U brojnim franjevačkim samostanima i crkvama proslaviti će se svečanim obredima, molitvom i druženjem. U nastavku vam donosimo tekst fra Ivana Šarčevića koji pokazuje kako Franjin put svetosti, unatoč tome što je danas tako voljen i idealiziran, zapravo nije bio nimalo lagan.
Današnji blagdan i za franjevce, a naročito za one koji to nisu, izaziva ne male nesporazume. Naravno ako se o ranama svetoga Franje želi uopće razmišljati, a ne sve lakovjerno prihvaćati zdravo za gotovo. Već sam naziv rane od početka stvara poteškoće. Grčko-latinska riječ stigme, koju koristi većina spisa, drugoga je značenja od naše riječi rane, i čini se da bi – ako se uopće govori o Kristovim znakovima na Franjinu tijelu – bilo ispravnije govoriti o stigmama nego o ranama.
Prvi izvori o Franjinoj viziji krilatoga serafa na La Verni i ne spominju «rane». Rana nema ni na prvim Franjinim slikama. Rane se ne spominju ni u buli kanoniziranja 1228., a kako vrijeme bude prolazilo i udaljavalo se od Franjine smrti, promijenit će se i mišljenje o ranama, i sam papa Grgur IX. koji je krajnje sumnjičav pri aktu kanonizacije, mijenja mišljenje. Sve će se više govoriti, najprije o utisnutim znakovima/ožiljcima čavala na tijelu, na rukama i nogama, pa će se doći do rana koje dolaze izvana, ne iz samoga tijela uslijed mističnoga zanosa, i to o pet Isusovih rana s križa, dakle ne više o ranama na rukama i nogama, nego i o onoj velikoj rani na desnom boku (premda se u evanđeljima ne govori koji je Isusovom bok vojnik probo), a sve s ciljem da se Franju što više suobliči Raspetom Isusu (Ch. Frugoni), da se od La Verne učini franjevačka Kalvarija.
Ni o jednom svecu nema više spisa i rasprava kao o Franji Asiškom, a jedna od vrlo raspravljanih tema upravo su rane. Koliko se do sada zna, Franjo je prvi u povijesti kršćanstva za kojeg se vjeruje da je na svome tijelu nosio Kristove rane. Apostol Pavao je kazao za sebe u Poslanici Galaćanima (6,17) da nosi Kristove biljege (sigmate) na svome tijelu, ali se to prema tumačima ne odnosi u doslovnom smislu na rane, nego na ožiljke zlostavljanja poradi Krista. Franjo, dakle, prije sebe nema nikoga koga bi naslijedio ili imitirao, osim i dalje samoga Raspetoga Isusa.
Velika kušnja na La Verni
U nesagledivoj literature o Franji razna su i tumačenja njegovih rana. Nastojimo reći najosnovnije i ponuditi neke poruke za nas danas, svjesni, zacijelo, velike vremenske distance i razlika vrijednosnoga sustava od nas i Franjine La Verne. Ove godine je točno 800 godina od spomenute vizije serafa i primljenih znamenja Isusovih rana.
Od početka franjevaštva Franjine rane su praćene raznim i suprotstavljenim interpretacijama. Do samoga događaja ne možemo doći, jer nema nijednoga povijesnog dokumenta, kao ni očevica toga događaja. Nastranu kasnije mitologizacije. Ni Franjo u svojim spisima nigdje ne govori o svojim ranama, kao ni najraniji izvori. Osim kratke zabilješke brata Leona, prvi put rane spominje brat Ilija, Franjin zamjenik u okružnom pismu svoj braći u povodu Franjine smrti. I pritom piše da se Franjo «prije smrti pojavio razapet, na svome tijelu noseći pet rana, koje su doista biljezi Kristovi». Prema Ilijinom pismu rane su bile crne od čavala, a imao je i ranu na boku koja je krvarila.
Podugi izvještaj o ranama, uz paranetsku i hagiografsku notu, donosi Toma Čelanski, pisac Franjina životopisa vjerojatno i po narudžbi pape Grgura IX., bliskoga Franji i njegovu pokretu, nekadašnjem kardinalu Hugolinu, zaštitniku i posredniku Reda kod Rimske kurije.
Krenulo je otprilike ovako. Gotovo točno dvije godine pred svoju smrt, u rujnu 1224., prema nekima na sam blagdan Uzvišenja svetoga križa, Franjo Asiški je dobio Kristove rane na La Verni. Na tu šumovitu goru, poklon imućnoga prijatelja, na Apeninima, na razmeđu Umbrije, Toskane i Romanje, Franjo se uputio malo prije Velike Gospojine da bi od te svetkovine pa do Miholjdana obavio svoju drugu korizmu (četrdesetnicu).
Gotovo svi životopisci i tumači slažu da se Franjo povukao u osamu nakon intenzivnog života među braćom. Tražio je utjehu odozgor jer se našao u nimalo laganoj krizi života, u velikom iskušenju. Četiri je godine od kako se Franjo vrati s puta na Istok, kako se odrekao vodstva svoga bratstva (religio) koje je od male desetine braće, godine 1210., eksponencijalno naraslo u vremena njegova boravka na La Verni nipošto ispod 3000 članova; i franjevci su raširili svoje djelovanje od Italije do Palestine, Pirineja i Ugarske, sve do njemačke Saksonije, Škotske i Engleske.
Franju je, čini se, zadesila prava sudbina «sveca», ako i ne kažemo sveca, sigurno iznimnoga čovjeka i uzor-vjernika. Našao se u situaciji svoje posljednje životne bitke, pred pitanjem smisla svoga života i njegova značenja za braću, za novi Red, pred pitanjem suvišnosti i smetnje. Ništa toliko ne pojašnjava to njegovo stanje velikoga iskušenja kao njegova priča o savršenom veselju koja se baš smješta u te godine (G. G. Merlo). Ona može biti ključ da se razumije odnos njegove braće prema njemu.
Smatrali su ga svetim, ali su se izmicali od njega. Posljednje godine, piše R. Manselli, bile su «njegovo istinsko i veliko mučeništvo. Još su ih bolnijim i tragičnijim činila ovakva ponašanja, zlovoljne reakcije onih koji su ga počeli doživljavati čak i kao smetnju, sigurno kao dragog i izvanrednog, ali ipak kao smetnju.» Zato je osama La Verna bila logično traženje božanske utjehe! Franjo se osjećao osamljenim!
U usporedbi o savršenom veselju poučava Franjo svoga vjernoga pratitelja Leona da savršeno veselje ne bi bilo u tome ako bi čak svi učeni pariški profesori, ili svi moćni kraljevi i carevi postali franjevci, niti ako bi fratri činili čudesa, ozdravljali bolesne ili govorili sve jezike, niti u tome ako bi bili u stanju obratiti sve nevjernike na kršćanstvo. Savršeno veselje bilo bi mirno i ponizno, s praštanjem i ljubavlju, prihvaćanje drske negostoljubivosti od strane vlastite braće, prihvaćanje odbacivanja i prezira.
Veli Franjo i njega, samoga brata Franju, promrzla i gladna, žedna i umorna od puta, kad bi se pojavio u samom srcu franjevaštva, u najdražem mjestu njegova života, u Porcijunkuli (Mariji Anđeoskoj, ako bi fratri otjerali s vrata da im ne smeta. I to nimalo slučajno, nego posve svjesno, ne zamjenjujući Franju s nekim drugim, ni s prosjakom.
To je najteže iskustvo mnogih (od roditelja do prijatelja), a posebno dobrih, moralnih (svetih) ljudi u odnosu prema nezahvalnim bližnjima, iskustvo da se čak smeta i da je se teret onima kojima si darovao sve. Nakon što se imenom predstavio, priča Franjo Leonu, negostoljubivi fratar odgovara: «Odlazi! Ti si prost i neuk! [Vade, tu es unus simplex et idiota!] I više nam ne dolazi! Ima nas mnogo i različitih [tot e tales] i ne trebamo te.» [De vera laetitia, Biblioteca Nazionale di Firenze, Merlo 106]. Ova pripovijest hoće ukazati na problem, a ne predstaviti povijesni događaj: Franjo osjeća da ga njegovi više ne trebaju, da ih je puno, da su moćni i da im samo može smetati. [O smetnji će vrhunski književno pisati mnogo stoljeća kasnije i Dostojevski u susretu Velikog inkvizitor s Isusom.]
Kako god ovo «savršeno veselje» bila literarna invencija, ipak daje naslutiti da Franjo, «Božja luda», nije bio prilagodljiv i «normalan», nego «neugodan svetac» za svoje sljedbenike. Na La Verni, govori se o «velikom iskušenju», Franjo je u tjeskobi što će nastati od njegova ideala i plana, što od nasljedovanja Isusa Krista, što će fratri učiniti u pogledu: na siromaštvo, na posjedovanje novca, na izgradnju velikih i tvrdih kuća (samostani), u pogledu na studij, skupe knjige, profesuru, u pogledu na društveni utjecaj, na privilegije koje braća sve više traže i dobivaju od pape i biskupa i od civilnih vlasti…
Važno je u ovom kontekstu primijetiti da Franjo nije dao braći ime najmanji, nego manji. Fratar je uvijek u odnosu (komparaciji) s drugima manji, nikada prvi, nikada, naj, ni u poniznosti, ni u duhovnosti, ni u pobožnosti. To će, kako dobro zamjećuju neki tumači, kasnije od njega učiniti njegovi fratri, pogotovo učeni Bonaventura. Oni će franjevački minoritas zamijeniti s minoritizmom, duh poniznosti i podlaganja (natura subordinativa), pretvoriti u duh nadmoći (natura dominativa) (G. G. Merlo). Stvar je, dotičemo tek površno ovo teško pitanje, duhovne nadmoći, oholosti u vjeri, najtežega grijeha iz kojega znaju proizići ne samo duhovni prezir prema slabijima u vjeri, nego olako etiketiranje drugih kao «nevjernika» što u nekim slučajevima dovodi i do nasilja, svetoga terora, i ubijanja u ime vjere, u ime «boga».
Franjo je htio ne u ranama nego u načinu posve siromašnoga života, u njegovu primjeru nasljedovanja evanđelja, naročito u gubavcima i isključenima, u patnjama i stradanjima onih besklasnih, onih izvan društva, u potrebitoj braći i sestrama, da u takvima njegovi braća i sestre prepoznaju samoga Isusa patnika, Isusa izranjena, Isusa potrebita pomoći.
Brza institucionalizacija Reda, pravno reguliranje života kroz zakone i Pravilo (1223.), dakle juridiziranje evanđeoskoga ideala, a povrh svega pohlepa za imanjem, novcem i za vlašću i pozicijama, sve je to Franju dovodilo u tjeskobu, jer brze preobrazbe svoga pokreta nije čak mogao ni pratiti. Poznate su i neke zgode koje donose njegovi životopisci kako Franju mnogi fratri nisu osobno poznavali, a neki su se osjećali samodovoljni, oholi zbog broja i raširenosti po svijetu, pa bi na Franjine zahtjeve i molbe reagirali s visoka, samodovoljno, i ako bi ga i poslušali, činili su to zlovoljno, bez zanosa. Poštivali su ga, ali im je postajao teret, pa su voljeli da je što dalje od njih. Smatrali su ga svetim, ali su se izmicali od njega. Posljednje godine, piše R. Manselli, bile su «njegovo istinsko i veliko mučeništvo. Još su ih bolnijim i tragičnijim činila ovakva ponašanja, zlovoljne reakcije onih koji su ga počeli doživljavati čak i kao smetnju, sigurno kao dragog i izvanrednog, ali ipak kao smetnju.» Zato je osama La Verna bila logično traženje božanske utjehe! Franjo se osjećao osamljenim!
Od mističnog viđenja preko stigmata i fizičkih rana
U Prvom životopisu Toma Čelanskita smješta čudesni događaj u ćeliju na La Verni, i diskretno piše o Franjinu viđenju propetoga serafa i o ožiljcima u obliku čavala koje je zadobio, kao i o probodenom boku kopljem. Čelanski naglašava da je Franjo skrivao rane ne samo pred strancima nego i najbližima. «Pred stranima je to najpomnjivije skrivao. Oprezno je skrivao i pred najbližima tako da ni njegova braća pobočnici ni njegovi najvjerniji pratioci dugo nisu za nju znali [ranu na boku]. […] Običavao je rijetko kome ili nikome otkrivati izvanrednu tajnu.»
Strašio se, nastavlja Čelanski, da ne bi zbog darovane posebne ljubavi, trpio neku štetu. I odmah, što je iznimno zanimljivo i što ovaj životopisac i Franjin suvremenik piše da se Franjo ustezao sve povjeriti i onima najbližima, a što potvrđuje da je zasigurno zapao u krizu odnosa unutar vlastitoga bratstva, jer nije moguće biti povjerljiv prema dvoličnima, hipokritima, i da je duhovan čovjek onaj koji svoje tajne [rane] ne pokazuje vani. Čelanski ovako piše: «Stekao je naime iskustvo da je veliko zlo ako se svima povjerava sve; znao je da onaj čovjek čije tajne nisu savršenije i brojnije od onoga što se na njemu očito vidi, ne može biti duhovan, i tako ga ljudi na temelju onoga što se pokazuje izvana mogu suditi. Nailazio je i na neke koji su naoko bili s njim složni, a iznutra se nisu s njim slagali. U lice su mu povlađivali, a iza leđa su ga ismjehivali. Tako su ovi sami sebi pribavili osudu i ljude ispravne učiniše donekle sumnjivima. Zloća naime često nastoji ocrniti čistoću i zato se zbog lažljivosti, koja je svojstvena mnogima, ne vjeruje istini malobrojnih.»
Toma Čelanski nastoji ostati vjeran bratu Franji i sačuvati tajnu njegova iskustva s La Verne te ga prikazati kao uzora braći (forma minorum), kao model za nasljedovanje evanđeoskog ideala siromaštva, jednostavnosti i poniznosti. Odatle i njegovo skrivanje rana – kako i Ilija svjedoči: Franjine rane nitko za života nije vidio. Franjo ranama ništa i nikome nije ni pokazivao ni dokazivao, a kamoli da se hvastao i razmetao.
Kasniji tijek događanja i kasniji životopisci, a povrh svih sveti Bonaventura, koji je kao general Reda nametnuo svoje životopise, a sve na tragu papa i Rimske kurije, nastojali su posve hagiolatrizirati Franju, učiniti ga svetim do mjere da ga se ne može nasljedovati, udaljiti ga od ljudi da bi uklonio neslogu i podjele među braćom. Stigme su postale najveći znak Franjine svetosti, upravo posve suprotno onome što je Franjo htio biti: nikakav stigmatizirani idol, nego manji brat koji nastoji na svoj način (a svi drugi trebaju na svoj) nasljedovati Isusa, doslovno i bez tumačenja. Franjo je htio ne u ranama nego u načinu posve siromašnoga života, u njegovu primjeru nasljedovanja evanđelja, naročito u gubavcima i isključenima, u patnjama i stradanjima onih besklasnih, onih izvan društva, u potrebitoj braći i sestrama, da u takvima njegovi braća i sestre prepoznaju samoga Isusa patnika, Isusa izranjena, Isusa potrebita pomoći.
U Oporuci Franjo u najkraćem sažima svoj put i ističe ono najvažnije, što kao životnu poputbinu treba uza se imati svaki franjevac: posebno činjenicu da njegovo definitivno obraćenje počinje sa susretom gubavaca, onda kada onima koje je svom dušom mrzio postaje bratom, a što je smisao njegova života, njegova čovještva i nasljedovanja Isusa.
Bonaventura je, dakle, bivše spise, a posebno one Čelanskoga koji su uglavnom bili temelj svih kasnijih tumačenja, tako kompilirao da je promijenio njihovu bit. [U ikonografiji će to biti slikar Giotto.] Tako se na La Verni više nije radilo o Franjinoj viziji čovjeka u obličju šestokrilog serafa (usp. Iz 6,2), nego o ukazanju samoga Raspetoga Isusa koji je Franju obdario svojim ranama; sve, dakle, s ciljem da Bonaventura opravda svoju nakanu da od Franje učini «drugoga Krista» (alter Christus), da sprovede i fizičku identifikaciju Isusa i Franje, a što Franjo nikada nije ni mogao ni htio biti, nego najobičniji Isusov sluga, glasnik, nasljedovatelj, učenik, radosni propovjednik (ioculator). [Slično se događa u prenaglašavanju Isusova božanstva, samo da ga ne moramo nasljedovati. Zar mnogi ljudi ne kažu, ako ih se poziva da nasljeduju Isusa, Isusa čovjeka, koji se jedini i može nasljedovati: Lako je bilo Isusu, on je bio Bog!?]
Fizički sve slabiji – duhovno snažniji i radosniji
Franjo je otišao na La Vernu u velikim iskušenjima. Našao se u stanju oduzete radosti i velike unutarnje patnje, neshvaćen i potisnut i od braće i od Crkve, u kušnjama posvemašnje promašenosti života. Zapao je u dileme, u pitanja sabiranja svoga života, u razočaranje zbog osrednjosti, dvoličnosti i lažnih motivacija onih koji su se pridružili putu koji je on zacrtao. Oni koji su dobro započeli Franjin put, tako je to vrlo često s duhovnim zvanjima, napuštaju svoj prvotni zanos, svoju prvu ljubav, i upadaju u lijenost, pohlepu za novcem i čašću, u licemjeran život.
Ne znamo sve što se dogodilo kasnije, poslije La Verne, no iz podataka za dvije posljednje godine života vidimo da Franjo s La Verne silazi drukčiji. Ponajprije nije se zadržao u kontemplaciji osame, nije ostao izoliran, nije ostao pasivan, i nije se dao ugurati u «nišu svetosti» (G. G. Merlo), nego se vratio među svijet i braću, i krajnje bolestan, posebno ima velike probleme s očima, oslijepio je, nastavlja svjedočiti svoj početni ideal. Fizički sve slabiji, a duhom poletniji i radosniji. Naime, u te dvije godine napisao je najljepše pohvale/molitve Bogu, povrh svega svoju nenadmašnu himnu – Pjesmu brata Sunca (Pjesma stvorenja) koja je nenadmašni paradoks radosti iz izmučenoga tijela, himan Božjoj ljepoti u stvorenom, pjesmu radosti postojanja, pjesmu tako jednostavnu a svečanu čovjeka koji je ne samo obnevidio, nego je imao i strašne bolove i u očima i stomaku.
Svladao je Božjim zahvatom i prosvjetljenjem kušnju uzaludnosti. Život nije bio promašen. Bog je dao snagu da bude vedar i poletan.
U tim godinama sastavio je i svoju Oporuku, spis koji je podigao na razinu jednaku Pravilu, a koju su pape, kurija i neka braća obesnažila i uklonila iz opticaja, nisu dopustila da se čita zajedno s Pravilom kako je to Franjo zahtijevao. U Oporuci Franjo u najkraćem sažima svoj put i ističe ono najvažnije, što kao životnu poputbinu treba uza se imati svaki franjevac: posebno činjenicu da njegovo definitivno obraćenje počinje sa susretom gubavaca, onda kada onima koje je svom dušom mrzio postaje bratom, a što je smisao njegova života, njegova čovještva i nasljedovanja Isusa.
U tim godinama piše i dva dirljiva pisma bratu Leonu, Klari i njezinim sestrama, dva pisma vjernicima, zatim pismo čitavome Redu, pa iznimnu Pohvalu svevišnjem Bogu; svakako, Franjo ne miruje (A. Marini). Svladao je Božjim zahvatom i prosvjetljenjem kušnju uzaludnosti. Život nije bio promašen. Bog je dao snagu da bude vedar i poletan.
Franjine stigme, uz jaslice u Grecciu (prosinac 1223.), od križa u svetom Damjanu, pa sve do poštivanja svećenika i onih najnemoralnijih, jer oni daruju ljudima opipljivo otajstvo tjelesnoga Krista – euharistijskoga Krista, sve to naime govori o Franjinom velikom poštivanju i čašćenju Isusova čovještva, odnosno Božjega utjelovljenja što će postati i jedna od glavnih oznaka franjevačke teologije. Božja ljubav je tako neshvatljiva da Bog postaje čovjekom. Ljudska ljubav prema Bogu očituje se najviše u ljubavi prema onima koji ne sliče na ljude, na zadnju i prezrenu Isusovu braću i sestre. Služenje njima, u veselju, smisao je života.
Stvarati sveopće bratstvo, kozmičko i svjetsko bratstvo bio je naum brata Franje, označena (stigmatizirana) Isusovim čovještvom, Raspetom ljubavlju!
Fra Ivan Šarčević
