Rekao mi je da je odlučio ući u sjemenište u Milanu. Ja sam oduševljeno reagirala. Pitala sam ga koliko se bogoslova upisuje ove godine. Kada sam čula njegov odgovor, skoro mi je puklo srce. Rekao mi je da ih je troje. Bila sam šokirana. Zašutjeli smo. Mislila sam na Lomardiju gdje sada živim. Milano je najveća biskupija na svijetu. Bila sam šokirana, pitala sam se gdje nam je budućnost... A mi ostajemo indiferentni! Gdje su sva ona djeca koja su bila pobačena, bačena u smeće, svi ti potencijalni svećenici? Kakav je to egoizam majki i očeva koji kažu da će imati najviše jedno ili dvoje djece? Da su naši roditelji mislili tako, kako se danas često misli, danas ne bi bilo Vicke koja je iz obitelji s osmero djece, ne bi bilo mene koja sam iz obitelji sa šestoro djece, ne bi bilo mnogih drugih.
Postoje mnoga opravdanja, izlike ekonomske prirode. Sjećam se da u našoj kući nije bilo novca. Kada se Gospa ukazala, rekla nam je neka primamo ljude, neka otvorimo svoja vrata,i to smo učinili. Znali smo pripremiti juhu za dvadeset ljudi, a nas je bilo petero-šestero jer su u međuvremenu starija braća otišla raditi u inozemstvo s tatom.Kada je došlo vrijeme ručka, ljudi su bili ponosni što mogu sjesti s nama za stol i jesti tu siromašnu i seljačku hranu. Nikada nikome nismo rekli da nemamo dovoljno hrane. Bilo je uvijek u izobilju jer nas je Gospodin blagoslovio. Neki su znali reći da će uzeti nešto manje, da će se žrtvovati, da bi mogli podijeliti s drugima. To smo naučili s Gospom: da nismo sami, da naša obitelj nije sama, da naša županije sama, nego da smo cijeli svijet. Gledajući Gospinim očima, nismo više bili kao konji kojima stavljaju zaslone na oči da ne bi vidjeli lijevo ni desno. Počeli smo gledati široko.
