Dragi makovci!
Dugo vam se nisam javljao. Sad moram. Na odmoru sam pa sam uhvatio malo vremena: umjesto na moru, evo me uz računalo. Moram vam ispričati što sam doživio na uskrsni utorak ove godine.
Ne znam jeste li zaboravili – ja se nalazim u jednoj školi u Kigaliju, glavnom gradu Ruande. Imamo oko 1200 đaka. Prema školskim zakonima, kad počne nastava, nitko ne smije izići niti itko smije ući bez dozvole. Škola je ograđena. Imamo školskoga vratara – on sve nadzire.
Majka na školskim vratima
I evo, na uskrsni utorak zove me on telefonom. Neka siromašna žena želi me vidjeti. Zove se Diana, stanuje blizu škole u našoj župskoj filijali. Čuvar kaže da mi želi nešto osobno reći. Nisam znao o čemu se radi, ali sam rekao da je dovede do mojega ureda.
Foto: Majka Diana i njezina djeca: Jean Pierre, kći Solange, Augustin i Jean Paul
Žena srednjih godina, sitna, vrlo mršava, ušla je u moj ured. Tiho je započela svoju tužnu priču. Prošle godine na Uskrs trebala se vjenčati sa svojim mužem i krstiti svoje troje djece. Najstariji je sin već bio kršten, kao odrastao, jer ide u školu i pohađao je vjeronauk. Preostalih troje još je maleno i nisu se mogli krstiti dok se ona, kršćanka, ne vjenča s mužem s kojim živi. Muž joj je bio poganin, no uz nju je prihvatio vjeru i tri se godine pripremao za krštenje. Pokazao je da je dostojan biti kršćaninom i trebao je biti kršten na Uskrs prošle godine. Istoga dana primili bi zajedno i sakrament ženidbe.
Tužno i radosno u tri dana
Sve je bilo spremno za krštenje i za vjenčanje. Ali tri dana prije toga on je naglo obolio i umro na sam Veliki petak. Ne zna se od čega! Po njihovu običaju, reklo bi se da je bio otrovan. Ali mogla je biti i opasna malarija ili koja druga nepoznata tropska bolest. Siromah, nije stigao ići ni k liječniku. Umjesto kršten i vjenčan, bio je pokopan.
Sigurno je da ga je milosrdni Bog primio k sebi. Vi koji idete na vjeronauk znate da ima krštenje vodom, krštenje krvlju i krštenje željom. On se, jer je imao želju krstiti se, već odrekao đavla i svega zloga. A Diana je, kao udovica i obraćenica, imala pravo ispovjediti se i ponovno primiti Isusa u svetoj pričesti te krstiti djecu. Djeca su bila krštena na Uskrs.
Tužno i radosno u tri dana.
Udovičine muke
Od tada je nastupio težak život za udovicu i sirotane. Nisu imali svoje kuće, živjeli su u iznajmljenu stanu. Ona se borila da prehrani i odgoji djecu. Dvoje starije djece pohađa školu. Jean Pierre je najstariji, sedamnaest mu je godina, u šestom je razredu osnovne škole. Kći Solange u trećem je razredu. Oboje su krenuli u školu kasnije nego što je to uobičajeno, zbog neimaštine. Treće dijete, Jean Paul, ima osam godina. Nije ga upisala u školu jer nema potrebne školske uniforme niti školskoga pribora: pet bilježnica, olovku, gumicu i tri kemijske…
Ona, majka, muči se – traži posla – koji dan joj netko dadne da kopa u vrtu, da pere ili glača, nešto počisti. Što dobije, to pojedu. Samo, nije to svaki dan jer ima mnogo onih koji traže posla. Dobri susjedi daju im staru odjeću, no velik je problem plaćanje stana. Zbog neplaćanja su ju istjerali na Uskrsni ponedjeljak. Ne zamjera im jer već pet mjeseci nije platila. Kaže, dugo su se i strpjeli. Na koju noć primili su ih susjedi u jedan kutić, i oni u iznajmljenu stanu…
Igra grumenjem zemlje
Slušam ju. Čini mi se da ne laže. Ali ipak, naučeni smo, treba to provjeriti. Pitao sam ju može li raditi, ima li motiku. Odgovor je bio pozitivan. Rekao sam joj da dođe ujutro sljedećega dana.
Došla je u sedam sati s motikom i malim sinčićem od tri godine. Dali smo joj posao u bananištu, da okopava banane. Oko deset sati, posjetio sam ju. Okopala je već puno banana. Mali Augustin sjedi u hladu, na lišću ispod stabla banane. Igra se grumenjem zemlje, “razgovara” sam sa sobom pa nešto dovikuje mami.
Dobrota “krši zakone”
U podne svi naši đaci, koji uče cijeli dan, imaju ručak. Tako i svi naši zaposleni radnici. Ali po nekom zakonu – nadničari nemaju pravo ući u blagovaonicu s djecom ili radnicima – samo se odmaraju jedan sat. Bilo mi je žao mame i maloga Augustina – ali, mora se poštovati zakon. Ipak sam provirio kroz prozor. Razveselilo me ono što sam ugledao. Naši su kuhari vidjeli malo dijete pod bananom i donijeli mu tanjur graha i riže – ono što jedu naši đaci i radnici. “Prekršili su zakon”, ali na moju i njihovu sreću – mama i dijete veselo prazne tanjurić prstima…
Na kraju dana dao sam joj zasluženu plaću i pozvao ju da dođe i sutradan. Veselo je prihvatila poziv, ali me je stidljivo pitala može li s njom doći i njezina prijateljica. Također nema muža, ima djece, a nema posla, sirota. Prihvatio sam njezinu molbu – dobro je da misli i na druge!
U nedjelju je dovela svu svoju djecu na misu. Fotografirao sam ih, da ih vidite. Ali, imao sam muku pronaći maloga Augustina… Pronašli su ga u kuhinji, gdje je “ispirao” tanjur.
Da ne duljim s ovom istinitom životnom pričom, reći ću još samo da su platili svu zaostalu stanarinu, i još k tomu za tri mjeseca unaprijed, i vratili se u svoj stan. Jean Paul je dobio uniformu i školski pribor, upisao se u prvi razred osnovne. Sretna mama, sretna djeca – a najsretniji don Danko, koji vam ovo javlja!
Glas Koncila
