- Moj suprug Ivan i ja, još kao mladić i djevojka otišli smo u Međugorje, čisto iz tradicije i znatiželje. U našem tradicionalnom vjerničkom braku rodile su nam se četiri kćeri. Upravo u trenutku kada smo se otvorenog srca približili vjeri, našoj najmlađoj kćeri, koja je tada imala samo dvije godine i osam mjeseci, dijagnosticirana je rijetka autoimuna bolest – hemolitička anemija, a riječ je bolesti koja narušava prijenos kisika i ugljičnog dioksida.
Mjesec dana u izolaciji
Ta je bolest toliko rijetka da su nam u dubrovačkoj bolnici rekli kako je naša kćer prvi slučaj u 30 godina. Liječio ju je dr. Ernest Bilić, dječji pedijatar i onkolog. Završili smo u dubrovačkoj bolnici na Odjelu pedijatrije u izolaciji. Bila je to mala soba, a ja sam u njoj boravila zatvorena mjesec dana. Ta soba bez interneta, televizije, meni je postala kao mala crkva – kaže Ivana i nastavlja iskreno kako u tim počecima nije uopće znala koliko je bolest njezine curice ozbiljna.
- Nije imala dovoljan broj eritrocita i krvnih zrnaca, nije smjela doći u doticaj s drugom bolesnom djecom, i tih smo 30 dana nas dvije živjele same. To je bila prava korizma, to je bilo prije devet i pol godina. Bilo je strašno – ne poznam dijagnozu, dijete je malo, a liječi ga onkolog s jakom terapijom. Čim smo saznali kakva je to bolest, rekli su nam da će krv tražiti u ‘banci krvi’, ali nijedna joj nije odgovarala da bi je mogla primiti. Krenula je s terapijom - priča nam ova hrabra majka drhtavim glasom, prisjećajući se najtežih dana u svom životu.
- Dijete nema ni tri godine, leži u krevetu i kaže: ‘Razmišljajte drugo Otajstvo’. Moj muž i ja smo se pogledali u šoku, a on je uzeo mobitel i snimio to što je rekla. Više puta je ponovila: ‘Moli, majko, moli...’ Kada bi se malo razigrala, često je pjevala: ‘Isuse, ljubim te...’ To su za nas već bili znakovi. Primjećivala sam da je nešto drugačije, da u sobi vlada poseban mir. Bilo mi je izrazito teško, prolazila sam svoj križni put, ali unatoč tome, osjećala sam milost - prisjeća se Ivana kao i svih dobrih ljudi koji su joj slali poruke kako mole za Milu.
- Javljali su mi se ljudi da su u Lourdesu da mole za Milu. Molitvene zajednice iz cijele zemlje slale su nam podršku. Naš župnik, don Marko Stanić, također je molio. Bilo je znakova koji su nam davali nadu, iako su nas liječnici pripremali i na najgore ishode. Nakon trideset dana liječenja, odlučili su nas pustiti kući, ali s uputom da svaka dva dana dolazimo na vađenje krvi. Terapija je nastavljena, a vrijednosti na krvnim nalazima nisu se popravljale. Naša djevojčica se zbog bolesti fizički promijenila, ali u svemu tome vladao je neki neobičan mir u meni i cijeloj obitelji. Tada sam, na nagovor prijatelja, odlučila otići u Međugorje na tri dana, na susret molitvenih zajednica iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Krenula sam u petak, upravo na dan kada su Milini nalazi bili lošiji – priča nam Milina majka:
Miris ruža
- Već tada sam osjećala znakove. Otac Salvatore Martinez, Papin izaslanik, govorio je na talijanskom, a u jednom je trenutku pogledao baš mene i pozvao me na binu. Prstom je pokazao na mene i rekao: ‘Vi, gospođo, dođite na binu.’ Taj susret bio je izuzetno emotivan i dirljiv. Kada sam se vratila na svoje mjesto, osjetila sam da mi Gospodin nešto poručuje, da Duh Sveti čuje zašto sam došla. Kada sam izašla iz dvorane, sjetila sam se časne Svjetlane Rezo, koja je molila za ljude i vraćala vjeru u Božju milost. Ispred dvorane sam srela časnu s bedžem na kojem je pisalo Svjetlana Rezo. Rekla sam joj da sam iz Orebića i da imam bolesno dijete. Ona me uzela za ruku i rekla: ‘Majko, dobit ćeš milost.’ To je bio drugi znak. Treći znak dogodio se kada sam otišla na Podbrdo rano ujutro. Bilo je malo ljudi, a dok sam se penjala, osjetila sam miris ruža. I druga i treća osoba su to osjetile. Taj miris nas je pratio sve dok nismo stigli na vrh brda, gdje je Salvatore Martinez molio za moje bolesno dijete. Za vrijeme večernjeg klanjanja dok sam gledala u Presveto Tijelo Kristovo - hostiju izloženu u pokaznici vidjela sam sliku živog srca koje pulsira. Ta slika mi je potvrda i otkrivenje najveće istine a to je da je živi Bog prisutan u tom malom komadu kruha. Koja je to ljubav za nas?
Nakon povratka kući iz Međugorja rekla je suprugu ‘ne znam što Gospodin želi od naših života i od naše djevojčice Mile Magdalene, ali znam da su, nakon našeg vjenčanja i rođenja četiri kćeri, ovo bila najljepša tri dana koja nam je Gospodin poklonio’.
- Znala sam samo da nas Gospodin ljubi i da je milostiv. Idući dan, 13. travnja, otišli smo u dubrovačku bolnicu, rano ujutro, sa svim stvarima. Liječnici su odmah uzeli krv, a Miloj su svako 2-3 dana vadili krv. Prošla je kroz težak period kao dijete koje su liječili kao bolesno, ali cijelo vrijeme nosila je jedan izraziti mir, mir koji nije bio od ovoga svijeta. Na odjelu su je odmah prepoznali i brzo obradili njene nalaze. Nakon 10 minuta rekli su: ‘Ivana, nalazi su gotovi.’ Već sam znala kakvi će biti, koliko će se popraviti krvna slika. Kada sam primila nalaze i vidjela da nema zvjezdica da su krvni nalazi bili savršeni, vrisnula sam. Nosila sam još jednu epruvetu krvi za transfuziju koja je trebala biti poslana u Zagreb. Ušla sam s tom epruvetom u bolničku kapelicu i plačući zahvaljivala na čudu, na njenoj novoj krvi, na savršenim nalazima. Kada sam se vratila gore, doktorica je bila u čudu i rekla je da možda trebamo ponoviti nalaze. Rekla sam joj: ‘Doktorice, ona je ozdravila po zagovoru Majke Kraljice Mira.’ Ona je inzistirala na ponovnim nalazima, ali i oni su bili savršeni. Pustili su nas kući, a za dva dana su ponovili nalaze i opet su bili savršeni. Tako je bilo i nakon četiri, sedam, deset dana... Nikada više nije bilo problema s njenom krvlju – iskreno tvrdi Ivana koja često svjedoči o ovom čudu.
Obiteljska molitva
- Kad svjedočim ljudi misle da je najveća milost to što je naše dijete ozdravilo, ali ja kažem da je najveća milost obraćenje obitelji. Naša se obitelj promijenila. Prvi u našem životu je dragi Bog, svakodnevna euharistija, molitva u obiteljskom domu, u zajednici Henok ali i za sve potrebne koje nam dragi Bog stavi na put. Obraćenje traje cijeli život i Gospodin nam uvijek daje nove prilike za dobro kako prema drugima tako prvo prema Njemu jer kako naša Gospa kaže: ‘Kada bi znali koliko vas ljubim, plakali bi od radosti!’ - zaključuje Ivana Roso koja je svjedočanstvo o Milinom ozdravljenju predala Uredu u Međugorju, i u Vatikan papi Franji.
