U uvodu u propovijed mons. Hranić je postavio sestrama pitanje i ujedno napravio uvod u tumačenje evanđeoskog odlomka Mt 5,1-12a: „Vi ste drage Milosrdne sestre sv. Križa. Što želite reći ističući da ste ‘Milosrdne sestre sv. Križa’, ne tek ‘Sestre sv. Križa’, nego Milosrdne sestre sv. Križa? I kakve to želite biti Vi, drage sestre zavjetovanice, koje danas poslije nekoliko puta obnavljanih privremenih zavjeta danas polažete doživotne zavjete? Odgovor na to pitanje danas nam pruža Isusov programatski Govor na gori. Taj je govor ‘carta magna’ Isusova djelovanja našega kršćanskoga života, a tim više Vas kao Bogu posvećenih osoba koje ste onaj najbolji, najsvjesniji, najzdraviji i najvjerniji dio krštenika, odnosno Crkve koji ozbiljno shvaća svoje krsno opredjeljenje za Krista i svoju pripadnost njemu, do te mjere da ga Vi, drage sestre – poistovjećene s Crkvom – nazivate svojim zaručnikom, a same sebe ‘zaručnicama Kristovim’.“
Uz temu o „Blaženstvima“ mons. Hranić predstavio je poveznicu između „Blaženstava“’ i značenja naziva ove redovničke zajednice: „Time što se nazivate ‘milosrdnim’ sestrama sv. Križa posvješćujete si da će se od onih kojima je puno dano, puno i tražiti (usp. Lk 12,48). To peto Isusovo blaženstvo Vam drage ‘milosrdne’ sestre sv. Križa obznanjuje da Božje milosrđe prema nama ljudima ovisi o našem milosrđu prema drugim ljudima. Ono govori o stanju slabosti bližnjega i o našoj ovisnosti o tuđoj pomoći, ali istodobno govori i o našoj vlastitoj slabosti te o našoj ovisnosti o pomoći drugih koju ne možemo očekivati bez naše ljubavi, milosrđa i praštanja našim bližnjima. A to su: milosrđe, pravičnost, solidarnost, suosjećanje, promatrati stvarnost drugih njihovim očima, empatijski pristup.“
Protumačio je da to blaženstvo kaže da su oni koji su ispunjeni milosrđem i milosrdno djeluju – blaženi jer, budući da se sa sigurnošću mogu u konačnici nadati Božjem milosrđu, konačna sudbina milosrdnih neće biti nipošto propast nego spasenje. „I to je poruka i vama poštovane i drage milosrdne sestre sv. Križa. I to nas dovodi pred izbor i polaganje zavjeta pred Bogom: Otac nebeski nam nudi svoju svetost, ali nam je ne nameće. Sije je u nas, daje nam je kušati i vidjeti njenu ljepotu, ali potom čeka i poštuje naš odgovor. Ostavlja nam slobodu da slijedimo njegova nadahnuća i odnos prema ljudima, da dopustimo da nas zahvate njegovi stavovi, odnos i osjećaji prema čovjeku te da postanu i našim stavovima i osjećajima (usp. Dilexit nos, 179), te da nas tako njegovi stavovi i osjećaji u nama dovedu i stave u službu drugih, s ljubavlju koja sve više postaje univerzalna, otvorena i usmjerena prema svima, prema čitavome svijetu. I zato je to blaženstvo ‘Blago milosrdnima, oni će zadobiti milosrđe!’ (Mt 5,7) povezano i s druga dva blaženstva koja slijede u Isusovu govoru na gori: ‘Blago čistima srcem, oni će Boga gledati’ i ‘Blago mirotvorcima, oni će se sinovima Božjim zvati’“, pojasnio je nadbiskup.
„Mirotvorci nikad nisu smireni, mirni i spokojni, oni koji su u miru, koji žive mirno, nego oni koji grade mir i za nj se zauzimaju razoružavanjem svoga vlastitoga srca i to trajno, odustajanjem od sebe i od vlastite povrijeđenosti, odbacivanjem vlastite agresivnosti, otvaranjem Isusu koji je ‘mir naš’ (Ef 2, 14); pred njegovim križem, koji je prijestolje mira; moleći oproštenje i za vlastite progonitelje; primajući od njega ‘oproštenje i mir u sakramentu oproštenja’ i pretvarajući tako vlastito srce u pogodno tlo za klijanje ‘sjemena mira’“, rekao je nadbiskup.
Mons. Hranić na kraju je zaključio: „I taj cjeloživotni izbor siromaštva duhom, čistoće srca i tijela te poslušnosti i milosrđa je, drage sestre zavjetovanice, već neki predokus vječnosti jer samo je Bogu vlastito da on bude vjeran, da ustrajava u ljubavi i ne odustaje od svoga izbora. I taj vaš cjeloživotni izbor koji se danas artikulira i kao vaši doživotni zavjeti siromaštva, čistoće i poslušnosti u zajednici Milosrdnih sestara sv. Križa za sve je nas znak blizine Božje među nama i njegove milosti koja po vama dvjema djeluje u ovome svijetu sebičnosti, neovisnosti o bilo kome – pa i o bračnom drugu i vlastitoj djeci, što danas sve češće susrećemo traženje lagodnoga života ‘na visokoj nozi’, uživanja i vlastite ugode. To je izbor koji otvara vrata vječnosti i zato se može reći da su i ovi zavjeti ne samo doživotni, nego i vječni, premda ih – vi, drage sestre – polažete vi koje živite na zemlji, a ne na nebu. Ali, ostanite drage sestre, u vjernosti Gospodinu, u osobnoj povezanosti s njim, koja svaki dan treba postajati sve dublja. Vi same vidite, lakše se postaje Milosrdnom sestrom sv. Križa nego da se ustrajno ostaje u tom poslanju, pozivu biti Milosrdna sestra sv. Križa. I ako budete ustrajne u tom izboru milosrđa, onda vam takav vaš izbor zasigurno otvara vrata vječnosti.“
Ceremonijar slavlja bio je rektor samostanske crkve dr. Ivica Raguž.
Na slavlju su bili članovi obitelji i rodbina sestara. Pjevao je Zbor sestara pod ravnanjem s. Josipe Pavle Jakić. Nakon zahvalne pjesme Tebe Boga hvalimo i završnoga blagoslova otpjevana je himna Družbe Pjevaj Bogu zavjet svet, kojom je zajednica sestara izrekla hvalu Bogu za dar doživotnoga predanja svojih članica.
Redovnice su položile doživotne zavjete nakon duhovnih vježbi koje je vodio fra Josip Ivkić, OFM. U predvečerje posljednjega dana duhovnih vježbi, s. Valentina Ukaj, s. Amadea Birovljević i s. Klara Adžijević, obnovile su svoje zavjete do pete obljetnice, za vrijeme svečane mise koju je predvodio fra Josip Ivkić, OFM.
