Dvadeset i prvo poglavlje Ivanova Evanđelja predstavlja, zapravo, dodatak tom Evanđelju koji, s jedne strane, ima značajnih poveznica s ostalim tekstom Ivanova Evanđelja, a s druge, u nekim elementima pokazuje također i preradbenu ruku što je željela stvoriti okvir za mogućnost takva povezivanja. Međutim, u ovako malom članku pisanome za širok krug čitatelja, nije moguće a ni potrebno ulaziti pobliže u te probleme. Treba ipak uvodno reći da se u tom poglavlju nalazi dosta zatvoren kompleks različitih dijelova koji se međusobno prožimaju: Isusovo ukazivanje na Tiberijadskom moru, pripovijest o čudesnom ulovu ribe, prizor Isusova objeda s učenicima (21,1-14), predavanje Petru službe vođenja zajednice (21,15-17), najava njegove smrti (21,18-19), te sučeljavanje Petrove smrti sa smrću „Ljubljenoga učenika“ (21,20-23). Mi ćemo pak svoju pozornost na ovome mjestu usmjeriti samo na Iv 21,1-15.
Isusovo ukazivanje nekolicini učenika u Galileji
U ovom se ulomku Ivanova Evanđelja (Iv 21,1-15) govori o trećem Isusovu ukazanju koje unekoliko odskače od ostale Ivanove predaje. Ivan, naime, u svome Evanđelju navodi samo Isusova ukazanja u Jeruzalemu, a ovo je sada na Galilejskom jezeru koje se u ovome tekstu naziva Tiberijadskim morem. Moguće je da je preradba željela uskladiti Markova i Matejeva izvješća koji govore o Isusovim ukazanjima u Galileji s onim Ivanovim koji donosi izvješća o Isusovu ukazivanju u Jeruzalemu.
Dok su u Jeruzalemu prilikom Isusova ukazanja bili svi učenici, u početku bez Tome, a potom i s Tomom, ovdje ih susrećemo samo sedmoricu: Šimuna Petra, Tomu, Natanaela, Zebedejeve sinove i još drugu dvojicu neimenovanih učenika. Na prvome mjestu se spominju Petar i Toma. Petar je u Iv 20,3-10 prvi vidio prazan grob dok se Toma (20,26-29), u početku sumnjajući, tek kasnije provjerom uvjerio u Isusovo uskrsnuće. Spominjanje Natanaela na ovome mjestu podsjeća na njegovo priznanje Isusa Mesijom u početku Evanđelja (Iv 1,46). Zebedejevi se sinovi po prvi put susreću u Ivanovu Evanđelju.
Isusovo ukazivanje prožima se s prizorom čudesnoga ulova ribe i objedom. Učenici su se trudili cijelu noć ne bi li nešto ulovili, ali njihov se trud nije isplatio. Tek kad su pomislili da je sve bilo uzalud i da više nemaju nikakva izgleda – u zoru, Isus im se ukazuje, ali ga ne prepoznaju. Isusova pouka razočaranim učenicima zvuči neuvjerljivo: Bacite mrežu na desnu stranu! Gledano iz ljudske perspektive, savjet nema neku opravdanost i logiku. Cijelu su noć lovili i uspjeh je bio nikakav, a sada da bace mrežu na drugu stranu – izgledalo je besmisleno.
Međutim, Isusova uputa da pokušaju još jednom nosi u sebi dvostruku poruku: htio ih je poučiti da vjera počiva na nadi koja uključuje uvijek novi pokušaj, te da je vjera povezana uz poslušnost Isusovoj riječi. Nakon što su bacili mreže još jednom, ulov je bio čudesno obilan – nisu mogli izvući mreže. Tek nakon toga „Učeniku kojega je Isus ljubio“ otvaraju se oči i on upozorava Petra da je neznanac zapravo Gospodin.
Dva se pitanja nameću iz ove primjedbe. Tko je „Učenik kojega je Isus ljubio“ i kako to da upravo on prvi prepoznaje Isusa? U biblijskom se istraživanju danas vode velike raspre o tomu tko je Isusov ljubljeni učenik. Nekoć se mislilo, a neki i danas, da bi to bio jedan od Zebedejevih sinova. S druge pak strane to se pitanje povezivalo i s autorstvom Četvrtoga ili Ivanova Evanđelja. Danas mišljenja idu u dva smjera. Jedni zastupaju mišljenje da je Isusov ljubljeni učenik bio povijesna osoba, a drugi da je bio simbolični lik pravoga idealnoga Isusova učenika, dakle učenik – simbol. No postoje i takvi koji drže da je Isusov ljubljeni učenik bio i povijesna osoba i idealni Isusov lik.
Ostaje ipak pitanje identiteta Ljubljenoga učenika. Postoji snažna struja koja drži da bi Isusov ljubljeni učenik bio Ivan Apostol, što ne bi bilo nemoguće jer bi na taj način bio onaj zadnji jamac predaje na koju se oslanja pisac Četvrtoga Evanđelja. Pa ipak danas postoji mišljenje (R. Schnackenburg) da je Isusov ljubljeni učenik netko tko je živio u Jeruzalemu, tko je dobro poznavao Velikoga svećenika, a s kim je Isus opet bio u prijateljskom odnosu. Kako sada stvari stoje, postoje samo dvije takve osobe: Lazar kojega je Isus uskrisio i ljubio te Ivan Marko u čijoj je kući bila održana posljednja večera i u čijoj se kući u Jeruzalemu okupljala prva kršćanska zajednica.
Nas ovdje više zanima činjenica da Učenik kojega je Isus ljubio i na ovome mjestu, kao i na grobu, prvi prepoznaje Isusa. Time nam se otvaraju oči za nešto osobito važno u Isusovoj poruci: samo ljubav otvara oči ljubljenoj osobi i samo ljubljena osoba može prepoznati onoga koji ljubi. A da se u ovome prizoru sve vrti na području vjere i ljubavi pokazuje i Isusova uputa da nakon cjelonoćnog truda još jednom pokušaju, a na to upućuje i čudesan ribolov nakon toga.
Zajednički objed s Isusom
Susret s Isusom značio je zajednički objed s njime. Već je povijesni Isus prakticirao objede sa svojim učenicima, ali on to poslije uskrsnuća čini zajedno i s učenicima u Emausu, ali i s učenicima kojima se ukazuje.
Time se također ističe nešto što treba zamijetiti: Isus se daje iskusiti kao živ samo u zajednici bez obzira kolika ona bila. U toj su zajednici prisutni i Petar i Toma i Zebedejevi sinovi, ali i Učenik kojega je Isus ljubio. Iako ovaj objed podsjeća na slavljenje euharistije, ovdje ipak nedostaje kruh i vino kao znakovi euharistijskoga zajedništva, a i objed se zbiva ujutro, što u prethodnoj evanđeoskoj predaji nije bilo uobičajeno.
Čini se ipak da je u Iv 21 pisac htio, bez obzira što u izvještaju izbija i prisjećanje na euharistijsku gozbu, naglasiti važnost zajedništva s Isusom u gozbi i nakon njegova uskrsnuća. Ondje gdje je Isus i gdje se čuje njegova riječ, trud neće biti uzaludan, štoviše on će se pozitivno umnožiti u čudesnom nerazmjeru, kao što pokazuje nevjerojatno bogat ulov ribe na Isusovu riječ.
U tekstu Iv 21,1-15 odjekuje pouskrsna poruka o tomu da je Isus živ i da je prisutan i u Jeruzalemu i u Galileji, da dolazi i onda kad se učenici ne nadaju – čak i u zoru, da se Isusa može prepoznati samo u ljubavi prema njemu, a tu ljubav moguće je konkretno iskusiti samo u vjeri u njegovu riječ te da okvir svega čini zajedništvo ljubavi s njime koje se očituje u gozbi kao njegovu najdubljem izražaju. Samo u tom kontekstu dolazi do izražaja i uloga Učenika kojega je Isus ljubio, jer on prepoznaje Isusovu nazočnost dok drugima Isus ostaje neznanac.
Nemoj stati – pokušaj još jednom
Ovaj ulomak Iv 21,1-15 bogat je porukom i za nas i za naše vrijeme. U vremenu kad se sve želi dodirnuti, iskusiti, kad je iskustvo najvažniji kriterij života, u ovom se tekstu apsolutnost toga kriterija dovodi u pitanje. Istina, on se ne obezvrjeđuje, ali ga se značajno relativizira. Iskustvo u životu je u svakom pogledu važno, ali ono ima i svoje granice koje koče čovjeka i njegov hod naprijed na svim područjima. Vjera je upravo ono što raskida granice i negativnoga i pozitivnoga iskustva i pokreće život naprijed. Ona hrani nadu, a grije se ljubavlju.
Ovaj događaj na Galilejskom jezeru nosi konkretnu poruku: I onda kad se zatamne obzorja života, i onda kad se zatvore sve mogućnosti izlaza, i onda kad vlastito iskustvo bude govorilo suprotno, i onda kad izgledi budu nikakvi, i onda kad te spopadne malodušje i strah od neuspjeha, nemoj odustati nego pokušaj još jednom: baci mrežu na drugu stranu života. To je Isusova riječ i ona bi trebala biti znak sjećanja u svim teškim i turobnim trenucima života. No u tom se trokutu nalazi i hermeneutski kôd prepoznavanja Vertikale, onoga božanskoga – to je kôd ljubavi Ljubljenoga učenika koji u svim situacijama prepoznaje prisutnost Učitelja i Gospodina i u prednosti je čak i pred jednim Petrom.
