Supruga ga je zbog toga napustila te je izgubio obitelj. Tada je počeo moliti krunicu… i čudo se dogodilo. Proces osobnoga obraćenja dr. Casanova je započeo kada je, koristeći biblijske izvore, uznemiren stalnim umnožavanjem različitih protestantskih grupacija i crkava, počeo tražiti jednu, jedinstvenu Crkvu koju je utemeljio Isus Krist. Njegova posvećenost ovoj istrazi bila je utemeljena u želji da dokaže kako on „ne bi mogao biti katolikom”. No, iskustvo Isusa u euharistijskome slavlju u Katoličkoj Crkvi bilo je posljednja točka koja ga je dovela do obraćenja. Kada je odlučio prijeći na katoličanstvo, rekao je to svojoj supruzi, uvjerenoj protestantkinji. To je rezultiralo njihovom svađom i dr. Casanova je ostao bez svoje žene i troje djece. Tijekom sljedećih nekoliko mjeseci obitelj nije vidio, što mu je, kao vjernome mužu i obiteljskome čovjeku, predstavljalo veliku poteškoću za razumjeti: kako bi Bog dopustio takvu patnju kao posljedicu toga što je slijedio ispravan put. S mnogo emocija danas on pripovijeda da je jednoga dana ušao u neku kapelicu kako bi zatražio od Boga pomoć u svojoj žalosnoj situaciji. Na jednoj je klupi vidio ostavljenu krunicu i shvatio kako Bog od njega traži da ju moli. Premda je njegovo obraćenje bilo solidno, njegova evangelička pozadina predstavljala je poteškoću za molitvu krunice, ali se obratio Blaženoj Djevici te joj rekao da ju je spreman moliti pod dva uvjeta: da se njegova žena i on ponovno pomire i da njegova žena, njegova djeca i on uđu u puno zajedništvo s Crkvom njezina Sina. Molio je krunicu „nespretno i bez vjere, tražeći od Boga oproštenje nakon svakih deset Zdravo Marija u slučaju da se Bogu nije svidjelo ono što čini”. I jednoga dana, ponovno je bio zajedno sa svojom obitelji i pomirio se sa svojom ženom. Samo godinu nakon „lošega moljenja krunice”, dr. Casanova je, zajedno sa ženom i djecom, bio primljen u Katoličku Crkvu u portorikanskoj katedrali. Otada je postao vrijednim kršćanskim apologetom sa zadivljujućim znanjem biblijskih poveznica i strastvenim latino stilom govorništva. Često govori o svojemu sporom ali i bolnom petogodišnjem procesu obraćenja, nakon mnogo godina službe i slave u njegovoj Protestantskoj Crkvi. Danas mu je jedino žao što nije zadržao krunicu koju je, godinu ranije, našao na klupi u crkvi jer bi ju želio imati i biti s njom pokopan.
Izvor: Nedjelja.ba
