U to su mi se vrijeme događale i mnoge druge stvari, bila sam na rubu živčanog sloma. Tada nisam znala za Međugorje, planirala sam ići u Fatimu. U to vrijeme, jedna žena koja vodi hodočasnike u Međugorje, razgovarala je s mojim mužem i on mi je kupio avionsku kartu. Bila sam iznenađena, osjećala sam da moram poći i da sigurno postoji neki razlog za to. Dok sam se spremala za put, u majčinoj sam sobi pronašla jednu prelijepu Gospinu sliku na kojoj je pisalo Međugorje. Kad sam stigla ovamo, u sobi u kojoj sam odsjela bila je ista slika. Imala sam osjećaj da je moja majka htjela da dođem ovamo…
Otad dolazim svake godine, osjećam da me Međugorje podiže i daje mi snagu za dalje. Sve što budete tražili, sve će se ispuniti, samo se molite našoj Gospi. Bila sam u Fatimi, bila sam u Lurdu, ali ovo je posebno. Neki ljudi misle da mi u Međugorju po cijele dane klečimo i molimo, no Gospa kaže da postoji vrijeme za molitvu i vrijeme za opuštanje.
