Don Tomislav je mladi svećenik salezijanac, ima 31 godinu, a zaređen je za prezbitera prije tri godine. Salezijansku formaciju proveo je u Italiji i hrvatskim salezijanskim oratorijima u aktivnom radu s mladima.
Bio je tri godine voditelj oratorija Dominik Savio pri crkvi Sveta Mati Slobode na Jarunu u Zagrebu gdje je svakodnevno provodio vrijeme kao odgojitelj djece i mladih svih uzrasta. Trenutno je na studiju Teologije braka i obitelji u Rimu. O smislu došašća i kako ga približiti mladima, govorio je u intervjuu za Katolički tjednik.
Isus je došao, doći će na kraju vremena i dolazi svaki dan u naše živote. Bog nas nije ostavio same, neće nas ostaviti same i uz nas je svaki dan. To je ono što slavimo došašćem i zbog čega je radost iščekivanja ključna odrednica ovoga razdoblja. On vodi povijest. I to je bitno pogotovo za ovo današnje vrijeme u kome su ljudi često obeshrabreni i bez nade, a i od kršćana se čuje prizivanje Isusova drugog dolaska. Jer, prisutni su ratovi, ljudi su postali bezbožni, tehnologija se koristi za uništavanje Božjeg plana o čovjeku, itd. Ali realno, ratova, bezbožnih ljudi i krivog iskorištavanja ljudskog potencijala je uvijek bilo i bit će.
A Isus je jasno rekao: „A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli na nebu, ni Sin, nego samo Otac“(Mt 24,37). Znači da ne možemo znati kad će Isus ponovno doći, ali možemo živjeti tako da budemo spremni za njegov dolazak. Stoga nam došašće treba pomoći pustiti Boga da bude Bog, a mi živimo sadašnji trenutak i pripremamo se za Isusov drugi dolazak. I takvu pripremu punu nade trebamo nuditi i našoj djeci i mladima.
Možemo li došašće shvatiti kao novi početak i priliku koju Gospodin nesebično daje?
Liturgija je osmišljena na način da svake godine slavimo iste stvari. Tako su i došašće i Božić svake godine istodobno isti i novi. Isti u smislu stalne Božje ljubavi, a novi u smislu da mi živimo drugačiju životnu situaciju i da je Bog spreman „roditi se“ u kakvoj god situaciji se nalazili. Daje nam uvijek iznova priliku da ga prihvatimo u naš život i dopustimo mu da raste u našem životu. Kako lijepo! Bog nas svake godine podsjeća kako ne odustaje od nas!
Svjedoci smo, iz godine u godinu, kako se Božić „slavi“ prije Božića, ali rekli bismo bez Božića (tek rođena Isusa na slami). Koji je razlog tomu?
Oslanjajući se na ono što svijet pruža u sklopu došašća, riskiramo da nam te manje bitne, površne i nerijetko krive stvari oduzmu fokus s onoga što je bitno. Prošle godine sam snimio video u kome sam pokušao pronaći Isusa na Adventu u Zagrebu. Riječ „Božić“ nam jasno otkriva čije došašće čekamo i čiji rođendan trebamo slaviti: Božić = mali Bog = odnosno Isus. Engleska riječ Christmas isto u sebi nosi riječ Krist. Ali tog Isusa na Adventu nije bilo. Zasjenila su ga dva druga lika.
Nemam ništa protiv Djeda Mraza jer lik ni ne postoji i svjetovna je kopija Sv. Nikole (Saint Nicolaus = Santa Claus). Nemam ni ništa protiv Orašara. Kvalitetan balet. Ali svjesni smo kako se njima namjerno miče Boga. I sve češće pod borom vidimo njih dvojicu umjesto jaslica. Neka onda uzmu drugi datum i nazovu blagdan: „Djedić Mrazić ili Orašarčić“, a ne Božić. I još nešto: kućice prođu, Advent u Zagrebu prođe, kupovina prođe, svjećice, topla atmosfera… Sve je to lijepo, ali kad to prođe, što ostane? Jer Božić je više od lijepe atmosfere (uostalom, Isus se nije rodio u nekoj lijepoj atmosferi). Smisao Božića je taj da je Bog spreman utjeloviti se u našim životima, makar nalikovali na smrdljivu štalicu, i promijeniti, ne atmosferu, nego cijeli naš život.
Bili ste voditelj oratorija na Vašoj prethodnoj službi te ste posebno bliski djeci i mladima. Koliko su, iz Vašeg iskustva, danas mladi uistinu radosni?
Prije svega je potrebno uzeti u obzir razliku između veselja i radosti te krive i prave radosti. Veselje je stanje koje dođe i prođe, dok je radost unutarnje zadovoljstvo. Unutarnje zadovoljstvo ti nitko ne može oduzeti, nikakva životna situacija, koliko god bila teška. Za kršćanina je prava radost nešto što nosi u duši bez obzira koje stvari prolazio. Don Bosco je govorio kako su njegovi dječaci u oratoriju radosni prije svega zbog toga što su mirne savjesti.
Mladima se danas često nudi neka kriva radost, pa i oni često traže radost na krivim mjestima. Misle da će ih ispuniti neke prolazne stvari. Povjeruju „grijehu“. Grijeh funkcionira po principu: obećavam ti radost, ali na kraju te ostavim praznog. Prava radost dolazi isključivo kao posljedica ljubavi. Kad znaš da te Bog nije trebao, a stvorio te iz ljubavi. Kad znaš da nije trebao postati čovjekom, ali je postao (Božić). Kad znaš da nije trebao dati svoga Sina za tebe (Isusova smrt i uskrsnuće). Kad znaš da si toliko ljubljen, onda ti to donosi radost života i onda i ti ljubiš Boga i druge. Pomoći mladima da ovih nekoliko rečenica postane stvarnost u njihovu životu – kako bitno!
U nastavku na poveznici pročitajte cijeli intervju:
