Dobar dan svima, ja sam Ivana i majka sam dvojice sinova. Starijeg sina Duju (10) sam dobila sa 21 godinu, neplanirano dok sam bila u vezi sa svojim sadašnjim suprugom. To je bio prvi put u mom životu kad sam bila suočena sa strahom, šokom i mogućnošću induciranog pobačaja. Jedan ginekolog mi je tada rekao: “Godine vam ništa ne znače, imam ja i žene sa 30 godina koje ostanu trudne pa nisu spremne.” I to je jedina rečenica od tada koja mi je i danas ostala urezana u sjećanje i koja se isprepliće kroz razne situacije u mom životu. Nisi spreman kad osjetiš da si spreman, već kad odlučiš biti spreman. I zasigurno nemaš pravo oduzeti život pod svojim srcem zbog straha, zbog te tvoje obične blokade u mozgu. Čovječe, poradi na tome.
Toliko je puno situacija u životu u kojima smo suočeni sa strahom, nespremnošću, šokom i ako smo se ili jednom odlučili ili nas je život natjerao da skočimo i da se usudimo, vjerujem da je za svakog od nas to bilo oslobađajuće iskustvo. To je i ovo moje prvo dijete bilo meni.
Ubojstvo po zakonu
No ono zbog čega zapravo stojim danas ovdje je ovo moje drugo dijete. Bepo Emanuel koji za mjesec dana puni 4 godine i ima Down sindrom. Stojim ovdje i borim se u ime života sve djece sa Down sindromom, svakog začetog ploda. Hodam protiv najvećeg oblika diskriminacije ljudi sa trećim kromosomom na 21. paru, a to je njihovo ubojstvo još u majčinoj utrobi. Samo to je dovoljan razlog da u Republici Hrvatskoj dijete bude po zakonu ubijeno u majčinoj utrobi. Još ti to ginekolozi moraju i naglasiti na pregledu tamo negdje kad ti preporučuju test za otkrivanje kromosomskih grešaka i drugih anomalija. Da je to ubojstvo po zakonu.
Mi ovdje nismo došli samo da mijenjamo taj zakon, mi smo ovdje došli da mijenjamo vaša srca. Da nas čujete, da nas vidite i da se ne bojite. A ako se bojite, da znate da sam se bojala i ja, a da se sada ne bojim više ničega i nikoga. Da sam potpuno oslobođena od straha, svih nametnutih normi i vrijednosti jer su lažne. Jer nas lažu, jer su me lagali da je strašno, jer su me lagali da je teško. Zapravo je najljepše što sam ikada u svome životu doživjela i da mogu vratiti vrijeme i birati, nikada mu ne bih makla taj Down sindrom i to će vam reći apsolutno SVAKI roditelj djeteta sa Down sindromom. Nemoguće je da svi lažu. Pa čega se mi zapravo onda bojimo? Tko nam je to učinio?
Znate li kako je započeo holokaust? Definicija holokausta obuhvaćala i nežidovske žrtve nacističke kampanje, među njima i pacijente Akcije T4 koji su bili mentalno i fizički zakinuti i po zakonu eutanizirani masovno u logorima. To je najraniji način kojim je započeo holokaust, potom je slijedio genocid. Tog 27. siječnja svake godine svi se prisjećamo riječima: “Ne ponovilo se nikad više.” Ali ponavlja se, svaki dan. I zove se eugenički pobačaj. Licemjerje na svome vrhuncu.
Borba koja je kula od karata
Osvrnut ću se i na prošlogodišnji govor Slovenke Urše koja je spomenula slučaj u Sloveniji kada je ubijeno dijete u 36. tjednu trudnoće u majčinoj utrobi samo iz razloga jer je imalo Down sindrom. Moj Bepo Emanuel je rođen u 37. tjednu. Tjedan dana razlike. I onda je rekla da je to samo jedan od mnogih takvih. Svi ste zgroženi, znam. A zločin nije ništa veći od onoga kada je dijete ubijeno u 12. tjednu jer je otkriven Down sindrom. Jer po Ustavu RH život počinje od začeća. Možda sam trebala napraviti transparente sa fotografijama takve raskomadane djece, možda bi onda svima bilo jasnije što čine.
No da se vratim na diskriminaciju, dok god se borimo za neka prava naše djece i ljudi sa invaliditetom, a ne borimo za zaštitu njihovog života od začeća, ta borba je kula od karata. Ta borba nema uporišta, nema temelje. Ta borba nema Istinu, onu jedinu Istinu od koje smo svi stvoreni. A to je dragi Bog. Pred kojim smo svi isti.
Prošle godine sam bila skromna pa sam rekla ako odvratim i samo jednu majku da pobaci dijete sa Down sindromom da sam svoje postigla. Ove godine želim da SVAKA MAJKA odustane od eugeničkog pobačaja. Od prekida trudnoće zbog bilo kakve malformacije. Primila sam prošle godine razna svjedočanstva majki koje su u trudnoći dobile prognoze da će dijete živjeti samo par sati ako se rodi živo uopće. Te majke koje su u vjeri i ljubavi dočekale svoje dijete koje im je umrlo na rukama primile su MIR. Poljubile su svoje dijete. Ubojstvom toga mira nema.
Oduševilo me moje dijete sa Down sindromom
Oduvijek sam bila netko tko je s ljudima volio dijeliti dobre vijesti, pozitivne priče, svoje znanje, dobre i provjerene recepte. Sve ono što me oduševljava i na taj način inspirirati druge da se okušaju u nečem novom. Pa tako me evo oduševilo i ovo moje dijete sa Down sindromom. Oduševila me sama trisomija 21. Istina je da ponekad uz nju dođu još neke bolesti kao što su u našem slučaju koje su zapravo jedini težak dio svega.
Ali zdravo rođeno dijete vam nije nikakva garancija za sretan i ispunjen život. Uvjerila sam se u to više puta na samom odjelu intenzivne njege nakon Bepovih operacija. Pored njega su paralizirana ostajala zdrava djeca od posljedica gušenja, umirala zdrava djeca zbog nesreća…Ne igrajte se Boga.
Odgoj djece sa Down sindromom puno je ljepši i lakši nego odgoj neke djece urednog razvoja. Kako evoluira čovječanstvo, tako evoluiraju i oni, ljudi sa trisomijom 21. I rađaju se sa manje poteškoća nego prije. Mi evo nismo imali taj lakši put, nas su zadesile neke zdravstvene poteškoće koje smo morali proći i operirati. Ali ljudi evo nas, može se i to. U ljubavi se sve može. Ljubav kojom majka ljubi i podiže svoje dijete slična je ljubavi kojom Bog ljubi nas. Kažu da je Njegova ljubav još veća. Ja sam se u to uvjerila. Bog sve okreće na dobro onima koji ga ljube. I za kraj izrecitirala bih jednu divnu pjesmu za svako začeto dijete i za svakog čovjeka koji se nade pred teškoćom u svom životu.
S ljubavlju neba stvarao te Bog,
K’o glinu valjao na dlanu svom.
Stvarao je biće nalik sebi,
Ljepotu raja utisnuo tebi.
Čovječe, tako si dragocjen u Božjim očima.
Pruži ruku, prepusti srce Božjim stazama.
Jer Ljubav Njegovo ime je, jer On beskrajno voli te.
