Svaki blagoslov ima moralni cilj

Blagoslov se odnosi na ljude ili stvari kojima Bog slobodno daje dobrobit, jer da bi netko dobio dar blagoslova treba ispunjavati određene uvjete. S Božje strane dar je učinak božanske velikodušnosti, a izvorište mu je uvijek u božanskom milosrđu radi spasenja. Zato Bog blagoslivlja prema onome što je odredio kao put spasenja, Isusa Krista, Utjelovljenu Riječ, koji je umro i uskrsnuo za naše otkupljenje, ali i prema onom što je korisno za spasenje.

To znači, s jedne strane, da dar ne može biti protivan poretku stvorenja, osobito iskonskoj razlici između dobra i zla, između svjetla i tame (usp. 1 Iv 1, 5), između savršenstva i lišenosti savršenstva (usp. Mt 5, 48). Također, božanski dar ne može biti protivan redu milosti, osobito utoliko što nas čini pravednima pred Bogom (usp. Rim 5, 1 itd.).

S druge strane, Bog daje svakoj osobi prema onome što smatra prikladnim kada za to dođe vrijeme. Bog vidi dalje od nas i želi dati više nego što očekujemo. Zato, između ostaloga, dopušta nevolje, kušnje i patnje da odstrani ono što je mrtvo i pobrine se za ono što je živo radi donošenja više ploda (usp. Iv 5, 2).

Sa strane primatelja, dar blagoslova ne pretpostavlja savršenost osobe, što bi dar učinilo beskorisnim, već da on ili ona imaju vjeru i poniznost u kojoj priznaju svoju nesavršenost pred Bogom. Štoviše, za učinak dara srce mora biti raspoloženo za obraćenje i pokajanje. Blagoslovi nisu za moralnu stagnaciju, već za napredak prema vječnom životu i odvraćanju od grijeha.

Naposljetku, što se tiče samog blagoslova stoji sljedeće: vremeniti su blagoslovi u pogledu duhovnih dobara; naravne krjeposti podupiru i uređuju teološke krjeposti; dobra za sebe su u pogledu ljubavi prema Bogu i bližnjemu; izbavljenja od tjelesnih bolesti su u pogledu duhovnih sloboda; snaga za prevladavanje tuge je u snazi za odbijanje grješaka.

Ovo pokazuje da blagoslovi uvijek imaju moralni cilj, a moralni zakon pokazuje osobi kako djelovati za dobro i odvraćati se od zla: Bog daje svoje darove kako bi čovjek mogao prakticirati pravdu slušajući zapovijedi i napredovati putem svetosti po uzoru na Krista; čovjek prima te darove kao razumni djelatnik koji prima pomoć milosti za postajanje dobrim; darovi su dobrobiti za duhovni rast.

Stoga je razumljivo pretpostaviti da je osjećaj vjere poremećen kada se blagoslovi prikazuju na takav način da njihov moralni učinak zbunjujući. Zapravo, instinkt vjere nije vezan samo za objavljene istine, već se proteže na provođenje tih istina u praksi u skladu s moralom Evanđelja i božanskim Zakonom.

Zbog toga se vjernici gnušaju vidjeti moralni kompas blagoslova neutraliziranim ili iskrivljenim. To je slučaj kada se jedan uvjet blagoslova ističe na štetu drugih. Na primjer, Božje milosrđe i bezuvjetna ljubav prema grješniku ne isključuju konačnost ovog milosrđa i bezuvjetne ljubavi, niti poništavaju uvjete na strani primatelja ili redoslijed blagoslova. Jednako tako, kada govorimo o ugodnim učincima (utjeha, snaga, nježnost), zanemarujemo neugodne učinke, iako su oni nužni dio puta do oslobođenja (obraćenje, odbacivanje grijeha, borba protiv poroka, duhovna borba).

otac Emmanuel Perrier, O.P.

Izvor: quovadisecclesia.com