Doktor znanosti David A. Prentice, podpredsjednik i direktor istraživanja Instituta Charlotte Lozier, bio je pozvan da govori o znanstvenim spoznajama o fetalnoj boli u radio emisiji „Gledišta“ (Point of View). 13. svibnja 2015. Zastupnički dom SAD-a donio je Zakon o zaštiti nerođene djece koja su sposobna osjećati bol.
Donosimo cjelovit transkript razgovora iz radio emisije:
Gđa Penna Dexter: Danas želimo razgovarati o fetalnoj boli […] jer ovaj prijedlog zakona je puno snažniji. On zapravo zabranjuje abortuse nakon 20 tjedana trudnoće i to zato – mislim da više ne postoji nikakva sumnja – što 20 tjedana star fetus može osjetiti bol?
Dr. David Prentice: Znanost u tom pogledu trenutno ima vrlo jasne dokaze. Mada će uvijek postojati ljudi, naročito oni koji se zalažu za abortus, koji će reći: „Oh, ma to se zapravo ne događa.“ I bacat će prašinu u oči. Obično će se u tom slučaju upućivati na staru studiju iz 2005. čiji su autori osobe koje su tada bile povezane s Planned Parenthood-om i drugim pružateljima abortusa.
Međutim, prava znanost – a u međuvremenu je došlo do novih otkrića u posljednjih nekoliko mjeseci – prilično jasno dokazuje sljedeće: Male bebe koje su još uvijek u maternici, 20 tjedana nakon začeća, a vjerojatno i ranije, stvarno osjećaju bol i zapravo je ta bol puno intenzivnija negoli kod novorođenčeta ili odrasle osobe.
Gđa Dexter: A razlog tome je stupanj njihova razvoja?
Dr. Prentice: Točno, imaju veću gustoća nervnih receptora. Kao što ste rekli, vaša koža u toj fazi razvoja nije dovoljno debela, međutim postoji još jedan aspekt.
Postoje određeni kanali koji na neki način ublažavaju bol. Ukoliko se čekičem udarim po palcu, tada ću osjetiti bol zato što osjećaj za bol putuje do mozga, ali postoji također i povratni kanal koji služi za ublažavanje te boli. A taj se povratni mehanizam počinje razvijati tek nakon rođenja, tako da prije rođenja ne može doći do ublažavanja boli.
Zapravo, provedena je studija, o kojoj je javnost saznala prije svega nekoliko tjedana. Studija je ispitivala osjećaj za bol kod novorođečadi – u dobi od jednog do šest ili sedam dana starosti i uspoređivala ih s odraslim osobama. Medijski natpisi kojim se studija predstavljala javnosti bili su npr. „Bebe osjećaju bol jednako kao i odrasli, samo puno intenzivnije.”
Studia je zapravo ispitivala djelove mozga koji su zaduženi za bol koristeći vrlo sofisticiranu tehnologiju i to tako da se uspoređivala ne prava bol, nego se npr. ispitivao osjećaj kao kada vrškom olovke ubodete donji dio bebina stopala, stvorite malo pritiska na jednu stranu, provjeravate osjet na drugom mjestu itd.
Dosta beba je spavalo tijekom cijelog postupka ispitivanja, ali su se nalazile unutarfunkcionalnog aparata za magnentsku rezonancu, što je vrlo sofisticirana tehnologija, a zatim su se isti pokusi radili na odraslima da se vidi kako oni reagiraju.
18 od 20 područja zaduženih za bol upalilo se kod beba, 18 od 20 područja koja su ista kao i kod odraslih ljudi, ali četiri puta osjetljivija. Prema tome, da ponovim, ovaj povratni mehanizam za ublažavanje boli ne počinje se razvijati sve dok se dijete ne rodi i potrebno je čak nekoliko mjeseci nakon rođenja da taj mehanizam počne sazrijevati.
E sada, vratite sat unazad na pet mjeseci nakon začeća, tek ste na nešto više od pola puta bebinog razvoja u maternici. Povratni mehanizam za ublažavanje boli čak ni ne postoji; ne počinje sazrijevati još mjesecima nakon što ste rođeni – i u toj dobi, pet mjeseci od začeća, bol je vrlo intenzivna. Ne znamo točno koliko, ali puno intenzivnija od male količine boli koju biste osjećali kao odrasla osoba.
Gđa. Dexter: Dakle, jedan od argumenata koji proizlazi iz rezultata studije je taj da s 20 gestacijskih tjedana beba nema razvijen cerebralni korteks. Što kažete na taj argument?
Dr. Prentice: Pa ukoliko vaši slušatelji nisu upoznati s anatomijom mozga, treba objasniti kako je korteks zadnji dio mozga, kora velikog mozga, koji se razvija u smislu svjesnih misli i tako dalje.
Postoje indikacije da su dijelovi tog neuronskog materijala u mozgu već prisutni i da se zasigurno počinju formirati oko 20 tjedana nakon začeća, ali također se otkrilo da to nije najvažniji dio mozga koji je zadužen za osjet boli.
Postoji još jedan dublji sloj koji se razvija rano u mozgu a zove se talamus,smješten duboko unutar mozga. Razvija se čak ranije – vjerojatno između 8 i 12 tjedana počinje se primjećivati njegov razvoj – i živčani putevi već se povezuju s talamusom i prije 20.-tog tjedna od začeća odnosno oplodnje.
Zapravo, postoje osobe koje su rođene bez cerebralnog korteksa pa ipak osjećaju bol. To je znanstvena činjenica.
Prema tome, ne trebate imati razvijen kortikalni sloj da biste uistinu osjetili bol. Umjesto toga dovoljni su ovi dublji dijelovi mozga i jednostavno živčani putevi pomoću kojih imamo osjet. A oni su sasvim sigurno oblikovani, netaknuti i sposobni za reakciju prije 20.-tog tjedna nakon začeća.
Gđa Dexter: Argument pro-choice strane da ukoliko nije razvijen cerebralni korteks, ne može biti osjećaja boli, je li to jedan od njihovih argumenata za koje govorite da su zapravo bacanje prašine u oči?
Dr. Prentice: Definitivno se radi o bacanju prašine u pči.
Gđa Dexter: Ukoliko se znanstvenik počne služiti terminologijom koju publika slabo razumije, zapravo se radi o taktici zastrašivanja.
Da, ljudi se počnu razbacivati svakakvim tehničkim terminima…Zapravo, sve do prije 10 ili 15 godina liječnici nisu uistinu vjerovali da novorođenče može osjetiti bol, i na njima su izvodili brojne medicinske postupke nakon rođenja i nisu vjerovali da u toj dobi mogu iskusiti bol.
Premotajmo nabrzinu vrijeme do danas kada operacije na fetusima sve više postaju trend, kada zapravo radimo operacije na tim malenima dok su oni još u maternici.
Vjerojatno su vaši slušatelji vidjeli onu čuvenu sliku gdje sićušna ručica izlazi iz maternice i hvata prst kirurga. Mali Samuel Armas bio je operiran otprilike u toj dobi, pet mjeseci nakon začeća… Operiran je dok je još uvijek bio u maternici. I kirurzi koji rade operacije na fetusima znaju da ta malena stvorenja osjećaju bol. Oni vide njihove reakcije, za to postoje brojni dokazi.
Nerođenim bebama daje se izravno anestetik i lijek protiv bolova, ne oslanjajući se samo na anesteziju koja se daje majci. Zapravo, to je zanimljivo, naišao sam na jednu od studija u kojoj se govori o uspješnosti tih operacija dok su bebe još uvijek u maternici i govorilo se o tome kako se prije samog postupka pristupa majci…
Gđa Dexter: Nekako mi je nevjerojatno da o planovima odraslih koje imaju za bebu potpuno ovisi hoće li se što poduzeti za bebin osjećaj boli jer tada, pred sam početak operacije, bebe dobivaju anesteziju. Ali ukoliko se beba namjerava abortirati, ona će morati osjećati svu bol tog groznog abortusa, je li tako?
Dr. Prentice: Da, tako je, i radi se jednostavno o stavu. O našem načinu gledanja na to malo biće; u njemu je uvijek ista ljudska osoba, ali o našem načinu gledanja na to biće ovisi koja je njegova vrijednost.
Govorili smo o fetalnoj kirurgiji, u kojem slučaju kirurzi prepoznaju problem boli. Hoću reći, fetusi su u tom slučaju njihov pacijent broj jedan –
Gđa Dexter: Nerođeno dijete je njihov pacijent?
Dr. Prentice: Tako je. Oni će krenuti operirati nerođenu bebu dok je ona još uvijek u maternici, nakon pet mjeseci trudnoće ili u ranijoj fazi bebina razvoja. Bilo je nekoliko operacija u ranijoj fazi, ali u svakom slučaju, oni priznaju da taj mali pacijent, u toj fazi razvoja – dakle još uvijek u maternici – može iskusiti bol.
Zapravo, zanimljivo je sljedeće: vodeći udžbenik iz kliničke anestezije navodi kako je evidentno da te male nerođene bebe mogu iskusiti bol i s 16 tjedana nakon začeća, a ovo je definitivno dokazano s 20 tjedana. [Udžbenik navodi] kako su ove malene nerođene bebe – tamo se navodi medicinski termin „fetus” – pacijenti, te da je od kritične važnosti da se anestezija primjeni direktno na fetus.
Htio sam vam pročitati ono što fetalni kirurzi govore majkama prije operacije. Poslušajte kako gotovo izražavaju nježnost prema fetusima. Oni majkama govore sljedeće:
„Primit ćete opću anesteziju i ta anestezija će uspavati i vaše dijete. Povrh toga, za vrijeme izvođenja prenatalne operacije vaša će nerođena beba dobiti injekciju za uklanjanje boli te lijek koji će osigurati da se vaša beba ne može micati za vrijeme operacije.”
Opet, radi se o malim pacijentima, vrlo nježnim pacijentima, i kao što smo rekli, oni mogu osjetiti bol puno intenzivnije nego što to vi ili ja možemo. Postoji stav da su oni mala bića koja imaju svoju vrijednost i s kojima treba postupati suosjećajno. Sada se već rade operacije za razne vrste bolesti fetusa.
Primjerice, postoji poseban odjel fetalne kirurgije u Dječjoj bolnici u Philadelphiji na kojem je obavljeno već preko 1,200 takvih operacija. Sada već postoji više od desetak posebnih odjela fetalne kirurgije u najvećim bolnicams diljem SAD-a. Opet, važno je da su fetusi priznati kao pacijenti, a ne kao neki predmet koji se smije odbaciti.
Gđa Dexter: Vrlo je zanimljivo da se jedna takva velika bolnica koja radi operacije na fetusima nalazi u istom gradu u kojem je godinama radio Kermit Gosnell. To je neka vrsta suprotnosti između dobra i zla te između života i smrti, zar ne?
Dr. Prentice: Da, upravo tu u istom gradu. To je zapravo šokantno.
Gđa Dexter: Recite nam nešto o Institutu Charlotte Lozier. Znam da ste zadnji puta kada sam s vama razgovarala bili u Vijeću za obiteljska istraživanja (FRC) i znam da vi svi radite skupa s istim ciljem oko ovih pitanja, ali recite nam koja je vaša pozicija u tom institutu i čime se ta organizacija bavi.
Dr. Prentice: Naravno, Institut Charlotte Lozier je edukacijski i istraživački dio organizacije koja se zove Lista Susan B. Anthony, a vaši su slušatelji vjerojatno čuli za tu organizaciju.
Ono čime se u Institutu Charlotte Lozier bavimo je fokusiranje na znanost, fokusiramo se na statistike koje govore u prilog prava na život. Nastojima sakupiti takve informacije na jednom mjestu tako da ih Marjorie može koristiti kada govori na megafon. Tako da članovima Kongresa, federalnim zakonodavcima i zakonodavcima saveznih država ili drugim znanstvenicima i stručnjacima mogu biti dostupne prave činjenice koje će koristiti u obraćanju medijima, javnosti ili svojim kolegama.
Toliko mnogo godina su se pro-life udruge oslanjale na Guttmacher Institut za saznavanje „činjenica“ o abortusu. Ne radi li se zapravo o pravoj kontradikciji jer je Guttmacher ustvari proizvod Planned Parenthood-a, najvećeg pružatelja abortusa u našoj zemlji? Jesmo li se trebali oslanjati na ove ljude? Vjerojatno ne, ali oni su bili jedini u tom području.
E pa, sada imamo nove ljude na tom području i Institut Charlotte Lozier namjerava pružiti objektivno stajalište na strani života o stvarnim činjenicama o životu od začeća do prirodne smrti tako da ljudima budu dostupni istiniti podaci koje će moći slobodno koristiti.
Gđa Dexter: Kada je donesena odluka u slučaju Roe v. Wade, suci su se ponašali kao da je postojanje života u maternici upitno i kao da se u slučaju nerođenog djeteta ne radi o pravoj bebi. Zagovaratelji prava na život su znali, znali su svi vjernici, bilo da se radi o kršćanima ili drugim vjernicima, znali su da se tu radi o životu koji je stvorio Bog u maternici, sve smo to znali. Ali bilo im je omogućeno da se izvuku s time [pitanjem kada počinje život] kada su donijeli odluku [u slučaju Roe v. Wade], i sada nam znanost – opet znanost – pokazuje ono što je tamo cijelo vrijeme, u tako ranoj fazi razvoja.
Čekam da mi se rode dvoje unuka i vidjela sam ultrazvučne slike. Danas su one mnogo jasnije od onih koje su bile dostupne kada sam ja nosila svoju djecu. Toliko je jasna i svima očita ljudskost ovih malih bića i mislim da malo zaostajemo za znanstvenim spoznajama kada tek sada donosimo zakon o zabrani abortusa nakon 20.-tog tjedna trudnoće.
Dr. Prentice: Vjerojatno zaostajemo i o tom problemu moramo i dalje nastavitieducirati ljude o istini i ljudskosti ovih malih bića. U pravu ste. Tehnički smo napredovali od onih mračnih ranih dana kada su nam govorili da su nerođene bebe samo nakupina stanica jer sada imamo 4D ultrazvuk koji nam pokazuje i kada se to maleno biće smiješi u maternici ili nam maše dok izvodi salto. Mislim da je to stvarno čudesno.
To nas dovodi do još jednog pitanja, do još jedne studije koja je objavljena tek prošlog tjedna. Što je sucima bitno kada odlučuju o pitanjima abortusa? Dosta često iskače termin „vijabilnost“. Zakon o zaštiti nerođene djece koja su sposobna osjećati bol (zabrana nakon 20.-tog tjedna trudnoće) nije zamišljen, ni na saveznom nivou niti na nivou država, tako da se poziva na pitanje vijabilnosti ili sposobnosti preživljavanja van maternice. Njime se željelo ukazati na ljudskost nerođenog djeteta, njegovu sposobnost da pati kao svi mi.
Međutim, čak i u pogledu vijabilnosti, imamo slučaj da je baš New York Times od svih mogućih medija prošlog tjedna objavio vijest o novoj znanstvenoj studiji koja je objavljena u znanstvenom časopisu New England Journal of Medicine, a težište studije bila je sposobnost preživljavanja ovih malenih bića izvan maternice. Radi se o bebama koje su rođene puno, puno ranije od termina, od kojih su neke rođene i pet mjeseci nakon začeća, znači one bebe koje bi bile obuhvaćene ovim zakonima koji zabranjuju abortus nakon 20.-tog tjedna od začeća. Autori studije govore kako velik broj ovih malenih bića uspije preživjeti čak i ako su rođeni tako rano ukoliko interveniramo i brinemo se o njima i pokušamo ih održati na životu – mnogi od njih će preživjeti.
Čini se zdravorazumskim samo po sebi: ukoliko pomognemo nekome da diše ili da živi, ta će osoba preživjeti. Samo želim istaknuti kako se u ovom slučaju radi o nerođenima. I u svakom je tom malenom biću ljudska osoba i na to se moramo fokusirati da bi spasili što više njihovih života.
