O kako često to zaboravim. Sve se čini tako teško, problemi i nepravda na sve strane. A opet se borim, pokušavam… Trudim se: nekad radi sebe, jer to želim, nekad radi roditelja jer ih to usrećuje, nekad radi drugih koji se nadaju da ću odustati. Iako postoji puno problema i svakodnevno nas „bombardiraju“ lošim vijestima i tragedijama, što je u zadnje vrijeme prečesto, ne želim odustati. I te sve tragdije mogu navesti na zaborav svega lijepog što se događa, svakog novog udaha i izdaha.
Kako često dozvolim da ono nešto ili netko ovlada mnome i predstavi mi ovaj svijet samo kao patnju i život kao nešto za što se ne vrijedi boriti. Prijatelji koji nisu prijatelji, ljubav koja se pokaže u licu patnje i boli, fakultet koji toliko puta razočara jer i bez truda uspijevaju oni koji nemaju talenta nego su nametljivi i neiskreni… I ljudi kojima je tema za razgovor svugdje jednaka: kriza, recesija, otkazi, nezaposlenost, nepravda ili težnja za prolaznostima ovog života. Problemi i problemi…
I onda kad pomisliš da ne može gore – dogodi se. Gubitak drage osobe. Bolna i osjetljiva tema. Nešto od čega rane nikad ne zacijele do kraja. I onda dolazi pitanje: Zašto, o Bože, zašto? Zar zaista nema mira i spokoja na ovom svijetu? Zar nije dosta patnje i plača?
No odgovor ne dolazi. Postoje razne teorije, ali ni jedna nije dovoljno dobra i uvjerljiva jer to dno na kojem osjećam da ležim kao da je preduboko, daleko od te svijetlosti koja život znači. Izgubim se u kaosu problema, tuge i boli. A onda shvatim da sam u crkvi. Vraćam se Njemu jer samo On zna kako utješiti, a da ništa ne kaže. Onda shvatim da tek kad padnem – osjetim Njegovu blizinu. Jer prije par tjedana, on je isto bio tu, ali onako, malo sa strane jer se događalo toliko toga. I shvatim da sam samo jedan čovjek koji bježi od problema i vrtloga života ili pak vjerujem da se dobro nosim s njime. Sve dok me pad do dna ne natjera da usporim i shvatim tko sam doista i što radim. On ipak nije odustao od mene, naprotiv… Samo ga ja nekad ne puštam dovoljno blizu. I kad ne vidiš Njegove stope u snijegu pored svojih SHVATIŠ DA TE ON NOSI NA LEĐIMA.
A zašto i čemu tolika patnja i bol? Odgovore još ne znam, nisu mi jasne mnoge stvari i osjećam tu bol koja prolazi kroz rane na duši i teško je. Nekad mi se čini kako život nema smisla. Ali ne odustajem, jer se borim za odgovore. I možeš birati hoće li tvoja borba biti na pošten ili nepošten način. Svatko može slobodno odabrati. Ali nepoštenom borbom nikada ne možeš spoznati pravu radost, vidjeti kolika ti je hrabrost dana. Jer onaj koji te stvorio i osmislio, želi biti uz tebe i u teškim trenucima borbe. Želi biti tvoja snaga. A sam odlučuješ hoćeš li ga pustiti dovoljno blizu…
