Ne oče biskupe, katolici ne mogu prihvatiti istospolne bračne zajednice

Ne budimo lažni prijatelji Božje djece čiji su životi obilježeni nepokajanjem...

Švicarski biskup Joseph Maria Bonnemain očito je javno prihvatio stvaranje „istospolnih građanskih zajednica“. U skladu s time, kaže da je „dobro i ispravno“ postojanje „različitih oblika stabilnih odnosa“ kojima se „daju prava i dužnosti“. Sam biskup nadalje kaže „kako je očigledno da se drugi oblici partnerstva mogu usmjeriti prema trajnoj ljubavi“.

Imaju li ova biskupova zapažanja potporu u katoličkom nauku? Ona to zasigurno nemaju. Štoviše, ove opaske ne potječu iz istinskog milosrđa jer se, svjesno ili nesvjesno, protive dobru onih kojima je potrebna pomoć. Crkva se protivi istospolnim zajednicama jer homoseksualnu sodomiju prepoznaje kao smrtni grijeh, a homoseksualnu sklonost kao poremećaj.

Protivnici katoličkog nauka odmah tvrde da je Crkva „mrziteljica“. Je li Crkva „mrziteljica“? Najjednostavnijim riječnikom rečeno- ne, nije. Istina je međutim kako je svaki pripadnik Katoličke Crkve grešnik; i bez sumnje je većina katolika nekoga mrzila u nekom određenom vremenu; čak su i neizrecive zločine počinili katolici. Ali govorimo o nauku i djelovanju Crkve, a ne o krivovjernim postupcima laika koji mrze druge ili o prelatima koji razvodnjuju, razrjeđuju ili poriču katoličku istinu.

U knjizi False Mercy: Recent Heresies Distorting Catholic Truth tvrdim da Crkva odlučno osuđuje svako nasilje nad ljudskim osobama iz bilo kojeg razloga. Dosljedno tome, ona osuđuje nasilje i mržnju usmjerenu prema onima koji imaju istospolnu privlačnost. Ipak, jasno joj je da je homoseksualna orijentacija poremećaj jer su same takve radnje grešne: „Pravilna reakcija na zločine počinjene nad homoseksualnim osobama ne bi trebala biti tvrdnja da homoseksualno stanje nije poremećeno“ (Kongregacija za nauk vjere, „Pastoralna skrb za homoseksualne osobe“, čl. 10). Jednako tome, Crkva dosljedno osuđuje različite oblike sodomije odnosno seksualne izopačenosti, kako samozadovoljavanje tako i homoseksualne čine.

Crkva uči da je homoseksualnost neprirodna, te predstavlja iskonsko i teško zlo. Uvijek je tako učila, a njezino je učenje čvrsto utemeljeno u Starom i Novom zavjetu. U Knjizi Postanka (19, 1 – 11) izražava težinu grijeha homoseksualne sodomije. Neki katolički teolozi odbacuju takvo čitanje, svodeći grijehe ljudi iz Sodome na negostoljubivost. Doista su bili negostoljubivi, ali njihov glavni zločin bio je sodomija, kako jasno uči Kongregacija za nauk vjere (v. „Pastoralnu skrb”, čl. 6). Sv. Pavao predstavlja grijeh sodomije kao područje propadanja i ljudske izopačenosti (Rim 1, 18–32). U Prvoj poslanici Korinćanima (6, 9) Pavao predstavlja sodomiju kao grijeh koji isključuje nekoga iz Kraljevstva Božjega. Ukratko, sodomija je smrtni grijeh.

Je li onda netko tko je počinio sodomiju proklet? Ne, jer Božje milosrđe je otvoreno za sve vrste grešnika (pohlepne, zavidne, proždrljive, ohole itd). Ali nemojmo pretpostavljati Božje milosrđe, jer „dobrota Božja te obraćenju privodi“ (Rim 2, 4). Ako se ne pokajemo za teški grijeh, bit ćemo prokleti. Kao što Pavao kaže, za one koji se pokoravaju zlu, bit će gnjeva i bijesa (v. Rim 2, 8).

Budući da je sodomija neprirodan čin koji predstavlja težak grijeh, odnosi koji promiču ovaj grijeh štetni su za one u njima. Stabilnost u štetnom načinu života nije dobra; doista, to je zlo. Predanost načinu života koji promiče grešno djelovanje izravno se protivi pokajanju. Takvo opredjeljenje predviđa stanje vječne nepokajanosti u paklu.

Crkva je tu kako bi duhovne mrtve privela životu, izliječila bolesne i ranjene, nahranila gladne i kako bi u konačnici svi oni postigli spasenje koje Bog želi za njih. Dakle, Crkva dolazi do onih koji su slabi i bore se dati im hrabrosti: „Bog vas voli; On vam daje milosti da odgovorite na Njegovu ljubav”. Slabima je potrebno ohrabrenje. Crkva im govori nježno, prepoznajući da već prihvaćaju istinu, ali su tužni što im životi nisu u skladu s tom istinom. Njima Crkva donosi ljekovita sredstva koja oni traže.

Ali Crkva ne zanemaruje one „tvrda i neraskajana“ srca (Rim 2, 5), koja i dalje odbacuju istinu i prihvaćaju grešne načine života. Ona im se obraća propovijedajući Kristovu Istinu i Njegov čudesni zakon. U tom propovijedanju ne nailazi na one spremne moliti za milost. Umjesto toga, nailazi na pojedince koji se osjećaju izazvano. Možda slušatelj/ica čak reagiraju s podsmijehom. Ili još gore, možda se slušatelji okupe kako bi progonili propovjednika istine: „Pričekajmo pravednika jer nam je nezgodan i protivi se našim postupcima … Iskušajmo ga uvredom i mučenjem” (Mudr 2, 12 – 19).

Treba li Crkva potpuno utihnuti pred onima koji se protive njezinoj poruci? Ako očajava zbog spasenja onih koji su počinili teške grijehe, onda bi možda trebala. Ali ona ne očajava! Umjesto toga, ona se moli za njih, ne pretpostavljajući da ocjenjuje njihov stupanj krivice, već uvjerena da su svi oni koji čine grijeh robovi grijeha (v. Iv 8, 34). Uvjerena je da samo njena poruka može donijeti spas čak i njezinim neprijateljima. Dakle, ona propovijeda istinu i čeka. Čeka one slušatelje koji dopuštaju da ih Božja riječ dovede do grižnje savjesti. Ona tada nudi spasonosna sredstva spasenja.

Svaki član Crkve na zemlji otkupljen je od pakla krvlju Isusa Krista; stoga nitko od nas nema nikakvo pravo gospodariti postavljajući se pravednikom nad drugim grešnikom. Treba li strah od toga da taj grešnik postanete „svetiji od nas” uništiti svu našu motivaciju da grešnicima prenesemo spasonosnu Riječ evanđelja? Ne. Moramo propovijedati istinu u ovom vremenu ostavljajući sud Bogu.

Budući da je nepokajanje glavna prepreka obraćenju, onda je način života koji prihvaća grijeh glavna prepreka spasenju. No, pravno priznanje istospolnih zajednica štiti i promiče način života ne-pokajanja. Stoga pravno priznanje istospolnih zajednica ugrožava vječnu dobrobit djece koju Bog voli. Budući da Crkva, kojoj je Isus Krist ostavio da ide do kraja svijeta, tražeći izgubljene i zaboravljene, voli svu Božju djecu, ne može odobriti pravno priznanje istospolnih bračnih zajednica. U svome nauku osuđuje takve oblike zajednica. Crkva savjetuje političare da poduzmu sljedeće radnje kako bi se suprotstavili lažnoj toleranciji koja promiče homoseksualnost i nastoji legalizirati grešne zajednice:

„otkrivanje načina na koji se takva tolerancija može iskoristiti ili koristiti u službi ideologije; jasno navodeći nemoralnost ovih zajednica; podsjećajući vladu na potrebu zadržavanja ovog fenomena u određenim granicama kako bi se očuvao javni moral i, iznad svega, izbjeglo izlaganje mladih ljudi pogrešnim idejama o spolnosti i braku“ (Kongregacija za nauk vjere, „Zajednice među homoseksualnim osobama“, čl. 5.).

Ponekad je takva tolerancija već ukomponirana u zakon. Kao odgovor na to, Crkva uči da „u onim situacijama u kojima su homoseksualne zajednice legalno priznate ili im je dodijeljen pravni status i prava koja pripadaju braku, onda je jasno i naglašeno protivljenje tome dužnost“ (Kongregacija za nauk vjere, „Zajednice među homoseksualnim osobama“, čl. 5).

Ovo spada u nauk Crkve: homoseksualna orijentacija je poremećaj; homoseksualna sodomija je težak grijeh; i moramo se suprotstaviti istospolnim bračnim zajednicama jer ugrožavaju vječnu dobrobit onih koje volimo. Stoga u katoličkom nauku nema podrške riječima koje se pripisuju biskupu Bonnemainu.

Ali što je s ljubavlju? Istinska ljubav uključuje naklonost prema drugome kojemu se želi istinsko dobro. Ako tvrdimo da volimo drugog, ali ne želimo da ostvari istinsko dobro, onda ga mi zapravo ne volimo. Oni koji tvrde da vole homoseksualce, ali ih ne potiču na pokajanje i prelazak na krepostan i naravan način života, nisu ih nikada istinski voljeli. Oni koji vole bez istine ne pomažu grešniku. Zapravo, hrabre grešnike u samouništavajućim načinima života.

Poznato je iz života sv. Ivana Bosca da je govorio kako su dva vodeća uzroka prokletstva loše knjige i loši prijatelji. Ne budimo lažni prijatelji Božje djece čiji su životi obilježeni nepokajanjem. Ako ne budemo djelotvorni, onda ćemo ih gledati kako strmoglavo padaju u ponor. Pratimo ih radije prema pravoj ljubavi. Ne laskajmo svijetu u službi Sotone, nego radije štujmo Boga i njegovu sliku čovjeka. Sliko, probudi se na Božju priliku!

Dr. Christopher J. Malloy je profesor teologije na Sveučilištu u Dallasu.

 Članak prenesen uz dozvolu portala quovadiscroatia.com

Označeno u