Navodim i jedan osobni primjer koji to potvrđuje. Kad smo se 1996. jedne večeri oko 21 sat vratili iz Gospina svetišta Vepric, gdje je fra Slavko propovijedao, nešto smo uzeli za večeru, zatim bili smo malo s fratrima, a onda je fra Slavko ustao. Ustao sam i ja i krenuo za njim. Umjesto da pođe prema kući u kojoj je spavao, on odlazi prema svome autu. Pitam ga kamo će, o on odgovara: "Danas nisam bio ni na jednom brdu, a ti ajde spavati. Kasno je." I krenuo sam prema kući u kojoj sam imao sobu, ali mi je pred njom kroz glavu protutnjala misao: "Ako fra Slavko može, zašto ti ne možeš?"
Potrčao sam i stigao ga kad je okrenuo automobil i upravo se uputio prema glavnom putu. "Kamo ćeš?" upita me. "Idem i ja s tobom!" odgovorim mu. U sebi sam osjećao da mu je bio drag moj potez. Znam da mi takvo što nikada ne bi sugerirao, ali je volio vidjeti da netko drugi ima volje za nešto što mu nije zapovijeđeno uraditi, da je raspoložen za molitvu i rad i da se želi angažirati. Bura je puhala onako kako to običava puhati u Hercegovini. S okolnih je snjegom pokrivenih planina donosila hladnoću od koje se teško moglo potpuno zaštititi. Krenuli smo prema Bijakovićima, na Brdo ukazanja.
U automobilu smo razmjenili tek pokoju riječ. Kad smo izišli iz auta i krenuli uz Brdo, fra Slavko je navukao kapuljaču na glavu i prekinuo razgovor. Osjetio sam da je počeo moliti. I ja sam se pokušao usredotočiti na molitvu iako zbog hladnoće to nije bilo baš jednostavno. Tada sam osjetio što znači imati ljubavi prema nekome. Kolika motiviranost i žrtva stoje iza toga!? Ni kasni sati, ni bura, ni umor, ništa fra Slavka nije moglo zaustaviti da ode na Podbrdo. Ljubav prema Gospi bila je snažnija od svega.
Glasnik mira
