Njih će se prisjetiti gost emisije ILIJA ZIRDUM, branitelj, hrvatski vojni invalid, predsjednik Moto Kluba Vinkovci, i MMA kluba Valens, te suprug i otac dvojice šesnaestogodišnjih blizanaca Jakova i Erika.
Ilija će također posvjedočiti o snazi osobne i majčine molitve te zagovora Kraljice Mira, koji su ga, u to čvrsto vjeruje, spasili od sigurne smrti, neamputiranja noge i ruke i u cijelom oporavku. A kasnije, nakon dugo godina neplodnosti u braku, opet je po molitvi postao otac dvojice sinova. Emisiju uređuje i vodi Paula Tomić.
Ilija Zirdum bio je tog ljeta 1991. godine dvadesetogodišnji mladić, koji se tek vratio sa služenja vojnog roka u JNA. Nakon čišćenja Ličke i Banijske u Borovu Naselju, Ilija se 7. srpnja na vinkovačkom stadionu priključuje Zboru narodne garde i postaje dijelom nedovoljno spominjanih, ali legendarnih Daltona koji su ratno ime ponijeli u čast tragično ubijenog specijalca Ivice Vučića-Daltona u Borovu Selu 2. svibnja 1991. U smjenama sa stadiona odlazili su na akcije u Mirkovce, kod vojarne i na Lužac, a najdulje su držali Kukuruzni put odnosno Bogdanovce, sve do njihova pada 10. studenoga.
Okupacijom Cerića i Marinaca našli su se u okruženju odbijajući pješačke i tenkovske napade Arkanovih Tigrova. Dečki sa stadiona – Daltoni – dva voda Vinkovčana, Županjci, par specijalaca i dečki HOS-a kao ispomoć pristigla sa Sajmišta po Dedakovićevoj zapovjedi, nešto Vukovaraca i mještani s puškama u podrumu, ukupno njih četrdesetak, sjeća se.
Ilija svoj drugi rođendan slavi 29. listopada. Ranjen je sa šest metaka jedanaest dana prije pada mjesta: “Ušli su duboko u selo pješadijom iz smjera Lušca. Prijatelja preda mnom snajper pogađa u vrat. Istrčao sam povući špagu malog topa gađati tenk koji je izašao na cestu. Pogođen sam rafalno u nogu, petu, koljeno, but, drugu ruku i nogu. Sasjeklo me sa svih strana. Ostao sam ležati, puzao, teturao, zaradio gangrenu i nakon sljedećeg napada rekao sam sebi, nećeš više ostati, nema šanse”, priča.
U majici kratkih rukava, gaćicama i bos kreće prema selu šepajući. Nakon bliskog susreta s tenkom pred kućom pokojnog Ivana Baruna, on i baka Mara bježe u kukuruze gdje leži četiri sata. Tenk je zapalio kuću, a transporter na liniji pucao po njima. Navečer kreću u proboj put Vinkovaca. Dva su puta preplivali Vuku, prošli na 50 metara od njegovih dečkiju koji će za koji dan izginuti u Štafeti smrti. Do ulaza u Nuštar je praktički dopuzao odakle ga je naše dostavno vojno vozilo s hranom odvezlo u bolnicu. Zamalo je ostao bez ruke i noge. Uslijedilo je tri godine rehabilitacije i plastično koljeno, “suvenir” tih dana.
Kaže, išao je srcem i inatom dvadesetogodišnjaka vođenog ljubavlju prema domovini. Spasio ga je, reći će, instinkt za preživljavanje i molitva majke te zagovor Kraljice Mira, koji su bili i razlog brojnim herojstvima ondašnjih dečki spremnih na sve.
