Duhovna pratnja im je bio fra Francis Ching, svećenik koji je pri kraju svog studija teologije zbog glaukoma potpuno izgubio vid.
Fr. Francis Ming Chung Ching rođen je u Hong Kongu 1972. u katoličkoj obitelji. Njegova obitelj emigrirala je u Toronto 1986. Tijekom dodiplomskog studija u Waterloou doživio je osobno obraćenje i postao je vrlo aktivan u svjedočenju svoje vjere kroz sudjelovanje u kineskoj katoličkoj zajednici Waterloo i godišnjem odmaralištu za mlade pod nazivom Istočnokanadski životni kineski katolički kamp (ECCCLC). Zaređen je 2005. godine i prvi je Kinez zaređen za svećenika vjerskog reda 'Companions of the Cross'. Trenutno je duhovni ravnatelj za ECCCLC (istočnokanadski katolički kineski životni kamp) i aktivno je uključen u Fountain of Love and Life Department, kineski katolički TV i radio program.
Ovo je njegovo sedmo hodočašće u Međugorje. O svom iskustvu Međugorja kaže: „U Međugorju se osjećam sjajno. Svaki put kad dođem dogodi se neko 'obraćenje' među hodočasnicima, čak i među onima koji nisu praktični vjernici ili katolici, nego su došli samo kao pratnja svom supružniku bez ikakvih očekivanja.
Prošle godine npr. bila su na hodočašću tri bračna para kojima sam predložio da dođu na hodočašće kao mogućnost da jednostavno kao bračni par budu zajedno. Supružnicima koji nisu bili u vjeri na početku je bilo previše molitve ili odlazaka dva puta dnevno na misu, ali na kraju upravo su oni bili najviše zahvaćeni i privučeni molitvi klanjanja, iskustvu ljubavi i mira koje su otkrili u svom srcu.
Osobno sam svjedok i mnogim obraćenjima koje vidim kroz moje sudjelovanje u Karizmatskom katoličkom pokretu ili pokretu mladih, ali opet čini mi se da je najviše obraćenja upravo u Međugorju. I baš zbog toga, da nema svih tih doprinosa Međugorja, ne znam kakva bi slika današnjeg svijeta bila.“
O svom hendikepu sljepoće kaže sa smiješkom: „Svatko od nas ima nekakav invaliditet, moj je ovako vidljiv, ali ono što je važno je da ga prihvatimo. Jedan od plodova koji sam dobio ovdje u Međugorju, počevši od 1996. kada sam prvi puta došao, bio je na jednom klanjanju Presvetom kada mi je Isus snažno u srcu progovorio i pozvao me da se RADUJEM!
Mislim da svatko od nas kada bi samo gledao na boli i patnju, ne bi im vidio kraja, i uvijek možemo izabrati hoćemo li to nositi s težinom, neprihvaćanjem ili ćemo odabrati radost, žar i izvući iz toga pun blagoslova – mi bi na ovo trebali biti fokusirani.“
O svojim hodočasnicima kaže da sve polako napreduje: „Na početku hodočašća svi se malo prilagođavaju, kukaju kako ništa ne doživljavaju ili ništa ne vide, ali prije par dana su imali međusobnu podjelu iskustava i mnogi su svjedočili kako osjećaju mir i kako počinju uživati u svim sadržajima i da im je lijepo.“
Vodička iz župe koja je cijelo vrijeme bila s ovom grupom, kao i vozač autobusa posvjedočili su kako nisu vidjeli radosnijeg svećenika, unatoč njegovoj sljepoći.
Paula Tomić/medjugorje-info.com
