Ima različite djece, a ima i drugačijih profesora. Ovo je pismo napisao jedan jedinstven profesor, djeci koja su završila osmi razred i posebnoj djevojčici, Antoneli, prenosi Nportal.
DJECA LJUBAVI
Bože moj kako brzo godine prolaze. Već počinjem zvučati kao čangrizavi starac. Sam sebe ponekad uhvatim u raspravi oko nekog događaja :”Ma je li moguće da je prošlo već osam godina od kada je Ivana bila prvi razred !? Jest, stvarno jest. Prošlo je osam godina! Nevjerojatno!” Kroz djecu vidiš kako vrijeme leti.
Ovaj mi život sve više sliči na neki ubrzani san. Ponekad bi najrađe povukao ručnu i stao. Najrađe bi uživao, gledao, osluškivao sve ljepote oko sebe, koje od brzine života jedva primjećujem kraičkom oka, ali ovaj turbulentni život želi živjeti isključivo na turbo pogon, a ja mu se eto ne znam oduprijeti. Pokleknuo sam pod utjecaj njegove brzine. Prihvatio sam je. I što možeš!? Šuti i gledaj u retrovizor života. Gutaj prašinu čovječe, i uživaj u životnom putovanju što više možeš jer je svaka godina sve brža i brža, a moje noge sve sporije i sporije…
Svake godine odlazi generacija osmaša. Nakon par godina kad ih ponekad usput sretnem, najčešće ih prepoznam po osmijehu, jer se fizički jako promijene. Osmijeh je uvijek isti u svakog čovjeka, osmijeh nikada ne blijedi. Zato se više smijte, da budete prepoznati. Svaku generaciju karakterizira nešto posebno, nešto drugačije, nešto specifično, tako i ovu. Ova generacija ima jako puno talentiranih matematičara, kojima je samo nebo granica. Među njima ima jako puno pametnih, kreativnih, zanimljivih, svestranih genijalaca koji će biti budući programeri, doktori, pravnici, inženjeri, neki vjerujem i olimpijci. Isto tako nađe se i vrhunskih budućih kuhara, pomoraca i raznih obrtnika. Ma uostalom nije bitno što će tko od njih biti, bitno je samo da što god budu radili, da pronađu sebe i da budu sretni. I da vole ono što rade.
Neki od njih su ludi za matematikom. Obožavaju je. Riješavaju zadatke kao križaljku, s guštom. Zajedno uživamo u tom čarobnom svijetu matematike. S druge strane ima i onih koji obožavaju loptu ili pak kompjuterske igrice, a zbirku bi najradije bacili s balkona, da je vjetar odnese u nepovrat. Jednako ih obožavam i jedne i druge, jednako su mi dragi. Ja sam samo sudac na jednoj utakmici, a pred njima je cijeli život. Nisu svi genijalci za matematiku, ali su svi definitivno genijalci da ostvare nešto veliko za života, što nose u sebi, u svojim genima, u svom srcu. Najbitnije od svega je da postanu ljudi i da sljede svoje snove. Da vjeruju u svoje ciljeve. Da su svjesni koliko puno vrijede kao i svi drugi bez obzira na dvicu iz matematike, kemije i fizike. Da nikad ne odustaju. To je naša obaveza da im to prenosimo, uz neizostavne programske sadržaje.
Ovu ću generaciju posebno pamtiti, i nekako će mi ostati urezana u srcu zauvijek. Pogotovo u današnje vrijeme kad stalno svjedočimo egoističnim odnosima. Kad stalno ponavljamo istu mantru da je nestalo onog dobrog starinskog odgoja. Oni su mi vratili vjeru i nadu u ono istinsko dobro u ljudima. U ovo vrijeme kad svjedočimo ranjivosti obitelji, kao temelju društva, oni su pokazali da se na njih može računati, kao na zdravi temelj za budućnost.
Njih ću najviše pamtiti po onom ljudskom faktoru, najbitnijemu od svega. Čovjek se iznenadi koliko ima dobre, tople i iskrene djece. Čovjek se iznenadi koliko ima plemenite i odgojene djece, koja daju nadu čovjeku u bolje sutra, ali nekako ti dobri nisu dovoljno eksponirani. Gledajući njihovu skromnost, prijateljstvo i nesebičnost, poželim i da moja biološka djeca, moje male cure, jednom kad odrastu, budu baš kao oni. Empatični, iskreni i dobronamjerni. Kao takve ću ih pamtiti, cijelu generaciju osmaša osnovne škole Marina Držića u Dubrovniku, 2016. /2017.
I Antonela je osmašica. Danas je ponosno obukla majicu 8. a razreda. Toliko je čekala ovaj dan, toliko smo puta pričali o tome, što će obući, kako će se srediti za taj zadnji dan. Doslovno blista. Koliko me samo puta nasmijala ovih godina. Koliko me samo puta spontano zagrlila na školskom hodniku. Koliko mi je puta samo pričala o svom psu, papagaju, zmijama i kornjačama. Koliko mi je samo puta pričala o svojoj obitelji. Kako je samo bila sretna ono kad smo bili na eskurziji u Slavoniji ovog proljeća. Kako me samo čvrsto držala za ruku u onoj konjskoj zapregi da ne padnem, dok smo jurili slavonskom ravnicom :
”Ako padneš profa, ko će meni predavati matematiku !?” govorila je Antonela smješkajući se.
Nikad neću zaboraviti kako su sva tri razreda naše škole u glas skandirala njeno ime na plesnom podiju, dok je iz njenih oči doslovno prštala sreća. Te je večeri obukla crnu haljinu koju je čuvala samo za tu prigodu, i plesala je kao nikad. Ona je bila tako sretna, a sva djeca su bila sretna, što je ona sretna. Nama se starijima zametla pokoja suza, koju smo vješto sakrivali od djece. Svi su razredi napravili krug oko nje. Svi su htjeli da se osjeća posebno. Svi su htjeli da joj pokažu koliko im znači, koliko je zaista jedinstvena.
Da. Antonela je zaista posebna djevojčica. Tek sam kasnije shvatio u svojoj ljudskoj površnosti, što znači da je zaista posebna. Sjećam se i ono kad je ozljedila nogu, pa je danima nije bilo u školi. Cijeli njen razred se slikao kraj ploče na kojoj su napisali:
“Medo naš, brzo nam se vrati! Fališ nam!”
Medo, tako su je neki zvali od milja, zbog svoje umiljatosti i topline kojom zrači. Nikad neću zaboraviti kako smo ja i ona cijelo vrijeme našeg putovanja na eskurziji, pjevali onu staru pjesmu od Bebeka :
” Sinoć sam, sinoć sam, pola kafane popio, zbog tebe, zbog tebe nisam oka sklopio…”
Kad god me vidi, ja i ona zapjevamo “onu našu” od Bebeka ispod glasa, makar bilo na hodniku škole. I uz to ide obavezan mot rukama, kao da smo taj čas ja i ona zaista u kafani, kao da zaista lomimo čaše kao dva bećara.
I tako danas opraštajući se od svakog razreda posebno, nakon što su svi izašli iz razreda, ostala je Antonela posljednja u razredu, da mi nešto nasamo reče. Mislio sam da će mo opet oplesti onu našu staru od Bebeka. Pogledala me onako iskreno, zagrlila i rekla: ”Profesore , falit ćeš mi znaš!” Grop u grlu čovječe. Uvuče ti se pod kožu. Baš je posebna. Ali baš.
Antonela je djevojčica koja je rođena sa jednim kromosom viška. U taj kromosom se toliko toga dobrog natiskalo. Ali od svega najviše bezgranične i bezrezervne ljubavi. Ona je zaista pravi blagoslov. U njenim očima možete vidjeti što znači istinska, iskrena i bezuvjetna ljubav. U njenom zagrljaju možete osijetiti onu neokaljanu božju nit, koju su mnogi ljudi današnjice izgubili. Antonela je oplemenila cijelu generaciju osmaša, a za njenu sreću najviše je zaslužna njena obitelj koja joj je beskrajna podrška, njena učiteljica, razrednica, asistentica i sva ova divna djeca koja su je sve ove godine poticala da se osjeća zaista posebno i sretno. Antonela je to svima nama vratila na najbolji mogući način, svojom bezuvjetnom ljubavlju.
Svi će mi moji osmaši jako nedostajati. Svatko od njih na svoj način. Roko, Jakov, Marin, Daria, Lorena, Vesna, Dominik, Ivana, Anna, Nina, Bruno, Nika, Petra, Andrea, Iva, Đino, Mia, Đive, Ilar, Leona, Hrvoje i svi drugi…Svatko je imao neku svoju osobnost, posebnost, neku svoju priču. Neću ih pamtiti po ocjenama, po znanju ili neznanju. Pamtiti ću ih po imenu i prezimenu. Pamtiti ću ih po plemenitosti. Pamtiti ću ih po osmijehu, šalama, spontanosti, iskrenosto. Pamtiti ću ih kao osobe, a ne kao učenike. Pamtiti ću ih kao vječno dobro, koje se ne zaboravlja.
Ali Antonela, ta posebna djevojčica od koje sam toliko puno naučio o iskrenosti, ljubavi i sreći, iz nekog razloga će mi nedostajati najviše. Drugo ime za bezuvjetnu ljubav je Antonela…
