medjugorje shop 3

Mons. Cavalli na susretu za osobe s invaliditetom i djecu s teškoćama: Primjer ste ljubavi koja se daje za drugoga

Poseban događaj u međugorskoj župi od 2012. do 2019. bila su Hodočašća za osobe s invaliditetom i djecu s teškoćama. Nažalost, zadnje dvije godine (2020. i 2021.) nije održano zbog situacije u svijetu i kod nas uzrokovane pandemijom.

Posebnost ovih hodočašća je bila uključenost mnogobrojnih udruga, zajednica i škola koje bi dolazile sa svojim članovima, štićenicima ili prijateljima te njihovih volontera, a onda i samih mještana Međugorja koji bi hodočasnicima osiguravali besplatan boravak. Također bi se lokalne udruge ili zajednice uključivale u pomoć oko realizacije programa ili nošenja nepokretnih osoba na međugorska brda.

Nakon ove dvogodišnje stanke, u Međugorje su opet počela hodočašća različitih udruga za osobe s invaliditetom, i svi su pojedino izrazili želju da se sa ovim međunarodnim Hodočašćem i dalje nastavi.

U subotu i nedjelju 28. i 29. svibnja tako je u Međugorje za svojih više od 200 posebnih hodočasnika organizirala Udruga volontera „Sv. Filipa Nerija“ iz Splita. U suradnji sa Udrugom „Susret“ iz Čitluka koja je i od prije bila organizator Međunarodnih hodočašća, dogovoreno je da se u dvorani Majčina sela održi jedan SUSRET za hodočasnike, ali i članove lokalnih udruga. Ovaj SUSRET trebao je biti podsjetnik na proteklih 8 Hodočašća, i kao najava za buduće hodočašće kje bi se, ako prilike dozvole, moglo održati sljedeće godine.

Pozivu da pozdrave sudionike susreta, ljubazno se odazvao mons. Aldo Cavalli, apostolski vizitator s posebnom ulogom za župu Međugorje, fra Marinko Šakota, međugorski župnik i fra Dragan Ružić, ravnatelj Majčinog sela.

Mons. Aldo Cavalli je vrlo pronicljivo nakon par trenutaka provedenih na susretu odmah uhvatio BIT stvari: „Ovdje se vidi jedna duboka stvar – ljubav. Kada vas vaša kćer ili sin gledaju, te se vi gledate, tada se vidi jedna stvar – ljubav. Ljubav je velika. Ljubav znači uzeti drugu osobu na sebe. Zadatak Gospodina našega Isusa Krista je bila ta. Uzeti na sebe grijehe paloga čovječanstva i umrijeti iz ljubavi. Zadatak i nas svećenika je isto taj, uzeti na sebe grijehe i slabosti čovječanstva i prikazati ih Bogu Ocu. Vi roditelji ste primjer onoga što mi trebamo biti u našem poslanju. Bog je govorio svome narodu „Znaš li zašto te volim? Volim te jer te volim“. Ljubav nema motiva. Ljubav je ljubav. To vi govorite vašim sinovima i kćerima, te se to vidi. Moja baka i moj djed su bili gluhonijemi, a ja sam rođen zdrav, mogao sam govoriti i čuti. Voljeli smo se, jer oni su mi govorili na njihov način, a ja sam govorio na moj način. I uvijek smo se uspjeli sporazumjeti. Ne zato jer smo govorili ovaj materijalni vidljivi jezik, nego zato jer smo se voljeli. To treba biti i najvažniji cilj našeg svećeničkog života, željeti dobro. Zbog samo jednog motiva – jer želim dobro. Zahvaljujem se još jednom na ovom velikom primjeru koji ste mi dali“, kazao je mons. Aldo Cavalli.

Fra Marinko Šakota je ukratko kazao: „Ovo što je mons. Aldo Cavalli rekao, to mogu i ja reći: Vidi se ljubav! Kada su proteklih godina bila hodočašća u Međugorje osoba s invaliditetom i kada su vas naši župljani primali u svoje kuće besplatno, tada sam župljanima čestitao i govorio svaka vam čast, no oni su meni tada kazali: „Župniče, mi nismo ništa dali, mi smo primali! Mi smo primili puno ljubavi“. Hvala vam što postojite. Hvala vama pratiteljima i roditeljima koji ste uz ova stvorenja Božja. To je velika ljubav. To je nesebična ljubav. To je majčinska ljubav. I hvala vam na tome“.

Nakon fra Marinka, riječi dobrodošlice uputio je i fra Dragan Ružić, ravnatelj Majčina sela: „Radostan sam da mogu izreći svoj govor ovom posebnom zboru hodočasnika. Možda malo posebnih hodočasnika, ali čija posebnost nije nikakav nedostatak, već u ovom kontekstu postaje dodatna vrijednost. Ovdje bi valjalo prereći riječi svetog Augustina, pa ustvrditi „Tko ovako hodočasti – dva puta moli“. Istovremeno sam radostan da Majčino selo može pružiti infrastrukturu za ovaj susret. Po svjedočenju mnogih koji dolaze u Međugorje, ovdje je moguće pronaći mir, toplinu i osjećaj prihvaćenosti. To je upravo ono što možemo naći kada smo u blizini Majke. U ovom mjestu u kojem je Ona poslana susresti nas, želim da danas i sutra svi ovdje osjetimo da nas Bog jednako ljubi. Da želi da u Njemu prepoznamo jedinog Spasitelja i Iscjelitelja. Neka u svemu onome što će se događati na ovom susretu doživimo Gospinu blizinu, njezinu skrb i želju da nasljedujemo njezina Sina Isusa Krista. Želim da se ovdje u Majčinu selu osjećate ugodno, prihvaćeno i spokojno“, poručio je svima fra Dragan Ružić.

Na kraju uvodnog dijela, nekoliko riječi kazali su i predstavnici dviju udruga koje su organizirale ovaj susret.

Dragica Jerkić, predsjednica Udruge „Susret“ iz Čitluka je kazala: „Mislim da su ova naša druženja jako bitna, jer se upoznajemo, družimo, dijelimo savjete i iskustva, te gradimo prijateljstva“.

Magda Kaliterna, predsjednica Udruge volontera Filip Neri iz Splita dodala je kako je njihova misija prijateljstvo. „Kada smo se prvi put vratili s hodočašća iz Lourdesa, tada je naš volonter rekao „Ja nisam njima volonter, ja sam njima prijatelj“. I upravo tako, želimo da se razbije ta neka granica da je netko volonter, štićenik, korisnik i slično. Tu smo svi u službi jednih za druge. Svi smo zajedno. Svi primamo. Tako smo otkrili jedan mali svemir hendikepiranih osoba. Otkrili smo koje je to blago. Zaljubili smo se u to i to nam je promijenilo život.“

Nakon pozdravnih govora susret se nastavio pjesmom, molitvom krunice Božanskog Milosrđa i svjedočanstvom koje je o svom majčinstvu, prihvaćanju djeteta s višestrukim teškoćama i borbi za život svoj esada 22-godišnje kćeri Brune iznijela Mihaela Vasilj iz Trebižata.

Susret je završen oko 17,00 sati, kako bi se stiglo na večernji molitveni program u župnoj crkvi sv. Jakova.

Za vrijeme cijelog susreta i tog subotnjeg poslijepodneva volonteri koji su došli iz Splita, te članovi Marijinih Ruku, Cenacola ili sami župljani Međugorja, u nosiljkama su nosili nepokretne osobe  s invaliditetom do Gospina kipa na Brdu ukazanja. Za sve njih to je najvažniji dio Hodočašća. Jer bez snage volontera, nepokretne osobe nikad se ne bi mogle do tamo popeti, a s druge strane volonteri nošeni blagoslivljanjem i žrtvom dok nose svoje „terete“ ostaju obogaćeni ovim činom do kraja svojih života.