Bog nas poziva, ali također je moguće da osoba i tada kaže ne. Primjer je bogati mladić iz evanđelja, u njegovu slučaju je o odluci ovisio vječni život. Ako netko tko je pozvan na celibat ipak to odbije i odluči se za brak, hoće li ga Bog blagosloviti i na tom putu ili je ta osoba odbijanjem sama sebe osudila na pakao?
Poštovani, u evanđeoskom izvještaju o bogatom mladiću primjećujemo zapravo dvije različite razine. Na njegovo pitanje «Što mi je činiti da imam život vječni?», Isus mu odgovara: «Čuvaj zapovijedi».
To je odluka za blagoslov ili prokletstvo u ovom i idućem životu. Bogati mladić čuvao je zapovijedi cijeli svoj život, tako da njegovo stanje milosti – dioništvo u božanskom životu - ovdje nije u pitanju.
Druga je razina nastavak ovoga razgovora, kada mladić pita: «Što mi još nedostaje?», a Isus odgovara: «Hoćeš li biti savršen, prodaj što imaš i pođi za mnom». To je jedan dodatni poziv i dodatna slobodna odluka onoga koji je pozvan.
Tu je riječ o slobodnom većem darivanju. Dakako, ako osoba vjeruje da ju Bog, koji ju neizmjerno ljubi i zna što je za nju najbolje, poziva na beženstvo, zašto bi osoba to odbila? Međutim, ako i odbije (a to odbijanje onda podrazumijeva navezanosti na dobra ovoga svijeta), to nipošto ne znači da će ju Bog napustiti. Gospodin nije uvredljiv niti osvetljiv poput nas ljudi. Bit će mu žao (usp. Ef 4,30) jer on zna da bi ta osoba bila i sretnija i plodonosnija u tom staležu, ali blagoslovit će ju i ovako. Uostalom, zar ne bi tako postupio svaki dobar roditelj?
Ako dijete i donese neki loš izbor, neće ga zato napustiti, nego će mu pomoći da u tim i takvim okolnostima postigne najbolje što je moguće. Drugo je pitanje je li neka osoba uopće stvarno pozvana ili samo misli da jest. To treba prvenstveno razlučiti u molitvi, a u konačnici je ionako Crkva ta koja prosuđuje autentičnost određenog poziva.
Btb, don Damir Stojić
