Mislim da Gospodin Bog neće uništiti siromašni naš narod, da će mu se smilovati, kad je Sveti Otac ovo učinio.“
Na slici iza teksta: Kardinalsko ruho u Muzeju bl. Alojzija Stepinca koje nikad nije odjenuo.
Evo kako stoji zapisano u povijesnim analima:
30. studenoga 1952.
Iza moje sv. Mise zornice zaustavi me u sakristiji brazilijanski novinar. On mi je prvi saopćio imenovanje Preuzvišenog kardinalom. Bio je to mlad čovjek, onizak, mješanac crne i bijele rase, dosta simpatičan. Govori portugalski, a španjolski, talijanski i francuski vrlo malo. Za čas svrši sv. Misu i preč. Šimečki, i on mi to saopći. Potrčim upravo u sobu Preuzvišenoga da mu čestitam prvi! – „Ah, to ne stoji“ - reče mi on. – „Mene su već sto puta proglasili kardinalom i tisuću puta zločincem - ne vjerujem u to.“
Znao je on doduše za to, ali mi nije htio reći ni danas ujutro, kad smo zajedno polazili u crkvu. „Stoji to, stoji to tako“ - kažem mu, kad mi je to rekao onaj Brazilijanac, koji je jučer bio s msgr. Oddijem na primanju kod Tita!“
Predvedem mu tog novinara. Ovaj za čas odjuri autom u Zagreb po aparate za snimanje. I već snima kod poldanjice. - U isto vrijeme upriličiše miting pred crkvom i tu napadaju Vatikan i kler.
Iza sv. Mise snima kardinala pred kućom i u kući.
Za vrijeme objeda dolazi gđica Fischer - dopisnik United Pressa. Pita:
- „Hoćete li ići u Rim?“
- „Ne! Jer bih morao tražiti dopuštenje vlasti, a to neću.“
- „A onda, tko mi garantira da bih se mogao natrag vratiti. U ovim teškim danima moram biti i ostati sa svojim narodom.“
Fischer se opet interesira za moj porez...
Za vrijeme objeda Uzoriti je dosta uzbuđen. Narod pomalo doznaje za tu stvar - Veselje! Pojedinci iz župe dolaze i čestitaju. - Milicija i Udba pojačana. Boje se manifestacija. Stizavaju prvi brzojavi iz Državnog tajništva Svetog Oca, Germanicuma, Sv. Jeronima, Oddi, Spellman, Draganić, itd...
- „Vršiti svoju dužnost ostaje i dalje, nepromijenjeno moje držanje na novom položaju.“ Rekao je Eminencija Brazilijancu. Kod večere reče:
- „Ako onaj crveni kardinalski grimiz označuje krv, e onda me veseli da podnesem mučeništvo... Mislim da Gospodin Bog neće uništiti siromašni naš narod, da će mu se smilovati, kad je Sveti Otac ovo učinio... Kako će sada naši vani opet malo podignuti glave... Ali, dobri Bože, što mogu sada! Nove dužnosti, nove odgovornosti. Ali vidim i to: borba se nastavlja. Što će sada ovi naši?“
Baš danas sam proglasio vjernicima da u sumrak neka nitko bez važnoga razloga ne dolazi u župni dvor. - Svršimo večeru i još razgovaramo, kad na ulazna vrata kucaju dva dopisnika Associated Pressa. To je Amerikanac, koji je Eminenciju posjetio pred tri g. u Lepoglavi u pratnji tumača i snimatelja dr. Boškovića. Nisam ih poznao, pa ih ni pustio nisam odmah u kuću. Dr. Bošković tumači, da su oni već posjetili Eminenciju u Lepoglavi - ali oprez! - Još ne otvaram. Eminencija mi veli da ih pustim - i ode u svoju sobu. Pitam još došljake da li je s njima milicioner. – „Nema ga, niti smo ga vidjeli.“ Sad mi još ostala stvar sumnjiva.
- No, za čas ih pustim! Predstave se i kažu, da su došli na traženje jednog američkog katoličkog lista. Na putu autom iz Beograda imali su defekt. Sada im se žuri u Zagreb, jer će brzojavom direktno slati intervju u London i onda u Ameriku.
Pitanje: „Da li je moguća suradnja Crkve i države, dok vlast toliko odvodi mladež od Crkve?“
- „To je veliko pitanje. To je konstantna latentna borba... Ali recite svima, u toj borbi duh će pobijediti, a ne materija. Nikada u povijesti svijeta nije se materijalizam trajno održao. Jao državi koja na materijalističkim principima bazira svoj opstanak. Ja sam čvrsto uvjeren u pobjedu Katoličke crkve.“
Još iste večeri Amerika ovo javlja.
Eminencija bio malo zamišljen poslije one izjave, ali nije se pokajao što je odlučno rekao.
Spomenem mu da ću sutra vjernicima u crkvi saopćiti njegovo imenovanje kardinalom. „Nemojte ništa govoriti - nemojte se radi mene izlagati.“ Kad sam mu spomenuo da je moja dužnost - dopustio je.
Izvor: Vraneković, J., Dnevnik. Život u Krašiću zasužnjenog nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca, Zagreb, 2011., 126-128.
