U devetnaestom stoljeću mit o progresu nadahnuo je različite oblike progresivnog milenarizma kako među protestantima tako i među laicima. Liberalni protestantizam je religija lijepih osjećaja, koji vjeruju da će pozitivnim mislima pripitomiti okrutnost ljudi osiguravši tako mir i sklad svemira, dok će bolesti i siromaštvo biti iskorijenjeni zahvaljujući razvoju znanosti.
Nakon što su se obećanja liberalnog protestantizma izjalovila na društvenoj razini, s velikim uspjehom potvrdila se njegova individualistička i privatna verzija, „New Thought“ („Nova misao“). Nova misao tvrdi, kao i New Age od kojega je nerazdvojiva, da ne društvo, nego pojedinac treba biti sposoban pobijediti nesreću, siromaštvo i bolest, razvojem potencijala uma i pozitivnih misli, čijom snagom će utjecati na stvarnost. Nova misao priziva se na Krista koji je prvi, na primjeren i savršen način, svojim životom i čudesima, osobito uskrsnućem, pokazao kako su moći „oslobođenog uma“ potpuno neograničene, Isus je potpuno vladao stvarnošću koja ga je okruživala uz obećanje da će oni koji u njega vjeruju činiti čuda i veća od njegovih.
Na istom korijenu Nove misli razvila se i Kršćanska znanost („Christian Science“) koja, međutim, odbija svaku mogućnost utjecaja ljudske misli jedne na drugu i naučava, u metafizičkom i religijskom smislu, da je samo najviši Božji um temelj iscjeljenja i blagostanja.
Ljudi jedino mogu raditi na otklanjanju nesvjesnih prepreka osloboditeljskom Božjem umu.[1] U laičkom svijetu mit o progresu nije bio slabijeg odjeka od njegovog utjecaja u liberalnom protestantizmu. Prevladavalo je uvjerenje da napredak mora biti postignut ne samo napretkom znanosti nego i općim napretkom demokracije i odgoja koji, zajedno s bolestima, trebaju otkloniti siromaštvo i ratove. Prvi svjetski rat bio je najveći udarac na laički optimizam koji se preobrazio u individualni optimizam kroz pokret pozitivnih misli koji predstavlja jedan od najvidljivijih utjecaja na tzv. Next age čiji su najznačajniji eksponenti bili Napoleon Hill (1883.-1970.) u Sjedinjenim Američkim Državama i Émile Coué de la Châtaigneraie (1857.-1926.) u Europi.
Napoleon Hill je u svome svjetskom bestseleru Misli i postani bogat[2] (Think and Grow Rich) naučavao da je „misleći pozitivno“ moguće postati zdrav, sretan i bogat.
[3] Hill je smatrao da su misli stvari (teozofsko učenje) te da „želja može biti preobražena u zlato: bogatstvo započinje s određenim stanjem uma.“[4] U svoje učenje integrirao je magnetizam devetnaestog stoljeća naučavajući da misleći pozitivno „naši mozgovi postaju magnetizirani od prevladavajućih misli koje pohranjujemo u našim umovima i, po sredstvima s kojima nijedan čovjek nije blizak, ovi ‘magneti’ privlače prema nama snage, osobe, okolnosti života koje se usklađuju s prirodom naših prevladavajućih misli“[5]. Iako je riječ o laičkoj interpretaciji, ne manjkaju ni duhovni elementi: „kada se vjera pomiješa s mišlju, nesvjesno neposredno usvaja vibraciju, preobražava ju u njezin duhovni ekvivalent i predaje ju Beskonačnoj Inteligenciji“ koja se zauzima alkemijski preobraziti pozitivnu misao u zlato stvarnosti.[6] Émile Coué de la Châtaigneraie razvio je tehniku na bazi autosugestije koja se sastoji od toga da si svakoga jutra, pred ogledalom, ponavlja: „Svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem“.
Religiozni pokret Nove misli i laički pokret pozitivnih misli imaju puno zajedničkih elemenata. Prije svega zajedničko im je svojstvo samopomoći (self-help).
Njihove ideje su rasprostranjene u obilnoj New age literaturi koja se svakodnevno umnaža (J. Murphy, Moć podsvijesti; R. Byrne, Tajna). Neka od spomenute literature uzima Bibliju kao svoju podlogu, poput bestselera Moć pozitivnog mišljenja (The Power of positive Thinking[7]) američkog metodističkog pastora, kasnije prezbiterijanskoga, Normana Vincenta Pealea (1898.-1993.).
Njegova knjiga Moć pozitivnog mišljenja predstavlja savršenu sintezu ideja Napoleona Hilla i Nove misli (New Thought), poučavajući da se sreća može postići njegujući pozitivne misli. Njegova knjiga svojevrsno je „evanđelje prosperiteta“ koje nudi recept za postizanje savršene zemaljska sreće na biblijskim osnovama. Sam tvrdi da je prvi radni naslov knjige bio Moć vjere ali ju je, kako bi doprla i do ljudi izvan Crkve, kasnije preimenovao u Moć pozitivnog mišljenja.[8] Može se reći da je njegova knjiga kristijanizirala verzija opusa Émile Coué Émile Coué de la Châtaigneraie.
Umjesto afirmativne rečenice „Svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem“ Peale predlaže ponavljati rečenicu sv. Pavla: „Sve mogu u Onome koji me jača“ (Fil 4,13).
[9] Knjige spomenutog autora treba čitati kritički, nikada ne zaboravljajući da je kršćanstvo puno više od psihoterapije (koju predlaže Peale), da nema kršćanstva bez križa, da su sakramenti povlaštena sredstva kroz koja se čovjek susreće s Bogom, osobito se treba ograditi od terminologije New agea („božanska energija“, „Bog je u vama“[10]). Formula za postizanje prosperiteta koju predlaže Peale, složite ćemo se, može poslužiti kao svojevrsna terapija, jer kršćanstvo ima i terapijske elemente, ali evanđelje ne može biti temelj (još manje jamstvo ili formula) prosperiteta, niti garancija psiho-fizičkog zdravlja (iako mu može pridonijeti) nego je ono, prvenstveno, knjiga spasenja. Onaj koji ga je objavio, ljudski gledano, nije prosperirao, nego bio poražen. Ni svojim učenicima na ovome svijetu nije obećao prosperitet, pa ni propovjednici ne smiju obećavati više nego što je u njemu sadržano.
Završnu riječ prepuštamo kardinalu J. Ratzingeru (papi Benediktu XVI.):
„Kršćanstvo tumačiti kao recept za napredak i opće blagostanje priznavati kao stvarni cilj svake religije, pa tako i kršćanske – to je nov oblik iste ove kušnje. (…) ‘O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili!’ – reče Gospodin učenicima na putu u Emaus (Lk 24,25), a isto tako i nama mora uvijek iznova ponavljati tijekom svih stoljeća jer mi uvijek iznova mislimo da je, ako je htio biti Mesija, morao donijeti zlatno doba. No Isus i nama kaže ono što je odgovorio Sotoni, ono što je rekao Petru i što je iznova protumačio učenicima na putu u Emaus: da nijedno kraljevstvo ovoga svijeta nije Božje kraljevstvo i da nije za čovjeka spasonosno. Ljudsko kraljevstvo ostaje ljudsko kraljevstvo i tko tvrdi da može izgraditi spašen svijet, taj pristaje uz Sotoninu prijevaru, stavlja svijet u njegove ruke.“[11]
