Kada je moj otac zbog posla prešao u Kaliforniju, upoznao je jednog oduševljenog katolika koji ga je izazvao ovim riječima: „Ja sam rimokatolik i vjerujem da je rimokatolička vjera punina istine.
Ako uspiješ dokazati da sam u krivu, pristupit ću tvojoj protestantskoj Crkvi. Ako pak ja dokažem da sam u pravu, ti moraš postati katolik“. Moj se otac nije bojao izazova i rekao je: „Prihvaćam, s čime ćemo početi?“ Taj je čovjek mom ocu dao dvije knjige. Jedna je „Povijest jedne duše“ svete Terezije od Djeteta Isusa, a druga „Ispovijesti“ svetoga Augustina. Moj je otac pročitao te dvije knjige i znao je da mora postati katolik. Od tada pa nadalje ja sam bio odgajan kao katolik, ali su u meni ipak ostali svi strahovi i sumnje koji su mi bili usađeni u protestantskoj vjeri. Bio sam najstariji od desetero djece.
Je li zbog mene svijet bolji?
Odrastao sam, oženio se, dobio četvero djece i postao svjetski čovjek. Novac, uspjeh, časti, to su bile stvari za kojima sam težio. Imao sam ženu i djecu, ali sam živio vrlo sebičnim životom i u nutrini bio posve prazan. Jednog sam dana odlučio pokušati nešto što nikada prije nisam učinio: otišao sam na duhovne vježbe. To su bile petodnevne duhovne vježbe u tišini. Nikada prije nisam iskusio ništa slično. U početku je bilo teško, a onda je postalo predivno. Prvi put u životu imao sam dojam da mogu razgovarati s Bogom i da mogu malne čuti njegov glas. Jednoga dana dok sam sjedio u kapelici vidio sam postariju časnu sestru. Mogla je imati 75 ili 80 godina, ili još više. Pomislio sam da je ona u svom životu učinila stotinu ili tisuću ili deset tisuća puta više dobra nego što sam ja učinio u svome. Prvi put u životu pomislio sam da moje postojanje ovaj svijet nije učinilo ništa boljim. Pomolio sam se i rekao: „Bože moj, pomozi mi da postanem bolji čovjek, da zbog mene svijet bude bolji“. Nisam mogao ni sanjati kako će Bog odgovoriti na tu molitvu. Iako su mi svi poslovi do tada dobro išli, odjednom sam zapao u strašne poteškoće.
Vremenom sam bankrotirao i izgubio svoj biznis. Izgubio sam dom, čak i reputaciju. Moje je ime bilo skoro svaki dan u lokalnim novinama. To je bilo vrijeme teške patnje, ali sam mislio: imam barem zdravlje i obitelj. Ubrzo nakon toga sam zadobio tešku športsku ozljedu, tako da se nakon toga više nikada nisam mogao baviti športom. Mislio sam da mogu i to podnijeti, budući da imam svoju obitelj. Onda je jednog dana došla moja žena i rekla mi da me više ne voli, da više ne želi biti sa mnom u braku. Iako sam bio sebičan čovjek, obitelj mi je bila najvažnija u životu. Zato sam odlučio da ću učiniti sve što je u mojoj moći da sačuvam obitelj.
Živio sam devet mjeseci izvan kuće, daleko od svoje djece, i svake sam noći plakao i molio. Moja je žena konačno dopustila da dođem kući, ali ja sam u međuvremenu postao ogorčen čovjek. Počeo sam drugačije govoriti, drugačije se ponašati, postao sam pravi mračnjak. Izvana nitko ništa nije primjećivao, ali sam ja znao što se događa iznutra. U tom se trenutku Gospa uplela u moj život.
Prvi put u životu bio sam slobodan
Imao sam prijatelja koji je bio napustio ženu i obitelj i bio u vezi s drugim ženama, što ja hvala Bog nikada nisam učinio. Viđao sam ga u barovima kako se opija. Sjećam se da sam se uspoređivao s njime i govorio sebi: hvala Bogu da nisam u tako lošem stanju kao on! Jednoga dana, na jednome športskom događaju na kojem su nastupala moja djeca, prišao mi je jedan čovjek i pozdravio me. Nisam ga prepoznao. Izgledao je mirno i zadovoljno, radost mu je blistala na licu. Pitao sam ga što mu se dogodilo. Rekao mi je da je bio na hodočašću u Europi. Pričao mi je o Međugorju, o Gospinim ukazanjima i o čudesima koje je vidio. Bio sam fasciniran, ali i prestrašen.
Mislio sam da je poludio. Ustuknuo sam, zahvalio mu i otišao što sam brže mogao. Nevjerojatno, ali cijeli tjedan koji je uslijedio mislio sam samo na lice toga čovjeka, na radost i mir koji su iz njega zračili. Tada još nisam znao da je Gospa zakucala na vrata mojega srca. Sljedećeg tjedna kada su moja djeca opet imala športski program, ja sam se rastrčao posvuda da ga nađem. Našao sam ga i rekao mu: „Molim te, pričaj mi još o tom Međugorju!“ Uz smiješak mi je rekao da je mislio da ćemo se opet vidjeti i pružio mi jednu brošuricu koje se nisam mogao načitati. Mislio sam: da sam živio prije 2000 godina i da mi je netko rekao da postoji tamo neki Isus koji bi mogao biti Mesija, bi li ga otišao potražiti? Vjerujem da bih. Sada sam suočen s činjenicom da se možda ukazuje Gospa. Moram otići pogledati i vidjeti je li to istina.
Moja žena nije htjela ići sa mnom pa sam otišao sam. U zrakoplovu sam molio Boga: „Pomozi mi da spoznam istinu“. Bio sam u Međugorju četiri dana. Bilo je jako lijepo vidjeti tolike ljude sa svih strana svijeta kako mole. Bila je to doista oaza vjere, ali ja sam bio razočaran. Tražio sam nešto više ali nisam znao što. Četvrtoga dana, krunica mi je pred očima postala zlaćana, ali ja još uvijek nisam vjerovao. Sumnjao sam da katolici prave krunice s ugrađenim trikom. Onda sam čuo neke ljude kako se spremaju ići kod Marije vidjelice. Pošao sam s tom engleskom skupinom. Marija je došla i govorila nam.
Mislim da je tada imala 24 ili 25 godina. Poslovni sam čovjek i bio sam siguran da ću znati procijeniti govori li ona istinu ili ne. Njezino lice sjajilo je istom radošću i mirom kao lice mojega prijatelja. Njezini odgovori na naša pitanja bili su duboki. Nikada prije nisam čuo ništa slično. Jedna osoba iz skupine pitala je Mariju koliko moli. Ona je rekla: ja sam posvetila sav svoj život Bogu u molitvi. Tada sam znao da je Gospa doista ovdje. Suočen s tom stvarnošću, s ljepotom Marijina lica i činjenicom da je Blažena Djevica Marija ovdje, pogledao sam u svoj vlastiti život i u svoje srce i prvi put u životu sam se posve jasno vidio. Mislim da je to bila velika milost. Bio sam prepun žalosti i grižnje savjesti zbog života koji sam do tada vodio pa sam potražio mirno mjesto gdje ću moći plakati. Plakao sam satima i onda sam otišao na životnu ispovijed. Prvi put u životu bio sam slobodan.
Radost me ispunila, mir, nisam htio otići iz Međugorja. Na putu kući molio sam: „Dragi Bože, previše me je strah davati ikakva obećanja. Molim te pomozi mi da promijenim svoj život“. Mislio sam na biblijsku riječ kada Isus visi na križu i kaže Ivanu: „Evo ti Majke!“ Sveto pismo kaže da ju je on uzeo k sebi. Tako sam zamolio Gospu: „Hoćeš li poći sa mnom?“
Bog ne želi da se moja obitelj raspadne
Osjećao sam se kao da lebdim. Kao da sam vidio svijet novim očima. Svakoga jutra čim sam se probudio htio sam moliti. Počeo sam ići svakoga dana na Misu. Počeo sam čitati živote svetaca i crkveni nauk, a moja se žena čudom čudila što mi se događa. Mislio sam da će sve biti dobro ako ona vidi da sam postao bolji muž i bolji otac, ali je ona počela mrziti sve što ima veze s vjerom! Postala je srdita. Smetalo joj je što odlazim na Misu, što nosim Gospinu medaljicu oko vrata… Htio sam staviti raspelo u našu kuću.
Ona to nije dopustila, iako je bila odgojena u katoličkoj obitelji s mnogo djece. Vidite kako smo se bili udaljili! Uspio sam promijeniti način odgajanja naše djece. Televizija, časopisi, knjige, filmovi, nisam mogao vjerovati da prije nisam uviđao kako su sve te stvari štetne. Moja djeca su prihvatila moju vjeru. Slušala su o svecima i počela moliti sa mnom, ali moja se žena sve više udaljavala, tako da konačno sa mnom nije htjela ni razgovarati ni spavati. To je trpljenje trajalo godinama. Konačno smo došli do točke kada sam shvatio da više ne možemo živjeti pod istim krovom. Žarko sam molio za svoju obitelj i došao do zaključka da Bog možda iz nekog razloga prihvaća da živimo odvojeno.
Nisam mogao shvatiti kako on to može htjeti, ali sam se nadao da iz toga možda može proizaći neko veće dobro. Odlučio sam svojoj ženi dati slobodu. Pripremio sam sve dokumente za rastavu i planirao reći svojoj ženi da je volim više od svega, da ne želim rastavu, ali da joj želim sreću i da joj dajem slobodu. Sutradan mi je na poslu bilo jako teško. Zazvonio je telefon. Bio je to čovjek koga sam jedva znao, sreli smo se u molitvenoj skupini. Rekao mi je da me odmah želi susresti, bio je uporan, rekao je da se moramo naći istoga jutra. Bio sam iritiran i pitao ga što to može biti tako hitno. Rekao mi je: „Sjećaš li se molitvene skupine u koju si dolazio? Jedna djevojka u toj skupini čula je nešto od Gospe u svom srcu“.
Našao sam se s tim čovjekom u jednom parku. Kazao mi je da se ta djevojka probudila usred noći i da joj je Gospa rekla neka napiše poruku za mene. Kakvu poruku za mene? Ja ne poznam tu djevojku! Dao mi je zatvorenu omotnicu. Otvorio sam i počeo čitati. Pisalo je: „Najdraži moj sine, vidjela sam tvoju patnju, nebo ne želi da se tvoja obitelj raspadne, imaj vjere i ustraj“. Pismo je govorilo još mnoge lijepe stvari koje je samo Gospa mogla znati. Počeo sam plakati. Tamo gdje je bilo beznađe probudila se nada.
Kušnje kao odgovor na molitve
Odjednom su se mojoj ženi počele događati loše stvari. Dvojica naoružanih maskiranih lopova napali su našu trgovinu. Moju su ženu za kosu odvukli u stražnju prostoriju, stavili joj pištolj u usta, morala je otvoriti sef i dati novac. Možete zamisliti kako je bila traumatizirana! Nekoliko dana kasnije opekla se vrućim viklerima. Mislila je da će izgubiti oko. Tjednima je nosila povez. Nekoliko dana kasnije njezin novi veliki auto koji još nije bio osiguran bio je ukraden ispred kuće. Jedna stvar za drugom… Moja je žena konačno došla k meni i rekla da joj život više nema radosti ni smisla, da je nesretna, da razmišlja o samoubojstvu, ali da se čudi kako to da bez obzira na to kako se ona ružno prema meni ponaša, ja sam uvijek pun radosti. Pitala me kako mi to uspijeva. Rekao sam joj da je to zato što svaki dan idem na Misu.
Nekoliko dana kasnije, na 1. siječnja – na svetkovinu Marije Majke Božje – otišao sam moliti u kapelicu i pitati Boga zašto nam se događaju sve te loše stvari. Tada sam osjetio kako me netko tapša po ramenu. Pokraj mene je stajala jedna žena i smiješila se. Nisam je poznavao. Rekla je: „Sve su te stvari Božji odgovor na tvoje molitve!“ Nisam razumio. Te godine korizma je počela dosta rano. Pitao sam djecu što ćemo učiniti za korizmu, iako sam znao da će se moja žena naljutiti ako za stolom govorimo o vjeri. Djeca su govorila da će se odreći slatkiša i raznih drugih stvari, a moja žena me pogledala i pitala: „A mene nećeš pitati što ću ja za korizmu?“
Bojao sam se pitati. Rekla je: „Ja ću svakoga dana ići na Misu.“ Kada ona nešto kaže, onda se toga i drži. Svakoga dana u korizmi ona je išla na Misu i počela joj se vraćati radost. Uskrs je bio blizu. Rekao sam djeci da moramo prije Uskrsa ići na ispovijed. Moja je žena rekla: „Idem i ja na ispovijed!“ Nije se ispovjedila 20 godina. Nisam mogao vjerovati. Moja se žena ispovjedila. Danas me pretekla u duhovnom životu. Međugorska Gospa učinila je velike stvari u mom životu. Postali smo prava katolička obitelj.
Božji blagoslov
Što je s našom djecom? Sin me nazvao s fakulteta i rekao: „Oče, molim te, ne plaćaj mi školarinu za sljedeću godinu jer napuštam sveučilište“. Rekao mi je da ima zvanje. Danas je katolički svećenik u Kaliforniji. Moja najstarija kćer je u Rimu završila filozofiju i teologiju. Trojica su je prosila, ali ih je sve odbila jer je mislila da će postati redovnica. Sva trojica su postali svećenici. Onda me jednoga dana nazvala i rekla: „Oče, našla sam čovjeka za koga se želim udati. On je bogoslov iz Slovačke i priprema se za svećeništvo“. Rekao sam joj neka ga pusti na miru, a ona meni: „Tata, ali on je bizantinskog obreda! Oni tamo zaređuju oženjene ljude!“ I tako sada imam sina svećenika i zeta svećenika!
