Zato ne čudi što je već treća Gospina poruka župi usmjerena baš na to: Poruka od 15. 3. 1984. upućena je župi okupljenoj na klanjanje:
„I večeras sam vam, draga djeco, na poseban način zahvalna što ste tu. Neprestano se klanjajte Presvetom oltarskom sakramentu. Ja sam uvijek prisutna kad se vjernici klanjaju. Tada se dobivaju posebne milosti“.
Nebrojeni su hodočasnici posvjedočili istinitost i uspješnost te poruke. U klanjanju Presvetom oltarskom sakramentu doživjeli su posebnu Isusovu blizinu i snagu milosti. U gustoj mreži međugorskih molitvenih skupina diljem svijeta, uz ostale oblike pobožnosti, značajno mjesto pripada klanjanju pred Presvetim. Desetak godina nakon što je župu pozvala na klanjanje, obraćajući se sad svim župama po svijetu, Gospa želi dati nov poticaj svim klanjateljima, naglašavajući vrlo emotivno plodove klanjanja i značenje za njihov život:
Draga djeco! Danas vas pozivam da se zaljubite u Presveti oltarski sakrament. Klanjajte se njemu, dječice, u svojim župama i tako ćete biti sjedinjeni s cijelim svijetom. Isus će vam postati prijatelj i ne ćete govoriti o njemu kao nekome koga tek poznajete. Jedinstvo s njim bit će vam radost i postat ćete svjedoci Isusove ljubavi, koju on ima za svako stvorenje (25. 9. 95.).
Od samog početka, Euharistija je u središtu života Crkve. Sveti Pavao, nazvavši Crkvu slikovito tijelom Kristovim i govoreći o dostojnom slavljenju Euharistije i blagovanju euharistijskog kruha, pita međusobno podijeljene vjernike svoje korintske zajednice: Zar nije kruh koji lomimo zajedništvo s tijelom Kristovim? Budući da je samo jedan kruh, mi svi smo jedno tijelo, jer smo svi mi dionici jednoga kruha (1 Kor 10,16sl). Drugi vatikanski sabor u Euharistiji vidi „izvor i vrhunac cjelokupne evangelizacije“ (PO, 5,2). Nažalost, to se u životu Crkve poslije Koncila nije potvrdilo. Razvoj je tekao posve suprotno. Euharistijsko slavlje je sve većim prodorom racionalizma u Crkvu osiromašeno za svoju duboku otajstvenu dimenziju, što ima za posljedicu trajno opadanje njegovih sudionika. A klanjanje Presvetom u na većem dijelu Crkve posve je nestalo. Zato je međugorska praksa povratka na izvore doista snažan oblik nove evangelizacije.
