Zaviri li se, pak, u njegov životopis, otkriva se kako je taj slavni dominikanac osim glave pune znanja imao i neobično veliko, nesvakidašnje skromno srce, po čemu je i zaslužio naziv »najsvetijeg od učenjaka i najučenijeg od svetaca«.
Tako je i bilo. Toma Akvinski ubrzo, s 27 godina, postaje profesor, prvo u Parizu, potom Rimu i Napulju. Iz njegove »teološke radionice«, u kojoj je molitva neizostavno prethodila učenju, izlazili su nebrojeni spisi, himni u čast Euharistije, filozofska i teološka djela – sve do »Teološke sume«, kapitalnog i do danas jedinstvenog djela u kojem je svestrano obradio cijelu teologiju.
Uza sav silan intelekt, priznatost i slavu koju je stekao, Toma je uvijek ostao sasvim ponizan. Odlučno i čvrsto – baš kao i u danima kad je usprkos žestokom protivljenju obitelji, koja ga je željela vidjeti kao opata ili kardinala, odlučio postati član prosjačkog reda dominikanaca – odbijao je sve ponuđene počasti, priznanja i crkvene »činove«. Bio je toliko velik da je znao uvijek ostati malen. Najdivnije je to potvrdio u viđenju koje je imao pred kraj života kad ga je u jednoj dubokoj molitvi Krist s križa zapitao: »Ti si o meni tako lijepo pisao, što želiš kao nagradu?« Toma mu je odgovorio: »Samo tebe, Gospodine!« Da je doista bilo tako, potvrđuje to što je Toma Akvinski nakon tog viđenja jednostavno prestao pisati svoju »Teološku sumu«. Spoznavši Boga, sve napisano učinilo mu se »kao pljeva«, pa je djelo dovršio svečev učenik Reginald de Piperno.
Sv. Toma Akvinski umro je 1274. u samostanu Fosse Nuova kraj Rima, upravo kad je krenuo na opći sabor u Lyon. Svecem je proglašen 1323., crkvenim naučiteljem 1567., a danas, osim što će ga se neizostavno sjetiti oni koji krenu studirati teologiju (njima je Toma i sveti zaštitnik), mogu ga se sjetiti i svi ostali vjernici u trenutku kad zapjevaju divne stihove himna »Klanjam ti se smjerno, tajni Bože naš«, koji je također napisao taj izuzetni svetac.
