U rukama je stiskao bijelu kartonsku kutiju na koju su padale njegove suze. Bilo mi ga je toliko žao da nisam mogao samo tako proći. Sjeo sam na klupu kraj njega i rekao mu: « Ne znam što te rastužilo, ali budi siguran da će proći. Pođimo polako kući, a poslije dođi po mene da zajedno odemo u kino !». Onda ga je nježno zagrlio. Dječak se ubrzo umirio, a onda se polako ustao i nesigurno krenuo kući. Putem su počeli razgovarati o svemu onome što zanima petnaestogodišnjake i činilo se da se dječak puno bolje osjeća. Pred vratima svoje kuće se čak i lagano nasmiješio.
Sutradan sam potražio svog tužnog prijatelja i uvjerio se da je puno bolje. Dogovorili smo se da zajedno odemo na nogometnu utakmicu. Od tada se više nismo razdvajali i postali smo najbolji prijatelji. Četiri godine kasnije moj je prijatelj, kao najbolji učenik naše škole, držao govor na maturalnoj svečanosti. Svi su mu čestitali na njegovom uspjehu dok se uz glasni pljesak uspinjao na pozornicu. Tada je uzeo mikrofon i rekao: « Točno prije četiri godine napunio sam kartonsku kutiju svojim pismima i dnevnicima i krenuo u park u namjeri da ih negdje zakopam. Poslije sam se planirao ubiti…». U dvorani je zavladala mukla tišina. Sve su oči bile u nevjerici uperene u ozbiljno mladićevo lice. « Bio sam očajan i usamljen. Dan prije prekinuo sam sa svojom djevojkom, roditelji me nikako nisu mogli razumjeti, moj brat je tada bio daleko, a prijatelji nisu imali strpljenja, ni želje slušati o mojim problemima. I u školi mi je loše krenulo… Nisam imao nikoga s kime bih mogao podijeliti svoje probleme, a oni su mi se tada činili prevelikim. Osjećao sam da takav život više nema smisla. Bio sam očajan i spreman da idem do kraja. Tada se niotkuda pojavio ON…» , zastavši u svom govoru pokazao je prstom na mene. Zacrvenio sam se jer su se svi nijemo okrenuli prema meni, napeto očekujući nastavak priče. « Sjeo je kraj mene u želji da me utješi. Jedva da me i poznavao, ali ipak mu je bilo stalo. Zagrlio me i otpratio kući, a sutradan je došao k meni da me pozove na utakmicu. Tako sam stekao pravog prijatelja.
Spoznao sam da u svakoj životnoj situaciji postoji neki smisao i da nijedan problem nije toliko velik da ga ne bi smo mogli riješiti… I da uvijek postoji netko kome je stalo! Anđeli su oni koje nam Bog pošalje da nam pomognu kada nam je najteže. Ovo je moj anđeo! Spasio mi je život svojom brigom i razumijevanjem u trenutku kad sam se obuzet mladenačkim ludilom spremao učiniti najgore.
Zahvaljujući njegovoj ljubavi ja sam sada ovo što jesam. Moja poruka za sve vas je: « Nikada ne zaboravite koliku moć vaša djela i riječi imaju na vaše bližnje. Koristite tu moć s ljubavlju i budite jedni drugima anđeli !»
