Razmak između riječi: Izum redovnika

Razmak između riječi pisanog teksta ušao je u upotrebu tek u 7. stoljeću, u tišini irskih samostana, prenosi Aleteia.

Tko bi rekao da je razmak između riječi morao biti izmišljen? Prvi tragovi pisanog jezika stari su preko 5000 godina i dolaze nam iz kolijevke čovječanstva, u Mezopotamiji. Iako pisanje nije oduvijek postojalo, interpunkciji je trebalo još više vremena da se razvije, a odvajanje riječi relativno je kasna inovacija.

U starogrčkim i latinskim rukopisima dominiralo je scriptio continua – kontinuirano pisanje: oko je klizilo duž neprozirnih blokova slova, raspoređenih u jednolične, pravokutne odlomke. Čitanje je bilo rezervirano za odabrane, a velika većina europskog stanovništva bila je nepismena.

Neko su vrijeme grčki i latinski uključivali „interpunkt” (točku smještenu vertikalno između riječi), ali je izašao iz upotrebe. Zbog nepostojanja razmaka, tekst je otkrivao svoje značenje samo kada se čitao naglas, jer je na taj način čitatelj usmeno pravio pauze na mjestima gdje bi u današnjem pisanju bio razmak.

Počeci modernog pisma

Tek su u 7. stoljeću redovnici u Irskoj, boreći se s dešifriranjem latinskih tekstova, pokušali reformirati način pisanja. Počeli su odvajati riječi jedne od drugih koristeći prostor (razmak) kakav danas poznajemo. U to su se vrijeme također počeli oblikovati i interpunkcijski znakovi, poput zareza, koji tada nije bio ništa više od kose crte.

Međutim, razdvajanje riječi je tada bilo tek u povojima, a razmaci između riječi ostali su nasumični sve do 12. stoljeća. Tada su se riječi napokon počele jasno razmicati jedna od druge, uklanjajući dvosmislenosti tumačenja, kao u poznatom primjeru čitanja riječi u nizu „Godisnowhere”, koje su se mogle pročitati kao „God is nowhere” (Boga nema nigdje) ili kao „God is now here” (Bog je sada ovdje).

Tiho čitanje

S razmakom između riječi pojavila se nova praksa: tiho čitanje. Do tada su se tekstovi trebali čitati naglas. Naznaka ovoga se može naći u Ispovijestima svetoga Augustina, gdje se navodi kako je sv. Augustin bio zapanjen otkrivši Ambrozija Milanskog kako čita tekst ne mičući usnama: „Kad je čitao, oči su mu pretraživale stranicu i srce ispitivalo značenje, ali glas mu je ostao tih, a jezik nepomičan […] Često, kad smo ga dolazili posjetiti, nalazili smo ga kako čita u tišini, jer nikada nije čitao naglas.”

Od tada se mijenja odnos s tekstom: čitatelji su sada mogli čitati sami, najprije radi pouke, zatim iz zadovoljstva i nastala je književnost kakvu danas poznajemo.

Označeno u