Život se vrti u krug. U početku djeca budu djecom a roditelji roditeljima, a na koncu neka djeca se prema roditeljima počnu ponašati kao roditelji a roditelji kao djeca.
Brigu za roditelje djeca znaju pomiješati s brigom za vlastitu djecu, pa kao što djeci pribavljaju sve potrebno za život, određuju norme ponašanja i donose odluke umjesto njih, tako to čine i vlastitim roditeljima. Osjećaju kao da su oni sad vlasni preuzeti potpunu brigu i odlučivanje o svemu umjesto ostarjelih roditelja.
Duga niska godina ne donosi ljudima samo fizičku slabost, nego malaksanje i svih drugih snaga. Počinju popuštati živci, kako se to popularno kaže, čovjeka neminovno spopada zaboravnost, popušta samokontrola i strpljivost...
Zato u staračkim brakovima često znaju izbijati banalne trzavice, inaćenja, nepopustljivost, sitničavost i prepirke, koje sad planu sad zgasnu kao da ih nije ni bilo. Ne kaže se zalud da čovjek u starosti manje ili više podjetinji. Neki nesporazumi znaju ipak nabujati do nepodnošljivosti i neizdržljivosti i traže pomoć sa strane, ako je ona uopće moguća.
Najbliži se, naravno, osjećaju najpozvanijima da pripomognu da se problemi rješavaju, da se ne događa – što je sve češća pojava – da se bračni drugovi pod starost rastaju i razilaze.
Pomaganje, međutim, mora biti odgovorno i principijelno, što znači da djeca ne smiju donositi odluke umjesto roditelja, da se ne smiju svrstavati na stranu jednoga protiv drugoga, da se ne smiju ponašati kao gospodari nego kao prijatelji i stabilni oslonci oboma podjednako.
Specifičan odnos bračnih drugova mora uvijek ostati nedodirljiv i djeca nemaju pravo prekoračivati taj prag. Moraju biti spremni čuvati i poštivati tu nedodirljivost, kao što je žele sačuvati u pogledu svoga vlastitoga braka, ne dozvoljavajući da se bilo tko miješa u tu svetinju.
No, kao što ima majki koje iz bolesne znatiželje ili ljubomore ne znaju pustiti na miru brakove svojih kćeri i sinova, ili kao što ima očeva koji ne mogu potisnuti želju za upravljanjem i odlučivanjem i onda kad su im djeca osnovala vlastite obitelji, tako ima kćeri ili sinova koji zaviruju u svaku sitnicu odnosa među svojim roditeljima, upliću se u rješavanje svakog problema i svake nedoumice i tako nerijetko pridonose stvaranju većih problema i češćih nedoumica.
Opće teškoće nastaju kad se djeca, zbog vlastitih međusobnih razmimoilaženja, svrstaju u blokove pa roditelje pretvore u loptu za šutanje u međusobnoj utakmici nadmudrivanja i pakosti. Ako se tu upletu i materijalni izazovi bolesne žudnje za ostavštinom, brak pa i život roditelja obično završava kao lakrdija, što je doista tragično, jer je tužno i gorko kad se svetinje bacaju u blato, a i život i brak su sveti Božji dar. Specifičan problem zna se javiti kada jedan roditelj umre pa drugi ostane sam.
Danas se uglavnom svačija djeca razmile po svijetu pa i oni koji u braku nemaju djece i oni koji ih imaju mnogo jednako na koncu moraju živjeti sami. Iz osjećaja samoće ili nekog drugog razloga roditelj udovac ili udovica znaju se odlučiti za novi brak. U mnogim obiteljima to se prihvati bez teškoća, ali ima obitelji gdje djeca zbog takve odluke uporno napadaju roditelja i uporno gaje odbojnost prema njegovu novom bračnome partneru.
Svakome mora biti jasno da nikakva prava na to nemaju, ma kako se nelagodno osjećali zbog takve roditeljeve odluke. S kršćanske pravne strane gledano, brak traje do smrti jednog od bračnih drugova te obudovjeli bračni partner ima pravo na novi brak i može ga ponovno sklopiti u crkvi. Što se tiče vjernosti, ona je također ispoštovana jer mladenci jedno drugom obećavaju vjernost dok ih smrt ne rastavi. Što se tiče pak slobodne volje, ona je jednako važna i vrijedna i onda kada mladić i djevojka sklapaju brak i onda kada to čine udovac ili udovica.
Nitko nema prava umjesto njih odlučivati hoće li se ženiti ili udavati i koga će izabrati za svoga bračnog partnera. Kao što djeca očekuju i zahtijevaju da roditelji poštuju njihovu odluku i njihov izbor, tako i oni moraju poštovati odluku i izbor svoga obudovjeloga roditelja, a prema njegovu novom bračnom drugu moraju se odnositi ne kao prema strancu, nego kao prema novom specifičnom članu šire obitelji.
Zet ili nevjesta su roditeljima također, na neki način, bili stranci, ali kad su sklopili brak s njihovim djetetom, postali su im najbliža rodbina, ukućani, često bliži i važniji od vlastite djece. Tako bi moralo biti i s maćehom ili očuhom, koji po izboru jednog od roditelja i po svetoj vezi braka postaju dio obiteljskoga kruga te zaslužuju poštovanje i jednako brižan odnos kao prema vlastitom roditelju. Već smo ranije naglašavali kako se od svih sloboda izbora i sloboda odlučivanja izbor za brak i uređivanje vlastitoga života u braku čini najvažnijim te smo upozoravali roditelje da moraju moći i znati potisnuti poriv za pretjeranom brigom za odluke o braku i u braku sinova i kćeri.
Jednako je to važno ponoviti i djeci u pogledu brakova njihovih roditelja, te bismo zato desetu obiteljsku zapovijed s pravom mogli izreći onako je u naslovu rečeno: Djeca se ne smiju miješati u brakove svojih roditelja!
Deveta obiteljska zapovijed – Roditelji se ne smiju miješati u brakove svoje djece
Osma obiteljska zapovijed – Obitelj neka ostane obitelj i kada djeca steknu svoje obitelji!
Sedma obiteljska zapovijed – Obitelj mora imati svoje vrijeme za razgovor i razonodu
Šesta obiteljska zapovijed – Obitelj mora imati svoje tajne koje se ne iznose u javnost!
Peta obiteljska zapovijed – Roditelji su dužni poštivati svoju djecu i odgajati ih u dobru
Četvrta obiteljska zapovijed – Djeca su dužna slušati roditelje do punoljetnosti a poštivati ih do svoje smrti
Treća obiteljska zapovijed - Djeca su Božji dar
Druga obiteljska zapovijed – Djeca su najvažnija dužnost i najveća ljubav obaju supružnika podjednako
Prva obiteljska zapovijed
Izvor: Kalendar svetog Ante (2012)
