Prvi puta do Međugorja je pješačio 2003., nakon što je godinama gotovo svake subote i nedjelje išao pješice od Zagreba do Marije Bistrice, otprilike 42 kilometra. Iako je do Međugorja oko 500 kilometara, Goran kaže kako ga je nekoliko puta prehodao gotovo lakše i s manje problema nego rute do Marije Bistrice, jer sve ovisi o tome u kakvu duhu čovjek krene na put.
S godinama naučiš što zapravo trebaš ponijeti
Prvi puta u Međugorje je krenuo s bratom jednog prijatelja, kad još obojica nisu imala dovoljno iskustva s tako dugim pješačenjem, pa su te prve godine sve radili pogrešno.
- Nosili smo previše stvari, čak i vreću za spavanje, koja je teška, a koju uopće nismo koristili. Zato danas nosim samo običnu prostirku, koja je lakša. Prijatelj je nosio i veliku svjetiljku s četiri baterije, koja je bila vrlo teška, a jednako bismo prošli i s manjom. Mi bismo noću odspavali, ustajali oko devet i do 10 se dobro najeli, pa tek tada krenuli na hodanje, i tako hodali po najvećoj vrućini. Sjećam se da je te godine bila suša, noge su nam bile prepune žuljeva i bilo nam je iznimno teško hodati - govori Goran.
Tek s godinama i iskustvom naučio je da treba nositi što manje stvari sa sobom (tako danas, na primjer, uzima pastu za zube koja je gotovo potrošena, kako bi težila što manje) te češće hodati noću ili tijekom hladnijih razdoblja u danu i odmarati se onda kad si umoran.
Najeo sam se pršuta od srca ne razmišljajući...
Ponekad se to poklopi s time da dođe do samostana u vrijeme kada još može pozvoniti i zamoliti za gostoprimstvo, no nerijetko se dogodi da pred vrata samostana dođe i u dva sata ujutro.
- Tada nema smisla zvoniti, pa se naslonim negdje u travi, blizu ulaza i odspavam do ujutro - kaže naš sugovornik. Priča kako mu se s prvog pješačenja u sjećanje usjekla i priča o tome kako su on i prijatelj hodali bez vode, žedni.
- Jednu noć smo prenoćili u samostanu u Vrlici. Župnik nas je počastio pršutom i sirom. Ono što je ostalo od večere ponudio nam je ujutro i još dodao, da ne bismo otišli gladni. Najeo sam se od srca, ne razmišljajući o tome da ćemo poslije takve hrane biti žedni. A taj dan nismo sa sobom ni ponijeli puno vode, jer smo trebali hodati uz jezero i računali smo da ćemo imati vode. No smetnuo sam s uma da je dobar dio puta uz Vrličko jezero neprohodan i tad još miniran, te da se nećemo moći spustiti do jezera - prepričava.
Kraj Zrmanje sam se uplašio za život
Kako su ga povremeno zvali s radija, da ih izvijesti o putu, neki su stranci koji su se vraćali s mora čuli da su žedni, pa su ih dočekali s dvije boce vode, kaže Goran.
- Na putu dalje, između Gračaca i Knina, računali smo da svakih 20-ak kilometara imamo selo, gdje ćemo se moći napiti i pojesti nešto, a Zrmanja je usput, pa nismo računali na žeđ. No opet smo zaboravili da bismo se prema Zrmanji morali spuštati barem dva kilometra, pa vraćati još toliko, i to po terenu koji nije lako prohodan. Tako smo opet ostali bez vode i tu sam se, zapravo, prvi puta uplašio za život, jer sam osjetio da sam se prestao i znojiti. Tada su nam stali neki Slovaci i ponudili nas gaziranom vodom koja je stajala u prtljažniku i bila je već vruća, što je inače odurno, no mi smo je popili u roku tri minute, kao da je najfinije piće na svijetu - govori Goran uz smijeh.
Tek na kraju tog puta doznao je da je prijatelj s kojim je pješačio cijelo vrijeme u ruksaku imao dvije boce vode, koje je čuvao jer ga je bilo strah da se doista ne nađu u situaciji da nemaju vode i ne mogu je nabaviti. Goran na put nikada ne nosi hranu, čak ni čokoladice, jer put planira tako da se usput može zaustaviti radi jela. Također, ne nosi tablete protiv bolova nego povremeno popije mineralnu vodu s magnezijem.
Prije svakog hodanja istezanje je obvezno
- No redovito se istežem, prije svakog hodanja, i to je sasvim dovoljno da nema bolova - kaže. Iako je naišao na zmiju, jedanput i na vepra, a kada zaspi negdje u travi, često ga probude psi, Goran kaže da najveća opasnost prijeti u prometu.
Jako je važno da imate tenisice broj veće od onih koje inače nosite, jer noga od hodanja može nateći i tako će vas manje žuljati. U njih obično stavim dva uloška, a između njih, na mjestima gdje noga najjače udara o tlo, zalijepim malo pjenaste gume ili tufere vate za čišćenje lica, kako bi tabani udarali na mekše, kaže naš sugovornik.
Najgori žuljevi obično se stvore na jastučiću ispod prstiju i mogu biti vrlo bolni. Ako osjetite da vas noga zateže, odnosno da bi se mogao stvoriti žulj, dobro je odmah započeti s mazanjem tog mjesta kantarionovim uljem. Tako ćete možda izbjeći da se žuljevi stvore. A kad se stvore, igla je najvažniji alat koji treba imati pri ruci.
Vunene čarape bez šavova daleko su najbolji izbor
- Puno je lakše hodati ako probušite žulj, i to na dva mjesta, tako da malo zadignete kožu. Na to treba staviti tufer od vate i dok hodate iscurit će tekućina iz žulja, pa mnogo manje boli - kaže iskusan hodočasnik. Dodaje kako je vrlo važno da su čarape vunene, bez šavova te da se povremeno treba presvući u natikače, također uz čarape.
Za žuljeve je, dodaje, najbolji lijek – prava, jaka kiša. Tad je dobro hodati u natikačama, jer će se noga namočiti i žuljevi obično nestaju.
I običan ručnik jedna je od najvažnijih potrepština na putu, ne samo da biste se imali čime obrisati kad se umijete nego i da se – rashladite.
- Kad je jako vruće, a govorimo o temperaturama i do 45 stupnjeva, najbolje ćete se rashladiti tako da namočite ručnik u vodu, ožmiknete ga, pa stavite na glavu, preko kape. Ne biste vjerovali kako to ugodno hladi - priča Goran. Dodaje kako je ručnik vrlo koristan i na početku, kad ruksak zna nažuljati ramena.
- Prvi i drugi dan ramena vas bole, a treći dan naramenice ruksaka mogu se usjeći u ramena. Zato je dobro podići naramenice palčevima, ili ispod njih postaviti ručnik, kako bi vas manje žuljalo. Već idući dan čovjek se navikne i ruksak više ne smeta - savjetuje.
Što ponijeti u ruksaku
Dvije rezervne biciklističke majice, bolje su od pamučnih jer se brže suše i neće vas nažuljati ispod ruksaka kada su mokre.
Nepromočive hlače koje se skidanjem zatvarača mogu pretvoriti u kratke hlače.
Udobne natikače i rezervne čarape, najbolje vunene i bez šavova.
Rezervno donje rublje i kupaće gaće.
Vodu, malo toaletnog papira, ručnik, manju svjetiljku.
Za više svjedočanstava kliknite OVDJE
