Misa zadušnica služena je u crkvi svetoga Jakova, gdje su se okupljeni vjernici, subraća franjevci, prijatelji i poštovatelji oprostili od fra Slavka, zahvaljujući mu za život posvećen Bogu i ljudima. Emotivnu propovijed na misi zadušnici održao je provincijal Hercegovačke franjevačke provincije fra Jozo Grbeš.
"Fra Slavko Soldo čovjek na putu, rođen ovdje u ovom polju i kamenu Međugorja kad život bijaše težak. Od ranog školovanja njegov život bijaše na putu. Fra Slavko svećenik, fratar, misionar, župni poglavar franjevaca u Americi i Kanadi, provincijal franjevaca u Hercegovini, duhovnik, odgojitelj, ispovjednik.
Životni put ga je vodio tisućama milja daleko, ali vraćao se na početke. Danas mu govorimo i hvala i zbogom. U zahvalnosti mi ljudi smo često škrti. O kako je važno zahvaljivati. I danas njemu govorimo hvala za dobar život, za služenje, za primjer dobrote, za vremena ona kada mu nitko možda nije ni imao reći hvala. Govorimo zbogom, jer vjerujemo da s Bogom se svi naši krugovi zatvaraju i s njim svi naši počeci imaju svoj cilj.
U njegovu životu iščitavamo i Božju snagu i nadahnuće za nas zemaljske putnike. Fra Slavkov život kao da je raspoređen u četiri dijela: služba u dijaspori, ponajviše u New Yorku, služba poglavara Chicago - Mostar, služba odgojitelj Humac i služba duhovnika i ispovjednika Međugorje.
Draga braćo i sestre, dijaspora je ispisala noviju povijest hrvatskih odlazaka, tragedija, nada i zajedništva. U sredini tog iskustva stoji hrvatski svećenik. Misionar, dušobrižnik, branitelj izbjeglih, tužnih, zarobljenih, odvojenih. Fra Slavko je bio taj. Bilo je godina i vremena kada život nije bio lagan. Godine 1980. pa dalje nisu bile baš lagane za hrvatsku zajednicu u Americi. Na sastanku starješinstva pitali su tko bi to mogao preuzeti odgovornost najteže župničke službe na tom kontinentu, službe u New Yorku. Fra Slavko tada kaže: "Ja idem". Nije se nazad obazirao, idem na ono gdje je teško. Tada je bio mlad, samo osam godina svećenik.
On je ondje gdje nikoga nema, politički nepodoban, glasan u suprotstavljanju diktaturama i sam žrtva komunističkog režima. Domu svom nije smio putovati kroz mnoge godine, samo zato što bijaše hrvatski svećenik. Dijelio je sudbinu svih za koje se brinuo, kada oni nisu mogli vidjeti oca i majku, ići im na sprovod u domovinu, nije išao ni on. Ni svome ocu na sprovod nije mogao doći. S njima je plakao, molio, šutio, patio, sanjao, nadao se. Kada su oni bili progonjeni, medijski ili fizički, bijaše i on, ta on bijaše njihov župnik hrvatske župe u New Yorku gdje je najopasnije mjesto za komunizam, ali najmoćnije mjesto hrvatskih snova o slobodi.
Sjećam se tih ljudi kako su snažno vjerovali da će tako biti. Fra Slavkova jedina krivnja bijaše njegova misija, vjerovao je zajedno s njima. Svoga oca i majku susretao je u Italiji. On je mogao otići u svaki kutak svijeta, na sve strane globusa, ali nije smio doći u domovinu. Kada susreti nisu mogli biti mogući, onda je slao audio kasete kako bi otac i majka mogli čuti njegov glas. Glas je bio znak ljubavi koja je daljinom bila sve snažnija. Naš brat fra Svetozar tome je svjedok.
Fra Slavko se našao i u crkvi i u bolnici i u pomoći polaganja vozačkih ispita, prijevodu nebrojenih dokumenata, u sudnici samoće, u zatvorima nepravde, na cesti i na fešti. On je slavio obljetnice i narodne povijesti i Stepinčeve smrti u vremenima kada je to bilo životno opasno. On je svečano otvorio ulicu u čast kardinala Stepinca u središtu Manhattana, zajedno tadašnjim židovskim gradonačelnikom. I zbog toga bijaše nepodoban.
Taj hrvatski svećenik fra Slavko postao je znak jednoga vremena i sudbine jednoga puka. On bijaše svjedok mučnih sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća. Tragični dogovori visoke politike koja je zaboravila čovjeka, zatvorila je dvadesetak hrvatskih ljudi. Slijedilo je veliko suđenje u New Yorku. Nikakva politička sila ih ne može i ne želi zaštiti, a ogromna sila ih napada i progoni. Ljudi nemaju novca za život, a kamoli za hotele i dugotrajni sudski proces u najskupljem gradu na svijetu. Nitko se ne usuđuje te ljude u kuću primiti. Prognani među prognanima fra Slavko kaže idete k nama u našu kuću. S nama ćete živjeti i mi ćemo s vama dijeliti sudbinu i nećemo vas ostaviti. Sljedećih osam mjeseci puna je kuća ljudi koje svijet progoni, koje je život višestruko prognao i nađoše i utočište i prijatelja u dobrome srcu jednog čovjeka. Kad su napadnuti i optuženi i od odvjetnika, sudaca, politike i policije, fra Slavko ustaje hrabro i kaže: "Oni su čestiti ljudi".
Svjedok hoda hrvatske zajednice, svjedok zatvaranja i suđenja uznika, svjedok tihe patnje obitelji i prijatelja. Njegov bliski prijatelj fra Jozo Grubišić je tome svjedok kao i druga naša braća. Američki FBI mu je priznao da je i on sam bio na meti komunističkih vlasti koje mu prijete likvidacijom, te su mu ponudili zaštitu, ali on je odbio kazavši: "Svi znaju gdje ja živim". Bio je za udbu persona non grata.
Tek kada sam i sam odlazio u američke zatvore posjećivati te hrvatske uznike, razumio sam i njega. On je svjedok,a svjedoci su ljudi kojima se vjeruje. Kao što jedan od uznika kaza: "Bio je fra Slavko otac svima". Da, i tako bijaše. Uloga oca kao da je postala dio njegova identiteta.
Dragi prijatelji, kako možemo puno učiti iz toga, biti otac svima. O kako možemo naučiti snagu i važnost slobode, snagu i važnost pravde, zalaganja za istinu jer ona je božanska. Dostojanstveno, blago i smireno i po njegovu životu iščitavamo kako teška vremena stvaraju jake ljude, a jaki ljudi stvaraju bolja vremena.
I dođe onda vrijeme i za domovinu. Kada braća provincije odlučiše vratio se u domovinu. Služio je kao provincijalni ministar, stvarao zajednicu nakon godina neredovitosti, nesustavnosti i svih lokalnih muka ovdje, posluha i neposluha. Bilo mu je jasno što treba i kako treba činiti. Iskustvo dalekog svijeta mu je pomoglo da bude odlučan, da se ne boji, krene naprijed i opet se nađe u ulozi oca. Oca provincije, oca braći kojima je bio na čelu u služenju. O kako možemo naučiti iz ovoga njegova iskustva, kako se ne treba nikada bojati, uvijek ići naprijed i uvijek znati kako pjesma kaže: "Znam da uvijek treba ići, znam da ima bezbroj puta. Postoji bar jedna cesta do svih mjesta i do svih ljudi".
I nakon te službe fra Slavkov život dobi novu dimenziju. Bijaše odgojitelj naše mladosti i to kao da je ponovno na nov način shvatio da je Gospodin blaženstvo sakrio u služenju, da ga je sakrio u poniznosti i blagosti.
Kako to lijepo iskaza jedan od mladih fratara kojemu je on bio odgojitelj: "Bio nam je čovjek drugačijeg mentaliteta i pogleda na svijet. Izvandomovinstvo ga je oblikovalo. Bio je pravedan čovjek od reda, discipline, molitve i rada. U njemu se tako jasno zrcalio svećenik, redovnik, otac i brat.
Samo čovjek s jasnim idealima može voditi drugog čovjeka. Nikad od nas nije tražio nešto što sam nije bio spreman učiniti. Živio je s nama i za nas. Posebno je volio Blaženu Djevicu Mariju i Alojzija Stepinca i uvijek nam je s velikom ljubavlju i žarom govorio o narodu koji j otišao iz domovine, hrvatskom puku, trbuhom za kruhom.
U tim godinama odgoja naše mlađe braće opet bijaše otac.
I onda opet na početak, ovdje u Međugorju gdje počeo njegov fizički život, ovdje se krug zatvara. Ovdje gdje je bio ispovjednik, duhovnik, brat i opet otac mnogim dušama. Ovdje gdje su mnogi po njegovim riječima dobili milost i snagu novih početaka. Ovdje gdje se savršenstvo postiže, ne kada se nema što više dodati, nego kada se nema što oduzeti. Ovdje kao i svugdje, fra Slavko je bio staložen, blizak ljudima. Njegova blagost je bila nadahnuće mnogima i znao je jako dobro da trebamo biti blagi prema ljudima. Kako reče jedan drugi brat: "Naša blagost neka nema uvjeta. Budimo blagi zbog sebe i zbog drugih. Život je počesto i previše grub još da bi mu bila potrebna i naša grubost. Naš poziv je da svojom blagošću umanjimo grubost života".
I dođe vrijeme odlaska. I sve je ostavio u redu, jasno i čisto. Iza njega uvijek bijaše jasno i čisto. Kada sam ga upitao uz njegov bolesnički krevet prije nekoliko dana: "Fra Slavko kako si danas?", odgovorio je: "Zreliji sam nego jučer. Svaki dan zreliji, čekam odlazak".
Pet godina bolesti, kao da je neprimjetno hodio tim putem. U sobi iznad radnog stola visi velika slika Isusova, blaga lica, umjetnika koji je puno toga lijepoga učinio u našoj mostarskoj crkvi. Gledam tu sliku, duguljasto i blago lice Gospodinovo i kažem mu: "Ovaj mi Isus liči na tebe". Kaže on: "Isus liči na svakoga od nas, u njemu je svakome od nas dio nas". U toj sobi stoji slika Alojzija Stepinca. Taj Stepinac bijaše u njegovoj sobi i u New Yorku i Chicagu, Mostaru i Međugorju. Bez njega nije nigdje putovao. Njega je zaista volio i od njega crpio snagu u vremenima samoće, daljine i neizvjesnosti. Kao da su mu Stepinčeve riječi: "Samo Bog je vječan, to je naša utjeha i snaga", bile dovoljne.
Draga braćo i sestre, i mi na svoj put ponesimo najbolje od njega i ne bojmo se novoga. Niti izazova, niti poslanja, niti blizina, niti daljina. Budimo i mi otvoreni novim putima, bliskim i dalekim, jer vjerujemo da u njima stanuje Gospodin. Fra Slavko je tome svjedok. Valja i nama znati i biti učvršćeni u vjeri da sve što umire opet živi ili kako reče pjesnik: "Koje to zrno ne nikne kad se stavi u zemlju. Pa zašto da sumnjaš u zrno čovjekovo".
Fra Slavko je svjesno, spremno i savjesno čekao svoga Gospodina. Neka ga taj Uskrsli Gospodin, kojemu je do kraja vjerovao, primi k sebi. Neka nama da vjere, nade i snage da i mi naše dane možemo živjeti vedro, tiho, blago , smireno i strpljivo kako nas je on učio, kako bismo i mi mogli blago živjeti i čvrsto vjerovati, te vazda i svagdje s blaženim Alojzijem svjedočiti: "Samo Bog je vječan, to je braćo naša utjeha i to je naša snaga".
Nakon svete mise sprovodni obred i ukop obavljen je na groblju Kovačica u Međugorju.
Podsjetimo, fra Slavko Soldo preminuo je u nedjelju, na svetkovinu svetih Petra i Pavla te na obljetnicu svoga svećeničkog ređenja,opremljen svetim sakramentima, u 79. godini života, 58. godini redovništva i 53. godini svećeništva.
