Na upit kako je, fra Slavko se povjerio Zdenku Martinoviću zvanom Kljuca, mladiću koji se više godina nalazio u Međugorju i kojeg je fra Slavko poznavao i duhovno vodio: „Nisam ti dobro nikako!“ Zdenko također svjedoči kako bi mu u trenucima kušnje fra Slavko običavao govoriti. „Samo naprijed, ti sudjeluješ u ostvarenju Gospinih planova u Međugorju!“ Nadodaje i kako je fra Slavkova osobina bila ta da je znao pokuditi, ali i pogladiti. A najviše od svega volio je ISTINU!
Taj dan, petak 24. 11. 2000. bio je kišan. Još je to juto slavio sv. Misu u Zajednici Cenacolo i održao predavanje za hodočasnike iz Koreje u dvorani Ivana Pavla II. Poslije podne, oko 14 sati, na početku križnog puta djelovao je samo malo blijeđe nego inače. Kod 12. postaje (Isus umire na križu) kleknuo je na koljena, stavio glavu među ruke i intenzivno molio. Na vrhu, okružio je jedanput oko križa i pokupio je smeće (jednu praznu plastičnu bocu).
Pri silasku, obratio se hodočasnicima riječima: „Pazite kuda hodate jer je sklisko!“ Zatim se zaustavio u blizini četrnaeste postaje i počeo zvati svoju sekretaricu „Rita... Rita!!!“ i samo se lagano spustio na zemlju. Zdenko zajedno s Ritom mu se približio i uhvatio ga za ruku.
Fra Slavko se ležeći tresao, a Zdenko mu je stavio svoju duksericu ispod glave. Trznuo je glavu nadesno prema mjestu gdje je bila njegova tajnica Ritta Falsetto, pjena mu je potekla na usta i izdahnuo je. Zdenko mu je zavrnio habit kako bi došao do zraka – vidio je da fra Slavko oko vrata nosi mali znak TAU, a oko desne ruke imao je svezanu bijelu krunicu kao znak čistoće. Nakon toga je došao Patrick Letta s jednom francuskom doktoricom kako bi ga pokušali reanimirati, ali bilo je bespotrebno.
Svi su se smijenjivali noseći ga dolje, svatko ga je htio nositi. Kod 10. postaje došli su momci iz Cenacola i donijeli su nosiljku na koju su stavili fra Slavkovo tijelo. Od njih pedesetak prisutnih hodočasnika, nitko nije pao, iako je bilo klizavo i mokro jer su se svi skupili oko tijela fra Slavka poput stada koje slijedi svog Pastira.
Na petoj postaji (Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ) dotrčali su do njih fra Svetozar i liječnik iz Hitne. Liječnik je konstatirao smrt, a fra Svetozar je fra Slavku sklopio vjeđe i učinio znak križa te rekao: „Samo veliki ljudi umiru u molitvi!“ te momcima dao naredbu da ga polako snesu dolje gdje ih je čekao kombi Prve pomoći. Zanimljivo da je upravo fra Svetozar „pomogao“ fra Slavku tako što je preuzeo vođenja Majčina sela nakon njegove smrti.
(Po svjedočanstvu pokojnog Želimira Mustapića, bivšeg člana Zajednice „Milosrdni Otac“)
Paula Tomić/medjugorje-info.com
