Gotovo da je misterij, čak se i da razumjeti, i vrijedan je spomena i poštovanja – situacija kada se ljudi pokapaju u (malom) mjestu svoga porijekla, rođenja, djetinjstva, a ne u gradu koji je bio mjesto njihovog rada i većim dijelom provedenog života, pa i u okruženju vlastite obitelji.
Ovaj tekst je promišljanje o ljudima koji su živjeli u jednoj, velikoj sredini, a odlučili su biti pokopani u drugoj, manjoj sredini, odakle potječu. Dubokim smatram odluku, želju pojedinca da za svoje zadnje počivalište gdje čeka uskrsnuće tijela, odabire mjesto s kojim ga povezuje njegovo prezime, podrijetlo, roditelji, njegovi korijeni i prošlost. Da za pokop odabire sredinu u kojoj tijekom života nije stvarao, nego je tu povremeno, u situacijama odmora ili posjeta roditelja, bake i djeda, navraćao. Da mu u smrti postaje stalno ono što mu je tijekom života bilo prolazno.
(Rodno) mjesto koje je osobi tijekom života bilo usput, na kraju svoga zemaljskog života svjesno i željeno odabire za stalnu 'adresu' svoga imena, zapisanog na nadgrobnoj ploči i drvenom križu. Cijelog života u svojoj radnoj sredini susretao je određene, mnoge ljude, a na kraju života od lakše mogućnosti pohoda tih ljudi svome grobu se sklanja. Ispada na kraju kao da 'toliko' baš i ne teže svi ti susreti i poslovi koje je osoba ostvarivala za života u upućenosti na drugoga. Odnosno, sigurno jesu vrijedni. Ali, postoji nešto dublje. Pa u sredinu svoga rodnog identiteta čovjek donosi završni spomen sebe po grobnom ukopu, a to ima poruku pripadnosti, ako baš i ne ljudima, a onda tom podneblju u kojem tijelo počiva.
Pokazuje time kako mu je (malo) mjesto u kojem nije živio svoju zemaljsku egzistenciju, zapravo toliko veliko, da ga, do uskrsnuća tijela, odabire za mjesto preobrazbe, uzdignuća, prijelaz u cjelovitost za vječnost. Time kao da se povezuju dva povratka majci – zemaljskom kraju i vječnoj domovini. Oboje znače početak, izvor, ishodište. Znače mjesto rađanja, kolijevku iz koje smo potekli.
U smrti po kojoj se događa naš povratak licem u lice Nebeskom Ocu, nebu gdje je izvorište naše duše, po odabiru grobnoga humka kod prethodnika našeg obiteljskog stabla, događa se i povratak našim zemaljskim korijenima. Iako je tijelo mrtvo, ta odluka znači snažan proces i poruku, želju vraćanja rodu iz kojeg smo potekli, ocu, majci, djedu, baki, a ne sredini u kojoj smo izvan svoga rodnog mjesta radili i gdje smo obitelj stvorili.
Čovjek koji se za života nagledao svijeta, ulica i trgova, koji je ostvario nebrojenih suradnji, kontakata, prijateljstava i poznanstava, materijalnih tragova, odabirom svoga zadnjeg počivališta od toga odlazi. I ispraćaj svoga zadnjeg zemaljskog stadija daje pogledu skromnih, 'netitularnih', 'malih' ljudi iz malog mjesta, kojima sućutno ispratiti pokojnika znači prijem našeg povratnika, jednoga od nas.
Na kraju, kad svi se punti zbroje, genetika prevlada nad sociologijom, biologija nad socijalizacijom, krv u venama nad radom u uredima, malo misto nad velim mistom. Ono što jesi, 'samo' čovjek iz tog i tog mjesta, prevlada nad onim što si postao u velikim gradovima svoga obrazovanja i radnih položaja. Odlučuješ se za čisti, goli subjekt, bazu, bez ikoje nadogradnje i atributa dodatka. Sebe predaješ ispraćaju i molitvi domaćih ljudi kojima za života i nisi rekao koliko su tvoji, kao što im to kažeš tim zadnjim činom svoga dolaska, povratka, polaganjem svoga lijesa u zemlju vaših pradjedova, majki i otaca.
Zov iskona iz malenog mjesta kojeg prirodno osvjetljavaju prostrti sunce i mjesečina, biva jači od ikoje blještave svjetske pozornice i instalacije urbanih reflektora. Ono što se činilo siromašno, pred svoju smrt smatraš da je bogato. Ono što ti se za života činilo nedostatno, odlučuješ da je za tvoju smrt, za prijelaz, dovoljno. Ispraćaju te i za te mole oni s kojima zapravo nisi živio i vrijeme im nisi poklanjao – ti obični, ljudi 'na čekanju' koji svoga 'bjegunca' na kraju ovoga života primaju kao svoje rođeno dite, iz mjesta tvoga, vašega porijekla – to su prijatelji tvojih matere i ćaće, tvojih babe i dida.
Kazujem ovo temeljem doživljenoga. Moji su roditelji iz brojem stanovnika manjih mjesta i u njima sam često svjedočila pokopu ljudi koji tu nisu živjeli za svoga radnog života. Hrvatska ima veliku emigraciju i na našim su grobljima pokopani mnogi koji su cijeloga radnoga i obiteljskog vijeka živjeli u Americi, Australiji, diljem Europe. Starost ih je ili iznenadna smrt zatekla u svijetu, ali njih se u domovinu u lijesu vraća. Koliko puta sam za nekog pokojnika čula: 'On je cili život radio tamo, on je živio tamo, ne znaš ga ti…'.
Ili ljudi koji su radili u većim urbanim sredinama u Hrvatskoj, unatoč nastavku života njihove obitelji u tim gradovima, za mjesto svog sprovoda poželjeli su 'povratak' u svoja mala, rodna mjesta. Koliko je taj zov iskona, pripadnosti jak, da ga po mjestu ukopa koje nije nadohvat tvojoj obitelji, i ne doživljavaš kao odijeljenost od svojih najbližih… Za života si se drugima, tuđima davao, a za susret sa Svevišnjim, moraš sebe svome predati…
Supruga Hrvatica, muž Talijan, svoju mladu preminulu kćer pokopali su u rodnom mjestu supruge na jednom dalmatinskom groblju, a ne u talijanskom megapolisu gdje je djevojka rođena i živjela, gdje i sada žive njeni roditelji i sestre s obiteljima. Ima primjera kad se u rodnom mjestu pokapa supružnik, a žena, obitelj pokojnika nastavlja živjeti u većem gradu gdje su zajedno stvarali i obitelj podizali. Jedna bi osoba, ukoliko ostane neudana, voljela biti pokopana u grobnici svoje bake, u malom mjestu gdje je s njom kao dijete odrasla i gdje joj spokoj te prirode pod kožu ulazi, nego u grobnici svojih roditelja u drugom, većem mjestu kojem tako intenzivno ne prijanja.
Brojni svećenici oporučno odlučuju biti pokopani u mjestu svoga porijekla, grobnici svojih roditelja, iako im pripada mjesto u svećeničkoj grobnici na gradskom groblju u sjedištu njihove biskupije. U svome su poslanju za života lako izgubili sebe i ostavili sve svoje, ne osvrčući se za svojima natrag. Ali, kad je njihov rad na njivi Gospodnjoj završio, poželjeli su pogled natrag, u smrti doći svojima. Pa za počinak ne žele izuzetost, nego uklopljenost u običnost… Ne žele grobnicu svećeničkih kolara i tamjan biskupovog kada na Dušni dan, nego škropljenje pučkog župnika na groblju njihovih očeva žuljeva i majčinog crnog vuštana. Koji i koliki zov duha Iskona…
Među zadnjima i veliki primjer u Hrvatskoj koji zorno oslikava to što mi je tako duboko, a voljela bih da ljudi osvijeste i budu dotaknuti dubinom tog odabira, toga 'odricanja', napuštanja stranoga svijeta i velikog grada, toga kako na putu k vječnost niti ljude od položaja za sobom ne povlačiš, tu želju biti pokopan u rodnom mjestu u kojem nisi proveo najveći dio života, pokazuje odluka velikog Olivera Dragojevića da bude pokopan u rodnoj Veloj Luci na (dalekoj) Korčuli. Bio je očito ne samo glazbeni, nego i umjetnik života.
Ako netko možda ne razumije što pred tim faktom života želim reći, neka mu (po)kaže dragi Oliver. Čovjek koji je pjevao u pariškoj Olympiji, njujorškom Carnegie Hallu, sydnejskoj Operi, londonskom Royal Albert Hallu, bečkoj Konzerthaus… Koliko je samo Split, Dalmaciju i cijelu Hrvatsku sobom natopio, njima prošao… Ali, on za svoje posljednje počivalište ne bira splitski Lovrinac, blizinu svoje radne sredine i prijatelja, nego groblje sv. Roka u Veloj Luci - do koje treba doploviti. 'Evo mene među moje', kaže jedna od njegovih meni najdražih i najljepših pjesama.
Evo mene među moje, puna srca, puni pluća. Svi se gušti ovdi spoje, kad se svitom puni kuća. Tu je srce i kad krene, jer su čvrste te kadene. Evo mene među moje, tu ću spustit sidro svoje… Sve ča nas zaboli, ovdi se izliči…
U ispraćajima velikih ljudi ili ljudi iz velikih gradova u njihovim malim mjestima, dostojanstvenu i dirljivu 'ulogu' ispune ti domaći, 'mali' ljudi. Oni ti daruju prisutnost u trenucima kad ti je uskrate osobe na koje si tijekom života bio upućen i bili su ti bliže. I na ispraćaju dragog Olivera. Toliki njegove kolege, prijatelji, umjetnici ispunili su grad Split, komemoraciju, izmjenjivale su se straže poznatih rivom i do ukrcaja lijesa u brod za Velu Luku. Ali svih tih umjetnika, poznatih i za života njemu bliskih ljudi, suradnika, nije bilo na sprovodu u Veloj Luci, uz par iznimaka. Ono što si mislio da je 'tvoj' svijet, s tobom je do jedne granice.
Tako biva kod tih ispraćaja. Mnogi prijatelji, kolege, suradnici ostaju na svojim mjestima, u svojim velikim, urbanim sredinama. Ne čine taj krajnji (is)korak dolaska na groblje u (maleno) mjesto tvoga porijekla. Iz razloga zauzetosti? Udaljenosti? Pomisli da je dovoljno prijatelju mahnuti, a ne i do pokojniku drage, daleke, ali njegove zemlje, otići. Molitvom ga u crkvi gdje je kršten ispratiti. Na lijes grumen domaće crvenice baciti… Pogledati, udahnuti taj mirni krajolik, u kojem je poželio završno biti…
Veliki mali Oliver i svi mali veliki ljudi, takvom odlukom snažna su poruka osviještenosti svoga identiteta i pripadnosti koja na kraju života nadilazi čak i blizinu svojoj najužoj obitelji. Fascinira koliko čovjek poima kao utočište taj povratak žilama zemlje, kamenu puta i cvijetu livade gdje si učinio prve korake, gdje si naučio prve riječi, odakle si krenuo u svijet. Doživljavaš to kao usidrenost koja te čeka i na koju imaš pravo, koliko god joj tijekom svoga aktivnog putujućeg života izmicao. Mjesto gdje si vidio najljepše zvijezde i nebo, želiš za kulisu svoga uzleta u nebo duša. Odatle gdje si u ovaj svijet kao maleni tjelesno krenuo, opet želiš dušom i uskrslim tijelom kao veliki krenuti u onostranu vječnost…
Za zadnju stanicu svoga ovozemaljskog života želiš mjesto svoje kolijevke. Gdje si iz utrobe majke izašao, tu se u utrobu zemlje vratiti. Biti pokopan u mjestu gdje većinu života nisi proveo, s kojim te vežu prezime i kuća tvojih predaka, zemaljske prvine tvoga bića, otkriva dubinu čovjekove privučenosti iskonom, izvorom, čežnju za maticom.
Potvrđuje svu magnetičnost kemije u tlu i čestica u zraku prirode u kojoj si stasao, privlačnost i snagu onoga što se naziva korijen, pripadnost i porijeklo. Ukorijenjenost…
Sjećanje koje čuva kameni grob, identitet koji po smrti, po natpisu na nadgrobnoj ploči, biva zapečaćen, oživljen. Križ, možda slika tvoga lica, nekoliko slova i brojki… Predan memoriji velikih ljudi u malim mjestima. Koji te poput roditelja i rodbine, u ime tvojih oca i majke čekaju i ispraćaju, grle, zaplaču i čuvaju.
Ono što ti je nekad bilo daleko, ljudi i mjesto, po takvom počinku želiš da ti bude blizu. Ono što možda za života i nisi shvatio, kojekuda si putovao, odmor u tuđini tražio, po nagonskoj želji da odeš među svoje, po smrti biva ti jasno.
Od pohoda tebi bliskih ljudi koji bi tvoj grob i mogli pohoditi da si htio biti pokopan u vašem gradu, koji svojim glasovima mogu biti poput šuma krošnje lišća, mnogi za okrilje svojih kostiju biraju tišinu korijena pod zemljom. U korijenu se nalaze sok i hrana. Majka te svojim mlijekom dočekala na ovom svijetu, u onaj svijet želiš zakoračiti iz rodne majke zemlje. Krug dolaska i odlaska spaja se u prijelazu, u susretu dvaju iskona…
Kad bi ljudi češće mislili o smrti, drugačije bi, bolje živjeli, kažu sveti ljudi.
Grupa Boa pjeva: Zemlja vidi sve, zemlja čuje krike i sne. Zemlja pamti sve, njoj se vraćaš htio ili ne. Dal' ćeš zemljom svojom hodat il' puzat kao crv, to nikog nećeš pitat, to reći će ti krv.
Zemlja tvoja je. Ona pamti te, njoj ćeš vratit darovane sne…
Ines Grbić
