hladno. Sveti Ante nas uči srednjem putu: pobožnost ukorijenjena u Riječi Božjoj, hranjena Euharistijom i izražena u djelima milosrđa.“

Jedna odluka nakon blagdana

Pred kraj homilije biskup je pozvao vjernike da proslava svetoga Ante ne ostane samo snažno duhovno iskustvo jednoga dana.

„Ne tisuću dobrih namjera, nego jedna odluka“, poručio je.

Ta odluka može biti svakodnevno čitanje Evanđelja, redovitija ispovijed, hrabrije svjedočenje vjere ili konkretno djelo milosrđa prema potrebitima.

„Sveti Ante je uvijek bio prijatelj siromaha“, podsjetio je biskup.

Na kraju misnog slavlja sve nazočne pozdravio je fra Miro Šego, župnik i gvardijan i zahvalio svima na doprinosu u slavlju sv. Ante i devetnice koja je ovom slavlju prethodila. Svečanosti liturgijskog slavlja pridonio je župni zbor „Sv. Ante“ s Humca kojim je ravnao prof. Zdenko Vištica, a na orguljama je svirala s. Katarina Petković, SŠF.

(kta)

„Obratite se.“ S Plaza del Cristo u Santa Cruz na Tenerifeu odjeknuo je vapaj pape Lava XIV., potresenoga svjedočenjem migranata tijekom dva dana provedenih na Kanarskim otocima. Priče o snažnoj, stalnoj boli koja se ponekad pretvarala u suze, drugi put u tišinu, izolaciju, ljutnju, a koja je, zahvaljujući radu brojnih “dobrih Samarijanaca”, postupno jenjavala. Na susretu s migrantskom zajednicom centra za integraciju posljednjeg dana apostolskoga putovanja u Španjolsku, Papa je istaknuo moć novca kao jedan od uzroka tolikog zla te se otvoreno obratio onima koji iskorištavaju očaj; onima koji organiziraju putovanja smrti, trguju ljudima, zadržavaju dokumente, iskorištavaju radnike, prijete ženama, obmanjuju obitelji te patnju drugih pretvaraju u posao.

Za svaki izgubljeni život, svaku prevarenu obitelj, svako podčinjeno tijelo, svaku ugroženu ženu, svakog iskorištenog radnika, morat ćete položiti račun Bogu, rekao je Papa.

Trgovcima smrću rimski je biskup uputo snažan apel: “Raskinite te okove i oslobodite one koje držite pod svojom vlašću. Vratite ono što ste uzeli i ispravite ono što možete. Vratite se dok još ima vremena, jer Božje milosrđe može dosegnuti čak i najokorjelijeg grešnika, ali ulazi samo kroz uska vrata istine, pravednosti i obraćenja.”

Uska vrata o kojima Isus govori u evanđelju – prema Papinim riječima – čine istina, pravednost i obraćenje. To su vrata koja svakodnevno postaju izbor života odbacujući grijeh i hodeći putem oprosta. Papa Lav je potaknuo da usvojimo novi pogled, da – kako glasi geslo ovoga njegova putovanja – podignemo pogled, da pogledamo brata ili sestru koje se smatra “odbačenima”.

Braćo i sestre, ne smiju posljednju riječ imati strah, ni ravnodušnost, ni nasilje onih koji iskorištavaju ljudski život. Posljednja riječ pripada Kristu, koji se poistovjećuje sa strancem, dodiruje rane čovječanstva i potiče nas da ga prepoznamo u svakom bratu kojemu je potrebno da ga se primi, zaštiti, cijeni i integrira. Podignimo svoj pogled prema njemu, ne okrećući se od onih koji pate; okrenimo se Gospodinu kako bismo svoju braću i sestre naučili gledati njegovim očima.

Papa se potom osvrnuo na grad San Cristóbal de La Laguna, kojim je prošao kako bi pozdravio okupljeno mnoštvo. Grad bez zidina, otvoreni grad – tako ga je opisao Sveti Otac koji se potom usredotočio na prepreke koje je teško prevladati; ne one od kamena, nego prepreke straha i ravnodušnosti, posebno pred pričama o patnji. Ali u „gradu bez zidina“ – istaknuo je – i srce je pozvano otvoriti se kako bi ih prihvatilo. Moramo naučiti jezik blizine, onaj koji se više razumije kroz geste nego kroz riječi.

Integracija zahtijeva učenje drugačijeg tumačenja. Ima pogleda koji vide, a ipak ne prepoznaju; oni pretvaraju lice u broj, priču u dosje, a različitost u udaljenost. Zato nas evanđelje uči dubljem tumačenju stvarnosti: onomu koje proizlazi iz blizine, strpljenja i ruku sposobnih pomagati, pratiti, usmjeravati, poučavati i otvarati putove.

Dotaknuti tijelo Kristovo, prepoznato u gladnima, žednima, golima, bolesnima, zatvorenicima i strancima, znači priznati dostojanstvo drugih, što nadilazi puke ustupke ili jednostavna djela filantropije, jer proizlazi iz Božje ljubavi izlivene u srce vjernika, rekao je Sveti Otac.

Prihvat otvara vrata; integracija pomaže prijeći prag. Pomoć stavlja melem na ranu, a integracija obnavlja budućnost.

Integrirati – istaknuo je Papa – ne znači izbrisati prošlost, niti stvoriti paralelne svjetove, zatvorene jedni drugima, gdje ljudi žive zajedno bez istinskoga susreta, nego to znači „zajednički hod“. Zadaća je društva otkriti da dostojanstvo, priznato kao pravo, cvjeta kada se pretvori u odgovornost i iskrenu želju za zajedničkom izgradnjom s drugima“. To je dragocjeni oblik milosrđa, napomenuo je Papa te dodao: “Vi, draga braćo i sestre migranti, imate plemenitu i potrebnu ulogu u tom hodu: otvoriti se s povjerenjem zajednici koja vas prima, naučiti njezin jezik, poštovati njezine zakone, upoznati njezine običaje, sudjelovati u životu zajednice i sa zahvalnošću ponuditi svoje darove.”

Govorimo, prije svega, o osobama stvorenima na sliku i priliku Božju, a ne o pravnim kategorijama ili problemima koje treba riješiti – istaknuo je Papa. Osobe koje imaju pravo početi iznova i ne ostati zauvijek zarobljeni u stanju žrtve.

Nakon teških putovanja i, katkada, nekoliko pokušaja, traže nekoga tko će im reći, gestama, a ne riječima: tvoj život nije bezvrijedna stvar, tvoja patnja nije nevidljiva, tvoje se dostojanstvo nije otopilo u vodama koje si prešao.

Papa je stoga zahvalio Crkvi za njezino zalaganje da „hodi zajedno s onima koji hode”, s onima koji nastoje vratiti ono što su primili. Pritom je mislio na migrante iz Latinske Amerike, Filipina i drugih dijelova svijeta.

Dopustite da vas i oni evangeliziraju, jer sigurno sa sobom donose darove koje vam je Providnost htjela udijeliti preko onih koji se integriraju. Oni nas podsjećaju da integrirati znači otvoriti prostor kako bi se osoba osjećala suodgovornom. Tako jučerašnji stranac može biti današnji brat i bližnji.

Papa je od katolika zatražio da onima koji dolaze pruže zajednicu sposobnu pokazati im put do upoznavanja Krista. Crkva koja prima – istaknuo je – Crkva je također koja naviješta, nudeći Krista bez nametanja, i koja istodobno prima evanđelje iz ruku siromaha. Ne možemo ostati ravnodušni pred grobljima u moru.

Svaki život izgubljen na tim rutama neuspjeh je za ljudsku obitelj. Međutim, postoji i tihi brodolom nakon dolaska: naći se sam u nekom gradu, bez poznavanja jezika, bez veza, bez posla, bez povjerenja i izložen onima koji iskorištavaju ranjivost. Integrirati znači spriječiti taj drugi brodolom. Znači pomoći onima koji su stigli ranjeni da ne ostanu zauvijek zaglavljeni u svojoj boli, nego da se mogu ponovno podići na noge, prepoznati svoje darove i ponuditi ih zajednici.

Na kraju govora Papa se osvrnuo na Svetu Obitelj iz Nazareta, koja je morala pobjeći u Egipat kako bi zaštitila život djeteta Isusa, uzor i utočište za svaku izbjegličku obitelj, svakog migranta i svaku osobu prisiljenu napustiti svoju domovinu iz straha, progona ili potrebe – rekao je te dodao: “Neka ona podupre uslugu koju pružate i učine ovu zemlju mjestom gdje se svi priznaju i odnose kao braća i sestre.”

Vatikan News

Roditelji su Isusovi svake godine o blagdanu Pashe išli u Jeruza¬lem. Kad Isusu bijaše dvanaest godina, uziđoše prema običaju blagdanskom. Kad su minuli ti dani, vraćahu se oni, a dječak Isus osta u Jeruzalemu, a da nisu znali njegovi roditelji. Uvjereni da je među suputnicima, odoše dan hoda, a onda ga stanu tražiti među rodbinom i znancima. I kad ga ne nađu, vrate se u Jeruzalem tražeći ga. Nakon tri dana nađoše ga u Hramu gdje sjedi posred učitelja, sluša ih i pita. Svi koji ga slušahu bijahu zaneseni razumnošću i odgovorima njegovim.

Kad ga ugledaše, zapanjiše se, a majka mu njegova reče: »Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili.«

A on im reče: »Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?« Oni ne razumješe riječi koju im reče. l siđe s njima, dođe u Nazaret i bijaše im poslušan. A majka je njegova brižno čuvala sve ove uspomene u svom srcu.

Svećenik: vlč. Karlo Špoljarić.

Njezin autor je Eduard Habsburg-Lothringen, potomak habsburške dinastije, koji je od 2015. do 2025. služio kao mađarski veleposlanik pri Svete Stolice. U intervjuu za National Catholic Register od 27. svibnja objašnjava motive koji su ga potaknuli na pisanje knjige, kako je Vetus Ordo („Stari obred“) imao značajan i pozitivan utjecaj na njegov život i vjeru njegove obitelji te zašto smatra da postaje sve popularniji među mladima. Također iznosi svoje mišljenje o tome zašto tradicionalna liturgija izaziva tako snažnu potporu, ali i protivljenje.

Veleposlaniče Habsburg, što se nadate da će postići knjiga Discovering the Latin Mass i što vas je potaknulo da je napišete?

Napisao sam ovu malu knjigu jer nisam imao kratku i praktičnu knjižicu s objašnjenjima kada sam slučajno dospio na svoju prvu tradicionalnu latinsku misu i bio potpuno zbunjen — pa čak i iznerviran. Nitko me nije pripremio na razlike koje postoje u gotovo svakom aspektu liturgije, pa je isprva nisam mogao cijeniti. Nadam se stoga da će ljudi, držeći ovu knjižicu u rukama, na svoje prve latinske mise dolaziti bolje pripremljeni i da neće odmah podizati zidove.

Kome je prvenstveno namijenjena i može li se ponijeti na misu kako bi se lakše pratilo i sudjelovalo?

Ovo nije knjiga prvenstveno za ljude koji već pohađaju tradicionalnu latinsku misu. Namijenjena je onima koji bi je željeli isprobati jer su o njoj čuli ili su jednostavno znatiželjni glede tog oblika rimskog obreda. Također je namijenjena ljudima koje latinska misa jako iritira i koji bi možda željeli osloboditi se nekih svojih predrasuda.

Da, možete ponijeti ovu knjigu na svoje prve dvije ili tri latinske mise. U sredini se nalazi dio u kojem objašnjavam različite dijelove liturgije, uz nekoliko crteža koji pokazuju, primjerice, da kada ministrant stoji s desne strane, a svećenik u sredini, možete prepoznati u kojem se dijelu mise nalazimo. Dakle, da, za to je apsolutno idealna.

Kakav je utjecaj tradicionalna latinska misa imala na vaš život i koliko vam je važna kao roditelju, osobito u odgoju djece u katoličkoj vjeri?

Hvala vam na ovom pitanju. Najsnažniji dojam koji je latinska misa ostavila na mene jest ono što je učinila za moju djecu. Svi smo bili katolici od rođenja, redovito išli na misu, molili, hodočastili i tako dalje. No kada smo prije pet ili šest godina otkrili latinsku misu, cijela je obitelj — čak i oni koji su nas samo povremeno posjećivali u Rimu — krenula na potpuno novo putovanje produbljivanja vjere, odnosa s Kristom i razumijevanja liturgije.

Prije svega, vidio sam kako se liturgijski život prelijeva u naš svakodnevni život. Primjerice, sada vidim mnogo veću vjernost svakodnevnoj molitvi, moljenju krunice, devetnicama i svim tim pobožnostima, a to mijenja život. Pronašao sam nešto što je cijeloj našoj obitelji doista dalo novi početak u vjeri.

Stoljećima je habsburška obitelj igrala ključnu ulogu u očuvanju drevne liturgije, koja je zauzvrat snažno oblikovala kulturu i politiku njezinih zemalja. Vidite li svoju ulogu na sličan način?

Mislim da je prerano predviđati kakvu će ulogu ponovno otkrivanje tradicionalne latinske mise imati u Europi. Brojevi su još uvijek vrlo mali, a golema većina katolika i dalje pohađa ono što nazivamo Novus Ordo — današnju misu. No svoju ulogu možda vidim kao neku vrstu veleposlanika tradicionalne latinske mise ljudima koji za nju nisu čuli, koji bi je željeli upoznati ili prevladati svoje predrasude prema tom obliku obreda.

Počeo sam pisati ovu knjižicu gotovo odmah nakon što sam završio svoju diplomatsku službu pri Svetoj Stolici. Kao diplomat morate biti prilično suzdržani kada je riječ o vlastitim preferencijama, osobito u liturgijskim pitanjima. Sada sam mnogo slobodniji govoriti o onome što mi je na srcu.

Postoji velik obnovljeni interes za tradicionalnu latinsku misu, osobito među mladima. Kako objašnjavate njezinu rastuću popularnost?

U potpunosti ste u pravu: mladi ljudi vrlo su privučeni tradicionalnom latinskom misom. To je pojava koju vidimo diljem Europe i svijeta, osobito u Sjedinjenim Američkim Državama, Engleskoj i Francuskoj, ali također u Austriji, Njemačkoj i Mađarskoj — zapravo gotovo posvuda.

Zašto je to tako? Naravno, ne znam sa sigurnošću, ali moja je osobna pretpostavka da je ona potpuna suprotnost današnjem svijetu.

Vrlo je pobožna i vrlo tiha — vrlo tiha. Tišina je ono što je najviše privuklo mene i moju obitelj. Vrlo je sabrana. Mislim da, ako mladi danas uopće žele biti katolici, žele to biti na smislen način. Tradicionalna latinska misa pruža i dojam i stvarnost vrlo dubokih korijena. „Stranost” latinskog jezika i dostojanstvenost gesta govore vam da je ono što se događa iznimno ozbiljno i sveto. Mislim da upravo to mladi traže ako danas žele graditi život na nečemu čvrstom.

Zašto mislite da tradicionalna latinska misa izaziva tako snažne emocije, i među onima koji je žele očuvati i među onima koji joj se protive?

Počevši od protivljenja, vjerujem da je snažan otpor tradicionalnoj latinskoj misi uglavnom posljedica dvaju čimbenika. Prvi su vjerojatno predrasude koje potječu iz 1950-ih i 1960-ih godina. Nekoliko generacija svećenika — od kojih su neki danas biskupi — odraslo je s idejom da je to nešto „jučerašnje”, nešto što smo ostavili iza sebe kako bismo se otvorili današnjoj liturgiji. Učili su ih da se time ne treba previše baviti jer je to navodno nešto mehaničko, crno-bijelo i zastarjelo. Sve je to moglo dovesti do uvjerenja da je riječ o nečemu što treba nadvladati, nečemu prašnjavom i prevladanom. Stoga neki danas reagiraju agresivno kada drugi pokušavaju ponovno otkriti tu tradiciju.

Drugi čimbenik, koji smatram vrlo nesretnim, jest način na koji se neki obraćenici, često govoreći pred svojim kamerama na internetu, predstavljaju kao glasnogovornici tradicije i tradicionalne latinske mise. Ponekad osjećaju potrebu govoriti vrlo glasno i agresivno kako bi pokazali da su „pravi” katolici. Time stvaraju sliku tradicionalista kao stroge, osuđujuće i neprivlačne skupine ljudi.

Prilično sam siguran da su mnoge mjere poduzete protiv latinske mise posljednjih godina rezultat upravo takvog dojma. Internet može biti izvrsno mjesto za svjedočenje vjere, ali činiti to s poštovanjem, ljubavlju i razumijevanjem drugih oblika katoličkog života mnogo je korisnije.

Unatoč obnovljenom interesu, broj vjernika koji pohađaju tradicionalnu latinsku misu i dalje je relativno malen. Smatrate li ih „ostatkom”, kreativnom manjinom o kojoj je nekoć govorio kardinal Ratzinger?

Istina je da latinsku misu pohađa relativno malen broj katolika diljem svijeta. Kažem „relativno”, jer ako usporedimo broj onih koji redovito pohađaju latinsku misu s brojem onih koji redovito idu na misu — pa možda i tijekom tjedna — u mnogim zapadnoeuropskim zemljama, tada broj „TLM-ovaca” izgleda mnogo veći nego što bi se moglo pomisliti. Međutim, u usporedbi s ukupnim brojem krštenih katolika, oni su i dalje vrlo mala skupina.

Vjerujem li da će upravo oni biti bedem, mali ostatak? Vjerujem da se ono o čemu je govorio Benedict XVI odnosi i na one koji pohađaju tradicionalnu latinsku misu i na one koji idu u župe gdje se današnja misa slavi pobožno i dostojanstveno te gdje je katolički život živ i cvjeta. Zajedno oni čine taj mali ostatak — i obje skupine rastu eksponencijalno.

Ako pogledamo broj ljudi koji su kršteni, krizmani ili su se vratili Katoličkoj Crkvi u posljednje četiri ili pet godina, možemo vidjeti da se nešto događa u Crkvi, nešto se događa diljem zapadnog svijeta, koliko mogu procijeniti. Pun sam nade za Crkvu da možda ipak nećemo postati onaj vrlo, vrlo mali ostatak o kojem je nekoć govorio Benedikt XVI.

Izvor: quovadisecclesia.com

U razdoblju od 2. do 30. srpnja svakodnevno će se slaviti misa i moliti litanije Predragocjene Krvi Kristove. Bit će i prilike za ispovijed te osobni pohod. Početkom mjeseca, 1. srpnja, u 18 sati svečano će biti izložene relikvije Predragocjene Krvi Kristove. Detaljan program dostupan je na mrežnim stranicama Delegature.

Na dan u kojem Crkva promatra probodeno Srce svoga Gospodina, iz kojeg izvire neiscrpni izvor mira i jedinstva za sav ljudski rod, upućujem prije svega samom sebi, a zatim i svima vama riječi koje je Bog uputio izraelskom narodu: „Sveti budite! Jer sam svet ja, Jahve, Bog vaš!“ (Lev 19, 2; usp. 1 Pt 1, 16). Taj Božji poziv razliježe se kroz čitavu povijest i danas snažno odjekuje za svakog vjernika i, na posebno zahtjevan način, za nas svećenike. Svetost nije jedna od mnogih opcija, niti neki apstraktni ideal: ona se tiče samog identiteta svakog onog koji želi biti dionikom života Uskrslog.

Svetost je dioništvo u Kristovu otajstvu

Bog nas poziva da sudjelujemo u njegovoj svetosti. Kada nas poziva da budemo sveti jer je On svet, pokazuje nam put do tog cilja, koji se sastoji u tome da dopustimo da se oblikujemo po njegovu Srcu. A za nas, predraga braćo, taj je poziv posebno radikalan. Gospodin je obećao: „dat ću vam pastire po srcu svojemu koji će vas pasti razumno i mudro“ (Jr 3, 15). Svetost koja se od nas traži jest predanje Bogu s potpunim povjerenjem, dopuštajući da nas njegov Duh Sveti preobrazi. No, upravo tu izbija na vidjelo veliki paradoks našeg svećeničkog života: pozvani smo sudjelovati u samoj Božjoj svetosti, a ipak to blago nosimo u glinenim posudama (usp. 2 Kor 4 ,7), ograničeni smo i nesavršeni, često obilježeni slabostima i umorom, a ponekad i ranama. Kako ljudsko srce, tako krhko i ranjivo, može odgovoriti na tako uzvišen poziv!? Svećenik živi u toj napetosti, ali zna gdje će naći mir: u otvorenom boku Gospodina Isusa.

Put sjedinjenja

Sjedinjenje našeg srca s Kristovim nije iskustvo pridržano za malobrojne odabrane, već sakramentalni, euharistijski put, koji se ostvaruje u svakodnevnom životu. Predraga braćo, ređenjem smo suobličeni Kristu, ali trebamo uvijek iznova u sebi oživljavati dar milosti svakodnevnim slavljenjem euharistije, molitvom, razmatranjem Božje riječi i poniznim služenjem braći i sestrama. Ostanimo sjedinjeni s Kristom u svemu: u svom radu i svemu onome što nam se događa u našoj svakodnevici. Tada će se svetost, koju je uzalud tražiti u izoliranim naporima, pokazati onakvom kakva zapravo jest: odgovor na milost koja nam prethodi, podržava nas i preobražava, jer u našoj ljudskosti nema odvojenih prostora. Molitva, služenje, odnosi, umor, radosti i neuspjesi, čak i naizgled izgubljeno vrijeme ili ljubav koja se čini potraćenom – sve to postaje povlašteno mjesto za objavu Boga i njegove beskonačne ljubavi.

Svećenik neporočna, jednostavna i čista srce je kontemplativan čovjek usred djelovanja, milosrdan, vjeran u kušnji i radostan u sebedarju. Svijetu su silno potrebni pastiri koji nude ne samo riječi ili programe, već živo svjedočanstvo pomirenog srca, koje širi miomiris Kristove svetosti. Postojan svećenički život, suobličen Srcu Isusovu, vjerodostojan je znak jedinstva, mira i milosrđa. Tako, u vremenu obilježenom podjelama i tjeskobama, možemo biti mirotvorci, svjedoci nježnosti Dobrog Pastira, koji zna sabirati raspršene i liječiti ranjene. Tada naša revnost nije aktivizam već preobilje ljubavi, koja je „zanos, izlaz, dar i susret“ (Papa Franjo, Enc. Dilexit nos, 28).

Srce Kristovo je srce svetaca

Odgovor na poziv na svetost ne sastoji se prvenstveno u naporu oko askeze i savršenstva, ma kako nužan bio, već u zaufanom prianjanju uz ljubav objavljenu u probodenom Srcu Isusovu. Apostol Ivan poziva nas razmatrati otvorenu ranu na boku Raspetoga Krista (usp. Iv 19, 34), u kojoj Bog na konačan način otkriva u čemu se sastoji Božja svetost: ne u nedokučivoj distanciranosti nekog izoliranog savršenstva, već u ljubavi koja se daje do te mjere da dopušta da bude ranjena te tako može postati izvorom milosrđa i života. Presveto Srce Isusovo je slika Božje ljubavi u pravom smislu riječi: svemoćne ljubavi upravo zato što je sposobna postati ranjiva, pretvoriti bol u milost i patnju u nadu.

To blagoslovljeno Srce je, dakle, „mjesto“ gdje se svetost otkriva kao prisnost i nježnost. Svetost svećenika tako se može očitovati u poniznoj i hrabroj blizini, u tome da svećenik bude za sve i blizu svima, držeći vrata ovčinjaka otvorenima kako bi mnogi mogli ući i pronaći pašu i spokoj (usp. Iv 10, 9). Zato se od nas traži odnos s Bogom koji nas ne udaljava od ljudi, već nas čini bližnjima svima; odnos koji oblikuje srca koja su strpljiva, nježna, puna ljubavi, sposobna za blizinu, suosjećanje i slušanje. Tako se, sjedinjenjem našeg nesavršenog srca s probodenim Srcem Isusovim, ostvaruje naš put do svetosti. Ne živimo više mi, nego Krist živi u nama (usp. Gal 2, 20). Takva se svetost ne živi u odvojenosti od drugih. Njegujte svećeničko bratstvo: budite u kontaktu jedni s drugima, slušajte i podržavajte jedni druge. Svećenik koji se izolira polako izgara, dok svećenik koji hoda sa svojom braćom raste. I sveti Augustin nas na to podsjeća: „Kako pobjeći od tame? Tako da ljubimo svoju braću. Kako ćemo pokazati da volimo svoju braću? Tako da ne prekidamo jedinstvo i da čuvamo ljubav“ (In Epist. Io. ad Parthos II, 3).

Predragi svećenici, obnavljajte svaki dan svoj „evo me“ pred probodenim Srcem Kristovim. Potpuno mu se predajte, da biste mogli ljubiti njegov narod istom ljubavlju kojom ih On ljubi. I s radošću se sjetite onoga što sveti Arški župnik volio ponavljati: „svećeništvo je ljubav Srca Isusova“ (usp. Benedikt XVI., Pismo povodom početka Svećeničke godine [16. lipnja 2009.]: AAS101 [2009.], str. 569). Ta ljubav je zalog i jamstvo da ništa od nas neće biti izgubljeno ako mu se predamo i sve njemu prikažemo. Povjeravam sve vas Djevici Mariji, Majci svećenikâ. Neka nas ona, koja je u svom srcu čuvala otajstvo svoga Sina, nauči čuvati i izmoli nam da u nama Srce Krista, Spasitelja svijeta.

12. lipnja 2026., svetkovina Presvetog Srca Isusova.

PAPA LAV XIV.

"Nije danas normalno da čovjek primi tijelo Kristovo bez ikakve priprave. Nije normalno da se godinama ne ide na ispovijed, a uredno se ide na pričest", poručio je fra Marin.

U nastavku propovijedi upozorio je kako se ne može živjeti u teškom grijehu, bez sakramentalnog života, uz mržnju, psovku i nepraštanje, a istodobno pristupati svetoj pričesti.

"Nije normalno da čovjek živi u teškom grijehu, da vara, da psuje Boga, živi bez sakramenta, mrzi, ne prašta, živi neki dvostruki život, a onda želi pristupiti svetoj pričesti", rekao je.

Fra Marin se pozvao i na riječi svetog Pavla, ističući da onaj tko nedostojno jede kruh i pije čašu Gospodnju, "sudi sam sebi". Dodao je kako se danas, po njegovu mišljenju, o tome premalo govori.

"Danas bi svi nekako lagano kršćanstvo, bez križa, bez obraćenja, bez istine, da se nikoga ne povrijedi. A istina ponekad mora zaboljeti da bi spasila čovjeka", kazao je.

Poseban dio propovijedi posvetio je psovci, koju je nazvao jednom od velikih rana današnjeg čovjeka. Upozorio je da se u svakodnevnom govoru često vrijeđa ono što je vjernicima najsvetije.

"Danas se psuje ono najsvetije. Psuje se tijelo Kristovo, psuje se krv Kristova. Čovjek u bijesu, u psovci, u ružnom govoru, huli na ono čemu bi se zapravo trebao klanjati", rekao je fra Marin.

Naglasio je kako psovka, prema njegovim riječima, nije samo ružna navika niti riječ koja slučajno izleti, nego grijeh i znak duhovnog stanja čovjeka.

"To nije samo neka ružna navika, kako neki znaju kazati. To nije neka bezazlena riječ. To je grijeh, ali onaj teški grijeh. To je duhovna tragedija čovjeka koji je izgubio osjećaj za sveto", poručio je.

U propovijedi je upozorio i na posljedice psovke u obitelji, osobito na djecu koja odrastaju slušajući takav govor.

"Psovka nije samo riječ koja nam izleti. Psovka je otrov. Ona ulazi u kuću i truje atmosferu", kazao je fra Marin, dodajući kako se ne može svakodnevno vrijeđati tijelo Kristovo i istodobno očekivati Božji blagoslov za obitelj.

Svečana Misa i posveta je održana tijekom proljetnog plenarnog zasjedanja Američke biskupske konferencije (USCCB). "Ne okupljamo se da slavimo sebe, nego da posvetimo, da povjerimo... i stavimo cijelu našu naciju u Presveto Srce Isusa Krista," rekao je nadbiskup William E. Lori iz Baltimorea u svojoj homiliji.
Duhovna priprava: Vjernici su se pripremali kroz 250 sati klanjanja i 250 djela milosrđa u župama diljem zemlje.

Cilj inicijative: Nadbiskup Alexander Sample iz Portlanda u Oregonu opisao je pobožnost kao odgovor na moderne oblike duhovnog naprezanja, uključujući usamljenost i pritisak da se osobna vrijednost mjeri postignućima ili neuspjehom. Pozivajući se na encikliku pape Franje Dilexit Nos , rekao je da suvremena kultura često remeti sam identitet.

„Presveto Srce Isusovo odlučno odgovara na to pitanje“, rekao je Sample. „Kad znamo da nas Krist voli, više ne moramo graditi svoj identitet na postignućima ili neuspjesima.“

Dodao je da pobožnost Presvetom Srcu Isusovu nudi slobodu od straha, egocentričnosti, očaja i površnosti, a istovremeno poziva vjernike da tu ljubav unesu u javni život. „Svijetu su potrebni svjedoci čija srca nalikuju Isusovom srcu“, rekao je.
Predsjednik Donald Trump također je izdao poruku povodom posvećenja nazivajući ga "snažnim trenutkom u našoj nacionalnoj priči" i povezujući posvetu s posvećenjem Sjedinjenih Država Blaženoj Djevici Mariji od strane biskupa Johna Carrolla u godinama poslije proglašenja američke nezavisnosti.

Nadbiskup Shelton Fabre iz Louisvillea u Kentuckyju razmišljao je o Presvetom Srcu Isusovom kao izvoru zajedništva unutar Crkve, naglašavajući da jedinstvo unutar Crkve nije izgrađeno na zajedničkim preferencijama, već na božanskoj inicijativi i milosti. Opisao je Crkvu kao „bratstvo koje nije stvoreno osobnim preferencijama, afinitetom ili ideologijom, već Božjom providnošću i voljom Isusa Krista.“

Nadbiskup Bernard Hebda od sv. Pavla i Minneapolisa istaknuo je pobožnost kao put unutarnje obnove utemeljene na molitvi i sakramentalnom životu. Citirajući izraz sv. Johna Henryja Newmana „cor ad cor loquitur“ („srce govori srcu“), rekao je da se najdublji susret s Kristom događa u osobnom, unutarnjem zajedništvu oblikovanom molitvom i euharistijom.

Neposredno prije mise, biskupi su proveli vrijeme u euharistijskom klanjanju i blagoslovu te su počastili relikvije svete Margarete Marije Alacoque, francuske časne sestre iz 17. stoljeća čija su viđenja pomogla proširiti pobožnost prema Presvetom Srcu Isusovu diljem Crkve.
'Sveto Srce ne dijeli'

U svojoj propovijedi, Lori je posvetu smjestio u šire moralne i duhovne napetosti Crkve i nacionalnog života, uokvirujući je kao čin povjerenja, a ne postignuća.

„Ljubiti kao što Krist ljubi prava je mjera kršćanskog učeništva i prava je mjera naše ljudskosti“, rekao je.

Priznao je da se ova mjera često ne provodi u djelo. „Doista, ponekad ju je zamaglila gotovo do neprepoznatljivosti“, rekao je, ističući stvarnost podjele, grijeha i neuspjeha uz trenutke milosti.

Lori je rekao da čin povjeravanja nije iskazivanje snage, već priznanje ovisnosti o milosrđu. „Ne možemo doći do Kristova srca pretvarajući se da nam nije potrebno njegovo milosrđe“, rekao je.

Budućnost, naglasio je, ne može se u konačnici osigurati ljudskim sustavima ili planiranjem. „Budućnost pripada Bogu, a ne političkim pokretima, ekonomskim silama ili ljudskim planovima“, rekao je.

Zatim je opisao Presveto Srce kao sam izvor pomirenja, ne samo kao pobožnu sliku već kao živu stvarnost koja preoblikuje one koji mu se obraćaju.

„Presveto Srce ne razdvaja, ono pomiruje“, rekao je. „Ne otvrdnjuje srca, ono ih preobražava. Ne poziva nas samo da primimo ljubav; ono nas šalje da je podijelimo.“

Razmišljajući o Evanđelju, opisao je Krista kao osobu koja je u potpunosti ušla u ljudsko stanje sa „srcem koje je upoznalo radost i tugu, prijateljstvo i izdaju, patnju i žrtvu“.

„Presveto Srce otkriva spasitelja koji ne želi samo našu poslušnost, već i naše prijateljstvo“, rekao je. „Ne samo našu službu, već i naše zajedništvo s njim.“

To zajedništvo, dodao je, namijenjeno je oblikovanju cijelog kršćanskog života. „Ostati u njegovoj ljubavi i dopustiti toj ljubavi da oblikuje sve što činimo“, rekao je.

Molitva posvećenja

Nakon propovijedi, nadbiskup Paul S. Coakley iz Oklahoma Cityja, predsjednik Američke konferencije katoličkih biskupa, predvodio je svečanu molitvu posvete, smještajući taj trenutak u širu povijesnu i teološku tradiciju.
Podsjetio je da je 127 godina ranije papa Lav XIII. posvetio ljudski rod Presvetom Srcu Isusovu, predstavljajući orlandovsku liturgiju kao nastavak istog čina povjeravanja.

„U istom duhu sada posvećujemo Sjedinjene Američke Države“, rekao je Coakley, napominjući da je Krist „u svojoj vlastitoj krvi uklonio sve podjele i od mnogih naroda učinio jedan Božji narod.“

Tijekom molitve predvodio je ponavljani zaziv: „Presveto Srce Isusovo, smiluj nam se.“

Molitva posvete obraćala se Kristu kao „Želji naroda i središtu povijesti“, moleći ga da blagoslovi Sjedinjene Države, izliječi rane nacije i donese pomirenje, pravdu i mir tamo gdje ih nema.

Također je zahvaljivalo za blagoslove darovane zemlji, potvrđivalo dostojanstvo svake osobe kao dar od Stvoritelja i nadoknađivalo uvrede protiv Boga i ljudskog dostojanstva.
U molitvi se nadalje tražilo da Crkva u Sjedinjenim Državama bude vidljivi znak Kristove prisutnosti u svijetu, upućujući „svim ljudima na [njegovu] beskonačnu ljubav“. Molilo se za mir u obiteljima i zajednicama, pomirenje prekinutih odnosa, popravak nepravdi i ozdravljenje nacije kroz dublje sjedinjenje sa Presvetim Srcem Isusovim.

'Snažan trenutak u našoj nacionalnoj priči'
Predsjednik Donald Trump također je izdao poruku povodom posvete, nazvavši je "snažnim trenutkom u našoj nacionalnoj priči" i povezavši je s post-revolucionarnom posvetom Sjedinjenih Država Blaženoj Djevici Mariji od strane biskupa Johna Carrolla.
Opisao je taj trenutak kao dio šire duhovne baštine, napominjući da je američka povijest dugo oblikovana javnim izražavanjem vjere.
„Dok katolički biskupi posvećuju Sjedinjene Američke Države Presvetom Srcu Isusovu u ovoj 250. godini naše neovisnosti, ponovno se obvezujemo“, rekao je, pozivajući na obnovljenu pozornost na „duhovni identitet i veliko civilizacijsko nasljeđe“ nacije.
Trump je posvetu nazvao "dirljivim podsjetnikom da je Ameriku oduvijek vodila ljubazna Božja ruka", uokvirivši je i kao razmišljanje i obnovu tijekom godine pedesete obljetnice.

Izvor: www.ewtnnews.com/Prijevod:medjugorje-info.com

U ono vrijeme reče Isus: » Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče, tako se tebi svidjelo. Sve je meni predao Otac moj i nitko ne pozna Sina doli Oca niti itko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti.«

»Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.«

Svećenik: vlč. Petar Mlakar.

Sveti se Otac u homiliji na katalonskom i španjolskom jeziku osvrnuo na riječi iz Evanđelja po Ivanu: „Ako ne povjerujete da Ja jesam, umrijet ćete u grijesima svojim.“ Istaknuo je da su to snažne riječi, ali istodobno i poziv na spasenje:

Ne možemo vjerovati u Isusa, a voditi rat. Ne možemo vjerovati u Isusa, a ubijati nevine. Ne možemo vjerovati u Isusa, a napustiti one koji pate, koji plaču ili koji bježe od bijede.

Živo kamenje

Rimski je biskup istaknuo da bazilika Svete obitelji otvara svoja vrata poput raširenih ruku kako bi svakoga pozvala k ovom oltaru, na slušanje Božje riječi koje nas čini obitelji ljubljenom od Gospodina i hranjenom njegovim vlastitim životom u euharistiji. Cijela Katalonija u Barceloni podiže pogled kako bi u ovom hramu, znaku jedinstva i sloge, susrela Božje lice. Papa je pritom dodao:

Ta je crkva jedno jedinstveno zdanje sastavljeno od mnogo kamenja. To je kuća koja iz godine u godinu postojano raste prema istom nacrtu. Svi smo mi živo kamenje toga djela, kojemu je Krist temelj i vrhunac, početak i svršetak.

Hram – obećanje dano Bogu

Baziliku je 2010. godine posvetio papa Benedikt XVI. kao vidljivi znak nevidljivoga Boga. Danas je ona još uvijek gradilište koje nas - kako je rekao papa Lav - podsjeća da je kršćanski život uvijek put, jer je riječ o naumu koji Bog dovodi do ispunjenja:

Stoga ne prebivamo u nedovršenom djelu, nego u hramu koji se još gradi. Njegova nesavršenost nije nedostatak, jer svjedoči o jednoj želji; ne označava manjak, nego izražava obećanje koje želimo vjerno častiti.

Petrov je nasljednik stoga pozvao na suradnju s Božjim naumom kako bismo postali njegovo remek-djelo. On je taj koji nam daje prostora - dodao je - a mjesto koje nam daruje jest njegovo srce: mjesto njegova Sina za nas koji smo nekoć bili stranci; mjesto Ljubljenoga za nas koji smo grešnici.

Križ posljednjih
Promatrajući arhitekturu bazilike i njezino najdublje značenje, rimski je biskup istaknuo da njezina tri pročelja upućuju na Kristov križ:

Stoga se večeras prisjećamo da je Kristov križ, postavljen na vrhu ove bazilike, križ posljednjih koji postaju prvi, grešnika koji postaju sveti i mrtvih koji će uskrsnuti.

Barjak ljubavi

Promatrajući toranj Isusa Krista, koji je Papa nakon mise svečano inaugurirao i blagoslovio, a na čijem podnožju stoji natpis „Tu solus Sanctus, Tu solus Dominus, Tu solus Altissimus” („Ti si jedini Svet, jedini Gospodin, jedini Svevišnji”), Petrov je nasljednik pozvao da podignemo pogled kako bismo pronašli istinu:

Toranj s križem tako postaje barjak ljubavi, jer nas Bog ljubi upravo na taj način – pretvarajući sredstvo smrti u znak nade. Taj križ sjaji danju, odražavajući sunčevu svjetlost, a sjaji i noću, obasjavajući grad poput svjetionika otvorenog prema Sredozemlju.

Duhovno hodočašće

Križ je sjajni znak Božje ljubavi - nastavio je Papa - Kada je Krist uzdignut, sjaji njegova veličanstvena ljudskost, a naša djela proslavljaju Boga. To su djela vjere, a među njima se posebno ističe umjetnost. Vjera oblikuje kamenje i daje smisao svemu što je izgrađeno jer je Bog pravi umjetnik, a čovjek svojim umijećem odgovara na Božje djelo, pretvarajući ga u hvalu Bogu. Rimski je biskup stoga dodao:

Kao arhitekt gorljive vjere, sluga Božji Antoni Gaudí osmislio je ove prostore želeći prikazati otajstva Gospodinova života. Na taj nam je način pružio duhovno hodočašće koje vodi prema susretu s Kristom: rođenim, umrlim i uskrslim za nas.

Sagrada Família kao svjetlo koje pokazuje put

Zahvaljujući svima koji su tijekom godina pridonijeli financiranju bazilike, papa Lav XIV. je istaknuo da je riječ o arhitektonskom remek-djelu koje je ujedno rječita kateheza satkana od kamenja, boja i svjetlosti. U njoj se danas jasno očituje kako su umjetnost i ljepota uzvišeni putovi za evangelizaciju. Stoga je zaključio:

Dok podižemo pogled prema njemu, Raspetome i Uskrslome, zalažimo se za to da podižemo lica onih koji leže u prašini. Tako ćemo pokazati da je Sagrada Família najviša crkva na svijetu, ne zato kako bi prednjačila na svjetovnim ljestvicama, nego kako bi vodila korake Božjega naroda koji hodočasti ovom katalonskom zemljom, s križem koji osvjetljava put poput upaljene svjetiljke u iščekivanju povratka Zaručnika.

(Vatican News)

U propovijedi je biskup Ćurić istaknuo bogatstvo slavlja, povezujući zavjetni spomen iz 1687. s odlukom Hrvatskoga sabora o Nacionalnom danu posvojitelja. Govoreći o sv. Josipu, naglasio je njegovu pravednost, vjernost i hrabrost da prihvati Božji plan.

„Draga braćo i sestre, taj Božji ‘ne boj se’ Josipu odzvanja kroz cijelu povijest spasenja, i danas Božji glas ohrabruje, obnavlja i pridiže naša srca. U vama, dragi hodočasnici Josipovih obitelji, želimo poduprijeti i zahvaliti vam što se tako velikodušno uključujete u apostolat braka i obitelji, koji je tako važan u pastoralnom djelu Crkve. Činite to unatoč teškoćama, u susretu s novim izazovima, sve češćom praksom odgođenoga braka, u brojnim slučajevima, zbog različitih razloga, tako krhkoga i kratkotrajnoga, te u ozračju straha i zatvorenosti pred novim rađanjima. Vi promičete bogatstvo i ljepotu roditeljstva. Štoviše, proširujući roditeljsku ljubav i izvan biološkoga veza, svjedočite da život najviše ispunjavaju djela ljubavi, osobito prema onima koji su ostali nezaštićeni, bez doma i obiteljskoga zajedništva“, poručio je biskup.

Dodao je da se u spomen na 339. obljetnicu izbora sv. Josipa za zaštitnika domovine ne pristupa kao „nostalgičnom zovu prošlosti, nego kao vrijednom i nadahnjujućem koraku koji se ugrađuje u ovaj vremeniti povijesni hod našega zajedništva u krilu hrvatskoga naroda i prati ga“. „S pogledom na zaštitnika sv. Josipa, propitujemo oko kojih se uporišta u ovo današnje vrijeme sabiru naše vrijednosti i ideali. Na što smjeraju naša zahvalnost i rodoljublje, događaji i primjeri koje ne zaboravljamo, naš optimizam, plemenitost i otvorenost našega srca“, upitao je biskup Ćurić.

Među ostalim, naglasio je važnost zajedništva. „To nas zajedništvo jača da svi odgovorimo svome pozivu u krilu poslanja Crkve, zajednice koja, kako nas sasvim svježe podsjeća papa Lav, korača s čovječanstvom, dijeli njegove nade i rane te sluša pitanja svakog doba, svakog vremena; danas, s novim svjetovima, gdje ljudska moć dopire do sve osjetljivijih područja osobnoga i društvenoga života“, rekao je mons. Ćurić.

Na kraju slavlja biskupu Ćuriću darovana je slika Kristova uskrsnuća, djelo akademskog slikara Ivana Ivice Markovića. Liturgijsko pjevanje animirali su župni zbor „Sveti Juraj“ iz Starog Pazina, pod ravnanjem maestra i orguljaša Brune Gortana, te muška klapa „Kmeti“ iz Pregrade.

Nakon mise slavlje je nastavljeno u dvorištu Svetišta uz pucanj kuburaških družina iz pregradskog i vinagorskog kraja te večeru koju su posluživali „Josipovi radnici“, izvijestili su iz Svetišta.

Dovršetkom tornja Isusa Krista, najvišeg od ukupno 18 njezinih tornjeva, bazilika je dosegnula svoju konačnu visinu od 172,5 metara. Time je postala ne samo najviša crkva na svijetu, već i najviša građevina u Barceloni. Baziliku je 2010. godine posvetio papa Benedikt XVI.

Nakon svečane mise Papa je, govoreći na španjolskom i katalonskom jeziku, rekao da je ona više od spomenika, prenosi The Guardian.

'Ova bazilika je djelo koje se i dalje gradi i podsjeća nas da je put koji nam je Krist pokazao putovanje koje nikada ne završava', rekao je i dodao: 'Nikada ne možemo vjerovati u Isusa koji želi da vodimo ratove ili ubijamo nevine.'

Prije službe Lav je zapalio svijeću i pomolio se na Gaudíjevu grobu u kripti bazilike.

Deset sati prije njegova prolaska vjernici su već zauzimali mjesta uz trasu kojom je trebao proći.

Ramón i Marisa iz L’Hospitalet de Llobregata, oboje ogrnuti vatikanskim zastavama, bili su među onima koji su rano stigli da bi upili atmosferu. 'Mi smo generacija Ivana Pavla II., a Lav nas jako podsjeća na njega', rekla je Marisa, dodajući: 'Jako smo sretni što je došao u Barcelonu.'

Ramón je kazao da mu Sagrada Família izaziva trnce. 'Gaudí zaslužuje biti svetac samo zbog toga što ju je izgradio', dodala je Marisa, ističući: 'To je božanska građevina.'

Nekoliko ulica dalje Rosmira Pasadis iz Venezuele rekla je da je ponijela voće i vodu da bi izdržala dugo čekanje.

'Ovaj papa je vrlo karizmatičan i ima dar za komunikaciju, posebno s mladima', rekla je, dodajući: 'Njegov posjet važan mi je ne samo zato što sam katolkinja, nego i zato što se nadamo da će pozvati na oslobađanje političkih zatvorenika u Venezueli i na našu slobodu.'

Božji arhitekt

U srijedu je obilježena stota obljetnica smrti Gaudíja, kojeg je njegov biograf Gijs Van Hensbergen opisao kao 'čovjeka srednjovjekovne duše i avangardnog uma'.

Često nazivan 'Božjim arhitektom', Gaudí je posljednjih 12 godina života posvetio radu na Sagradi Famíliji.

U vrijeme u kojem su se mnogi stanovnici Barcelone udaljavali od religije, Gaudí je govorio da želi stvoriti crkvu za sve, 'Bibliju u kamenu', zbog čega je među tradicionalne vjerske motive uključio prikaze običnih ljudi i svakodnevnog života.

Prema industrijskom povjesničaru Jamesu Douetu, 'Sagrada Família zamišljena je kako bi vratila otuđene industrijske radnike Barcelone katoličkoj vjeri, odvratila ih od anarhističkog nasilja i antiklerikalnog raspoloženja koje je obilježavalo grad te na neki način iskupila grijehe njegovih stanovnika'.

Blagoslov tornjeva bio je posljednja postaja u bogatom rasporedu pape Lava u Barceloni, a on je uključivao susret s katalonskim predsjednikom Salvadorom Illom, posjet zatvoru najviše sigurnosne razine, molitvu krunice u samostanu Montserrat te poziv na katalonsko jedinstvo upućen na španjolskom i katalonskom jeziku.

»Putem propovijedajte: ‘Približilo se kraljevstvo nebesko!’ Bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite, zloduhe izgonite! Besplatno primiste, besplatno dajte! Ne stječite zlata, ni srebra, ni mjedi sebi u pojase, ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa.

Ta vrijedan je radnik hrane svoje. U koji god grad ili selo uđete, razvidite tko je u njemu dostojan: ondje ostanite sve dok ne odete. Ulazeći u kuću, zaželite joj mir. Bude li kuća dostojna, neka mir vaš siđe na nju. Ne bude li dostojna, neka se mir vaš k vama vrati.

Svećenik: fra Mate Kolak.

Gostujući u podcastu Ive Kraljević, Albina je podijelila intimne detalje iskustva koje je doživjela tijekom ispovijedi te objasnila zašto je nakon toga odlučila živjeti u čistoći. Govoreći o trenutku koji smatra prekretnicom, pjevačica je opisala iskustvo koje je, kaže, bilo i fizičko i duhovno.

Bez stresa na putu: pronađite bankomat, provjerite tečaj i zaštitite svoju karticuBez stresa na putu: pronađite bankomat, provjerite tečaj i zaštitite svoju karticu

- Ja sam fizički osjetila da nešto izlazi iz mene. To je kretalo doslovno od nogu, išlo je cijelim tijelom, baš kao nekakva tenzija, nekakva masa. Ne znam kako bih to nazvala. Išlo je do glave i kao da je izašlo iz moje glave, ispričala je, prenosi Slobodna Dalmacija.

Prisjetila se da je tijekom ispovijedi počela nekontrolirano plakati: - Nisam bila svjesna da plačem. To je bilo ridanje u ispovjedaonici. Danas, nakon svega što se poslije dogodilo, znam da je mene Isus dotaknuo, rekla je Albina.

U razgovoru je otkrila i kako danas vjeruje da je upravo tada ostavila iza sebe grijeh koji ju je najviše opterećivao: - Ja to sad sa sigurnošću mogu reći. Mislim da ljudi sad dobiju konkretnu sliku. To je konkretno bio grijeh bluda. Nakon nekih odluka koje sam donijela u životu, shvatila sam da je to bilo to i da je mene stvarno Gospodin dotaknuo – kazala je.

Dodala je kako je nakon ispovijedi cijeli dan plakala, ali ne zbog tuge: - To nije bilo kao da sam bila tužna. To je jednostavno bilo oslobađajuće plakanje, objasnila je. Upravo je tada, kaže, donijela odluku koja je usmjerila njezin daljnji životni put.

- Spuštala sam se s Podbrda nakon molitve i zahvale i rekla sam: "Okej, znam što se dogodilo. Želim živjeti u čistoći." To je bila moja odluka. Uopće me nije zanimalo tko će to prihvatiti, a tko neće. Ja znam da je to to, poručila je.

Teškoća vjere i gorčina neuspjeha

Sveti je Otac izrekao prve riječi homilije na katalonskom jeziku izražavajući tako poštovanje koje dopire do samoga identiteta naroda Barcelone. Pritom je rekao:

Mi smo također poput Nikodema, hodočasnici u noći. Ova evanđeoska slika prije svega nam pruža poruku o životnom putu.

Papa je tu sliku uputio suvremenom čovjeku ističući da je ljudsko biće po svojoj naravi 'prosjak ljubavi', žedno istine i u potrazi za svjetlom koje će mu osvijetliti put:

Ponekad doživljavamo noć vjere, teškoću vjerovanja, umor duha, osjećaj nedostatnosti pred pozivom Evanđelja, gorčinu naših neuspjeha i strah da nismo dorasli zadatku.

Noći nam skidaju maske

Rimski biskup je ohrabrio da tama duhovne pustoši može postati polazišna točka za preobrazbu života, prilika da otvorimo srce neočekivanoj Božjoj zamisli za svakoga od nas:

Te nas noći ogoljuju i vraćaju bitnome; skidaju s nas ljudske i religijske maske koje tijekom dana nosimo kako nas ne bi prepoznali ili kako bismo dali sliku drugačiju od onoga što doista jesmo. Ostavljaju nas razgoljene, sa svim našim svjetlima i sjenama, vraćajući nas poniznosti kako bismo se promatrali u istini, oslobođeni umišljenosti da mislimo da je naš put već dovršen i da napredujemo kao da imamo jasnoću o svemu, o svima, pa čak i o samome Bogu.

Neuspjesi kao početak novoga života

Petrov je nasljednik stoga pozvao da ostavimo sliku Boga koji osuđuje. Kao što Bog ne sudi naše navodne neuspjehe, tako ne bi smio suditi ni čovjek. To je preduvjet za istinsku promjenu perspektive. Ništa nije prazno ni besplodno; sve pridonosi rastu u ljudskosti. Patnja, nezadovoljstvo, razočaranje i nevjera ne smiju ugušiti želju za životom. Papa je stoga predložio svojevrsni ispit savjesti, postavljajući pitanje na kakvu smo promjenu pozvani. Pritom je rekao:

Pozvani smo ne suditi ‘noćima’ – ni noćima vlastitoga života, ni noćima Crkve, ni noćima društva koje nas okružuje. Naprotiv, u noći moramo krenuti na put poput Nikodema, nastaviti propitivati Gospodina i otvoriti se dahu Duha Svetoga kako bismo noć prihvatili ne više kao znak neuspjeha, nego kao početak novoga života.

Hoditi u vjeri koja usklađuje različitosti

Papa Lav XIV. je na kraju potaknuo prisutne da učvrste bratstvo i cijene različitosti koje nisu prepreka, nego ljudsko i duhovno bogatstvo. Bog želi sreću bez kraja, kao i to da ništa ne bude izgubljeno. Stoga je zaključio:

Hodimo zajedno u vjeri koja usklađuje različitost naših ideja i naših osjećajnosti, tražeći istinu koja nas vodi prema općem dobru, kako bi ova zemlja bila prostor gostoljubivosti prema svima, gdje će svatko biti poštovan u svom ljudskom dostojanstvu i ljubljen onakav kakav jest.

Pogrebne svečanosti za Afonsa započet će u petak u katedrali njegova biskupskog grada Quelimane, a predvodit će ih Papin izaslanik u Mozambiku, nuncij Luis Miguel Munoz. Tijelo biskupa Afonsa potom će biti prevezeno u grad Nampulu. Ondje će se u subotu održati rekvijem koji će predvoditi nadbiskup Inacio Saure iz Nampule. Slijedi pokop na svećeničkome groblju Nadbiskupije Nampula.

Afonso je pronađen mrtav u biskupskoj kući u Quelimaneu 6. lipnja. Prema policijskim istražiteljima, dosad nepoznati počinitelji provalili su u zgradu i iz blizine iz automatske puške ustrijelili 54-godišnjega biskupa. Afonso je također bio apostolski upravitelj Nadbiskupije Beira i generalni tajnik Biskupske konferencije.

Papa Lav XIV. saznao je za Afonsovu smrt na letu za Madrid u subotu i reagirao je s tugom i užasom. Vijeće Biskupskih konferencija Afrike i Madagaskara (SECAM) osudilo je taj čin kao „barbarski zločin“ i napad na život, ljudsko dostojanstvo, mir, pravdu i vjersku slobodu. SECAM oštro poziva državna tijela da moraju identificirati počinitelje i procesuirati ih. Afrički biskupi također su pozvali na pojačane mjere zaštite za vjerske vođe i bogoslužna mjesta.

Papa Lav boravi u Španjolskoj od subote. Ovo je četvrto putovanje u inozemstvo crkvenoga poglavara koji je na dužnosti godinu dana i prvi službeni posjet nekoj zemlji Europske unije izvan Italije, prenosi kta.

Posjet simboličnomu katalonskom samostanu

U srijedu ujutro Lav XIV. posjetit će zatvor u Barceloni. U podne predvodi molitvu krunice u poznatoj benediktinskoj opatiji Montserrat. Planinski samostan se smatra povijesnim uporištem katalonskoga jezika i kulture. Arhitekt Gaudí oblikovao je siluetu Sagrade Familie prema upečatljivom izgledu planinskoga lanca Montserrat.

Popodne se Lav XIV. vraća u Barcelonu. U crkvi Sant Agustí u četvrti Raval, društvenome žarištu grada, Papa će se sastati s predstavnicima crkvenih humanitarnih i socijalnih službi.

Večernja služba u Sagradi Familiji

Kralj Felipe VI. će navečer primiti Papu u Sagradi Familiji. Lav XIV. se prvo želi pomoliti u kripti bazilike na grobu Antonija Gaudija. Komemoracija povodom 100. obljetnice Gaudíjeve smrti počinje u 19.30 sati u Sagradi Familiji.

Na kraju će Papa doći u predvorje bazilike i svečano blagosloviti središnji Kristov toranj koji je dovršen prije nekoliko mjeseci. Papa Benedikt XVI. (2005. – 2013.) posvetio je 2010. godine oltar Sagrade Familie i neobičnoj crkvi s 18 tornjeva dodijelio titulu „manje bazilike“.

U četvrtak će papa Lav otputovati na Kanarske otoke gdje pristaje posebno velik broj brodova s migrantima iz Afrike. Na Gran Canariji i Tenerifima susrest će se s izbjeglicama i volonterima Caritasa i drugih organizacija. Nakon svete mise u luci na otoku Tenerife, u petak navečer putuje natrag u Rim.

To sjećanje na Gospodina prisutnog u euharistijskom kruhu u srcu je vaše vjere i povijesti vašega naroda. Ovdje u Madridu, ali i u mnogim drugim mjestima u Španjolskoj, Tijelovo nije samo jedan od brojnih blagdana u liturgijskom kalendaru, nego povratak korijenima vjere kako bi se obnovila ljubav i vjernost Bogu.

Ne folklor, nego vjera i obraćenje

Papa je podsjetio kako su svečane procesije toga dana stoljećima oblikovale pobožnost, umjetnost, glazbu, arhitekturu i život zemlje, također preko cvjetnih tepiha, pjevanja i brige o oltarima i monstrancama. Međutim – istaknuo je – ništa se od toga ne može smatrati pukim "vanjskim prikazom" ili "preživjelim dijelom folklora". Naprotiv, to je vjera u prisutnost Uskrsloga koji postaje kruh da nas nahrani, koji posjećuje kutke našega srca i povijesti i koji, prolazeći ulicama, četvrtima i trgovima, tješi slabe, prosvjetljuje obitelji te donosi mir i nadu onima koji pate.

Krist koji prolazi ulicama u monstranci isti je Krist koji se poistovjećuje sa siromašnima, bolesnima, usamljenima i odbačenima. Nije slučajnost da je ovdje u Španjolskoj Crkva godinama svetkovinu Tijelova spajala s ​​Danom milosrđa. Nije riječ samo o tomu da se iznese monstranca, koliko o tomu da dopustimo da nas izvede iz sebičnosti, ravnodušnosti, te udobne i privatne vjere, kako bismo odgovorili na njegov poziv da se obratimo, da promijenimo pogled, prihvaćajući njegovu prisutnost koja nas preobražava i čini nas graditeljima novoga svijeta.

Kleknuti pred Bogom i bližnjim

Povijesni spomen na procesije Tijelova, daleko od nostalgičnih sjećanja, postaje, naprotiv, poziv za današnje vrijeme, a obuhvaća osobni život, odnose, pa čak i izgradnju budućnosti – napomenuo je Papa. Eto, stoga, poruke za Španjolsku današnjice i sutrašnjice: neka religioznost koja je stoljećima animirala tu zemlju ne bude muzej prošlosti koji se posjećuje, nego škola vjere iz koje se može crpiti i danas. Škola koja nas uči kleknuti pred Bogom i bližnjim, jer nitko ne može klečati pred Gospodinom i prezirati svojega brata; škola koja nas uči besplatnosti ljubavi koja postaje dar, kako bi kružila među nama i raskinula okove svake sebičnosti; škola iz koje učimo da je Bog stvarna prisutnost i da smo i mi pozvani biti prisutni u situacijama i izazovima društva, da ne bježimo, nego da se osobno posvetimo izgradnji općega dobra.

Izvor koji teče i gasi žeđ

Papa je potom spomenuo svetoga Manuela Gonzáleza, španjolskoga biskupa napuštenih tabernakula, i njegov poziv da se euharistija časti ne samo tijekom velikih slavlja ili u posebnim prigodama, nego i u tihoj vjernosti. U samostanskom zatvoru u Toledu, gdje je bio zatvoren u iznimno teškim uvjetima, neposredno prije Tijelova 1578. godine, prepoznao je u tami toga zatvora skrivenu prisutnost Gospodina, iz koje izvire svjetlo koje nema kraja i život koji nikada ne prestaje – napomenuo je Sveti Otac te objasnio:

Euharistijski Isus je "taj vječni skriveni izvor": izvor koji teče i gasi žeđ, ali bez zasljepljivanja, bez nametanja vanjskom moći, bez pojavljivanja na spektakularan način.

Protagonisti povijesti, znakovi nade

Završni poticaj Petrova nasljednika Crkvi u Madridu i svim vjernicima bio je da nose među ljude taj tok svježe vode, tok ljubavi, mira, pravednosti i radosti. Da ne padamo u napast kruha koji ne zasićuje, nego da sami budemo razlomljeni kruh, koji se daje i prinosi.

Napojimo se ponovno na tom euharistijskom izvoru, koji nas ne zatvara u privatnu pobožnost, nego nas šalje napajati braću i sestre, obitelji, siromašne, one koji pate i one koji su izgubili nadu. Euharistijska milost nas preobražava, ali nas čini i protagonistima u preobrazbi povijesti i znakom nade za one koje susrećemo.

Kardinal Müller na početku homilije obratio se okupljenima na hrvatskom jeziku, istaknuvši da se u svetom ređenju don Elvira Tabakovića „raduje cijela Crkva na nebu i zemlji“ jer prima novoga svećenika Isusa Krista. Govoreći o milosti svetoga reda, istaknuo je da će don Elvir primiti „neizbrisivi pečat“ na svojoj duši. Homiliju je potom nastavio na engleskom jeziku, tumačeći svećeništvo kao sakramentalni dar koji ne proizlazi iz ljudskoga povjerenja, nego iz Kristova poziva i poslanja.

U nastavku homilije kardinal Müller podsjetio je da se sveti red ne može razumjeti kao obična služba zajednice, nego kao sakrament u kojemu sam uskrsli Krist, po Duhu Svetome, postavlja službenike Crkve. Pozivajući se na nauk Tridentskoga sabora i Drugoga vatikanskog sabora, istaknuo je da su svećenici snagom sakramenta reda posvećeni naviještati evanđelje, pasti vjernike i slaviti bogoslužje, osobito euharistiju u kojoj djeluju u osobi Krista. Naglasio je i da ministerijalno svećeništvo nije u suprotnosti s općim svećeništvom svih vjernika, nego je s njime povezano u jednom Kristovu svećeništvu.

Obraćajući se izravno novoređeniku, kardinal je rekao da se na Kristov poziv može odgovoriti samo potpunom spremnošću da se život posveti vjernicima, po uzoru na Krista Dobroga Pastira. Podsjetio je da svećeništvo nije prostor traženja vlastite slave, moći, povlastica ili karijere u svjetovnom smislu, nego služenje Crkvi i povjerenom Božjem narodu. Tumačeći Kristovo pitanje Petru „Ljubiš li me?“, poručio je don Elviru da mu Isus osobno govori: „Pasi moje ovce, pasi moje jaganjce.“ Svećenički put, dodao je, nije put zemaljske slave, nego put križa koji vodi prema uskrsnuću i vječnom životu.

Novoređeni svećenik don Elvir Tabaković rođen je 1986. godine u Kupresu, a odrastao je u Osijeku. Studirao je na Papinskom sveučilištu sv. Tome Akvinskoga – Angelicum u Rimu, a njegov životni put obilježen je iskustvom obraćenja, nakon kojega je sazrio i njegov svećenički poziv.

Predvoditelj ređenja, kardinal Gerhard Ludwig Müller, jedan je od istaknutih suvremenih katoličkih teologa. Papa Benedikt XVI. imenovao ga je 2012. prefektom Kongregacije za nauk vjere, a papa Franjo uvrstio ga je 2014. u Kardinalski zbor. Hrvatskoj javnosti poznat je i po ranijim gostovanjima u Zagrebu, među kojima su dodjela počasnog doktorata Hrvatskoga katoličkog sveučilišta 2016. te sudjelovanje na međunarodnoj konferenciji „Stojte čvrsto u vjeri“ 2023. godine.

Posebnost slavlja na Šalati bila je i činjenica da je ređenje služeno prema starijem obliku Rimskoga obreda. Stariji oblik Rimskoga obreda pripada liturgijskoj baštini Katoličke Crkve te je stoljećima oblikovao njezin bogoslužni, duhovni i sakramentalni život. Nakon liturgijske reforme poslije Drugoga vatikanskog sabora njegovo je slavljenje uređeno važećim crkvenim odredbama. Slavlje na Šalati tako je, uz čin svećeničkog ređenja, otvorilo i pogled prema jednom od povijesnih oblika rimskoga bogoslužja.

Slavlje svećeničkog ređenja don Elvira Tabakovića nastavlja se u danima koji slijede. Prva misa bit će slavljena u srijedu, 10. lipnja, u sjemenišnoj crkvi Presvetog Srca Isusova na Šalati. Mlada misa najavljena je za nedjelju, 14. lipnja, u župnoj crkvi Preslavnog Imena Marijina u Osijeku, a mlada misa sekundicija za nedjelju, 2. kolovoza, u župnoj crkvi Svete Obitelji u Kupresu.

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuniti. Zaista, kažem vam, dok ne prođe nebo i zemlja, ne, ni jedno slovce, ni jedan potezić iz Zakona neće proći, dok se sve ne zbude.

Tko dakle ukine jednu od tih, pa i najmanjih zapovijedi i tako nauči ljude, najmanji će biti u kraljevstvu nebeskom. A tko ih bude vršio i druge učio, taj će biti velik u kraljevstvu nebeskom.«

Svećenik: fr. Luka Kvesić.

Naglasio je kako su vjernici, prema njegovim riječima, izgubili strahopoštovanje i svijest pred onim pred čime stoje svaki put kada dolaze na Euharistiju. Posebno se osvrnuo na ponašanje dijela vjernika prije i tijekom mise, upozoravajući da se u crkvu često ulazi bez unutarnje sabranosti.

“Ljudi danas dolaze na svetu misu kao da dolaze na neki događaj koji će se dogoditi. Kao da su krenuli u kazalište ili na neki koncert. U crkvu ulazimo kao da smo pošli u neki trgovački centar”, kazao je.

U nastavku propovijedi govorio je o razgovorima prije mise, okretanju, promatranju tko je došao, zvonjavi mobitela, kašnjenju i izlascima prije kraja misnog slavlja.

“Kasni se bez imalo srama. Izlazi se prije kraja kao da je misa neka dosada, obveza koju moram preživjeti. A na oltaru stoji živi Bog”, rekao je fra Marin.

Prema njegovim riječima, upravo takav odnos prema svetinji ostavlja posljedice i na osobnu vjeru. Upozorio je kako se mnogi nakon toga pitaju zašto im je vjera slaba i zašto u sebi osjećaju prazninu.

“Vjera je oslabila jer smo svetinju pretvorili u nekakvu rutinu. Sve nam je postalo obično, pomalo smo se navikli na Boga. A kada se čovjek navikne na Boga, onda više ništa ne osjeća”, poručio je fra Marin Mikulić.

U ono vrijeme: Reče Isus svojmi učenicima: »Vi ste sol zemlje. Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Nije više ni za što, nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze. Vi ste svjetlost svijeta.

Ne može se sakriti grad što leži na gori. Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod sud, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući. Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima.«

Svećenik: vlč. Dario Levanić.

Premijera filma je zakazana za ponedjeljak, 22. lipnja 2026. godine u 20:45 sati u Dvorani sv. Ivana Pavla II. u Međugorju. Dokumentarni film „Slijedi me srcem“ posvećen je izvanrednom životu i duhovnom nasljeđu fra Slavka Barbarića.

Premijera filma će dostupna i međunarodnim hodočasnicima zahvaljujući simultanoj službi prevođenja na strane jezike.

Kako je nastao projekt

Ideja o filmu ima duboko duhovno porijeklo: rodila se baš ispred groba fra Slavka, na groblju Kovačica, mjestu na kojem se svakog 24. dana u mjesecu okupljaju vjernici na molitvu krunice, obilježavajući tako datum fra Slavkove smrti – 24. 11. 2000.

Naslov filma nadahnut je njegovom istoimenom knjigom "Slijedi me srcem", čije molitve i promišljanja godinama prate hodočašće koje se nekoliko zadnjih godina, na obljetnicu fra Slavkove smrti 24. studenog organizira od fra Slavkove rodne kuće u Dragićini pa do njegova vječnog počivališta na groblju Kovačica.

Srce filma

Kroz dragocjene arhivske snimke, svjedočanstva iz prve ruke i sjećanja onih koji su ga poznavali, režiser Zdenko Jurilj prati portret svećenika koji je obilježio povijest Međugorja. Film nije samo danak sjećanju, već moćan podsjetnik poruka molitve i službe koje je otac Slavko širio svijetom.

Produkcija filma

Film je snimljen u suradnji molitvenih skupina "Gospa Majka moja" i Udruge "Zavjet Gospi", u koprodukciji s Informativnim centrom Mir Međugorje i RTV Herceg-Bosne, a izvršna produkcija povjerena je filmskoj kući 'Kadar film'.

Humanitarno djelo

Prva projekcija filma bit će i konkretan povod za solidarnost. Tokom večeri gledatelji će moći uplatiti donaciju u korist "Majčinog sela", velikog socijalnog rada kojeg je osnovao fra Slavko za prihvat djece i osoba u potrebi. Po završetku ciklusa projekcija, sam film će biti doniran Hercegovačkoj Franjevačkoj provinciji i Majčinom Selu.

Za one koji neće moći doći na ovu prvu projekciju filma 22. lipnja, lijepa vijest je da se nakon premijere u Međugorju već isplanirane projekcije u nekoliko gradova u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj a i međunarodno.

medjugorje-info.com

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

O PROGRAMU

Program Hodočašća je započeo u petak 5. 6. 2026., svetom Misom koji je predvodio fra Marinko Šakota i kroz propovijed osvijestio nam koliko je molitva zahvale važna. Zahvala za sve ono lijepo sto nam se događa ali i za ono što nije po našoj volji.
Nakon što su voditelji autobusa zajednički na bini otpjevali Zdravo kraljice Mira, Ivo Šego posvjedočio je o prvim danima ukazanja i o svemu sto se događalo u njihovim srcima s novonastalim događajima Gospina ukazanja.

Branko Medak posvjedočio je sve ono sto je Bog učinio u njegovom životu da bi ga priveo vjeri, a Josip Milković je govorio o tome kako ga je Isus tješio i vodio u najtežim trenucima njegova života dok je ležao teško ozlijeđen u bolnici nakon nesreće na vojnom poligonu.

Zadnje svjedočenje prvog dana hodočašća imao je Pavao Damjanović u kojem je objasnio kako ga je Gospodin pozvao u redovništvo i Zajednicu Krvi Kristove.

Nakon poslijepodnevnog odmora u 18h uputili smo se na Križevac. I ove godine pobožnosti Kriznog puta prisustvovalo je nepregledno mnoštvo roditelja i djece.

U subotu, 6. 6. 2026. nakon slobodnog prijepodneva, susret je započeo u dvorani Ivana Pavla II. kada je u 14h profesor Ivan Kordić pružio pogled na Međugorje i ukazanja sa znanstvene strane gledišta i utvrdio da i znanost mora priznati kako su ukazanja u Međugorju autentična.

Prisutan je bio i mons. Aldo Cavalli koji je skrenuo pažnju na važnost odgoja djece u vjeri, i svim nazočnima udijelio Božji blagoslov.

Nakon toga uslijedila je predstava 'Dvije majke', koju su uprizorile žene iz Velike Gorice. Poslije predstave brat Ante Slavić svjedočio je o njegovom putu od braka do redovništva, a fra Marin Mikulić oduševio je sve prisutne svojom iskrenošću i poniznošću. Posvjedočio je svoj put do svećeništva, ali i iz primjera vlastitog života dao puno savjeta što znači biti vjeran otac i vjerna majka.

Sve dane našeg hodočašća pjesmom nas je popratio bend Gospini anđeli: tri violine, klavijature, tri gitare, bas gitara, kahon i vokali tako lijepog glasa!

Uslijedio je večernji molitveni program kod crkve.

U nedjelju, 7. 6. 2026., u 8h prisustvovali smo Sv. Misi u župi, nakon koje smo se uputili prema Brdu ukazanja gdje smo molili Radosna otajstva krunice.

Nakon molitve i sad već tradicionalne kugle sladoleda od Gospe, uslijedio je povratak kućama.

UTISCI

I sad dok razmišljam o našem hodočašću i o tome što to privlači tolike obitelji, razumijem kako je to prije svega Božja i Gospina prisutnost, a mi voditelji, naše je samo da budemo onakvi kakvi inače jesmo, da ne “fejkamo” već da budemo autentični: kad molimo-molimo, kad radimo-radimo, kad postimo-postimo, kad pjevamo-pjevamo, kad pijemo-pijemo, ali što god radimo, da radimo s Gospodinom!

I na kraju želio bih se zahvaliti svima, od hodočasnika koji su nam ukazali povjerenje, ljudi koji su posvjedočili vjeru, voditelja autobusa koji su podnijeli svu žrtvu hodočašća, svim vlasnicima pansiona koji su nas primili na smještaj, župnika fra Zvonimiru Pavičiću koji podržava hodočašće, pa do svih djelatnika ICMM-a koji su se pobrinuli da sve tehničko-organizacijske stvari budu besprijekorno obavljene.

Sljedeće hodočašće obitelji održat će se, ako Bog da, od 27. 05.-30. 05. 2027.
Robert Rukavina

Sveci koji su nadahnjivali papu Lava

Govoreći najprije o uzorima koji su ga nadahnjivali, Sveti je Otac naveo tri sveca koja su ga pratila na njegovu putu vjere. Prvi je sveti Ivan Zlatousti, rječiti svećenik i biskup, koji je mladoga Roberta Francisa Prevosta privukao svojim katehezama koje su uspjele povezati ljubav prema istini i pravednost života. Papa je pritom rekao mladima da se nikada ne boje razmišljati o pozivu na svećenički ili redovnički život, kao i na druge službe u Crkvi.

Petrov je nasljednik zatim spomenuo svetoga Tomu iz Villanove, učenika svetog Augustina i obnovitelja Crkve u Španjolskoj, čija ga je gorljiva ljubav prema bližnjemu - kako je rekao Papa - ohrabrivala u trenucima kušnje. Na kraju je naveo svetog Turibija Mongrovejskog kao primjera predanosti narodu, neumornog evangelizatora i glasa protiv kolonijalnih zloporaba i korupcije tijekom njegova misionarskog djelovanja u Peruu.

Teškoće i nade u misiji

Sveti je Otac upravo u toj latinoameričkoj zemlji kao misionar i biskup proveo više godina svojega života. Odgovarajući na pitanje Maríe José Secade, mlade Peruanke koja je u Španjolsku stigla sa samo tri godine, posebno se prisjetio svjedočanstva vjere naroda obilježenog mnogim teškoćama, ali punog nade:

Upravo me susret s ranama i radostima toga naroda učinio zrelijim na putu nasljedovanja Isusa Krista. Dok sam naviještao Evanđelje, i sam sam bio preobražen njime, kao i životom i vjerom tih naroda koji su često materijalno vrlo siromašni, ali bogati vjerom. Živeći to iskustvo i tu vjeru u Riječ Gospodnju, vidio sam kako Božja Riječ može preobraziti sukob u mir te kako može biti izvor pomirenja, mira i pravednosti.

Slobodni od buke

Odgovarajući na pitanje djevojke Myriam Más o tome kako prepoznati Božji glas među mnogim drugim glasovima, rimski je biskup govorio o tišini, ističući da često hodamo sa slušalicama u ušima, uz glazbu i različite smetnje, zbog čega postaje teško razlučiti Božji glas:

Kada tražimo tišinu, odlučujemo što ne želimo slušati i kojim zvukovima nećemo dopustiti da nas ometaju. Oslobađajući se buke tisuću glasova, prepoznajemo da nas neki zavaravaju u našim željama, drugi nas privlače, ali ne hrane, dok treći pak govore iz vlastitog interesa. U tišini shvaćamo da ideologije prolaze, dok istina ostaje.

Bog dobro poznaje naš glas

Papa Lav XIV. je upozorio na mnoge stvari na društvenim mrežama koje obmanjuju i šire laži te dodao:

Uvijek tražite Istinu. Bog je Istina, i ako vas nešto udaljava od Boga, onda to nije istina. Nemojte to zaboraviti.

Istaknuo je potom da Gospodin dobro poznaje glas svakoga čovjeka, sluša ga i odgovara mu u molitvi – to je glas oslobođen potrebe za dokazivanjem ili opravdavanjem pred drugima:

Euharistijsko klanjanje koje ćemo večeras imati upravo je pravo mjesto za tišinu, za oslobađanje srca i za to da pred Gospodinom budemo ono što jesmo, razgovarajući s njime koji je rječit u svojoj ljubavi koja je postala hrana za cijelo čovječanstvo.

Svetost života, a ne ideja

Sveti se Otac obratio i onima koji imaju odgovornost u odgoju ističući da nitko od nas nije rođen kao učitelj; svi smo učenici Gospodnji. Dodao je da svjedočanstvo vjere prije svega prolazi kroz dosljednost života te nastavio:

Važno je shvatiti da nitko nije sam kada vjeruje u Isusa. Pogledajte koliko vas je ovdje! Tako i u zajednici, u skupinama mladih, u obitelji, svi možemo učiti prepoznavati ljepotu naše vjere. Dijeleći vaš duhovni put, želja da slijedite Isusa neprestano će vas obnavljati.

Ne smijete prestati tražiti taj oganj Božje ljubavi, osobito nakon padova – potaknuo je Papa - kako biste zatim bili sposobni pružiti ruku drugima. Upravo tada vjera u Isusa Krista postaje živa, i upravo tada će nam Isus pomoći da jedni druge podupiremo na životnom putu.

Živjeti u društvu kao mladi kršćani

Utjecaje suvremenoga svijeta ne treba unaprijed odbacivati. To je bio Papin odgovor na pitanje mladog Fernanda koji se sprema za brak te koji je upitao kako možemo živjeti kao vjernici aktivno uključeni u današnje društvo, poput mnogih kršćana kroz stoljeća povijesti Crkve. Sveti je Otac pritom najprije potaknuo mlade da se također ne boje stupanja u brak i osnivanja obitelji. Potom je rekao da kršćani trebaju živjeti svoje poslanje u svijetu kao što je to duša u tijelu. Pritom je dodao:

Isusovi su učenici uvijek suvremenici, ali nikada nisu zarobljenici prolaznog vremena. U Kristu smo slobodni! Krist nas je oslobodio svojom ljubavlju. Zahvaljujući toj ljubavi, ostajemo uvijek slobodni pred svakom prisilom i svakom prijevarom. Slobodni smo od moda jer smo učenici istine; otvoreni smo budućnosti jer znamo da nas ne čeka smrt.

Entuzijazam nadahnut vjerom

U tom je duhu papa Lav potaknuo mlade da društvu u kojem žive daju novi smjer, postajući protagonisti njegove promjene, počevši od sredina u kojima se kreću svakodnevno:

Gledajući vas, dragi mladi, ispunjene tim zaraznim entuzijazmom koji proizlazi iz vjere, s nadom razmišljam o vašoj sposobnosti da svjedočite Krista u svijetu, uključujući i digitalnu stvarnost, kako biste prenosili vrijednosti i ljepotu Evanđelja.

Iznad ravnodušnosti i nezainteresiranosti

Preobražavati društvo - nastavio je rimski biskup - znači živjeti mudro u njemu, svijetleći i u radosti i u kušnji te dajući okus stvarnosti, poput osoba koje crpe radost života iz vlastite nutrine, a ne bogatstvo, užitak ili moć. To je sloboda koja izvire iz vjere, a kada nje nema, život gubi svoj okus – napomenuo je Papa te dodao:

Pred prazninom ravnodušnosti i nezainteresiranosti, pred nasiljem rata i laži, budite vi sami iskra novoga čovječanstva.

Poslanje koje je Papa povjerio mladima

Odgovarajući djevojci Maríji Azargui, članici Kršćanske radničke mladeži koja ga je zamolila da mladima povjeri neko poslanje, papa Lav ih je potaknuo da budu jednostavno –iako to nije lako – istinski ljudski. Pozvao ih je da budu osobe kojima se može vjerovati, a ne samo prividno, potaknuo ih je da traže pravednost kao što gladan čovjek traži kruh te da teže poštenom životu, čineći drugima ono što bi željeli da drugi čine njima. Pritom je zaključio:

Budite ljudski kao što je to Krist, savršeni čovjek, Uskrsli koji u svakom vremenu dijeli našu povijest. Njegujući to zalaganje gledajte na apostole, na prve kršćane, stanovnike poganskoga svijeta. Po njihovu primjeru budite misionari Evanđelja pred materijalnim i duhovnim siromaštvima našega vremena, dobro znajući da je naša vjera način života koji se ostvaruje u ljubavi. Upravo je ona, dragi mladi, krepost koja više od ičega mijenja povijest. Vi možete promijeniti povijest! Učinite to s ljubavlju.

Pozdrav kardinala nadbiskupa Cobo Cana

Govoru rimskog biskupa prethodio je pozdrav dobrodošlice metropolita i nadbiskupa Madrida kardinala Joséa Coba Cane. Podsjećajući na geslo apostolskog putovanja potaknuo je prisutne na podizanje pogleda kako ne bismo ostali zatvoreni u neposrednome trenutku ni u očaju, nego kako bismo osluškivali Božji glas koji svakoga mladog čovjeka pita: „Za koga je tvoj život?” Na to je pitanje - istaknuo je kardinal - mnogim mladima danas teško odgovoriti. Puni su entuzijazma i vitalnosti, ali istodobno i pate, nose teret nesigurnosti, samoće te drama prisilnih migracija i samoubojstava. Kardinal je stoga rekao da su im potrebne Papine riječi kako bi zajedno ispisali nove stranice za svakog mladog čovjeka na kojega Bog računa.

FOTO: Antunovski hod mladih

Jer koliko god to nekome smetalo priznati, samo je jedna od te dvije kolone u sebi nosila ono što je generacijama bilo razlog hrvatskog ponosa – vjeru u Boga, ljubav prema domovini, poštovanje prema obitelji, zahvalnost prema precima i svijest da narod bez korijena ne može imati budućnost.
Zato prizori s Antunovskog hoda mladih nisu izazvali emocije samo među vjernicima. Oni su kod mnogih probudili osjećaj nade da Hrvatska, unatoč svim pritiscima vremena, još uvijek nije izgubila svoju dušu.
Dok su sudionici Povorke ponosa prolazili zagrebačkim ulicama noseći zastave pokreta koji danas uživaju snažnu političku, medijsku i institucionalnu potporu diljem Europe, tisuće mladih ljudi sudjelovale su u Antunovskom hodu mladih noseći križeve, moleći krunicu i pjevajući pjesme Bogu. Ta slika nije bila samo vjerski događaj. Bila je snažna poruka da postoji generacija mladih koja odbija prihvatiti tvrdnju da su vjera, domoljublje, obitelj i tradicija relikti prošlosti koje treba spremiti u muzeje.

FOTO: Antunovski hod mladih

Ono što posebno upada u oči jest činjenica da se posljednjih godina u Hrvatskoj sve češće primjenjuju dvostruka mjerila kada je riječ o simbolima i vrijednostima koje smiju biti prisutne u javnom prostoru. Mnogi se još uvijek sjećaju polemika oko Hoda za život, oko zastava i simbola koji promiču zaštitu nerođenog života, dostojanstvo majčinstva i vrijednost obitelji. Upravo su ti simboli nerijetko proglašavani kontroverznima, nepoželjnima ili problematičnima za javni prostor. Istodobno, simboli rodne i identitetske ideologije ne samo da su prihvaćeni, nego se predstavljaju kao gotovo obvezni znakovi naprednosti i društvene osviještenosti.
Takva dvostruka mjerila kod mnogih građana stvaraju opravdan osjećaj nepravde. Jer ako je različitost doista vrijednost, onda bi trebala vrijediti za sve. Ako je javni prostor mjesto slobodnog izražavanja uvjerenja, onda bi u njemu jednako mjesto trebali imati i oni koji promiču kulturu života i oni koji zastupaju drugačije svjetonazore. Međutim, sve je više ljudi koji imaju dojam da problem nije u zastavama, nego u vrijednostima koje te zastave predstavljaju.
Upravo zato prizori s Antunovskog hoda mladih imaju težinu koja nadilazi jedan običan vjerski događaj. Na tim ulicama nisu bili politički aktivisti ni profesionalni zagovornici određenih ideologija. Na tim ulicama bili su mladi ljudi koji su bez srama pokazivali da vjeruju u Boga, da vole svoju domovinu i da smatraju kako je moguće istodobno biti moderan čovjek i ostati vjeran vrijednostima svojih predaka.

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

Objavu dijeli BOG JE TU © (@bog.je.tu)

Dok dio europskih političkih elita posljednjih godina sustavno pokušava izgraditi identitet kontinenta bez njegovih kršćanskih korijena, upravo su ti mladi pokazali da čovjek bez korijena postaje lako podložan svakom novom trendu, svakoj novoj ideologiji i svakom novom društvenom eksperimentu. Povijest nas uči da nijedna civilizacija nije propala zato što je bila previše vjerna svojim temeljima. Propadala je onda kada ih se počela stidjeti.
Nije slučajno ni to da se posljednjih mjeseci među hrvatskom mladeži spontano pjevaju i Thompsonove pjesme i pjesme slavljenja. To nije pitanje glazbenog ukusa. To je pitanje identiteta. U vremenu kada se mladima nudi kultura bez korijena, povijest bez ponosa i sloboda bez odgovornosti, oni traže nešto dublje. Traže pripadnost. Traže smisao. Traže povezanost s narodom kojem pripadaju i s Bogom u kojeg vjeruju.
Zbog toga je pogrešno ove dvije kolone promatrati samo kroz političku prizmu. Njihova razlika mnogo je dublja. Jedna vizija čovjeka polazi od pretpostavke da pojedinac sam određuje svoju istinu i da društvo mora neprestano prilagođavati svoje vrijednosti osobnim osjećajima. Druga polazi od uvjerenja da postoje trajne vrijednosti koje ne ovise o trendovima, anketama ili političkim kampanjama te da upravo one čovjeku daju stabilnost, smisao i unutarnju slobodu.
Možda upravo zato fotografije iz Zagreba nisu izazvale samo komentare nego i snažne emocije. Ljudi u njima nisu promatrali samo dvije skupine građana okupljene na dva različita događaja. U njima su prepoznavali mnogo dublji društveni i duhovni prijepor koji već godinama prolazi kroz Hrvatsku i Europu. Prepoznavali su sukob između kulture koja vjeruje da se budućnost može graditi odbacivanjem naslijeđenih vrijednosti i kulture koja vjeruje da se budućnost može graditi samo na temeljima koji su izdržali kušnje vremena.
Zato mnogi, gledajući te dvije kolone koje su istoga dana prolazile Zagrebom, nisu vidjeli samo dvije skupine ljudi. Vidjeli su dvije Hrvatske.
Jednu koja se sve više prilagođava duhu vremena, čak i onda kada taj duh vremena od nje traži da zaboravi tko je, odakle dolazi i na kojim je vrijednostima nastala.
I drugu koja se ne stidi svojih korijena, svojih svetaca, svojih crkava, svojih branitelja, svoje kulture i svoje vjere, jer razumije da narod koji izgubi svoje temelje prije ili kasnije izgubi i sebe.
Dok su jedni nosili zastave ideologije koja od čovjeka traži da neprestano iznova definira samoga sebe, drugi su nosili križ, simbol žrtve, ljubavi i nade koji je stoljećima oblikovao hrvatski identitet. Dok su jedni slavili identitete koji se mijenjaju s vremenom, drugi su pjevali Bogu. Dok su jedni tražili potvrdu u svijetu, drugi su smisao tražili iznad svijeta.

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

Objavu dijeli Stjepan Brčina (@stjepanbrcina)

Zato pitanje koje su otvorile dvije zagrebačke kolone nije pitanje tko je bio glasniji, medijski zanimljiviji ili politički podobniji. Pitanje je koja od tih dviju vizija ima snagu sačuvati dušu naroda, obnoviti obitelj, vratiti nadu mladima i ostaviti generacijama koje dolaze nešto više od zbunjenosti, podjela i ideoloških eksperimenata.
Jer Hrvatska nije nastala na prolaznim trendovima, nego na vjeri, žrtvi, obitelji i ljubavi prema domovini.
A budućnost, kao i uvijek kroz povijest, pripast će onima koji imaju hrabrosti ostati vjerni onome što jesu.

Medjugorje-info.com

View this post on Instagram

A post shared by Karlo Photography 📷 (@karloo_photo)

„Dok je koračala po kamenu, mislila je da se penje prema vrhu brda. A zapravo je koračala prema početku jednog novog života”, stoji u objavi. Fotograf je dodao kako nije mogao ni zamisliti da će jednog dana biti dio tolikih životnih priča. „Upravo zato svaki poziv za ovakav trenutak doživljavam kao veliku čast”, napisao je.

Fotografija para s križem i Gospinim kipom u pozadini, ali ostali prizori, brzo su izazvali pozitivne reakcije pratitelja, a objava je u komentarima dočekana s brojnim čestitkama i emotivnim porukama. Brdo ukazanja jedno je od najposjećenijih mjesta u Međugorju, a osim hodočasničkog značaja, sve češće postaje i mjesto posebnih osobnih trenutaka za vjernike iz cijelog svijeta.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

U ono vrijeme: Isus ugledavši mnoštvo, uziđe na goru. I kad sjede, pristupe mu učenici. On progovori i stane ih naučavati. »Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko! Blago ožalošćenima: oni će se utješiti! Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju! Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi! Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe!

Blago čistima srcem: oni će Boga gledati! Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati! Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko! Blago vama kad vas — zbog mene — pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas!«

Svećenik: pater Ivan Dominik Iličić.

„Mogao bih reći da je to mojih šest najljepših godina u životu. Zato što sam gledao raj svojim očima”, rekao je fra Danko.

Na pitanje gdje je gledao taj „raj”, odgovorio je vrlo konkretno.

„U ispovjedaonici”, kazao je.

Fra Danko je potom posvjedočio kako su u Međugorje dolazili brojni vjernici koji se sakramentu ispovijedi nisu približili desetljećima. Među njima su, kako je naveo, bili i oni koji se nisu ispovjedili 30, 40 ili 50 godina.

Posebno je izdvojio primjer čovjeka koji se, prema njegovim riječima, nije ispovjedio čak 70 godina.

„Jedan je bio i 70. Ja sam ga pitao kako je moguće, a on kaže da su tada u sedmoj godini primali ispovijed i pričest, jer je tada bila krizma”, ispričao je fra Danko.

Takve trenutke opisao je kao veliku radost za nebo, usporedivši ih s povratkom izgubljenog sina.

„To je velika radost za nebo ako se izgubljeni sin nakon 70 godina vratio kući. A to se u Međugorju događa non-stop”, poručio je fra Danko Perutina.

Njegovo svjedočenje u emisiji Hrvatskog nadzemlja bilo je usmjereno upravo na ono što mnogi hodočasnici i svećenici povezuju s Međugorjem, a to su obraćenja, ispovijedi i povratak ljudi vjeri nakon dugih godina udaljenosti od sakramenata.

U ono vrijeme: Isus, prolazeći, ugleda čovjeka zvanog Matej gdje sjedi u carinarnici. I kaže mu: »Pođi za mnom!«

On usta i pode za njim. Dok je Isus bio u kući za stolom, gle, mnogi carinici i grešnici dođoše za stol s njime i njegovim učenicima. Vidjevši to, farizeji stanu govoriti: »Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grešnicima?«

A on, čuvši to, reče: »Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. Hajdete i proučite što znači: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva. Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike.«

Trajni đakon: Vjekoslav Uvalić.