Promatrajući rasprave na temu pričesti na ruku, primijetio sam niz sličnih argumenata koje daju i laici i klerici, neki opravdavajući primanje pričesti na ruku, drugi podjeljivanje, koji pokazuju da unatoč njihovim dobrim namjerama, ne razumiju pravu narav dotičnog problema.
Dragi laici, mi moramo prestati razmišljati na ovaj način: Ja to volim, mene to ne vrijeđa, ja mislim da je to normalno, ja smatram to ozbiljnim, to meni omogućuje da imam pobožnost, što ja vjerujem, što ja mislim, što sam ja pročitao da je netko rekao ili napisao u nekom stoljeću... odnosno govoriti ja, ja, ja...
Dragi svećenici koji želite davati pričest na ruku i, također, oni koji ne želite, ali ipak to radite, morate prestati razmišljati na ovaj način: Ja preferiram pričest na ruku, ja vjerujem da ja prije svega moram biti poslušan, ja ne želim nikakve probleme, ja mislim da to nije tako ozbiljno, ja nisam taj koji odlučuje, ja mislim da ako i papa i moj biskup tako rade, da onda i ja moram tako... odnosno govoriti ja, ja i opet ja.
Ne, dragi laici i dragi svećenici, ta perspektiva je potpuno pogrešna. Problem nisi ti, što ti vjeruješ ili ne vjeruješ, koje ćeš ti posljedice imati ako ne daš pričest na ruku, što bi tebi mogli reći, što mnogi ili malo njih radi, niti čak što biskup ili papa rade. Ne, ne i ne. Sada ću stati i reći glasno:
Problem nije u tome što se tebi događa – problem je što se Njemu događa!
Tvoje stajalište nije važno, a nije niti hipotetski razlog koji možda imaš ili nemaš; tvoje dobre namjere, tvoja želja za poslušnošću; svi se ti argumenti ruše pod svojom vlastitom težinom kada ih se gleda iz Njegove perspektive, a ne iz tvoje vlastite.
Koji je Njegov problem s pričesti na ruku?
Dogmatski je definirano na Tridentskom saboru da je svaki dio Svete Hostije Isus Krist Tijelom, Krvlju, dušom i božanstvom.
Iz tog razloga i najmanji dio koji može pasti na tlo je posve isti kao da je pala cijela Hostija.
I ako čestice padaju na tlo, dogmatsko je vjerovanje da je isti Isus Krist, Njegovo Tijelo i Njegova Krvi sada na tlu.
Iz tog razloga, ako mi stanemo na te čestice, mi gazimo Isusa Krista. Da, ponovit ću to. Mi gazimo Isusa Krista. I mi to činimo svojom greškom, voljno i sudjelujemo u tome, a ne zato što se to dogodilo zbog neke nezgode koju nismo mogli kontrolirati.
Ako bismo samo na trenutak razmotrili tu danteovsku scenu koja se odigrava u našim crkvama, bili bismo užasnuti. Fantastična ilustracija Rodriga Garcíe nam daje uvid u to. Izgleda li vam to surovo? To je upravo ono što se događa, iako mi to ne vidimo.
Jednostavno je shvatiti Ljubav koja je sama Euharistija, mjesto gdje se Isus pokazao najkrhkijim, gdje je On riskirao da bude s prijezirom gažen u sekundi, tihu i nevidljivu Muku, ali ne manje okrutnu. Jasno je da se prema Euharistijskom Isusu u Njegovom dobrovoljnom stanju krhkosti i ranjivosti trebamo odnositi s poštovanjem i brigom na koje smo apsolutno i bez iznimke obavezni te bez kojeg mi nemamo nikakvu vrijednost. Naša je jedina dužnost da Ga štitimo od svih i svega, čak i po cijenu naše časti ili položaja.
Neki će reći da pretjerujem, da uvijek može biti čestica na ovaj način ili drugi, i njih zaista može biti; ali činjenica je da mi ljudski ne možemo kontrolirati neku mikronsku česticu koja, na primjer, prolazi pred našim očima nezapažena. Ali posve je druga stvar reći da onda pada zbog naše pogreške, nepažnje, kukavičluka, itd. Istina je da se to može dogoditi kada se pričest prima na koljenima bez plitice – što je još jedna odgovornost svećenika – ali mogućnost je daleko manja nego kada izlažemo Hostiju trenju uzrokovanom kontaktom s rukama.
U mnogim promatranjima koje sam učinio, moram reći da nikad nisam uspio vidjeti – iako zasigurno postoji netko nepoznat meni koji je to učinio i on je iznimka – da je ijedan pričesnik koji je primio pričest u ruku pokušao očistiti preostale čestice, niti je bilo ikakvog pokušaja da ih se potraži.
Bilo koji svećenik koji je davao pričest s pliticom zna da čak i na tradicionalnoj Misi uvijek ostaju prisutne čestice; i na isti način, uvijek ostaju čestice na ruci. Sam čin stavljanja Hostije na ruku i s ruke u usta da bi se pričestio, uzrokuju neizbježno odvajanje. U praksi to znači stotine čestica koje su oskvrnute i izgažene zbog naše vlastite pogreške.
Sve to postaje još bolnije ako mi na trenutak promislimo o tome kako se ova praksa aktivno promiče, te se čak prisiljava prvopričesnike da primaju pričest na ruku, kao što se to dogodilo u mojoj maloj gradskoj župi s potpunim znanjem, šutnjom i pasivnošću nadbiskupa Seville (1).
Nijedan svećenik nije dužan dati pričest na ruku, a isto tako isti kanonski propisi koji je podržavaju (2), dozvoljavaju svakom svećeniku da odluči da je tako ne daje ako postoji opasnost od oskvrnuća.. Zar ne postoji rizik od oskvrnuća da će Isus Krist pasti na tlo i biti gažen? Zar ne postoji, u ovoj praksi, rizik od oskvrnuća Presvete Hostije kao što smo nedavno vidjeli u Pamploni? Dragi svećeniče koji si, u dobroj vjeri, davao pričest na ruku, pogledaj našu ilustraciju, razmatraj o njoj i onda mi reci: Zar ti ozbiljno misliš da je bezazleno davati pričest na ruku, čak i samo jednoj jedinoj osobi?
Nitko, ponavljam, ne smije riskirati mogućnost da se na Tijelo Kristovo gazi i da Ga se oskvrne, a to se događa s jednom jedinom pričesti na ruku. Može li se donijeti zakon koji traži da dijete izloži svoju majku mogućnosti da se po njoj gazi, da je se zlostavlja i vrijeđa? Čak i da postoji takav zakon, tko bi s imalo zdravog razuma tvrdio da je ta osoba moralno obvezna slušati takav zakon? ... Koliko to više vrijedi kada pričamo o Isusu Kristu, našem Gospodinu i Stvoritelju!
Ja nemam sumnje da većina vas koji dajete ili primate pričest na ruku nemate takve namjere jer nastavljate to gledati iz svoje perspektive, one ja, ja, ja perspektive. Stanite za trenutak, razmislite o tome i pogledajte na to iz Njegovog stajališta, gdje Ga se gazi po tlu i oskrvnjuje, Crkvu ispunjenu potocima Krvi Našeg Gospodina, i siguran sam da više nećete niti davati niti primati pričest na ovaj način.
Ako je bilo tisuće mučenika koji su umrli jer nisu htjeli oskvrnuti neku sliku, ili svetu knjigu... zar ćete tolerirati da Krv, Tijelo, Duša i Božanstvo istog Isusa Krista budu oskvrnuti i gaženi pred našim očima?
Ja bih radije umro nego dopustio da Gospodin padne na tlo zbog moje pogreške.
Zabilješke:
[Ilustracija - Rodrigo García za „Adelante la Fe - The Remnant“]
Ja sam osobno izvijestio nadbiskupa Seville, monsignora Asenja, da su djeca prisiljena primati prvu pričest stojeći i na ruku. Njegov odgovor na to je bio: „Ja ne mogu ništa učiniti.“ Jadna djeca, iskorištena i izmanipulirana od onih koji žele uništiti vjeru, koji se trebaju uvijek prisjetiti oštrih Gospodinovih riječi protiv onih koji manipuliraju malenima: „A tko sablazni jednog od ovih malenih, što u me vjeruju, bolje bi mu bilo da mu objese mlinski kamen o vrat i da ga utope u dnu mora.“ (Mt 18:6)
“Ako postoji opasnost od oskvrnuća, Pričest se ne smije dijeliti vjernicima na ruku.“ (Redemptionis Sacramentum 92).
Dodatak iz komentara:
Sabor u Zaragozi (380.): Izopćio sve koji se usude primiti Svetu Pričest na ruku. To je potvrdila sinoda u Toledu.
Sinoda u Rouenu (650.): Osudila Pričest na ruku da zaustavi raširene zloupotrebe koje su se dogodile zbog te prakse i radi zaštite od svetogrđa.
6. Ekumenski sabor u Carigradu (680.- 681.): Zabranio vjernicima da primaju Presvetu Hostiju u svoju ruku, prijeteći prijestupnicima s izopćenjem.
Sv. Toma Akvinski (1225. - 1274.): “Zbog poštovanja prema tom sakramentu (Presvetoj Euharistiji), ništa ju ne smije dotaknuti što nije posvećeno; zato su korporal i kalež posvećeni, a tako i svećenikove ruke, da mogu dodirivati taj sakramenat.“ (Summa Theologica, III. dio, P. 82, članak 3 - 8.)
Tridentski sabor (1545. - 1565.): “Kod sakramentalnog primanja je u Crkvi Božjoj uvijek bio običaj da laici primaju pričest od svećenika, a da svećenici kod slavljenja mise pričešćuju sami sebe [kan. 10]; taj običaj koji potječe od apostolske predaje treba zadržati po pravu i po redu.“
(...)
tradicionalnalatinskamisa.blogspot.com
Izvor: remnantnewspaper.com
