Očito je da su Sotonine sile dobro uvježbane i dobro organizirane, dok naše očito nisu. Jednom je Sir Edmund Burke upozorio: “Sve što je potrebno za trijumf zla jest da dobri ljudi ne čine ništa.”
Prepoznavši raširenu duhovnu letargiju našeg vremena– i sve veću odvojenost od Božanskog Života – master plan pape Ivana Pavla II. za novi milenij bio je da stavimo po strani naše svakodnevne nepovezane zauzetosti i obaveze, te da počnemo iznova kontemplirati o Kristovom licu. Jasno da nas je Sveti Otac poticao da naglasak stavimo na ponovno povezivanje sa Živim Bogom, koji se klasično naziva Unum necessarium, jedinom stvari koja je potrebna.
Jedina potrebna stvar predstavlja neophodan temelj za unutarnji život, a proizlazi iz priče o Marti i Mariji (Lk 10, 38-42), gdje prvi put vidimo, posve nevjerojatno, da druga osoba Presvetog Trojstva sjedi u njihovom dnevnom boravku. Marta ostaje zauzeta s dobrim i plemenitim protokolom gostoprimstva, dok Marija sjedi do Isusovih nogu, očiju uprtih na Njegovo Sveto Lice, zureći u njegovu dušu, viseći na svakoj njegovoj riječi. Marija je zapravo u stavu klanjanja, upijajući sve što joj naš Gospodin želi dati. Marija je upravo doživjela ono što je Sveti Augustin jednom rekao: “Bog ljubi svakog od nas kao da postoji samo jedan od nas.” Izvanredno!
Kada se Marta pobunila zbog Marijinog nepomaganja, Isus govori Marti kako je ona i dalje zabrinuta i uznemirena zbog mnogih stvari, dok je Marija uistinu izabrala bolji dio, ono jedino što je potrebno. Bog je svjetlost i ljubav i istina, onaj koji donosi red i smisao i spokoj u naše živote. Kada smo odvojeni od Boga, lako postajemo nervozni, frustrirani i slabašni u svojem poremećenom i kaotičnom postojanju, hodajući i dalje u tami.
Ova odvojenost se vidi, prije svega (poput Marte), u ravnodušnosti prema Božjoj prisutnosti toliko prisutnoj u našoj suvremenoj liturgiji, u usporedbi s više kontemplativnim načinom štovanja (poput Marije). Kontemplativno štovanje i slavljenje su oduvijek bili osobiti načini na koje su katolici slavili Boga, sve do posljednjih desetljeća. U divljenju i strahopoštovanju, štovali bi Njega, i upijali Njegove nadnaravne milosti potrebne da bi se čvrsto stajalo u borbi protiv đavolskih napada (Ef 6, 11) i raslo na putu svetosti.
Posljedica moderne inicijative koja se zalaže za aktivniji način slavljenja, koje je usmjereno na čovjeka, dovela nas je do epidemije odvojenosti od Boga, odnosno duhovne lijenosti (ravnodušnosti prema Živom Bogu). Kao i kod Marte, Bog je “upravo u našoj sredini”, ali mi djelujemo kao da nije- imamo važnijih stvari koje trebamo učiniti. Postali smo duhovno nemoćni.
To je razlog zašto je papa Benedikt XVI. (tada kardinal Ratzinger) izjavio kako jedini pravi napor u obnovi Crkve mora započeti s novim liturgijskim pokretom:
“Uvjeren sam da je kriza u Crkvi s kojom se danas suočavamo, u velikoj mjeri nastala zbog raspada liturgije, koja ponekad izgleda tako da nas navodi na pomisao da Boga tu nema (etsi Deus non daretur): kao da više nije važno je li Bog prisutan, govori li nam i čuje li nas“.
U tom sveprisutnom duhovnom boju, gubimo bitku jer smo si dopustili odvajanje od našeg pravog izvora pomoći, jedinog načina da se borimo protiv nadnaravnih sila zla i rasta u svetosti. “S čovjekom je to nemoguće, ali s Bogom je sve moguće.” (Mt 19, 26). Duhovno govoreći, vrag čini sve što je u njegovoj moći kako bi nas uhvatio izolirane i nenaoružane na bojnom polju- bez duhovnog oklopa, bez duhovnog oružja, i bez saveznika u Nebeskom carstvu koji bi se borili uz nas. Drugim riječima, razlog zašto je zlo danas tako učinkovito uznapredovalo treba tražiti u našem zanemarivanju Božje ponude nadnaravne snage i moći. Mi, u stvari, nosimo nož na obračun pištoljima, i drastično gubimo bitku!
Sada je vrijeme da pripremimo elitne obrambene snage, predajući se Bogu, a zatim omogućimo Njegovoj Milosti da zauzme svaki aspekt našeg života. “Milost“, napisao je Toma Kempenac, “je gospodarica istine, svjetlo u srcu, tješitelj u nevoljama, progonitelj tuge, istjerivač straha, matrica pobožnosti, stvaratelj suza. Što sam ja bez nje, osim komad suhog drveta, sposobno za ništa drugo nego da ga se baci. “
Postoji tri bitna uvjeta za primanje obilja Božje milosti, po Unum necessarium:
1) Idi na ispovijedi (često): Sv. Augustin nam kaže: “Cijela snaga sakramenta pokore sastoji se u tome da u nama obnovi Božju milost i združi nas Njim u intimnom prijateljstvu. Ovim trenutkom mogu, ako želim, postati Božji prijatelj.” Ispovijedaj se najmanje jednom mjesečno, ili odmah nakon bilo kojeg teškog grijeha. Nikada se ne pričešćuj s ozbiljnim grijehom na svojoj duši.
2) Idi na misu (često): Sv. Peter Julian Eymard nam govori da “saslušamo dnevnu misu; jer ćemo cijeli dan prosperirati. Svi tvoji zadaci će se zbog toga bolje obavljati, a tvoja duša će biti jača za nošenje svakodnevnog križa. Misa je presveti čin vjere; ne možete učiniti ništa što će odati veću slavu Bogu ili biti više isplativo za vašu dušu, nego da odslušate misu i često i pobožno. To je omiljena pobožnost svetaca.“ Učinite sve što možete da pronađete župu koja odaje dužno poštovanje Bogu u Svetoj misnoj žrtvi, pogotovo ako ste odgovorni za spas članova vaše obitelji.
3) Posvetite se Isusu po Mariji: Kada je sv. Maksimilijan Kolbe saznao za sv. Louis de Montfortovu posvetu Mariji, prozvanu “najsigurnijim, najlakšim, najkraćim i najsavršenijim načinom da se postane svetac“, Kolbe ga je nazvao “tajnim oružjem za svijet“, i “kraćim putem do svetosti.” Marija gazi glavu zmiji. Uvijek imajte Mariju da vam čuva leđa!
(Izvor: vlč Richard Hilman s bloga One Peter 5)
